|
Oprostite na malom triku, koji kao i svaki autor koristim provocirajući naslovom, ne bih li privukao nešto više čitatelja. Obrazložit ću zašto nije nemoguća situacija da se na 15. obljetnicu "Oluje" u kolovozu 2010. u Kninu svečanim govorom javnosti obrati novoizabrani Gotovina. Dakako, preduvjet tome je njegovo sudsko oslobađanje od ovih teških optužbi Krenut ću redom. Uvjeren sam da će monstruozna optužnica biti srušena i to na jedinom mjestu gdje se može srušiti; na sudu koji ju je potvrdio. Ljutili se mi koliko nam drago, i protestirali, javnost mora znati, a i prije sam kao i mnogi upozoravao, da se slučaj može riješiti samo na onom mjestu na kojem je i pokrenut. Ono što mnogi u ovim danima histerije zaboravljaju vičući na ulicama je da optužnica (Tužiteljstvo) nije Haški sud! Tužiteljstvo je jedna strana u postupku, koja mora uvjeriti suce da je u pravu. Oni mogu napisati da je Gotovina kriv i za izbijanje 2. svjetskog rata! To je njihovo pravo. Ali, za to moraju pružiti i dokaze! Tužiteljstvo je dobilo politički zadatak od Vijeća sigurnosti UN: istražiti ratne zločine i kazniti primjerno odgovorne kako se oni više ne bi ponovili. Pri tome su morali kazniti najviše Srbe, ali kazniti i brojne Hrvate i Muslimane jer je nesumnjivo, bilo zločina i s te strane. Ovdje je riječ o anglosaksonskom principu djelovanja (koji često vidimo u američkim filmovima sudske tematike) da je tužitelju najvažnije dobiti presudu, a ne saznati istinu (što je europski princip). Tužitelj će i kad zna za nevinost optuženika u Americi nastaviti tražiti najtežu kaznu, u Europi će tužitelj sam odustati od optužbe ako pronađe oslobađajući dokaz. Ali, američka moć i američka pravda dominiraju svijetom, pa čemu se čudimo. Carla je ovdje izabrala najlakšu žrtvu htijući osigurati osudu. Malo se zaletjela! Da je tražila malo (recimo osudu za nedostatak kažnjavanja zločina nakon "Oluje") možda bi i uspjela dokazati naše propuste. Ovako je praveći od Gotovine novog Himmlera sama sebe dovela u situaciju da dokazuje nedokazivo. Prvo, "zločinački pothvat" temelji na jednom upitnom transkriptu, u kojem se kaže da "Srbe treba pozvati da ostanu, ali ako žele otići treba ima ostaviti slobodan prolaz..."!? Što je tu sporno? Osobno sam pronašao tajni dokument RSK u kojem su opisane procedure evakuacije srpskih civila napravljene u Ministarstvima obrane i unutrašnjih poslova Republike Srpske Krajine mjesecima prije "Oluje". Pronašao sam i zapovijed predsjednika Republike Srpske Krajine Milana Martića od 4. kolovoza kojom zapovijeda "potpunu evakuaciju civilnog življa ispred napada ustaša, prema prije pripremljenim planovima". Samo s ovim dokumentima pada jedno 70% optužnice!!! Drugo, "pretjerana uporaba topništva na Knin"? Zanimljivo kako nije podignuta optužnica za pretjeranu uporabu topništva JNA protiv Vukovara!? Ovaj puta srećom, ovo je amerikanizirani presedanski sud, pa se ovakvim prigovorom ozbiljno ruši optužba. Dovoljno je dovesti jednog američkog generala topništva ili zrakoplovstva koji je sudjelovao u napadu na Bagdad, kao eksperta - svjedoka obrane i pada u vodu besmislena optužba da je 1400 granata koje su tog jutra ispaljene na Knin (i to vojne ciljeve!) pretjerano. Jedina optužba koja ima smisla je ona da nije kaznio počinitelje paleža i pojedinačnih ubojstava nakon akcije. Ali, u tih ključnih tjedan dana, on nije bio na dužnosti (gorki medeni mjesec!), a kasnije (ali na našu žalost puno, puno kasnije) hrvatska je pravna država pokrenula gotovo 1000 (!) optužnica protiv počinitelja tih sramotnih nedjela, a više od stotinu kriminalaca je zbog ubojstava i paleža po tzv. "Krajini" već pravomoćno kažnjeno. Hrvatska vlada (čak i prošla, a osobito ova sadašnja) nije sjedila skrštenih ruku. Dok su mnogi govorili kako se Gotovina nikada ne treba predati, u Hrvatskoj se radilo na čvrstoj obrani. Dok su drugi hrabrili generala da nastavi u besmislenom bijegu, deseci stručnjaka različitih specijalnosti radili su i rade pod patronatom Ministarstva pravosuđa na minucioznom prikupljanju i analizi dokumenata koji ruše besmislenu optužnicu i koji su već dostavljeni obrani. "In dubio, pro reo!" stari je postulat rimskog prava kojega se suci drže već tisućljećima. "U slučaju sumnje, (presudi) u korist optuženog!" Kako ne postoje dokazi o njegovoj krivnji, a naprotiv, brojni su dokazi o nedužnosti, uvjeren sam da će haški suci postupiti isto i da će Gotovina nakon suđenja izići slobodan. Za dokaz krivnje nije dosta pretpostavljati nešto. Nije dosta reći oni su vjerojatno htjeli protjerati Srbe već treba pronaći papir s potpisanom zapovijedi ili pronaći svjedoke njegove usmene zapovijedi. A to se nikada neće pronaći. Iz razloga što toga nema! Zato mi je i neizmjerno žao što je general do sada slušao krive savjetnike jer, da je, uvjeren u svoju nedužnost, pristupio sudu, do sada bi već bio slobodan čovjek. Zašto sam stavio ovakav naslov? Uvjeren sam da će general Gotovina dostojanstveno proći suđenje. Njegovo ponašanje svjedoči da ovo shvaća kao još jednu dužnost prema Domovini. Osobno sam uvjeren u nepristranost sudaca Haškog suda (koji nisu ista strana kao i Tužiteljstvo!) koji će na temelju dokaza lako zaključiti da je optužnica neutemeljena i osloboditi ga. A bude li to prije studenoga 2009, onda je sve moguće. Markantna figura, zaslužni ratnik, nevina žrtva, a uz to, neosvetoljubiv, ratni heroj, obiteljski čovjek, dostojanstven, nestranački kandidat... Mesić se ne može kandidirati, Sanaderu je prerano za pohod na Predsjedničke dvore. Tko ga zaista može pobijediti? Zar Račan? Ma "Kaj god!" - rekao bi Milan Bandić. |
|
Ovisni smo o vijestima. Kod kuće, na poslu, pa čak i u onih petnaest minuta koje se vozimo u automobilu, većina nas sluša radio... Kad primamo goste, u pozadini svejedno radi televizor. Kad uhvatimo pola sata za odmor uz kavu, listamo novine. A što u novinama možemo vidjeti? Vijest kao da nije vijest ako nema u njoj malo tragedije! Pogledajte novine. S naslovnica nam se s davno snimljenih slika za osobne isprave, smiješe upravo umrli ili ubijeni. Ponekad su to (ne često!) lica poznatih političara, koji su neoprezno završili u zatvoru. Nekad je to vrlo grafička slika prometne nesreće. Ako nije baš takav dan (urednici bi rekli "šteta, nema danas nijedne tragedije"!?) onda nam se servira skandal... Ljubavni ili kriminalistički, svejedno. Česta je situacija da neko poduzeće jednoga dana objavi kako je prošle godine imalo deset, pedeset ili tko zna koliko milijuna kuna dobiti. Istoga dana, bude uhićen neki direktor koji je pronevjerio pola milijuna. Što mislite, koja će vijest završiti na naslovnici? Vijest o desecima milijuna kuna dobiti (a ima i takvih hrvatskih priča, nisu sve priče o neuspjehu i propasti!) imat će tri rečenice i bit će skrivena na nekoj gospodarskoj stranici Naravno, nikoga ne zanima uspjeh. Trujemo se (ili naslađujemo?) tuđom nesrećom i rado čitamo o kriminalu. Da nije takav ukus najšireg čitateljstva, zar bi novine, u borbi za nakladu, uopće objavljivale takve stvari? Kao da se hranimo lošim vijestima i kao da namjerno širimo pesimizam? A i kad je o skandalima riječ, gradacija postoji. Od starih Rimljana znamo da je miris krvi ta čarobna stvar koja uzbudi mase. Oni su smjeli s tom namjerom i ubijati (gladijatore, na primjer). Srećom, današnje društvo izdignulo se iznad toga, pa nam za uzbuđivanje masa ostaje samo čekati nečiju nesreću. Svakih nekoliko dana na naslovnici dnevnih novina osvane fotografija plahtom prekrivenog leša, ispod kojega znakovito teče krv, naslućujući ono što se nalazi ispod. Pitam se zašto je pornografija na kioscima zabranjena, skrivena i ne smije se isticati. Što će djeca to lošega naučiti iz xxx izdanja, a kad se sasvim otvoreno na prvim stranicama ozbiljnih novina vide krv ili mozak? Dobra vijest za društvo ne može lako na naslovnicu. Može, ustvari, ali samo ako je povezana s lošom vijesti za nekoga drugoga! Vidjeli smo kako je nekidan u Zagrebu naša policija konačno upotrijebila svoje davne ovlasti i sjajno riješila zločin oružane pljačke i likvidirala tte koji su ugrozili živote nevinih građana. Tko se mača latio, od policijskih je "mačeva" i poginuo. Društvo je zaštićeno. Dobra je to vijest. Razbojnici su ubijeni. Pomirili smo nepomirljivo i opet na naslovnicama dobili svoju nužnu dozu svakodnevne krvi. |
|
Kad god sam prošli tjedan prolazio pokraj Kazališno-koncertne dvorane, lijepe djevojke nudile su mi, kao i svima, glasno i uz smješkanje lizalice! Tko od takvih ljepotica sa smiješkom ne bi kupio slatkiš!? Dok smo mi imali sajam u Brodu, na Markovom trgu u Zagrebu odigravao se naš brodski katarinski vašar. Nudili su nam (dobro, ne baš tako lijepi zastupnici) lijepe lizalice, a kad smo se mi ponadali da ćemo ovaj put nešto i dobiti, završili smo poput naivne djece kojoj mame u prolazu obećaju poslasticu, ali u sebi misle da im ni u ludilu prije ručka neće kupiti slatkiš... Kad će već jednom taj naš brodski ručak? Ah, da. Zaboravio sam što nam svake godine kažu: "Sljedeće godine vi dolazite na red!" Proračun koji je usvojen je pljunuo na Brod i Brodsku županiju! Sredstva koja (ni)smo dobili pokazuju potpuno nerazumijevanje potreba ovoga kraja. Što drugo očekivati, kad nas zastupaju ljudi koji nisu Brođani i s pravom nemaju nikakvih obzira prema ovom gradu. I godine partijskog mentaliteta usađene su duboko; u Partiju se išlo zbog interesa. Izgleda da se i u stranke ide iz golog interesa – vlastitog, a ne interesa sredine koja vas je formalno poslala u Sabor. Treba razumjeti i naše zastupnike. Njima je teško; da vi, dragi čitatelji, imate 15 000 kuna mjesečne plaće i doživotnih 10 000 kuna mjesečno mirovine, zar biste se vi izlagali opasnosti da to izgubite? Sanader je opet pokazao majstorstvo u politici. Kao u ovom sporazumu s Austrijom. Namjerno je potpisao sporazum za koji je znao da u Saboru ne može proći (101 glas) i tako, bez obzira na malo političke prašine podignute u medijima, dobio i ovce (Austrijance – bez njihove u ono vrijeme svima nerazumljive, gotovo fanatične podrške, za koju tek sad vidimo razlog, nikada ne bi otvorili pregovore s EU) i novce (pošto sporazum neće proći u Saboru, nikada nećemo po njemu platiti ni kune tim naivnim Austrijancima). Ovdje je došao i obećao štošta, zaboravljajući u autu za Zagreb što nam je rekao. Ionako će, disciplinirano, kako to već razočarani birači neće (oni ostaju sve više kod kuće) 40% "seljaka" (ovdje ne mislim na poljoprivrednike), poneseni iracionalnim osjećajem poštovanja za davno pokojnim Predsjednikom Tuđmanom i na sljedećim izborima glasovati za HDZ i "pokretanje Hrvatske". Prvi županijski hadezeovac koji je imao možda ponajviše razloga (neki kažu i trideset milijuna razloga) za šutnju, pokazao je pak najviše kičme! Glasujući čak za amandmane ljutih političkih protivnika obranio je barem obraz, kad već nije mogao izvući lovu i pokazao na djelu zašto se njegovo prezime spominje u popisu stanovništva ovog kraja još 1698. godine! Ne bih se čudio ni njegovoj ostavci, čim stekne uvjete za mirovinu. Pravaši, osobito brodski, isto ne mogu biti sretni. Njima se prečesto događa baš ovakva situacija: Đapić radi za sebe i grupu ljudi oko sebe. Ovoga puta profitirao je Osijek. Milijarda i pol kuna!? Zar barem 10% toga nije moglo ostati u ovom, tek malo manjem (u srcu pravaškom!) gradu? Kupi glas ovdje-ondje, 10 glasova u Osijeku (čak ni Glavaš nije mrzak ako glasove donosi!), malo zaprijeti svojima, trima zastupnicima stranke umirovljenika obećaj ljetovanje na Brijunima i komotna većina od 86 glasova je tu. Osobno nisam razočaran ishodom. Razočaran sam samo jednim od tih glasova "za" jer je on suprotan svemu što smo u prošla tri mjeseca razgovarali. Oporbu ne spominjem, pokazali su u prošle 4 godine kad su bili na vlasti da se ponašaju isto. Onda su oni digli ruku bez srama za proračun u kojem se Brod i ne spominje! Onda je čak i premijer bio Brođanin. Ali interes je ležao drugdje. Situacija je bila zrcalna, rezultat za Brod je bio isti – porazan! U politici je opasna samo jedna stvar: vjerodostojnost...Treba vam desetljeće da ju izgradite i samo jedna sekunda (jedna ruka u zraku) da ju izgubite. Kako HDZ i Sanader i drugi zastupnici mogu očekivati da će im ikada itko vjerovati ako otvoreno prekrše sve ono što su prije samo dva-tri mjeseca javno obećali... Ah, da, zaboravio sam... Birači imaju kratko pamćenje (da ne kažem kratku pamet)! U politici se kažnjava samo jedna stvar: nezahvalnost. A zastupnici se te prijetnje ne moraju bojati. Pokazali su se zahvalnima... Ne biračima, koji su ih tamo izabrali. Nego strankama, koje su ih postavile na liste! Pitali su me moji mladi prijatelji, odreda dvadesetogodišnjaci, maturanti, studenti, trebaju li otići iz Broda ili ostati. Gorljivo sam im govorio da trebaju ostati! Bojim se da sam poput Sokrata pokvario mladež i okrenuo ih u stranputicu!? Jer čemu se u Brodu nadati? Pitam ja brodske zastupnike: "Bez slatkiša, što da Brođani cuclaju do sljedeće godine!?" Mislim da svi znamo odgovor, ali vam ga ne smijem javno reći. Ovo je ipak "Posavska Hrvatska", a ne "Playboy"! |
|
Naslov koji mi je pao na pamet za ovotjedni tekst sasvim slučajno je isti kao i onaj za prošli. A neću opet pisati ni o katoličkoj Crkvi (ni o njenom utjecaju na politiku i kulturu, ni o prevrijednom karitativnom djelovanju, ni o danas aktualnom, pomalo kontroverznom, "čišćenju" vlastitih redova koje je pokrenuo agilni novi Papa) ni o udrugama (ni o raznolikosti, ni o "sjaju i bijedi" brodske scene civilnog društva), premda su obje teme vrlo zahvalne i dalo bi se o njima raspisati Danas je glavna tema državni proračun. Koliko god smo mrzili socijalizam i kleli se u otvoreno tržište i slobodu i inicijativu pojedinca, ipak, po dobrom starom "komunističkom" običaju, pred Božić svi čekamo što će nam (Djed Mraz ili Božićnjak) s Markova trga poslati. Ipak se dijeli gotovo 100.000.000.000 kuna! Zapazili smo svi novu atmosferu koja miriše na zanimljivu raspravu o amandmanima, bar kad je Brod u pitanju. Bio zastupnik "crn ili crven" trebao bi se sjetiti da je politički Brođanin. Budimo malo i "lokalšovinisti". Naravno da se zastupnici iz Istre ili Dubrovnika bore za svoj kraj. Neka se i naši počnu brinuti za svoje. Uostalom, ako su pažljivo pratili izborne rezultate, to se čak i osobno politički isplati! Po 60% glasova dobivaju ideesovci u nekim dijelovima Istre ili, na primjer, Čačić u Varaždinu u kojem je dovukao (i naše!) milijarde investicija iz zajedničke kase. Pravaška revolucija u istočnoj hrvatskoj i otpadanje hadezeovaca tako su stanjili saborsku većinu da su omekšali stav administracije prema Slavoniji. Predsjednik Sabora nekidan lakonski se izrazio da je jedna osječka inicijativa virus. U pravu je politički. Autonomaštvo (pogotovo iz takvih pobuda) nema u Slavoniji šansu. Ali mikroskopski virus lako svlada i gorostasnog ratnika, ako se na vrijeme ne primijeni lijek. Gospodin Glavaš je na svoj prepoznatljiv način zapravo iznio potajne želje stanovnika, uglavnom ekonomske naravi. Iz svojih osobnih političkih interesa, dakako. Zato danas, kad je ostvario te interese (preuzevši u potpunosti lokalnu politku Osijeka i okolice) i može pomirljivo nastupiti prema vladi. Glavaševsko razbacivanje s milijardama koje traži za svoj kraj služi, dakako, kao politički show, ali u snovima se možemo nadati. Hajde, zamislite da se ostvari kako godišnje dolazi milijarda kuna u slavonski brod? Haha, premda nisam baš star, a i inflacija će tu milijardu s vremenom realno umanjivati, bojim se da neću doživjeti to vrijeme. Prije nekoliko mjeseci sam pozvao da se ne ponovi prošlogodišnji slučaj politiziranja na štetu ovoga grada. Prošle se godine dogodilo, da su amandmani o ulaganjima u ovo područje, ugrađeni u proračun bili premali (jer je isti takav, premali, bio utjecaj brodskih zastupnika HDZ/DC/HSLS većine, a umirovljenike, manjince i ostale važne za donošenje proračuna trebalo je udobrovoljiti na drugim stavkama). Oporbeni amandmani su pak redom odbijeni, ali ruku na srce, i bili su predloženi zbog političkog cirkusa, a ne zbog ozbiljne namjere Ove godine, brodski zastupnici prvi su put barem dogovarali suradnju na dobrobit kraja koji ih je poslao za prebogatu saborsku trpezu. HDZ, SDP, DC, HSS, ... barem su kontaktirali oko usuglašavanja stava kod traženja proračunske potpore za Brod i Županiju. Jesu li se i dogovorili vidjet ćemo za koji tjedan kad se konačno bude usvojio proračun. Skrećem javnosti pozornost samo na jednu činjenicu: ukoliko ova neformalna grupa misli ozbiljno, može dobiti gotovo sve što hoće! Zastupnički mandat nije imperativan, to jest, dragi čitatelji, svaki zastupnik može o svakom problemu glasovati potpuno neovisno i nijedna stranka ne može mu narediti kako glasati. A većina je tanka. Bez tih pet-šest brodskih zastupnika nema proračuna! Imaju li brodski zastupnici (i većine i opozicije!) osobne hrabrosti lupiti šakom o tu prebogatu saborsku trpezu, ako se na nju ne servira ništa za Brod? Ili će se ipak ponijeti u skladu s onom "daj što daš", bojeći se bi u slučaju javnog istupa sami izgubili svoje mjesto za njom? |
|
Prošlog sam tjedna prisustvovao jednom vrlo živopisnom skupu. Đakovačka biskupija je možda jedinstvena u Hrvatskoj po tome što je organizirala cijelu seriju skupova političara iz različitih stranaka s njenog područja. Na tim skupovima okupe se i "ljevičari" i "desničari" i oni s "centra". Domjenak uvijek bude skroman, pa nije on valjda razlog što je odaziv tolik? Na susretu u Đakovu, na Bogoslovnom fakultetu, okupilo se stotinjak slavonskih političara da bi raspravljali o ulozi civilnog društva u razvoju društva uopće i o odnosu političara prema udrugama toga civilnog društva. Brod je bio snažno zastupljen, od gradonačelnika, nadalje. Iz Osijeka i Vukovara došli su doduše i župani i drugi javni djelatnici. Za one koji ne znaju (a da ne budem zloban, ima ih i među tamo okupljenim političarima!), civilnim društvom smatraju se sve one društvene (javne) djelatnosti organiziranih građana, a koje se ne mogu podvesti pod uobičajene kategorije države, tržišta i privatnog života. Dakle, između birokracije koja stvara pravila, tržišta koje je orijentirano samo na zaradu, a obazire se na interese države i privatnog samo koliko mora, te privatnog života (sve ono što se odvija u krugu obitelji i prijateljskih odnosa), nalazi se veliko nepokriveno područje interesa. I tu se javljaju udruge civilnog društva. Interesne udruge neprisilno udruženih građana. Od astronomskog društva (kao njegovom članu moj je interes, eto, da ga javno spomenem prvog), društva za njegovanje tradicije, imamo danas i udruge za promicanje prava spolnih i rodnih manjina, udruge liječenih alkoholičara, udruge uzgajivača bonsai drveća... Što god zamislite kao hobi ili aktivnost, možete od toga napraviti udrugu. Problem financiranja je glavni problem. Grad Zagreb za udruge daje godišnje gotovo 50 milijuna eura! Podsjećam, ukupni izvorni proračun cijele naše županije, oba grada i svih općina je manji od toga! Tako se i može dogoditi da jedna udruga koja zna larmati za objavu jednog kontroverznog oglasa dobije 30000 kuna od Milana Bandića, dok recimo obrazovna udruga s nekoliko stotina članova u našem gradu dobije za cijelu godinu samo deset tisuća. Nažalost. Neke udruge se ne brinu za financiranje, jer su daleko od onog ideala udruge kao skupa zaljubljenika u neku djelatnost. Poljoprivredni savezi ili sindikati, naprimjer, daleko su od načina djelovanja znanstvenih ili kulturnih udruga i djeluju više prema tržištu (a po prirodi stvari i prema državi!) nego li prema privatnom. Udruga skupljača novčića neće blokirati ceste ako im se ne udovolji nekom zahtjevu, zar ne? Problem je što su i političke stranke udruge, u najširem značenju te riječi. Pa država, naravno, misleći na tih stotinjak stranaka i želeći što jasnije regulirati to područje zbog stranaka, nameće snažna ograničenja i prema ostalih 27000 udruga, koliko ih ima u Hrvatskoj. Usput, Brod je i tu među posljednjima, od tolikog broja, samo je nekoliko stotina registrirano kod nas. S druge strane (i to je zaboljelo biskupiju), svaka udruga, pa i ona humanitarnog karaktera, koja u sebi ima pridjev katolička ili "kršćanska" automatizmom se baca pod udar zakona o vjerskim zajednicama i nepravedno ih se isključuje iz sustava potpore udrugama Zaključaka sastanka nije bilo. Ali se iz svega može vidjeti da Crkva ovdje ima još uvijek golem utjecaj... I interese, legitimne dakako. Biskup je samo znakovito upozorio da treba poticati rad svih udruga civilnog društva i svačije legitimne interese u okviru moralnog javnog djelovanja. Jer, "tko ne djeluje prema načelima Boga na nebu, naći će si nekog boga na zemlji". A kome je to upozorenje potrebnije nego političarima? |
|
Prošli sam tjedan pisao o jednoj maloj bolesnoj Valentini koja, zbog nesavršenosti našeg zdravstvenog sustava, nije mogla ostvariti svoje pravo na pravodobno liječenje. Pisao sam da tražim čovjeka koji će se pojaviti kao deus ex machina na kraju duge i zapetljane priče i koji će privatnom donacijom riješiti slučaj koji se u dobro uređenoj državi ne bi ni mogao dogoditi. I kako pisci kažu, dok se još nije ni osušila tinta na tom tekstu od prošlog petka, pronašao sam čovjeka kojeg sam tražio: javio mi se jedan brodski poduzetnik (čije ime ću objaviti tek po njegovom pristanku) i obećao riješiti stvar. Već sljedećeg tjedna Valentina će krenuti na preglede i davno potrebno liječenje. Moram spomenuti i da nekima (osobito na brodskoj pedijatriji) očito nije bilo pravo kako smo riješili ovaj slučaj. Paranoicima na informaciju, prisežem da mi nije bilo ni na kraj pameti napasti ikoga u bolnici, osobito ne na odjelu pedijatrije gdje osobno poznajem brojne vrijedne djelatnike, liječnike i sestre, koji se u sklopu svojeg posla predano i do kraja bave djecom. Njihov trud i briga koju posvećuju najdragocjenijim članovima društva, najmanjoj, nezaštićenoj djeci, često izlazi iz okvira opisa posla. Na savjesno obavljanje tih poslova, uvjeravam vas, oni su više pozvani vlastitim majčinskim (i očinskim) osjećajima, nego očekivanjem plaće (koja uostalom nije ni primjerena tako teškom poslu). Nikome valjda nije drago kad se njegova ustanova spominje u bilo kojem negativnom kontekstu, ali, uvjeravam ih, osjećaju se pogođenima bez razloga; ovdje krivica uopće nije na njima nego na državnom zdravstvenom sustavu u cjelini koji uopće dopušta ovakve slučajeve. Zato im poručujem; nemojte previdjeti šumu od drveća. Najvažnija stvar je da mala Valentina ide na preglede, ići će na operaciju ako bude potrebna, i, ako Bog da, ozdravit će i imati normalno djetinjstvo i život zahvaljujući savjesnim liječnicima i poduzetniku dobrotvoru koji će njihovu stručnost platiti (kad to već država ne želi ili ne može). Za kraj samo još jedna crtica. Danas je 100. rođendan Dragutina Tadijanovića. Prije gotovo dvadeset godina (!) Grad Slavonski Brod primio je od njega vrijednu donaciju koja se sastoji od blaga prikupljenog u Tadijinom plodnom radnom stoljeću. Jednoga dana, ta će donacija, uz moćni Festung, samostan Presvetog Trojstva, ostavštinu i galeriju Ružić i suvremenici i bajkoviti sjaj Ivane Brlić Mažuranić, držati Brod kao važno središte na kulturnoj karti Hrvatske, pa i svijeta. Ipak, prekjučer se, na brodskoj proslavi Tadijina rođendana, opet jedan gradonačelnik morao ispričavati bardu da mu skromnu spomen-sobu u koju ćemo pohraniti to blago: "još nismo uredili zbog nedostatka sredstava, ali obećavamo da ćemo to učiniti dogodine". Hm… Čini mi se da je onih petnaestak sadnica stabala na novom Korzu (tadžikistanske bukve, armenskog javora ili tako nečega, ne sjećam se najbolje) koštalo više nego uređenje doma, zar ne? Nadu mi ulijeva baš misao iz naslova ovog teksta. Uvjeren sam da ovaj gradonačelnik zaista želi nagodinu uvesti stojednogodišnjeg Tadiju u njegov uređen spomen dom. A tko traži (želi) nešto, taj sigurno i nađe! |
|
Besmisleno je pokušavati promijeniti svijet. Možete imati najbolje namjere ili solidna rješenja, ali ako se to krivo shvati, vratit će vam se bijes i larma onih kojima nikakva promjena ne odgovara jer im je i u ovom mutežu dobro. I dalje sam uvjeren da ova naša sredina zbog sitnih osobnih interesa stoji na korak od ponora, a mnogi i dalje (osobito oni na čelu kolone) imaju čvrsto zatvorene oči... ili barem drže nos tako visoko da gledaju olujno nebo, a ne gledaju kamo hodaju! Dok se našim lokalnim moćnicima otvore oči, već ćemo biti u slobodnom padu. Ako ne možemo spasiti svijet, možemo pokušati ponašati se u skladu s onom židovskom izrekom: "Tko spasi makar i samo jednog čovjeka, spasio je čitav svijet". Javna je riječ mnogostruko jača od one privatne. Kad netko djeluje u javnosti, bez obzira koliko imao ograničen stvaran utjecaj, može svojim apelom riješiti neke stvari koje se iz privatne perspektive pogođenog doimaju nerješivima. Priča koja slijedi, premda je istinita, liči na bajku... tragičnu, doduše, i zato vrlo hrvatsku bajku. U jednom selu zapadno od Broda, Lužanima, živi jedna mala Valentina. Ima deset godina. I čak već osam godina od toga kratkog života obilazi doktore. Roditelji su joj dugo bez prihoda, ali zbog komadića zemlje koji su naslijedili, nemaju pravo na bilo kakvu pomoć. Otac joj je, kao i toliki broj očeva ovih dana, nezaposlen. Radio je dok nije otišao u rat... Tri godine branio je Domovinu, ali, kako sam sa cinizmom primjećuje, nije imao "sreće" biti ranjen, pa je umjesto u mirovinu otišao na biro nezaposlene. Srećom po tu istu Domovinu (sjećamo se kako se isticala potreba demografske obnove?) Valentina ima još troje malih obiteljskih supatnika koji idu u školu. Zahvaljujući Centru za socijalnu skrb barem imaju knjige. Zbog četvero djece, dakako, majka koja je vrsna krojačica ne može naći posao, jer privatni poslodavci uvijek pitaju za broj djece i "brižno" zaključuju kako ju ne mogu primiti na posao jer će sigurno često imati bolesnu djecu. Valentina ima poremećaj bubrega koji se događa vrlo rijetko. Ustvari, ona je jedini takav slučaj među gotovo dvjesto tisuća stanovnika brodske Posavine. Svaki mjesec četiri stotine kuna ode na njene lijekove. Kako nesreća nikada ne dolazi sama, u posljednje vrijeme Valentina ima i tumor na glavi, kojega će možda morati operirati. Operacija će biti skupa, bez obzira na naše zdravstveno osiguranje koje bi, po Ustavu, trebalo biti besplatno za sve! Problem je što operacija još nije ni zakazana, jer roditelji nemaju ni tri tisuće kuna za prve preglede u Zagrebu! A nemaju "zakonsko pravo" na bilo kakvu pomoć! To su im lijepo pojasnili "Ured Predsjednika Hrvatske Države" i "Ured Predsjednika Hrvatske Vlade" kad su se, očajni što ne mogu ništa učiniti na nižim razinama, obratili "previšnjim adresama". Znam da ovakvih priča ima mnogo, ali idemo riješiti barem jednu!? Tražim, dakle, barem jednog milosrdnog poduzetnika... Ako je Diogen mogao svijećom tražiti čovjeka, mogu barem ja ovim tekstom potražiti nekog imućnijeg sugrađanina koji voli djecu? Tko me kontaktira elektronskim vezama napisanim na dnu teksta, dobit će više informacija... Ako je u pitanju siguran donator, spojit ću ih direktno s obitelji, pa neka Valentina krene na liječenje već sutra! Osobno ću pokrenuti promidžbenu akciju moje stranke. Ali stvarno ne bih volio da se ovo pretvori u partijski cirkus (bilo koje stranke). Jer iza svega stoji jedna stvarna, bolesna djevojčica! Ostale stranke neka se pridruže, pa ćemo zajedno podijeliti tu dragu "slavu". Neće valjda neki i ovaj humanitarni poziv shvatiti kao napad na sebe? |