U nadi da će pravi Božić doći u vaš dom, Sinke Vam želi sretne blagdane i daruje Vam ovu priču.
1.
«Hej Sinke!» - viknuo je Aldo-« Jesi ziher da je ovo dobra ideja?»
«Kako da ne»-rekao je Sinke penjući se preko zahrđale zelene ograde-«Kad sam ja imao lošu ideju?»
«Lijepa je noć»- šaptao je Lakica-« Baš je predivna. »
«Da barem nismo toliko pili!»- prošmrkao je Benjamin.
Sinke se uzverao na sam vrh ograde. Svugdje oko njega bilo je dosta mračno i samo mu je vruć dah izlazio iz usta i bijelio se na mjesečini. Goleme krošnje iznad male grupice kao da su se smijali usamljenoj petorci.
«Pelin, Lavov.... i onda ovo....joj,joj, ako nas netko uhvati....»- i dalje je mrmljao Benjamin.
«Nitko nas neće uhvatiti..... osim toga, ja sam najviše pio od svih vas pa sam prvi na ovoj ogradi....a sad zašutite i dajte mi neki mobitel koji ima jako svijetlo. Samo mi fali da skočim u neko trnje i sav se izgrebem na Božić.»
«Ovo je predivna noć»- ponavljao je Lakica- « I mi radimo jednu predivnu stvar.»
«Lakica, prestani s tim junferskim monolozima i daj mi mobitel.»-rekao je Sinke. Tog trena kada je završio tu rečenicu čuo se zvuk deranja platna.
«Što je to bilo? Netko nas je skužio?»- panično je upitao Benjamin.
«Ne, meni su pukle hlače.»- promrmlja Sinke-« Stare traperice.... ništa novo.»
Aldo je bio zbunjen. Na njega je bio red da se uspne. Popeo se na ogradu ali ju je toliko zatresao da se Sinke okliznuo i svom snagom pao preko nje na drugu stranu. Nakon što je šuštanje granja prestalo, nekako je došao napeti mir.
«Sinke?»
Tišina je bila teška i nitko od svih njih nije mogao opisati bojazan da mu se nešto desilo.
«Sinke?»
»A što hoćeš, Aldo?»- čulo se iz žbunja-« Da ti otpjevam «gaudeamus igitur?» Upao sam u žbunje i jako me boli, ali ne mogu vikati kako me boli jer ako viknem imali kako me boli, čuti će nas i onda će nas uhvatiti jer me jako boljelo i onda ćemo svi biti u vrlo velikoj frci jer će nas uhvatiti jer me je jako boljelo.»
2.
«Jesi ti bio na ovakvom mjestu nekad?» -pitao je Aldo Lakicu.
«Da.... znaš da sam i ja odrastao na takvom mjestu.»
«Je li bilo loše?»
«Pa znaš....»- rekao je Lakica napravivši bolan izraz lica.
«Hoćete vas dvoje sada držati antičke monologe ovdje ili Benjamin i ja moramo sve obaviti sami?» -podignuo je glas Sinke.
«Evo, evo idemo.»-rekao je Lakica jedva čekajući da ga se izvuče iz teškog priznanja.
«Ti vadi ove i stavi ih tamo, pored onih dasaka?»
«Kojih dasaka?»
«Onih tamo! Pored one.... što je to uopće?»
«Ne znam.... ja tavo što nisam imao.»
«Hajde, Lakica, prestani s tim svojim tugama i jadovima. Vadi te stvari iz torbe i odnesi ih tamo. Pazi da ne staneš u pijesak jer će možda sutra tražiti nekakve tragove i sve....»
«Ma kakve tragove, Sinke? Ti uvijek imaš neke teorije zavjere!»- htio se posvaditi Aldo. Bio je već podosta živčan radi ove situacije, vjerojatno jer se na golemoj zgradi u čijem su podnožju bili mjesečina caklila poput nade djece da će ujutro pod borom naći željenu igračku.
«Dajte, dečki.... ostavimo to i idemo.... gladan sam i....»
«Što si gladan? Pa jeo si prije nego smo krenuli u ovo!»
«Opet.... nemam živaca.... ovakve stvari me živciraju.... a kada sam živčan postajem gladan....»
«Kako gležanj, Sinke?»
«Prestanite svi pričati u glas i obavimo posao koji smo dobili!»
Aldo je uzeo jednu golemu bijelu vrećicu.
«A gdje je onaj veliki?»-pitao je.
«Tu je!»
»Gdje da njega stavim?»
«Tamo pored one male klupice. Pazi da te netko ne čuje.»
«Tko bi nas čuo u četiri ujutro u Božićnoj noći?»
«Nikad ne znaš. Hajde, obavi to!»
Aldo je uzeo veliku bijelu vrećicu i s njom krenuo prema maloj klupici.
«Nisi smio biti tako grub s njim, Sinke»-rekao je Lakica.
«Nemamo vremena za cmoljenje. Cmoljiti ćemo sutra ujutro!»
«Znaš....bio sam jednom tu....»-rekao je-« Samo na dva tjedna, ali opet....»
«Slušaj Lakica, ja zaista imam vremena i razumijevanja za tvoje emotivne potrebe ali nećeš mi sada držati govor o tome kako si tu bio i kako te to podsjeća na....»
«Ne mislim na to, nego ako želiš, ja se sjećam da je odmah tu iza ugla bilo jedno skladište s ljestvama.... Bilo bi super kada bi jednog uzeli i stavili na drvo, s ljestvama da se popnemo i da.... recimo....»
«Na drvo? Pa super! Zašto ne! Hajde, odi po njih!»
Lakica je potrčao iza ugla.
«Je li, a što ti tu radiš?»
«Sinke, ja ću ih sve izvaditi van pa ih samo lijepo rasporedimo....»
«Hajde, u redu. Ali pazi kako ih slažeš....i ta vrećica je plastična, to šušti kao vjetar u šumi.... ako nas netko čuje....»
«Ma što ti je?»- rekao je Benjamin.
Sinke je uzeo jednu kartonsku kutiju iz vrećice i potrčao.
«Ej, Sinke!»- poluglasno je rekao Benjamin.
»Što je?»
»Ima pravo Lakica. Ovo je predivna večer!»
3.
Zvijezde su sjale na nebu i hladan vjetar prolazio je kosom mladih ljudi pred ogradom.
«Je li Lovak u autu?»
«Da?»
«Hoćemo li onda?»
«Da!»
Sinke, Lakica, Benjamin i Aldo svom su snagom viknuli.
« Ajme-e-e-e-e kako će biti sretni kada se ujutro probude, ne zvali se mi patuljci Djeda Mraza!»
Dok se na golemoj zgradi palilo svijetlo i dok je portir na ulazu počeo vikati uz svoje golemo svijetlo, jedan automobil je svom snagom jurio niz ulicu u tu Božićnu noć....
4.
ZAGREBAČKI LIST :
ČUDNA PROVALA
U Božićnoj noći desila se čudna provala u Dom za nezbrinutu djecu u Nazorovoj ulici. Provalnici su prešli preko dva metra visoke željezne ograde te ušli u samo igralište doma. Iako je bilo mnogo vrijednih stvari za ukrasti u vrtlarevoj kućici, čini se da je namjera provalnika bila drukčija. Naime, ujutro kada su djeca ušla u snijegom zatpano igralište, srela su se s gomilom šarenih vrtnih patuljaka koju su čudni mali provalnici ostavili i tako uljepšali Božić ovoj maloj djeci. Istraga se nastavlja, iako se počinitelje ne namjerava kazniti. U nadi da će Vam ovaj Božić biti sretan, i mi ćemo ih nastaviti tražiti.
Post je objavljen 24.12.2005. u 20:01 sati.