Pustinja

19 svibanj 2019



Crno bijeli osmijeh, bez uzorka
putuje ka sjeti nedoživljenoj,
čude se i rade studije osmijeha
dok slika blijedi sjenama silueta.

Osunčana leđa umorna, gule se
od prizora zelene fatamorgane,
kada razumno je ispuniti bisage
vrelim pijeskom usred pustinje.

Opečen duh kao pokošena livada
žuri pored osmerokutnog znaka,
naoštrenog zubala diže se u vihor
pun suhih zrna i peludi što grizu.

Putokaz i sjever za pticu selicu,
bez obzora ostaju maglovite noći
ispod pernatog repa bez brisača,
zastalo selo smiješi se krovovima.




<< Arhiva >>