"Piši priče, piši priče." Koja dosada. Kao da je to lako. Neka, barem ja to mogu bez pol muke.
Ali za kaznu što ste mi se smijali, meni i mojem junfu, jedna kratka. Ali ipak, genijalna, slatka. Kao i ja, zapravo.
SIBILA ČITA
Pravi se, naravno.
Jedini sam joj došao na predavanje.
«Još malo ćemo pričekati ako ipak neki kolega stigne.»
Pravi se, naravno.
Uzimam teku. Čitam u sebi.
«I draga moja, što ste radili danas?»
Križam.
«Ta Vam haljina prelijepo stoji.»
Križam.
«Pričajte mi o onoj ženi iz «Koreografije Patnje», onoj koja je prevela vašu poeziju na jezik mrtvih.»
Križam.
«Zašto ste plakali neku večer u toaletu?»
Križam.
Bez obzira na sve, ipak nisam toliko genijalan.
«Profesorice»-izustim naglas-«Idem u kafić, želite li da Vam donesem kavu?»
«Oh može! Dat ću Vam novac.»-rekla je otvarajući torbicu.
«Ne treba»-rekao sam otvarajući vrata-«U redu je.»
Toliko o kavi i Sibili Petlevski.
Post je objavljen 09.11.2005. u 23:40 sati.