«Ako dekan kaže da ti dam dva, dat ću ti dva.» -rekao je Ernestin i iz nekog teatralnog razloga primakao pepeljaru punu čikova prema sebi. Ja sam šutio, kao što sam možda trebao tijekom ispitivanja o Rimbaudu umjesto da sam valjao gluposti o sinesteziji i psihoanalizi njegove poezije.
«Nije problem Bolonjski proces, nije problem što nismo raspisali rokove, nije problem što smo imali predavanja ujutro, nije problem što smo čitali stvari koje vas ne zanimaju»- rekao je umornim i razočaranim glasom-«Problem je što vi jednostavno ne znate reći nešto pametno o Rimbaudu.»
Šutio sam i dalje. Kao za inat, niz stepenište se spustila Urlihica i rekla da joj dam svoj indeks.
«Vaše poznavanje materije je sjajno.»-rekla je-«Ali niste mi poslali dvije tisuće znakova u novom radu o Hitchcocku pa je to sve zajedno četiri.»
Dao sam joj indeks vršcima prstiju zamotanih u prljave flastere. Nije me bilo sram, nego sam duševno bio u neudobnom osjećaju, ali moja duša i njeni osjećaji su bile posebna ptica pa nisam s time razbijao glavu.
«Vi ste jako interesantan mladić»-rekla je-«ali ako ne budete ozbiljnije prihvatili život u njemu će uspjeti ljudi manje talentiraniji od vas.»
Ajoj, ova je čak malo jače udarila u ranu.
«Da li je i vama takav?» - pitala je Ernesteina.
«Upravo takav, ako ne, i gori.»
Otišli su, a ja sam ostao sam držeći indeks u rukama. Otišao sam na jednu stolicu u hodniku, zavalio se u nju i malo odlučio odmoriti.
Bijela pamučna majica imala je crvenu, tanku mrlju krvi. Ako su je ljudi primjećivali, mislili su da je to neka šara na garderobi. Nitko ne bi posumnjao da je to krv. Prsti su me boljeli kao da je netko na njih bacio žar pod tim flasterima.
Morati ću promijeniti te ljepljive zavoje. Ovako bi mogli samo pogoršati ionako loše stvari.
Poželio sam upaliti cigaru koja se već stvrdnula u unutrašnjem džepu moje jakne, prvi put u životu mi je došlo da pušim iz tuge a ne iz neke želje za boemštinom.
Mogao sam ja pričati o Rimbaudu, ali nekako mi se nije dalo. Mogao sam ići na Ernesteinova predavanja. Ali ako bih išao na njegova predavanja prsti bi me boljeli još više. Znam, pokušao sam.
Pak što se Urlichice tiče, to je bio tipična profesorska akademska nezrelost, tražiti od čovjeka da napiše dvije tisuće znakova o Alfredu Hitchcocku. O Alfredu Hitchcocku možeš napisati dva reda ili trideset knjiga, ali ne možeš napisati dvije tisuće znakova. To je srednja mjera u kojoj samo možeš spomenuti sve što je on napravio i ništa o tome ne reći. Ali trenutno sam imao preče brige.
Prva je bila činjenica da je Sinke bio jako loš student dramaturgije.
Drugo, vršci prstiju popucali su mi od kompulsivnog pranja a koža na njima već je bila toliko oguljena da me boljelo dok sam tipkao na računalu.
I treće.... da barem danas sretnem nekog pametnog.
Ustao sam. Nisam bio tužan, već jednostavno umoran. Zapravo, ne umoran nego zamoren. Želio sam, eto, malo pobjeći od boli u vršcima prstiju i od toga da bih mogao biti puno uspješniji da nisam Sinke s vrlinama i manama Sinke-a.
Krenuo sam kući.
Izašao iz Akademije smijući se čistačicama kojima sam već devedeset puta rekao da ću im povećati plaće kada budem dekan, ili još bolje- ministar kulture. Čini mi se da su neke od njih bile mudrije od nekih mojih predavača.
Vratio sam se u kvart. Htio sam otići na srednješkolsko malo se provjetriti ali bilo je prehladno. Jedna kava da se smirim i ići ću doma po laptop da nešto napišem.
«Oh, mladi Sinke!»
Bio je to poštar iz našeg kvarta, čovjek po zanimanju električar koji je radio kao poštar da prehrani svoju obitelj od.... žena i dva mentalno retardirana sina starija od mene.
«'Dan, poštar Žac!»
«Budete mi potpisali ovo i otfurali to doma?»- rekao je dajući mi nekakav paket.
«A kaj je to?»
«Stigao vam je National Geographic!»
«Kaj fakat? Nisam platio članarinu već dva mjeseca a on još uvijek dolazi.»
Žac se nasmijao.
«To vam je tak, dok ne skuže da su nekaj zaribali pravite se da ne znate o čemu se radi. Samo neka dolazi.»
Nasmijao sam se.
«Ovaj broj je sjajan.»-rekao je pošat Žac-« Imam ga doma, kupio kod koloportera. O Gvatamali. To je sjajan otok.»
«Kaj bi voljeli tam' otić' ? »- pitao sam ga smijući se.
«Kaj je'l bi voljel? Pa bil sam tam!»
« Je, dragi moj Žac, Maksimir vam nije Gvatamala. To ipak nije isto.»
«Je, je. Samo se vi zafrkavajte ,Sinke, ja vam lijepo velim da sam ja bil u Gvatamali.»
«Može. Hoćete da idemo na kavu pa da mi pričate o tome?»
»Kad?»
»Sad!»
«Nemrem, moram još u vašu ulicu....»
»Dajte meni te svoje papire, ja ću ih na putu kući bacati u sandučiće.»
Žac se nasmijao i namjestio svoju golemu, crnu kožnatu torbu na rame.
Otišli smo u prvi ljepši kafić.
«Dakle, Gvatamala»-rekao je držeći tanjurić s kavom- «Gvatamala je mjesto koje čovjek mora posjetiti da shvati život. Gvatamala, to je život u malom.»
«Sada pričate poput pijanih apsolvenata"- zaderao sam se grohotom.
«Zezajte se, zezajte, Sinke. Ja kažem da je Gvatamala takva zemlja. Vi bio kao umjetnik to trebali najbolje i znati i shvatiti. To je život, sa svim i lijepim i ružnim stvarima....»
«Dajte mi to objasnite, kak' to mislite?»
«Imate golemu tržnicu na kojoj se prodaju papagaji. To nisu pravi papagaji, to su papagaji iz njihovih prašuma- neke njihove ptice. Ako želite, možete kupiti te papagaje.»
«I? Kakve to veze ima s bilo čijim životom?»
«Eh, baš tako.... te papagaje, čovjek koji ih prodaje pored sebe na štandu ima dva mala stolića. Na jednom su male gajbe, na drugome je daska i golemi krvavi mesarski nož.»
Ovo me je nekako začudilo. Već sam slutio da će biti nešto teško za prihvatiti.
«Te ptice, te papagaje, koji se prodaju u jednoj golemoj gajbi- možete i jesti Sinke. Ali neki ih turisti kupuju pa ih nose doma, sakriju ih na carini u pretinac za prtljagu. Ako ste papagaj i sretni ste, završiti ćete u Americi u velikoj krletki.
Ako ste papagaj i nemate sreće, kupiti će vas neka žena za večeru i prodavač će vam na licu mjesta prerezati vrat i očerupati vas za njenu juhu.»
«Za juhu?»
»Ma zafrkavam se, ali možda netko i uzme kosti za juhu kao što mi od kokošinjaca radimo litre juhe.»
« U redu, super!» -rekao sam- « I koja je poanta?»
«Da li ste ikada u National Geographicu pročitali nešto o tim papagajima?»
»Ne.»
«Oni su jako lijepi.... i pouka priče je.... bez obzira da li završite u zlatnoj krletki ili aluminijskom loncu- vi ste u ovom životu lijepi.»
Ovo je bilo super. Počeo sam se smijati.
« Ovo me podsjeća na Shakespeare-a»-cerio sam se-
«This above all: to thine own self be true.»
«Ah, Shakespeare!»- rekao je poštar Žac- «Meni je najdraži onaj iz Anthony and Cleopatra .....
"My salad days, when I was green in judgment." »
Ovo je bilo super. Ona priča je bila super, s Gvatamalom i tim papagajima, ali ovo ,da ti jedan črnomerački poštar počne citirati Shakespeare-a na originalnom engleskom, to je super na pedesetu potenciju.
«U redu.»- rekao sam-« Što još znate o Shakespeare-u?»
«Recimo.... super mi je sonet 60»
«Koji je to?»
«Ne znate? Onaj o...kako ide....govori o vječnosti....
Like as the waves make towards the pebbled shore,
So do our minutes hasten to their end,
Each changing place with that which goes before
In sequent toil all forwards do contend.
Nativity, once in the main of light,
Crawls to maturity, wherewith, being crowned,
Crooked eclipses 'gainst his glory fight
And Time that gave, doth now his gift confound.
Time doth transfix the flourish set on youth,
And delves the parallels in beauty's brow,
Feeds on the rarities of natures truth,
And nothing stands but for his scythe to mow;
And yet, to times, in hope, my verse shall stand,
Praising thy worth, despite his cruel hand. “
Nisam bio blesav, tko bi mogao znati napamet koji sonet od Shakespeare-a govori o vječnosti, ja nisam bio blesav nego je moj poštar bio mozak i velik kusur.
Dugo smo pričali o svemu i svačemu. Od antičkih drama do moderne. Poštar Žac je znao više nego ja. Žac je znao više nego većina ljudi u ovoj zemlji. Zatim sam ga pitao otkud mu toliko znanje. Smijao se. Počeli smo pričati o životu i papagajima, o tome kako je on prije radio kao inženjer stroja na prekooceanskom brodu i kako je to jako naporan posao dok traje smjena ali kada tih četiri sata prođu, ima dvadeset sati slobodnog vremena koje je on trošio na čitanje i učenje stranih jezika. Pričali smo o mom starom, o tome kako je moja mama jako velik borac, kako je teško biti poštar Žac i pisac Sinke, o kontrolorima karata u tramvaju.
Morali smo ići. Uzeo sam njegove koverte, ali rekao je da će on to obaviti. Izlazio sam iz kafića i pozdravio se s njim.
«Hej, poštar Žac?»
«Recite, Sinke!»
«Da li bi me vi pojeli ili stavili u krletku?»
Poštar se nasmijao iza svojih tankih brkova.
«Ja sam vas pustio iz krletke»- rekao je-« kao i vi mene.»
Otišli smo smiješeći se, svaki na svoju stranu.
Obavijest:
1) Tadija, sretan rođendan! Teška srca priznajem da ste Vi skoro talentirani kao ja.
2) Sutra počinje novi natječaj!
|