Već dugo nije bilo natječaja, a ja idem fino u Budimpeštu čekati Novu pa ću fino raspisati novi da se vi tučete dok se ja ne vratim. Inače, na prošlom je pobijedio Denzil napisavši najbolji aforizam.

Sada jedan kvadraton.

Napišite posljednji stih ovim pjesmama. Pazite na metriku, atmosferu, namjeru i cjelinu.


1)
Zvijezda sija
Nad Božićnom flautom
Radost klija
___________________



2)
Zapalila je cigaretu
Otpila iz šalice
Prefina za starletu
_______________


3)
Žvakača guma
Kisela
Pored kafane
_____________.


4)
Hrvatska,
Napuštena, ali sveta
Od svog naroda, mnogo ljeta
__________________.





Tko pobjedi, dobije link na mojoj stranici.

....ću se zaljubljivati samo sretno.

....neću se više živcirati radi važnih stvari, poput pikada.

.... više ću poštovati svoje profesore i njihove gluposti.


.... prestati ću govoriti politički nekorektne izjave da su žene predivne.

.... nau čit i ću novi pravo pis.

.... više ću trošiti na olovke.

.... prestajem ignorirati glasine da sam peder.

.... na prvom spoju neću pričati o vječnosti i ljubavi.

.... naučiti ću prijatelje da ne kartaju belu.

.... ću otići na utakmicu na stadion i praviti se da mi je zabavno.

.... neću smatrati da je hrvatski film loš, nego tek "dezintegriran".

.... neću djeliti sarkastične komentare samozvanim reformatorima hrvatske kulture.

.... neću više biti tako emotivan i nesretno zaljubljen i sjećati se njenih dodira i smješka dok me je milovala govoreći kako nikada nije bila sretnija i kako je njena kosa vijorila ispod mojih milovanja u valovima nježnosti.

....početi ću se češće kupati, ali ne bez Alfreda, moje patkice.

.... ugraditi ću si dijamante u nosnice.

Dobih:

Od mame Irene: SKENER
(To se ne važi, jer sam ga našao prije nego ga je upakirala, sakrila ga iza ormara kojeg sam morao pomaknuti da njoj smjestim televizor u sobu.
"Super je skener, stara!"
"Hajde dolazi dolje ako se usudiš, nema ništa za večeru!)

Od seke Sanje:
"ADRIAN MOLE AND WEAPONS OF MASS DESTRUCTION"( Genijalan roman o genijalnom dečku. Mi geniji volimo čitati romane jedni o drugima.)

Od tetke Darinke: RED LABEL WHISKEY
( Narodni lijek. Pomaže i sretno i nesretno zaljubljenima. )

Od ekipe: MOODS CLUBMASTER CIGARILLOS 20 PCS
( Volim kada mi se kupuju korisne stvari, a ne neke nepotrebne poput olovaka i knjiga )

Od bivše: REPLY NA SMS
( "Sretan Božić"-kažem ja , a bejbe pita "Čiji je to broj?" )

Od profesora na ADU: KAVU
( Mali espresso. Bez mlijeka, ali s dva šećera. )

Od Seana Connerya: KALADONT
( Teško objasniti, interna fora. )



Dao sam:

Slike koje sam sam nacrtao.
( ručni rad )

Griotte.
(svakom jednu)

Plastične vojnike
( dobijete ih brdo u pakiranju, a svakom prijatelju možete dati po jedan )

Cigarete
(Načete )

Čaše za žesticu
( plastične, male, bijele, u setu pored šarenog tanjura s Mickey Mišom )

Rizle
( na svakoj sam se potpisao )

Bombonjere
( Dijetalne , koje sam dobio za maturu prije sedam godina i tako brižno čuvao na dnu špajze za ovu priliku. )

Karte za tramvaj
( potrošene, ali u boji )

Puno ljubavi, iskrenih želja, zagrljaja i poljubaca
( neke sam čak osobno zaželio, ne preko poruke mobitela )

I tko da onda kaže da je Božić samo konzumenska groznica ????

Odgovor: Pravi Božić.

U nadi da će pravi Božić doći u vaš dom, Sinke Vam želi sretne blagdane i daruje Vam ovu priču.


1.
«Hej Sinke!» - viknuo je Aldo-« Jesi ziher da je ovo dobra ideja?»
«Kako da ne»-rekao je Sinke penjući se preko zahrđale zelene ograde-«Kad sam ja imao lošu ideju?»
«Lijepa je noć»- šaptao je Lakica-« Baš je predivna. »
«Da barem nismo toliko pili!»- prošmrkao je Benjamin.
Sinke se uzverao na sam vrh ograde. Svugdje oko njega bilo je dosta mračno i samo mu je vruć dah izlazio iz usta i bijelio se na mjesečini. Goleme krošnje iznad male grupice kao da su se smijali usamljenoj petorci.
«Pelin, Lavov.... i onda ovo....joj,joj, ako nas netko uhvati....»- i dalje je mrmljao Benjamin.
«Nitko nas neće uhvatiti..... osim toga, ja sam najviše pio od svih vas pa sam prvi na ovoj ogradi....a sad zašutite i dajte mi neki mobitel koji ima jako svijetlo. Samo mi fali da skočim u neko trnje i sav se izgrebem na Božić.»
«Ovo je predivna noć»- ponavljao je Lakica- « I mi radimo jednu predivnu stvar.»
«Lakica, prestani s tim junferskim monolozima i daj mi mobitel.»-rekao je Sinke. Tog trena kada je završio tu rečenicu čuo se zvuk deranja platna.
«Što je to bilo? Netko nas je skužio?»- panično je upitao Benjamin.
«Ne, meni su pukle hlače.»- promrmlja Sinke-« Stare traperice.... ništa novo.»
Aldo je bio zbunjen. Na njega je bio red da se uspne. Popeo se na ogradu ali ju je toliko zatresao da se Sinke okliznuo i svom snagom pao preko nje na drugu stranu. Nakon što je šuštanje granja prestalo, nekako je došao napeti mir.
«Sinke?»
Tišina je bila teška i nitko od svih njih nije mogao opisati bojazan da mu se nešto desilo.
«Sinke?»
»A što hoćeš, Aldo?»- čulo se iz žbunja-« Da ti otpjevam «gaudeamus igitur?» Upao sam u žbunje i jako me boli, ali ne mogu vikati kako me boli jer ako viknem imali kako me boli, čuti će nas i onda će nas uhvatiti jer me jako boljelo i onda ćemo svi biti u vrlo velikoj frci jer će nas uhvatiti jer me je jako boljelo.»

2.
«Jesi ti bio na ovakvom mjestu nekad?» -pitao je Aldo Lakicu.
«Da.... znaš da sam i ja odrastao na takvom mjestu.»
«Je li bilo loše?»
«Pa znaš....»- rekao je Lakica napravivši bolan izraz lica.
«Hoćete vas dvoje sada držati antičke monologe ovdje ili Benjamin i ja moramo sve obaviti sami?» -podignuo je glas Sinke.
«Evo, evo idemo.»-rekao je Lakica jedva čekajući da ga se izvuče iz teškog priznanja.
«Ti vadi ove i stavi ih tamo, pored onih dasaka?»
«Kojih dasaka?»
«Onih tamo! Pored one.... što je to uopće?»
«Ne znam.... ja tavo što nisam imao.»
«Hajde, Lakica, prestani s tim svojim tugama i jadovima. Vadi te stvari iz torbe i odnesi ih tamo. Pazi da ne staneš u pijesak jer će možda sutra tražiti nekakve tragove i sve....»
«Ma kakve tragove, Sinke? Ti uvijek imaš neke teorije zavjere!»- htio se posvaditi Aldo. Bio je već podosta živčan radi ove situacije, vjerojatno jer se na golemoj zgradi u čijem su podnožju bili mjesečina caklila poput nade djece da će ujutro pod borom naći željenu igračku.
«Dajte, dečki.... ostavimo to i idemo.... gladan sam i....»
«Što si gladan? Pa jeo si prije nego smo krenuli u ovo!»
«Opet.... nemam živaca.... ovakve stvari me živciraju.... a kada sam živčan postajem gladan....»
«Kako gležanj, Sinke?»
«Prestanite svi pričati u glas i obavimo posao koji smo dobili!»
Aldo je uzeo jednu golemu bijelu vrećicu.
«A gdje je onaj veliki?»-pitao je.
«Tu je!»
»Gdje da njega stavim?»
«Tamo pored one male klupice. Pazi da te netko ne čuje.»
«Tko bi nas čuo u četiri ujutro u Božićnoj noći?»
«Nikad ne znaš. Hajde, obavi to!»
Aldo je uzeo veliku bijelu vrećicu i s njom krenuo prema maloj klupici.
«Nisi smio biti tako grub s njim, Sinke»-rekao je Lakica.
«Nemamo vremena za cmoljenje. Cmoljiti ćemo sutra ujutro!»
«Znaš....bio sam jednom tu....»-rekao je-« Samo na dva tjedna, ali opet....»
«Slušaj Lakica, ja zaista imam vremena i razumijevanja za tvoje emotivne potrebe ali nećeš mi sada držati govor o tome kako si tu bio i kako te to podsjeća na....»
«Ne mislim na to, nego ako želiš, ja se sjećam da je odmah tu iza ugla bilo jedno skladište s ljestvama.... Bilo bi super kada bi jednog uzeli i stavili na drvo, s ljestvama da se popnemo i da.... recimo....»
«Na drvo? Pa super! Zašto ne! Hajde, odi po njih!»
Lakica je potrčao iza ugla.
«Je li, a što ti tu radiš?»
«Sinke, ja ću ih sve izvaditi van pa ih samo lijepo rasporedimo....»
«Hajde, u redu. Ali pazi kako ih slažeš....i ta vrećica je plastična, to šušti kao vjetar u šumi.... ako nas netko čuje....»
«Ma što ti je?»- rekao je Benjamin.
Sinke je uzeo jednu kartonsku kutiju iz vrećice i potrčao.
«Ej, Sinke!»- poluglasno je rekao Benjamin.
»Što je?»
»Ima pravo Lakica. Ovo je predivna večer!»


3.

Zvijezde su sjale na nebu i hladan vjetar prolazio je kosom mladih ljudi pred ogradom.
«Je li Lovak u autu?»
«Da?»
«Hoćemo li onda?»
«Da!»
Sinke, Lakica, Benjamin i Aldo svom su snagom viknuli.
« Ajme-e-e-e-e kako će biti sretni kada se ujutro probude, ne zvali se mi patuljci Djeda Mraza!»
Dok se na golemoj zgradi palilo svijetlo i dok je portir na ulazu počeo vikati uz svoje golemo svijetlo, jedan automobil je svom snagom jurio niz ulicu u tu Božićnu noć....
4.

ZAGREBAČKI LIST :
ČUDNA PROVALA

U Božićnoj noći desila se čudna provala u Dom za nezbrinutu djecu u Nazorovoj ulici. Provalnici su prešli preko dva metra visoke željezne ograde te ušli u samo igralište doma. Iako je bilo mnogo vrijednih stvari za ukrasti u vrtlarevoj kućici, čini se da je namjera provalnika bila drukčija. Naime, ujutro kada su djeca ušla u snijegom zatpano igralište, srela su se s gomilom šarenih vrtnih patuljaka koju su čudni mali provalnici ostavili i tako uljepšali Božić ovoj maloj djeci. Istraga se nastavlja, iako se počinitelje ne namjerava kazniti. U nadi da će Vam ovaj Božić biti sretan, i mi ćemo ih nastaviti tražiti.

Prvi poljubac se ne smije pod nikakvim uvjetima desiti bez neke romantične izjave koja mu prethodi. Taman da je izjava tišina.

Ne dajte ženi ružu na prvom sastanku. Ako neće misliti da niste normalni, sigurno će joj ići na živce što je mora nositi u rukama po kinu ili gdje ste je već odveli.

Žene općenito više vole suncokrete od ruža. I cipele od suncokreta.

Ako ste u dućanu i zovete je na mobitel, pitajte je da li treba nešto za osobnu žensku higjenu. Radi takvih pitanja smatrati će vas zrelim i biti ćete za nju neodoljivi.

Ne budite što niste. "Man's health" pišu krelci za krelce o svojim iskustvima krelaca i kako da se ta iskustva krelaca ne dese krelcima koji kupuju taj časopis.

Žene vole sirovine, pa ne zaboravite tu i tamo baciti neku sirovu. Pohvalite njenu guzicu i usporedite je s nečim milim, primjerice Dinamovim stadionom.

Nikada ne dajte dva put isti kompliment. Žene pamte takve stvari. Žene pamte mnoge stvari. Posebno komplimente upućene sebi.

Prelistajte novi broj "Cosma" tako da znate o čemu se bulaznilo i koje su gluposti aktualne.

Žene vole biti emancipirane i ne žele da ih se doživljava kao seksualni objekt. Druga želja im je da se skinu gole za duplericu.

Žene neće nikada razumijeti našu potrebu za nogometom, jer za njih je to bezveze kao što je, recimo, bezveze večera uz svijeće.

Žene vole duga ljubavna pisma. Ali moraju biti pisana mrljavom kemijskom na novinskom papiru jer to je romantično.

Emotivne žene su predivne pojave koje treba pustiti na miru. Emotivne muškarce treba poslati na Lezbos da dobiju batine.

Nakon poljupca, odmaknite lice i pogledajte je u oči. Nakrenite glavu i opet je poljubite uz smješak. Ne znam što će si misliti, ali neće biti gore od toga da joj kažete "ovo je bilo super."

Sve što ste ikad naučili o ženama i muškarcima ne koristi u prvih mjesec dana nove ljubavi.

Ljubav na jednu noć je nezrela i dosadna pojava. Zavođenje treba trajati minimalno dva mjeseca u kojima je par od prvog trena zaljubljen.

Nije točno da ljubav na prvi pogled ne postoji. Ja bih zapravo rekao da ne postoji niti jedna druga ljubav osim one na prvi pogled.

Ja nisam junfer, ja sam djevac. Razlika je u tome što junfer ne želi biti nevin.

Ženu treba držati za ruku tijekom filma jer se to tako radi a i lijepo se brzo dolazi do nježne puse.

Napravite CD s ljubavnim pjesmama i tepih s uzorkom leteće vjeverice.

Žene vole plišane igračke, pa se pravite da ste jedna od njih.

REPUBLIKA ČRNOMEREC
MINISTARSTVO LUKA I MEĐUNARODNOG ZAFRKAVANJA
DOPIS HAŠKOM SUDU







Štovani sude,

Danas, 12.12.2005 primili smo vijest da je generalu Ante Gotovini izrečena optužnica na srpsko-bosansko-hrvatskom jeziku, koji je službeni jezik Haškog suda za prostore bivše Jugoslavije, iliti, onaj gnjusni i šovinistički Balkan.

Zajedno s kolegama iz diplomatskih krugova, u prvome redu prijateljske republike Skadarlije i Ujedinjenih Bosanskih Obala Neretve moramo zatražiti službeni dopis Vaše cijenjene institucije povodom idućih pitanja. Naime, u Črnomeračkom savjetu mudraca Sinke Mudri Djevac zatražio je pismenu elaboraciju o povijesti i kontekstu srpsko-bosansko-hrvatskog jezika. Njega to jako interesira, jer čini mu se da na tu temu može israti toliko uvreda Vašoj cijenjenoj instituciji i Vašem intelektu da si jednostavno ne može dopustiti da mu ne odgovorite.

Kako je već poznato, ljudi na Balkanu se već odavno ne dijele na narode već na individualne i posebne jedinke koja svaka ima svoje mišljenje, i aproksimalno tome, svaka jedinka drži da je najpametnija i da bi sve bilo super kada bi bilo po njenom. Sličnu društvenu fenomenologiju možete pratiti u nekim drugim, višim totalitarizmima poput SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva. Jedina razlika je što mi imamo ukusa u odijevanju i iskreni smo, taman kada Vam i psujemo pare koje ste nam legalno ukrali.

Željeli bi s te strane reći da je čitanje optužnice generalu Ante Gotovini na srpskom prikaz Vaše nezrelosti i potpune lakrdijaštine, osim ako to uistinu nije bilo namjeran potez kojeg bi bilo pametno da opširnije izložite u nekom obliku, a da ne bude «Top of the pops» ili neka druga, za zapadnu kulturu, relevantna medijska institucija. Jednako tako mislimo da bi srpskim optuženicima trebalo osigurati prijevod na njihovom uvaženom.....gnjnjnjnjnj.....srpskom jeziku. Čini nam se da je bilo kakva druga opcija prikaz Vašeg potpunog sloma u vezi ozbiljnosti i pristupa poslu kojim se bavite. Ovime samo dajete ulje na vatru osjetljivoj temi te uz to moramo reći da nam je i ovako teško ispravljati mentalitet naših naroda. Sada ste dali golem doprinos rastu ekstremizma u Hrvatskoj te se bojimo da ovaj put niti jednom čovjeku koji stoji u redu za terorista ne možemo ništa zamjeriti jer smo i sami ljuti i smatramo se ozbiljno poljuljani u svezi uvjerenja o legitimitetu Vašeg legalnog postupka.

Ukoliko ipak želite zadržati ovaj diskurs ( ne znamo što ta sintagma znači ali Sinke Mudri Djevac kaže da ni Vi nećete znati pa da nema veze ) kojeg obilježava sramotno ismijavanje svih naroda bivše Jugoslavije te rata koji se održavao dva sata letom od Londona- budite ljubazni i uvedite dramaturške promjene koje bi dale dodatnu komiku. Potencijal i auditorij koji imate je fascinantan i bilo bi šteta da, recimo, umjesto onih dosadnih plahti koje nose odvjetnici na Vašem cijenjenom sudu stavite odijela iz Disneylanda. Mislimo da bi cijenjenoj tužiteljici sjajno stajao Šiljo, ali to su naše skromne impresije. Današnji branitelj generala Ante Gotovine mogao bi biti Paško Patak, ili po srpskom Paja Patak, ili po bosanskom Paškija Patkašija. Voljeli bi da nam date službeno ime koje lik pod engleskim imenom Donald Duck ima, po vašem uvaženom kenjanju, u bosansko-srpsko-hrvatskom jeziku. Naša verzija «Bolan Paško Bre Paja Patkašija Šiš Pače» čini nam se predugo pa tražimo od haških lingvista da utvrde činjenice.
Podsjećamo Vas da ekonomske sankcije Črnomerca protiv SAD-a još uvijek traju te da nas ne interesira Bushovo zapomaganje da mu pošaljemo žvake. Neće ih dobiti, i to smo mu već jednom rekli- onog dana kada smo dali veto na uvoz genetički osiromašenih predstavnika laburističke stranke pri Londonskom parlamentu, koji nam je jedini smješniji od Vas.

Uz srdačan pozdrav,

Šefovi

The career of these two film-urchins started in the beginning of the 80's with their movie «Blood simple». This movie will be only the first of many low-budget masterpieces, which will become a feature of this duo. During the initial period of their work, Coens were experimenting both with their screenplay fantasy and humour they often featured in their films. Dangerously at the brink of falling to the void of trash vulgarity, they always succeeded to jump over the hole and win the match, which was largely accepted both by critics and by audience. Slowly they emerged from the Western society telling stories of both cruelty and laugh in the system. When Raising Arizona came out in 1987 it was more then a movie with Cage, Hunter Wilson and Goodman in main roles. First- it was the script, which was interesting, combining straight-street humour typical for the age with die-hard aesthetic of the inner dramaturgical systems. Next was “Miller’s Crossing” which was truly a masterpiece, and maybe even Coen’s best film.
After some tries to seek for more developed dramaturgies and what could be called “script language”, Coens reached the peak of their careers with “Fargo” and “The Big Lebowski”. Jeff Bridges and John Goodman played a pair of whites living in suburbs, at the edge of the “post-capitalistic” culture. A strict critic of the practice of American life in this movie was somewhat shadowed by metaphorical language used in the process of directing, as well as the comical satire of American patriotism preformed by unrecognised war veterans. “The Naked Man” was Cohen’s script, and although that was felt in the movie, their approach to the aesthetic directing was missing since they weren’t the directors.
“O Brother, Where Art Thou?” and “Intolerable Cruelty” were , as it appears, experiments with the style where the Coen brothers were checking how much “Coen” a movie can really be before it becomes too “Coen”. Yet, the stars who performed in these movies ( Clooney, Zeta-Jones, Jenkins and Thornton) were happy with their roles and were always ready to accept more requests from the two mentioned. Tom Hanks joined them in one of their latest films “The Ladykillers” where he used all of his talents to play mastermind criminal who is under influence of the local old female. In this typical Coen approach to the topic, nobody could get lost with humour and a direct link with other systems of dramaturgy. Their following movies are expected in the next few years, and we should expect more of their work to come. Playing with stereotypes but often challenging their deepness is typical for their screenplays, and tragic ends such as deaths or killings are often put in the bizzare contexts which are always charming just enough for audience to accept them.

Nakon službene potvrde o uhićenju generala Ante Gotovine nemam više argumenata da ne napišem pismo poput ovog. Naime, sad kada su svi potezi proniknuti i kada više nemamo što niti dobiti niti izgubiti nema više opasnosti micati figure na ovoj crveno-bijeloj šahovnici.

Kao prvo da kažem da nisam nikakav desničar- dapače, veliki sam kritičar dominantne hrvatske politike i prakse posljednjih nekoliko godina. Čini mi se da doslovce živimo u anarhiji- ne u uvredljivom smislu- već u sustavu u kojem ne postoje zakoni koji daju praktičnu obranu malom čovjeku niti njegovoj braći. Ipak, svoju ću zemlju dosljedno braniti kada je se napada i kritizira na temelju nekakvih labavih argumenata.

Jednako tako da odmah razjasnim- nemam najmanjeg pojma da li je general Gotovina ratni zločinac ili heroj. Držim da se većina ovog naroda to ne zna jer jako malo posvećujemo praktičnoj analizi povijesnih i političkih uzroka Domovinskog rata na Balkanu. Zato se u ovome trenutku koristimo njegovim legalnim statusom- nevinim dok mu se ne dokaže krivnja za koju je optužen.

Nadalje, uzmimo u obzir da iz svojeg relativno malog ali detaljnog i sustavnog istraživanja mogu reći da sam podosta siguran da je bilo zločina na svim stranama u ratovima na ovim područjima. Nemoguće je reći, s druge strane, da je ikada u povijesti bilo rata u kojem se takvo što nije desilo. Ratovi, što Vi vjerojatno ne znate, ipak izmiču kontroli nakon nekog vremena za što je najbolji dokaz katastrofalna situacija i nedvojbeni poraz koalicijskih snaga u Iraku ( koje u ratu u Vijetnamu vjerojatno nisu shvatile da ne postoji način da se sustavno bori protiv nekog naroda čak niti s golemim i tajnim oružjima ).

Vratimo se temi. Uhapšeni general Gotovina ulovljen je na Kanarskom otočju, teritorij Španjolske. Ovime bih Vas službeno pozvao na odgovornost i ispriku hrvatskim vlastima kojima ste nekoliko puta potpuno neargumentirano i nesuvislo davali ultimatume govoreći da je Gotovina skriven u zemlji te da ga se sustavno , pod okriljem države, štiti i brani. To ste dužni, kao i pomoći Hrvatskoj da što brže uspije u svojem planu o pridruživanju Europskoj Uniji ( kad već toliko silno želi tamo ići ).

Ne mogu da ovom prilikom ne podsjetim na vašu grešku koju ste napravili prije nekoliko mjeseci. Naime, desilo se da ste javno izrekli da se Gotovina skriva u franjevačkom samostanu negdje u našoj zemlji. Da je to smiješna laž potvrditi će svaki laik istražitelj koji kaže da se takve izjave u procesu lova na ratne zločince sigurno ne daju na novinarskim konferencijama. Naime, ako je zaista bilo tragova koji su upućivali na tu lokaciju, upravo ste Vi odavanjem istih ugrozili proces istrage. Ali kako je to bila naivna dječja laž, možda smišljena u trenu kada ste je rekli, ne ostaje mi ništa drugo nego da to uzmem kao dokaz Vaše nesposobnosti te neznanja da se bavite poslom za koji ste vrlo plaćeni. Nekoliko dna kasnije rekli ste da Hrvatska ima punu suradnju s Vašim tribunalom. Smiješno mi je, jer sam po prvu put shvatio da Vas boli Vaš vlastiti ugriz za jezik. Vatikanski diplomati vjerojatno su se nakon te Vaše cijenjene izjave potpuno posvetili Vašem eliminiranju u kontekstu vjerodostojnosti. I tako ste, na kraju, odlučili povući se i reći da Hrvatska ima bolju suradnju. Zanima me što smo to činili, što prije nismo, da Vi takvo što kažete i da u tih par dana tako promijenite svoje cijenjeno i uvaženo mišljenje.


Uzmimo u obzir Vaše nestručno upravljanje optužnicom protiv generala Mirka Norca koji je nakon 10 godina robije pušten nakon saslušanja žalbe. Sud za ratne zločine dobio je usmeni ukor od važnih diplomata radi tog problema. Da ne zaboravim da ću se jako ljutiti na Vas ukoliko u idućih godinu dana ne uhvatite generale poput Ratka Mladića. To ne govorim iz desničarskog pristupa, jer nisam desničar, već iz objektivnog. Naime, nedvojbeno je da će Vaše tužiteljstvo i dalje kvocati poput neke ružne ptice pokušavajući dati lekciju tim primitivnim i kvazi-tranzicijskim zemljama bivše Jugoslavije. Najveća je ironija svega ovoga, na kraju krajeva, upravo svjedočenje Slobodana Miloševića na sudu. On svojim istupom govori ono što Vam i Hrvati i Srbi i Bosanci žele reći. «Mi smo se klali dva sata leta avionom od Trafaglar Square-a i smijali se kako ćemo drugi put doći to raditi na njemu.»

I dok Američka demokracija širi svoje američke imperijalističke kandže prema siromašnom svijetu, šaljući u rat svoje siromahe, nemam druge opcije nego Vam reći da očekujem sve ljude koji su umiješani u rat u Iraku- posebno Američku vladu i administraciju- da budu jednako tako procesuirani kao i mi, seljaci ovdje. Osim ako mi naravno netko ne kaže legalan naziv za trenutno stanje u Iraku- ta zemlja nije u ratu jer joj objava rata nikada nije stigla u diplomatske krugove preko veleposlanstva. Nadam se da ćete, kad budete lovili George-a Busha imati bolje sreće nego s nama. Američkom narodu želim da mu Vi, draga Carla del Ponte, budete tužiteljica. Možda je to Vama na čast, možda i Američkom narodu. Nama Hrvatima, Srbima i Muslimanima polako postaje jasno da Vi o časti brinete jednako kao i mi. Samo kada se kolje.

I Srbi i Hrvati i bosanski Muslimani imaju krvave ruke, teta Carla.
Vi ih nemate jer ste cijelo vrijeme nosili svilene rukavice.

I uz topli pozdrav, još samo jedna stvar. Budite ljubazni i dajte da Vam netko kaže nešto o odijevanju. Ta haljina koju ste nosili kada ste u Beogradu rekli da je uhapšen general Gotovina, u njoj ste izgledali kao plišani medo nakon centrifuge.

Uz zahvalu na Vaše strpljenje, pozdrav,

Sinke

Imam dojam da je glavna poteškoća domaćeg teatra nezrelost ljudi koji se njime bave. Ali vratiti ćemo se na tu temu u tijeku elaboriranja teme ovog teksta.

Novokazališni mainstream mogao bi se povezati s tradicionalnim pristupom kazalištu koji bježi od avangardnih scenskih naracija te jednostavno pokušava uvesti novine u samu redateljsku/ dramaturšku postavku cijelog sustava. Primjer toga je dramaturgija «krvi, znoja i sperme» koja konkretne mučne eksplicitne scene prikazuje bez cenzure smatrajući ih radikalnim pristupom kritike takvog ponašanja. Korijeni takve pristupnosti nisu novi , dapače uvijek su bili ovdje- seksualna potencijalnost naglašena je još u Aristofanovoj «Lizistrati» , Srednji Vijek prepun je eksplicitnih slika Spasiteljeve muke, romantizam Schillerovog «Stürm und dranga» gotovo je po eksplicitnosti radikalan ( primjerice u Schillerovim «Razbojnicima» ) kao i suvremeni tekstovi , Tolstojeve drame možda eksplicitno ne režu žile svojim junacima ali se bave itekako radikalnim temama koje nasljeđuju od prethodne stilske formacije
( Primjerice «Živi leš» ) , dok Avangarda i Modernistički pokreti sve više i više igraju na temu eksplicitnosti koja ima za razliku od suvremene neku oplemenjenost
( Artauduovo «kazalište okrutnosti», često krivo interpretirano kao konkretna umjesto potencijalna prisutnost nasilja na sceni ) te suvremeni dramski izraz tradicije koji ne zazire od nasilja ( Eugene O'Neill: «Čežnja pod bršljenovima» ).

Drugi fenomen je ono što se naziva alternativnim kazališnim izrazom, iako zapravo vuče korijene iz pokreta nastalih početkom prošlog stoljeća. Danas ga uglavnom vežu uz pojam postdramskog kazališta koji ne zadovoljava možda sve potencijalnosti koje taj teatar nudi. Kontrolirajući ideje nastale pri radu na predstavi nalazimo širok dijapazon scenskih tehnika kojima se one provode, često puta igrajući se čak i s klasicima ali ne pričajući njihovu priče već elaborirajući sfere koje oni nude . U domaćem teatru priznati su umjetnici iz grupa «House of extreme music», «BAD. CO.», «Smrtzsch teatar» ili «Montažstroj».
Iako i ovaj način izvedbe uvelike nadopunjuje evolucijsku stepenicu ne ponašajući se mnogo radikalnije suprotstaviti tradiciji od prethodno spomenutog, ne možemo ignorirati njegovu različitost i relativnu mladost pokreta iz kojeg je krenuo tako da ga možemo nazvati alternativnim. I zašto ne- novim? U novije vrijeme umjetnik Bartol Indoš napravio je predstavu «Horsetail» u kojoj tematizira ratne zločince, ali ne prikazuje nikakve likove niti ima klasičnu naraciju već prilazi scenskom jeziku u njegovoj čišćoj formi. Sve potencijalne konkretnosti i sve konkretne potencijalnosti nisu do kraja utvrđene na sceni i postoje poput neke astralne prisutnosti na sceni. Razbijanje flaša i glasna glazba dovode do osjećaja neudobnosti kod publike koja registrira dešavanje na sceni kao ludilo kojima se opisuju ljudi o kojima umjetnik govori. Pristup ovom scenskom jeziku zapravo dolazi prije formiranja neke kazališne tradicije- on je neka kopija ritualnih poganskih plesova.

Ipak, ne možemo negirati trenutnu situaciju u oba smjera. I jedan i drugi karakterizira, kao što smo rekli na početku, nezrelost. Uzaludni pokušaji da se vrati pisac na scenu doveli su do opsesije radikalnim kazališnim izrazom. Primjera ima gomile ali jedan je posebno poznat i u našem teatru a to je predstava «Shopping and fucking». Nezrelost pisca koji sjeda pred papir misleći «idem napisati predstavu punu seksa i krvavih psovki» osjeti se već i u naslovu, a kako su redatelji i producenti to uzeli k srcu i o njima bi se moglo mnogo reći.

Što se tiče alternativnog izraza ne možemo negirati jednu činjenicu u njemu. Prva je da postoje gomila licemjernih umjetnika koji uživaju u svome egu radeći predstave koje ga predstavljaju i na tome dobivaju golem novac. Jedan od najboljih primjera za to je dosta star, gostovanje kanadskih performera koji su željeli da ih publika nacrta a tada bi crteže zgužvali ( i za to bili plaćeni ) ili domaći autor koji je svoj performance nazvao «Baltazar» u kojem on ide lijevo-desno po prosceniju poput poznatog animiranog lika i tada pun sreće i veselja glasno se prodere «ja bih se seksao.»
Puno kvalitetniji i plemenitiji pristup ima grupa «BAD co.» koja se bavi različitim temama i pomno pazi na estetski nivo svojih predstava i djela. Jedini problem je što jednostavno ignoriraju činjenicu da su većini ljudi nerazumljivi i ne razmišljaju o tome kako svoju umjetnost učiniti prihvatljivijom široj masi te se na taj način gube u vlastitoj etici. Baveći se stalno temama iz društva, oni upravo od tog društva bježe i vraćaju teatar u doba kada je on bio samo za povlaštene i imućne koji su si mogli priuštiti obrazovanje nužno za razumijevanje umjetnosti. Estetska vrijednost uopće nije upitna, ali moramo se zapitati da li umjetnost preživljava ili da li bi uopće preživjela da nikada nije prešla rampu.

Istina i pravi put najvjerojatnije je negdje između. Ne bojim se za teatar jer sumnjam da će nestati, ali ako već postoji trebalo bi ga usmjeravati i omogućiti mu da se razvija u konstruktivnoj sljedbi. Stari moraju prihvatiti promjene i od novog kazališnog izraza uzeti što se isplati uzeti i zajedno s njim komunicirati u mediju. Mladi moraju možda izaći iz nekakvih kvazi-anarho pokreta te iz tradicije jednako tako uzeti nešto čime može oplemeniti svoju umjetnost.

Nisam dugo pisao. Rijetko kad stignem i za sebe nešto. Pokušati ću to promijeniti. A i malo blogati vaše drage blogove. Pozdrav! Pusa! Sinke.






«Gubite se, bando pokvarena!» -derao se mesar Ivčić na nas. Starija gospođa pred njegovim pultom se zgražala nad njegovom ljutom provalom bijesa dok je golemom mesarskom sjekirom lupao po svinjskim rebrima. Ali mi si nismo mogli pomoći. Nas četvorica svaki smo dan znali pred njegovom mesnicom po dvadeset minuta samo stajati i smijati se njegovom izlogu.
«Ovaj tu....u plavim hlačama....ima....ima čak i harmoniku!»- rekao je Karoc daščući u pokušaju da dođe do zraka od smijanja.
Uglavnom, rat je završio prije par godina i više nismo bili toliko našpanani. Istina, bili smo djeca koja nisu baš previše ni shvaćala sve što se dešava- pa nismo mogli niti razumjeti mesara Ivčića. Imao je golemu staru kvartovsku mesnicu u kojoj je rezao krupne komade svinjetine i junetine unazad zadnjih dvadeset godina. Bila je onako, totalno komunistička, poput aeroflotovog ureda. Pločice na zidovima, poster s prikazom kvalitete mesa, tezga, kameni pod i plastične bačve svinjske masti na popustu. Godinama su mušterije govorile mesaru Ivčiću da uredi taj prostor malo. Nakon nekog vremena je čak i starim bakicama bilo neudobno ulaziti pored starih bačvi svinjske masti pa je gospođa Ivčić konačno rekla da nešto moraju poduzeti. Mesar Ivčić je odlučio da preured izlog. Maknuo je stari kartonski natpis s reklamom za gavrilovićku s početka stoljeća. Sada je izlog zjapio prazan. Nije da mesar Ivčić nije imao novca, ali bio je jako štedljiv, posebno zato što mu je sin poginuo u domovinskom ratu tamo negdje prema Osijeku. Objesio je njegovu sliku u maskirnoj uniformi na zid pored hrvatskog grba i uvijek ju je gledao pun sjete za jedincem. Od tog dana postao je štedljiv, i nitko ne zna zašto, valjda je šparao za sinovljevu suprugu i unuka. Ali to s izlogom, to je baš pretjerao. Odlučio je otići na Britanac, tamo gdje se vikendom održava velik sajam antikviteta. Kupio je jedno četrdesetak plastičnih figurica prasaca i krava u različitim pozama i sve ih postavio u svoj izlog. Mi stariji mamlazi smo umirali od smijeha. U prvome planu imali ste prasca s gitarom i trapericama a lijevo od njega golemu kravicu kako se smije noseći žuto zvono na vratu. I sve to ne bi bilo tako smiješno da u pozadini mesar Ivčić nije sjekao te prasce i kravice za bakice i djecu na krvave šnite koje je zamotao u onaj bijeli mesarski papir. Na ulazu se skupilo tisuće klinaca koji su mislili da mesar Ivčić otvara Črnomerački Disneyland i svi su promatrali tu radnju kao da se u njoj proizvode igračke. Bakice i tetice bi išle kupovati meso i kosti za juhu ili pesa, ali djeca se ne bi micala od tih figurica. Jedan posebno. Zvao se Miki i bio je pravi mali kofein. Svugdje je trčao, stalno je zabušavao i igrao se u kvartu. Nije imao mnogo novca pa je u slobodno vrijeme čistio stakla na benzinskoj kod pruge za siću kojom bi si kupovao žvake. I ljubio je cure. Dobio bi naravno šamarčinu, ali opet- djeca rastu. Svaki dan bi išao po meso za svoju baku i jednom je mesaru Ivčiću rekao da je na benzinskoj skupio dovoljno novca da kupi jednu od tih figurica u izlogu. Nekakvog prasca koji je više ličio na medvjeda. Imao je golemu bradu i držao nekakvu vreću. Mesar Ivčić mu je rekao da taj prasac-medvjed nije na prodaju i da se gubi iz njegove mesnice jer je to bio poseban dan po nečemu i nije mu bilo do šale. Ni danas ne znam što je bio taj dan, ali u to vrijeme mesar Ivčić uvijek zapali svijeću u prozoru. Ali eto, mi se jednom tako okupili i odlučili da ćemo provaliti kod mesara Ivčića i ukrasti mu nekoliko tih figurica. Naravno da bi mu ih kasnije vratili, ali samo da se nasmijemo- ukrasti ćemo ih nekoliko dok on bude tražio nešto u mesarskom frižideru. Na putu do mesnice sreli smo Mikija.
«Bok, dečki. Kamo idete?»
«Idemo ukrasti mesaru Ivčiću par onih prasaca i kravica!»
I naravno, Miki je krenuo s nama, starijim dečkima. Ušli smo u mesnicu.
»Bok dečki!»-rekao je mesar Ivčić-«Što vas ima toliko?»
«Sreli se na igralištu pa došli k vama kupiti malo mesa za naše doma!»
«Kojeg?»
«Onog kaj imate u frižideru!»
»He he»-nasmijao se-«Niste blesavi. Čekajte, idem po njega. Hoćemo pljeskavice za čevape!»
Kako se okrenuo, tako smo mi postavili Mikija da drži stražu. Karoc je prišao izlogu s unutrašnje strane i počeo bacati figurice u vreću. Samo je Miki bio živčan jer valjda nikada dosad nije radio nešto takvo. I tada se desilo nešto što nismo očekivali. Karoc, dečko koji se smijao s nama pred izlogom slučajno je rukavom okrznuo veliku sjekiru koja je visila na zidu. Ona se otkopčala i udarila u radijator te odbila ravno u prozor izloga koji se razbio na tisuće komada. Svi smo istrčali, ostavivši razbacane figurice. Miki je ostao ukamenjen na mjestu. Nije znao što bi, a mi smo već bili van mesnice. I tada ga je zgrabila ruka mesara Ivčića i protresla ga.
«Au! Pustite me!»- vikao je Miki.
»Što radite? Kradete, je li? Kradete! Sram vas bilo! Balavurdijo! Smeće! Za takve smo se borili u ratu! Za takvu mladež! Ta to je moj sin umro devedeset i prve! Za ovakve male partizane!»
«Pustite me!»-derao se Miki-«Ja ne znam ništa o pirtazanima!»
Ja sam u daljini promatrao ovaj prizor i bilo mi je jasno da se nešto čudno dešava. Kada je Miki rekao «pirtazani» lice mesara Ivčića se zgrčilo u nekom čudnom bolu. Držao je malog za vrat čvrsto, ali nekako sam osjećao da će ga pustiti. I to se na kraju i zbilo. Mesar Ivčić pustio je Mikija koji je u plaču i suzama pojurio van. Ivčić je blijedo gledao pred sobom i u tren mi se učinilo da uopće nije svjestan svojeg razbijenog izloga. Zatim je shvatio da ga promatram, pa sam i ja pobjegao.
Za par dana se desilo nešto jako čudno. Sreo sam Mikija kako veselo vrluda kvartom. U ruci mu je bio onaj prasac-medvjed kojeg je želio kupiti.
«Dobio sam ga, Sinke! Za badava mi ga je dao!»- rekao mi je i potrčao prema svojoj kući jer je tog dana još trebao otići na benzinsku raditi.
Prošao sam pored mesnice. Radnici su popravljali razbijeno staklo izloga. Ali unutra je bio mesar Ivčić. Pušio je cigaretu za pultom i tupo promatrao pred sobom.

Pored slike njegovog sina gorjela je svijeća.

Trenutno ima malo šore u mojim krugovima. Boro Radaković se posvadio s PEN-om oko onog Festivala knjiga. U redu, sve na svome mjestu. Dakle, mali komentar. Početkom rata bila je jedna tarapana. Jedan mamlaz je rekao mojoj Sibili Petlevski da se gubi nazad u Makedoniju iz koje je došla. Znate, Sibila je dama, vrlo pristojna, i ona se neće, za razliku od mene, spustiti na taj nivo. Da sam ja bio tamo, ovakav kakav sam danas.... i kako se sad osjećam....ja bih tom deranu pokazao ljepote i čari šljage u njoju- ali da ne duljim. Taj tip je to rekao Sibili jer je rat bio u zamahu a domaći PEN je htio zajedno sa srpskim PEN-lijama raditi nešto protiv rata. Inače, društva poput PEN-a mogu zaustaviti ratove u jednakoj mjeri koliko recimo, mrav može prdnuti i onesvijestiti gnua. Ali u redu, jasno da je taj stav podjelio.... ma ne, to je već podijeljeno od stoljeća sedmog.... uglavnom, znate što mislim. Zato se pojavio mamlaz koji je to rekao Sibili Petlevski i da Sinke u tom trenu nije imao trinaest i curu iz petog ce, Sinke bi je obranio. Eto, sada je Radaković napada, a ja imam dvadeset i pet a cura mi je vjerojatno u sličnom stanju kao što sam i ja- ali u redu, obranimo Sibilu.

Problem u prvome napadu, onom kada sam bio mali, je u tome da hrvatski PEN nije razumio da mnogi srpski intelektualci simpatiziraju Slobodana Miloševića. Žikina dinastija više nikada neće biti smješna nakon izjava nekih ljudi. Hoću reći, kada se desi tako veliki zmaj kao što je rat, onda jedino što možete je da nemate nekakve goleme udruge nego da zmaja, uz bratstvo ostalih boraca protiv zmajeva, u svome kutu tučete. Ni sam srpski PEN nije imao pojma što se dešava s tom državom.
Tko je više koga kome komu zašto. U toj zbunjoli, ne možete si pomoći mnogo.

Danas Sinke misli da Radaković nije bedast kada kaže da nekakvi festivali nisu ništa drugo nego obična zafrkancija. Da su jedini gosti na njima sami organizatori i ljudi koji su došli na domjenak. Ja nisam bio ni na kakvom sastanku niti festivalu- nije da bih imao što protiv- ali što, Coelho je stigao i potpisuje knjige. Da li ću moći s njim popiti kavu? Igrati domino? Pa zašto onda on ne bi došao na Črnomerec da mu ja dam svoj potpis na nešto? Naravno, ne mislim ja ovo striktno i drsko- naravno da mi je drago da je taj zanimljiv čovjek došao nama u goste. U "Zahiru" se spominje Zagreb. I na lijep način, k tome. Ali da ne duljim, Boro kaže da mu je FAK puno bolji od PEN-a. To je redu, u nekim sferama tih problema bih se složio s njime. Ima poantu....

....čekajte sada tu malo....da se odmorim....miriše mi po moru....i čujem galebove.....

A što se tiče ovog konkretnog problema- ovako- kada je taj tip prije par godina napao Sibilu, njen PEN ( radi mrava i gnua ) nije znao prihvatiti neke činjenice pa se nije snašao. Sada će se i Boro i Sibila smiriti, ako prihvate jednu stvar....

Da bi PEN-u bilo bolje da se malo zamaže.

A FAK-u bi bilo bolje da se malo opere.

Inače, FAK je mrtav samo na papiru, i mislim da mu je to sjajno.