Imam dojam da je glavna poteškoća domaćeg teatra nezrelost ljudi koji se njime bave. Ali vratiti ćemo se na tu temu u tijeku elaboriranja teme ovog teksta.
Novokazališni mainstream mogao bi se povezati s tradicionalnim pristupom kazalištu koji bježi od avangardnih scenskih naracija te jednostavno pokušava uvesti novine u samu redateljsku/ dramaturšku postavku cijelog sustava. Primjer toga je dramaturgija «krvi, znoja i sperme» koja konkretne mučne eksplicitne scene prikazuje bez cenzure smatrajući ih radikalnim pristupom kritike takvog ponašanja. Korijeni takve pristupnosti nisu novi , dapače uvijek su bili ovdje- seksualna potencijalnost naglašena je još u Aristofanovoj «Lizistrati» , Srednji Vijek prepun je eksplicitnih slika Spasiteljeve muke, romantizam Schillerovog «Stürm und dranga» gotovo je po eksplicitnosti radikalan ( primjerice u Schillerovim «Razbojnicima» ) kao i suvremeni tekstovi , Tolstojeve drame možda eksplicitno ne režu žile svojim junacima ali se bave itekako radikalnim temama koje nasljeđuju od prethodne stilske formacije
( Primjerice «Živi leš» ) , dok Avangarda i Modernistički pokreti sve više i više igraju na temu eksplicitnosti koja ima za razliku od suvremene neku oplemenjenost
( Artauduovo «kazalište okrutnosti», često krivo interpretirano kao konkretna umjesto potencijalna prisutnost nasilja na sceni ) te suvremeni dramski izraz tradicije koji ne zazire od nasilja ( Eugene O'Neill: «Čežnja pod bršljenovima» ).
Drugi fenomen je ono što se naziva alternativnim kazališnim izrazom, iako zapravo vuče korijene iz pokreta nastalih početkom prošlog stoljeća. Danas ga uglavnom vežu uz pojam postdramskog kazališta koji ne zadovoljava možda sve potencijalnosti koje taj teatar nudi. Kontrolirajući ideje nastale pri radu na predstavi nalazimo širok dijapazon scenskih tehnika kojima se one provode, često puta igrajući se čak i s klasicima ali ne pričajući njihovu priče već elaborirajući sfere koje oni nude . U domaćem teatru priznati su umjetnici iz grupa «House of extreme music», «BAD. CO.», «Smrtzsch teatar» ili «Montažstroj».
Iako i ovaj način izvedbe uvelike nadopunjuje evolucijsku stepenicu ne ponašajući se mnogo radikalnije suprotstaviti tradiciji od prethodno spomenutog, ne možemo ignorirati njegovu različitost i relativnu mladost pokreta iz kojeg je krenuo tako da ga možemo nazvati alternativnim. I zašto ne- novim? U novije vrijeme umjetnik Bartol Indoš napravio je predstavu «Horsetail» u kojoj tematizira ratne zločince, ali ne prikazuje nikakve likove niti ima klasičnu naraciju već prilazi scenskom jeziku u njegovoj čišćoj formi. Sve potencijalne konkretnosti i sve konkretne potencijalnosti nisu do kraja utvrđene na sceni i postoje poput neke astralne prisutnosti na sceni. Razbijanje flaša i glasna glazba dovode do osjećaja neudobnosti kod publike koja registrira dešavanje na sceni kao ludilo kojima se opisuju ljudi o kojima umjetnik govori. Pristup ovom scenskom jeziku zapravo dolazi prije formiranja neke kazališne tradicije- on je neka kopija ritualnih poganskih plesova.
Ipak, ne možemo negirati trenutnu situaciju u oba smjera. I jedan i drugi karakterizira, kao što smo rekli na početku, nezrelost. Uzaludni pokušaji da se vrati pisac na scenu doveli su do opsesije radikalnim kazališnim izrazom. Primjera ima gomile ali jedan je posebno poznat i u našem teatru a to je predstava «Shopping and fucking». Nezrelost pisca koji sjeda pred papir misleći «idem napisati predstavu punu seksa i krvavih psovki» osjeti se već i u naslovu, a kako su redatelji i producenti to uzeli k srcu i o njima bi se moglo mnogo reći.
Što se tiče alternativnog izraza ne možemo negirati jednu činjenicu u njemu. Prva je da postoje gomila licemjernih umjetnika koji uživaju u svome egu radeći predstave koje ga predstavljaju i na tome dobivaju golem novac. Jedan od najboljih primjera za to je dosta star, gostovanje kanadskih performera koji su željeli da ih publika nacrta a tada bi crteže zgužvali ( i za to bili plaćeni ) ili domaći autor koji je svoj performance nazvao «Baltazar» u kojem on ide lijevo-desno po prosceniju poput poznatog animiranog lika i tada pun sreće i veselja glasno se prodere «ja bih se seksao.»
Puno kvalitetniji i plemenitiji pristup ima grupa «BAD co.» koja se bavi različitim temama i pomno pazi na estetski nivo svojih predstava i djela. Jedini problem je što jednostavno ignoriraju činjenicu da su većini ljudi nerazumljivi i ne razmišljaju o tome kako svoju umjetnost učiniti prihvatljivijom široj masi te se na taj način gube u vlastitoj etici. Baveći se stalno temama iz društva, oni upravo od tog društva bježe i vraćaju teatar u doba kada je on bio samo za povlaštene i imućne koji su si mogli priuštiti obrazovanje nužno za razumijevanje umjetnosti. Estetska vrijednost uopće nije upitna, ali moramo se zapitati da li umjetnost preživljava ili da li bi uopće preživjela da nikada nije prešla rampu.
Istina i pravi put najvjerojatnije je negdje između. Ne bojim se za teatar jer sumnjam da će nestati, ali ako već postoji trebalo bi ga usmjeravati i omogućiti mu da se razvija u konstruktivnoj sljedbi. Stari moraju prihvatiti promjene i od novog kazališnog izraza uzeti što se isplati uzeti i zajedno s njim komunicirati u mediju. Mladi moraju možda izaći iz nekakvih kvazi-anarho pokreta te iz tradicije jednako tako uzeti nešto čime može oplemeniti svoju umjetnost.
Post je objavljen 06.12.2005. u 23:34 sati.