Nisam dugo pisao. Rijetko kad stignem i za sebe nešto. Pokušati ću to promijeniti. A i malo blogati vaše drage blogove. Pozdrav! Pusa! Sinke.
«Gubite se, bando pokvarena!» -derao se mesar Ivčić na nas. Starija gospođa pred njegovim pultom se zgražala nad njegovom ljutom provalom bijesa dok je golemom mesarskom sjekirom lupao po svinjskim rebrima. Ali mi si nismo mogli pomoći. Nas četvorica svaki smo dan znali pred njegovom mesnicom po dvadeset minuta samo stajati i smijati se njegovom izlogu.
«Ovaj tu....u plavim hlačama....ima....ima čak i harmoniku!»- rekao je Karoc daščući u pokušaju da dođe do zraka od smijanja.
Uglavnom, rat je završio prije par godina i više nismo bili toliko našpanani. Istina, bili smo djeca koja nisu baš previše ni shvaćala sve što se dešava- pa nismo mogli niti razumjeti mesara Ivčića. Imao je golemu staru kvartovsku mesnicu u kojoj je rezao krupne komade svinjetine i junetine unazad zadnjih dvadeset godina. Bila je onako, totalno komunistička, poput aeroflotovog ureda. Pločice na zidovima, poster s prikazom kvalitete mesa, tezga, kameni pod i plastične bačve svinjske masti na popustu. Godinama su mušterije govorile mesaru Ivčiću da uredi taj prostor malo. Nakon nekog vremena je čak i starim bakicama bilo neudobno ulaziti pored starih bačvi svinjske masti pa je gospođa Ivčić konačno rekla da nešto moraju poduzeti. Mesar Ivčić je odlučio da preured izlog. Maknuo je stari kartonski natpis s reklamom za gavrilovićku s početka stoljeća. Sada je izlog zjapio prazan. Nije da mesar Ivčić nije imao novca, ali bio je jako štedljiv, posebno zato što mu je sin poginuo u domovinskom ratu tamo negdje prema Osijeku. Objesio je njegovu sliku u maskirnoj uniformi na zid pored hrvatskog grba i uvijek ju je gledao pun sjete za jedincem. Od tog dana postao je štedljiv, i nitko ne zna zašto, valjda je šparao za sinovljevu suprugu i unuka. Ali to s izlogom, to je baš pretjerao. Odlučio je otići na Britanac, tamo gdje se vikendom održava velik sajam antikviteta. Kupio je jedno četrdesetak plastičnih figurica prasaca i krava u različitim pozama i sve ih postavio u svoj izlog. Mi stariji mamlazi smo umirali od smijeha. U prvome planu imali ste prasca s gitarom i trapericama a lijevo od njega golemu kravicu kako se smije noseći žuto zvono na vratu. I sve to ne bi bilo tako smiješno da u pozadini mesar Ivčić nije sjekao te prasce i kravice za bakice i djecu na krvave šnite koje je zamotao u onaj bijeli mesarski papir. Na ulazu se skupilo tisuće klinaca koji su mislili da mesar Ivčić otvara Črnomerački Disneyland i svi su promatrali tu radnju kao da se u njoj proizvode igračke. Bakice i tetice bi išle kupovati meso i kosti za juhu ili pesa, ali djeca se ne bi micala od tih figurica. Jedan posebno. Zvao se Miki i bio je pravi mali kofein. Svugdje je trčao, stalno je zabušavao i igrao se u kvartu. Nije imao mnogo novca pa je u slobodno vrijeme čistio stakla na benzinskoj kod pruge za siću kojom bi si kupovao žvake. I ljubio je cure. Dobio bi naravno šamarčinu, ali opet- djeca rastu. Svaki dan bi išao po meso za svoju baku i jednom je mesaru Ivčiću rekao da je na benzinskoj skupio dovoljno novca da kupi jednu od tih figurica u izlogu. Nekakvog prasca koji je više ličio na medvjeda. Imao je golemu bradu i držao nekakvu vreću. Mesar Ivčić mu je rekao da taj prasac-medvjed nije na prodaju i da se gubi iz njegove mesnice jer je to bio poseban dan po nečemu i nije mu bilo do šale. Ni danas ne znam što je bio taj dan, ali u to vrijeme mesar Ivčić uvijek zapali svijeću u prozoru. Ali eto, mi se jednom tako okupili i odlučili da ćemo provaliti kod mesara Ivčića i ukrasti mu nekoliko tih figurica. Naravno da bi mu ih kasnije vratili, ali samo da se nasmijemo- ukrasti ćemo ih nekoliko dok on bude tražio nešto u mesarskom frižideru. Na putu do mesnice sreli smo Mikija.
«Bok, dečki. Kamo idete?»
«Idemo ukrasti mesaru Ivčiću par onih prasaca i kravica!»
I naravno, Miki je krenuo s nama, starijim dečkima. Ušli smo u mesnicu.
»Bok dečki!»-rekao je mesar Ivčić-«Što vas ima toliko?»
«Sreli se na igralištu pa došli k vama kupiti malo mesa za naše doma!»
«Kojeg?»
«Onog kaj imate u frižideru!»
»He he»-nasmijao se-«Niste blesavi. Čekajte, idem po njega. Hoćemo pljeskavice za čevape!»
Kako se okrenuo, tako smo mi postavili Mikija da drži stražu. Karoc je prišao izlogu s unutrašnje strane i počeo bacati figurice u vreću. Samo je Miki bio živčan jer valjda nikada dosad nije radio nešto takvo. I tada se desilo nešto što nismo očekivali. Karoc, dečko koji se smijao s nama pred izlogom slučajno je rukavom okrznuo veliku sjekiru koja je visila na zidu. Ona se otkopčala i udarila u radijator te odbila ravno u prozor izloga koji se razbio na tisuće komada. Svi smo istrčali, ostavivši razbacane figurice. Miki je ostao ukamenjen na mjestu. Nije znao što bi, a mi smo već bili van mesnice. I tada ga je zgrabila ruka mesara Ivčića i protresla ga.
«Au! Pustite me!»- vikao je Miki.
»Što radite? Kradete, je li? Kradete! Sram vas bilo! Balavurdijo! Smeće! Za takve smo se borili u ratu! Za takvu mladež! Ta to je moj sin umro devedeset i prve! Za ovakve male partizane!»
«Pustite me!»-derao se Miki-«Ja ne znam ništa o pirtazanima!»
Ja sam u daljini promatrao ovaj prizor i bilo mi je jasno da se nešto čudno dešava. Kada je Miki rekao «pirtazani» lice mesara Ivčića se zgrčilo u nekom čudnom bolu. Držao je malog za vrat čvrsto, ali nekako sam osjećao da će ga pustiti. I to se na kraju i zbilo. Mesar Ivčić pustio je Mikija koji je u plaču i suzama pojurio van. Ivčić je blijedo gledao pred sobom i u tren mi se učinilo da uopće nije svjestan svojeg razbijenog izloga. Zatim je shvatio da ga promatram, pa sam i ja pobjegao.
Za par dana se desilo nešto jako čudno. Sreo sam Mikija kako veselo vrluda kvartom. U ruci mu je bio onaj prasac-medvjed kojeg je želio kupiti.
«Dobio sam ga, Sinke! Za badava mi ga je dao!»- rekao mi je i potrčao prema svojoj kući jer je tog dana još trebao otići na benzinsku raditi.
Prošao sam pored mesnice. Radnici su popravljali razbijeno staklo izloga. Ali unutra je bio mesar Ivčić. Pušio je cigaretu za pultom i tupo promatrao pred sobom.
Pored slike njegovog sina gorjela je svijeća.
Post je objavljen 05.12.2005. u 00:07 sati.