utorak, 31.01.2006.

Supermanov san

slika hrabrog znanog lika

Golemi grad s milijunima stanovnika. Visoke zgrade. Tisuće automobila, autobusa, taksija i policijskih helikoptera. Miris oznojenog asfalta dizao se do samih krovova najviših nebodera. Iznad njih bio je golemi oblak smoga koji je do kraja prigušivao svjetlost ali ne i toplinu ljetnog sunca i njegove žege.

Na jednom manjem, sitnijem neboderu, odmarala se crveno-plava prilika. Nije bio umoran izvana, on to niti nije mogao biti- njegov legendarni čuperak vijorio je na vjetru kojeg nije bilo. Mišice koje su bile puno slabije razvijene od nekih ljudskih kad god bi trebalo podigle bi buldožere, brodove, kuće i automobile. Nikada nije bio jači. Ali unutra, ispod trokutastog «S» znaka nalazio se neki čudan, težak nemir. Sjećao se. Sjećao se svoje slavne prošlosti..... slavne prošlosti svojih snova. Snova koji su bili u toj zastavi. U toj naciji. U toj ideji.

Gdje je sve to sada nestalo?

Želio je poletjeti. Ironija je bila što je on to mogao. Njegova molekularna konfiguracija mogla ga je dignuti sa tla. Ali nešto je u njemu govorilo da već dugo nije letio kao onda. Nešto mu je govorilo da treba pobjeći odavde na krilima. Krilima koja već dugo nije osjećao pod svojim plaštem.

Već se par godina ništa nije pisalo o njemu. Otkada je poginuo i vratio se, regenerirajući se u svojoj tvrđavi.

Tvrđavi usamljenosti.

Oduvijek ga je boljelo, ali u zadnje vrijeme više nego inače. Njegova samoća je imala smisao, njegova borba ime, njegovi ideali gomilu dječjih ruku u zraku. Danas je njegova solitudnost znala biti ismijavana, njegova borba činila se uzaludna a ideale nije branio čuperak na vjetru već Francis Fukuyama.

Golema reklama za Mc'Donalds , Burger King ili neki drugi lanac slijeva. General Motors dućan zdesna.

Počeo se baviti pjesništvom zadnje vrijeme. Malo je čitao, malo pisao, malo letio, malo ronio. Rime su mu bile slabe ali su bile njegove, on ih je napisao i bilo mu je neopisivo drago što su takve. Nikada ih ne bi nikome pokazao. Prvo, bilo ga je sram, drugo nitko ne bi vjerovao da je to njegova poezija, treće nije bila dobra četvrto nitko ne bi razumio.

Njegov san.

Njegove super-oči koje su s lakoćom gledale kroz sve osim olova uvidjele su jednu vitku plavušu kako izlazi iz limuzine. Oči su mu usput pokazale gomilu plastičnih umetaka u njenim grudima i stražnjici.

Njegov san ga je bolio.

On nije sebe smatrao glupim zbog toga što ga ima. On ima san i on vjeruje da se za taj san vrijedi boriti. I vrijedi umrijeti za njega. U njegovom snu nije bilo te djevojke koja je sada grickala uho jednom starom čovjeku. Nije to bila noćna mora ali sigurno se to moglo nazvati
nekakvom pogreškom. O tome se nije pričalo prije desetak godina kada je onako junački podignuo helikopter sa djevojkom u zraku.

Ali nije on bio kriv. On se nije branio, on nije okolo pokazivao prstom. On je bio taj koji je imao svrhu, koji je imao viziju, koji je imao ideju, imao strast.

On je imao san.

Djevojka se odjednom našla u maloj uličici, okružena nekakvom bandom koja joj se približavala s noževima u rukama. Ona im se smijala sve dok je prvi nije udario u glavu. Smješkala im se zavodljivo dotad- dok je jedan od njih nije oborio na tlo zamazavši njenu bijelu haljinu od polarne lisice blatom koje je skočilo iz asfalta.

On je jedan tren razmišljao. Razmišljao o noćnim morama, o snovima, o idejama o mislima. On ih nije napustio ali bojao se to priznati. I možda je jedini lijek za sve to bio da sada prepusti plavokosu djevojku sa umetcima u grudima i stražnjici i sa haljinom od polarne lisice. Ako se sada nju pusti- moglo bi se desiti da sutra više neće biti ni umetaka ni limuzina ni kuća ni visokih zgrada koje su asfaltirale oblake. A niti uličnih bandi. Ako se nju prepusti moglo bi biti onako. Stripes and stars. Ako se nju pusti....

Ali on si to nikada nije mogao dopustiti.

I dok su se noževi približavali haljini, crveno plava prilika se kretala prema njima.

San.

- 22:05 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>