Zadnje vrijeme bavim se sustavno potragom za muškim i ženskim piscem. Pojednostavljeno- razmišljam da li muškarci mogu pisati kako žene ne mogu i da li to vrijedi obratno- da li postoji ženski pisac čiji je pristup umjetničkom pisanju neuhvatljiv muškom umu. Činjenica je da je većina ljudske povijesti bila zaključana u patrijarhat, gdje su muškarci dominirali kulturom iz vrlo jednostavnog razloga- na fakultetima i sličnim ustanovama nije bilo mjesta za ženu. Tko zna koliko je nepoznatih genijalnih ženskih umova nestalo dok su pisale , ako su uopće znale pisati, negdje na poleđinama svojih bilježnica i razmatrale svoj život i svoj dojam o njemu. Ipak, zanimljivo je da su žene koje su se «probile» bile itekako uspješne. Uzmimo samo jedan primjer: kršćanstvo je bilo izuzetno kritično prema kazalištu, ali upravo je jedna opatica- zvala se Hrosvita- počela pisati drame u Srednjem Vijeku. Naravno, njen rad nije baš bio previše simpatičan Crkvenim vlastima jer su se pouzdavali u kritike Crkvenih Otaca poput Sv. Ivana od Križa ili Tertulijana- koji su kazalište smatrali grijehom. Hrosvitin dramski opus govorio je, paradoksalno, o djevicama i čistoći. Da nije bilo Hrosvite, nikada ne bi došlo do razvitka kršćanske tematike u dramskim medijima. Da se jedna žena nije suprotstavila službenicima Crkve, Gibsonova «Pasija Isusa Krista» možda nikad ne bi doživjela svoju premijeru više od tisuću godina kasnije.
Ipak, vratimo se temi- postavimo jedno poprilično «teško» pitanje: da li je umjetničko pisanje Vedrane Rudan «muško» kako neki tvrde. Svaka druga riječ u njenoj knjizi «Uho, grlo, nož» je krvava psovka kroz koju autorica gradi frustraciju žene u suvremenom društvu. «Ženski problemi prezentirani muškim diskursom» je po nekim kritičarima, definicija ovog umjetničkog pisma. Iz toga se da naslutiti da je muški pisac suroviji i žešći od ženskog, ali s druge strane koncentriraniji i izravniji. Ipak, da li je to zaista kraj daljnjeg razglabanja?
Uzmimo obrnuti primjer, roman «Klara» kojeg je napisao Miro Gavran. U njemu pisac govori iz lica žene koja odaje svoj život jednom čovjeku. Svaka intimna ispovijed, svaka nagrada, svaki grijeh, svaka radost. Nekoliko ljudi mi je reklo da je Gavran savršeno dotakao žensku psihu i njen način izražavanja. Klarin život Gavran prikazuje kroz desetine stepenica, od avantura s profesorom u školi pa do zrelosti i intimnosti u vezama koje slijede kasnijega. Emotivnost i osjećajnost pomiješane s iskrenošću i mističnošću već je tradicija Gavranovih romana, ali da li je potpuno uspješan u realizaciji ženskog umjetničkog pisma?
I naravno, dolazimo do krize identiteta ove potrage. Kad nađemo muškog i ženskog pisca, kako ćemo ih prepoznati? Kako ćemo reći, evo- to je tipičan primjer muškog, tipičan primjer ženskog pisma?
Chuck Palahniuk u svom romanu «Klub boraca» prezentira svoja razmišljanja kroz svojevrsnu struju svijesti shizofrenika. Odnedavno deklarirani homoseksualac, Palahniuk traži diskurs struje svijesti, donekle ga dezintegrirajući kako bi se posvetio naraciji a ne prikazu diskursa. Korijeni te vrste nacije nalaze se u djelima Virginije Woolf. Psihoanaliza njenih romana dostupna je u analizama uDr. ( Uskoro Doktor ) Sanje Bahun, iliti moje seke koja doktorira komparativnu književnost u SAD-u. Da li muškarci mogu u svojim romanima roniti kroz žensku struju svijesti? Čini se da bi takav zadatak bio najveći za muškog pisca.
Definiranje pojmova muškog i ženskog u umjetničkom pisanju i dalje je velika nepoznanica- da li muški i ženski pisac uopće postoje? Sad bi se moglo povesti u pomoć sociologiju koja bi nam rekla da su spolovi postali jako nedefinirani u suvremenom društvu. Afirmacija žena dovela je do poprilično kontradiktornih produkata gdje se žene načelno izbacuju iz konteksta kućne pomoćnice, pralje, rodilje ili kuharice. Ipak, pogrešno nazivana liberalizacijom ženskog seksualnog bića, afirmacija ženske tjelesnosti pod krinkom feminizma žene predstavlja primarno kao seksualne objekte. Postoji vrlo jasna razlika između monodrame «Vaginini monolozi» Eve Ensler koja progovara o ženskoj seksualnosti i ženskih časopisa koji smatraju ženu koja nikad nije pokazala pupak «konzervativnim demode-om». Muškarci su s druge strane zbunjeni ovakvim udjelom ženske prisutnosti u društvu. Prije muškarci nisu razmišljali o ženskom orgazmu ( ako su znali da uopće postoji ) , a danas njegov nedostatak može dovesti do velikih bračnih trzavica. Stara predodžba o muškarcu koji s toljagom ide u lov već je odavno stvar prošlosti i zaboravljena je, ali muškarci odonda nisu izmislili ništa novo. Upravo ovakvi problemi u suvremenom društvu vjerojatno su utjecali i na muškog/ženskog pisca.
Ipak, povećanje opće pismenosti i obrazovanja ljudi u današnjici omogućilo nam je da imamo veći i bolji pristup jedni prema drugima pa možemo više učiti jedni od drugih i jedni o drugima. Izbacivanje zabranjenih tema i opće relativizacija intimnog i javnog, ako je nečem koristila, onda je to da je dovela neke probleme u javnost i dostupnost.
Ali i prije što se to desilo, Laclos je napisao epistolarni roman «Opasne veze» u kojima je gotovo deset likova različitog spola, dobi, statusa i razmišljanja, isprepleo u «opasne veze» ljubavi i romanse, iskrenosti i zablude. Možda bi se njemu trebalo obratiti za pitanje o muškom i ženskom umjetničkom pisanju.
A meni, meni je super! Ja sam pretvoren u narančastog mačka i baš mi je super!
Dotad, evo što Vam rade vaši Cosmopolitani, Man's health-i, Extre, Playboy-i i ostali časopisi za pacere.
Post je objavljen 30.01.2006. u 22:12 sati.