|
Obično vrlo pohvalno pišem o policiji. Žao mi je, ustvari, što ovaj put moram napisati da su teško pogriješili kad su ovih dana praktično provalili u prostore zagrebačke HVIDR-e i kako oni kažu "izuzeli" vrijedne dokaze vezane za haška suđenja. Zašto kažem da mi je žao? Nije u pitanju bit slučaja (ovdje su praktično radili u interesu tamošnjeg tužiteljstva, a smatram da bi trebali biti vrlo ažurni – čak ažurniji! - i kad je u pitanju prikupljanje dokaznog materijala koji će pripomoći obrani haških optuženika). Nije u pitanju ni način same izvedbe akcije u kojoj je netko izgleda fizički udaren. Kad se silom provaljuje i kad se očekuje otpor, normalno je da pravila postupanja dopuste policiji i da upotrijebi silu. Koliko se meni čini, i inače naši "plavci" silu primjenjuju manje nego što bi to bilo shvatljivo. Da je onaj nesretni policajac koji je htio privesti sisačkog monstruma Srđana Mlađana primijenio adekvatnu silu, za koju je kao sportski prvak u borilačkoj vještini bio itekako osposobljen, danas bi još bio živ. Žao mi je prije svega zbog njih! U žaru političkih odluka oko Haaga, ovaj put će nastradati službenici koji su samo obavljali svoj posao prema zapovijedi! Treba se sjetiti svega što su ti ljudi (većina ih i danas radi u plavim odorama, jer država nije baš bila toliko široke ruke prema njima kao prema vojsci i nije ih puno završilo u mirovinama), dakle, što su oni napravili onih prvih dana obrane države, kad još nije ni bilo drugih hrvatskih oružanih snaga. Treba se sjetiti i izvrsnih redovitih rezultata kojima je policija stvorila od ove zemlje sigurnu zemlju. U Londonu sam, primjerice, upozoren da mi nije pametno šetati se ulicom nakon 21 sat, a radi se o jednoj od svjetskih metropola, usput punoj kamera i najmodernije sigurnosne tehnike o kojoj naši "plavi dečki" mogu samo sanjati... Ali, u svijetu demokracije postoji jedna dogma: policija nema pravo postupati prema svojim procjenama ako one nemaju potvrdu u papiru sa suda! To je glavna pretpostavka demokracije i tu uopće nema rasprave. Kao što pravi vjernik katolik ne dovodi u pitanje Trojstvo, premda ga uglavnom ne razumije, tako ni demokrati ne dovodi u pitanje "pravilo procedure" premda bi ga nekada u pravednom gnjevu rado zaboravili! Znam, i meni ponekad kad čitam o gnusnim zločinima (grabežna i višestruka ubojstva poput onoga besmislenog ubojstva čuvara FINA-e, silovanja djece...) uhvati primordijalno razmišljanje kako takve treba smaknuti po hitnom postupku, ali brzo se ohladim; što ako vam netko podmetne dokaze, pa svi budu uvjereni da ste vi taj koji je kriv za zločin!? Da je na snazi brza pravda, dok biste vi pripremili obranu kojom ćete na sudu dokazati nevinost, već biste bili pokojni. Šalu nastranu, s druge strane, pravosuđe i unutarnji poslovi moraju u sklopu svoje reforme dati dovoljne ovlasti redarstvu. Nova pravila postupanja moraju osigurati efikasno prikupljanje dokaza o kriminalu bez potrebe za kršenjam svetinje procedure. Policija je sredstvo represije i kao takvo mora biti "batina" društva! Ali, samo prema onima koji su tom društvu (kršenjem normi, to jest zakona) postali neprijatelji. A to u demokratskom društvu ne smije prosuđivati policija nego sud! S druge strane čvrsto podržavam i uvođenje najstrože kazne bezuvjetnog 40-godišnjeg zatvora za ubojstvo policajca! Makar bilo i iz nehaja pri počinjenju kaznenog djela! Jer tih nekoliko tisuća policajaca je "tanka plava linija", jedina prepreka između reda i kaosa... Na kraju i pohvale. Ono što smo tijekom zadnje godine dana vidjeli jest dokaz da naša policija ustvari izvrsno radi posao. Kriminal je možda u porastu (ah, pa pozapadnili smo se!) ali je u porastu i postotak otkrivenih počinitelja. Premda jako smiješno zvuči, mene je uniformiranog policajca, čak i prometnog, još uvijek strah!!! Ima tu i nešto onog straha kojeg smo i nehotice osjećali prema "milicajcima" iz jednog drugog doba. Sjetimo se da je taj strah i postojao jer je "milicajac" mogao na temelju svoje prosudbe, a često samo na temelju toga što mu se nije svidjelo kako kao mlada osoba šetate navečer po gradu, ili kakve pjesme pjevate u "birtiji", odvesti vas u stanicu na "obradu" (a znamo kakva je izgledala ta obrada u zemlji bez ljudskih prava)! Nadam se da u našoj policiji danas nema onih koji bi vratili takve "obrade"? Jer, i najveći kriminalac (a pogotovo onaj kojemu sud još nije presudio da je uopće kriminalac!) je građanin sa svim pravima. Opet se eto pokazalo da kad netko koristi policiju za obračun (kad se politički "Mora se!" provodi navrat-nanos, bez razmišljanja, a uz privid zakonitosti) i kad se krši procedura, onda se zabrlja... A krivnja padne na obične policajce, koji su radili svoj posao!!! I kad danas ministrica branitelja zbog političkih razloga i smanjenja političke štete prijeti "odlučnim mjerama" u cijelom slučaju, bojim se da će se kola slomiti na nekoliko običnih policajaca koji su taj dan samo vršili svoj posao. Eto, kao bogobojazni poštovatelj reda i zakona, uvjeren u njihovo demokratsko i pravedno postupanje u svim prilikama, želim u svoje ime i svih mojih čitatelja, našim policajcima još više uspjeha u ovoj godini! |
|
Prošli se tjedan u Lijepoj našoj zbio jedan neobičan medijski događaj, koji je istovremeno predstavljao (barem za mene) pozitivno iznenađenje, ali i krajnje neugodnu potvrdu spoznaje o iskrivljenim društvenim vrijednostima. Završio je još jedan Big Brother. Dalo bi se razglabati naširoko, i zašto se jedan ovakav TV program (nazvan po antijunaku Orwellove "Tisućudevetstoosamdesetčetvrte", u našoj zemlji davno prevedenoj na hrvatski) zove baš BB, a ne "Veliki Brat", ali to je za neku drugu, recimo jezikoslovnu rubriku. Kako me u pisanju ovakvih tekstića ništa urednički ne obvezuje, zapisat ću samo druge dvije stvari koje su se mene najviše dojmile. U Hrvatskoj je ionako običaj da novinari pišu o stvarima o kojima nisu ništa ni čuli, pa dopustite i meni iskomentirati nešto što u biti nisam pomno ni gledao. Izuzev uobičajenih komentara koje sam ovih mjeseci imao prilike slušati u gradu od prijatelja, zagriženih pratitelja zbivanja i izuzev posljednjih sat vremena predstave, koju sam odgledao poradi adrenalina, kao što gledateljstvo pomno prati olimpijske igre čak i kad je na rasporedu finale jedrenja, nisam znao ništa o osobama koje su se dobrovoljno predale zatvoru. Manija pisanja o BB ogledala se na svakom koraku. Novine su na naslovnicama imali slike i vijesti, bogati kolorirani posebni prilozi ispadali su iz tiskovina, a umjesto o inflaciji ili pozitivnom rastu industrijske proizvodnje danima su se kao važnije vijesti vrtjele analize usporene snimke, je li pod pokrivačem koji se mrda, a s obzirom na amplitudu mrdanja, tehnički mogao biti izveden felatio? Utješno, pokazuje to da ni masovni mediji nisu svemoćni, jer je ostalo puno ljudi koji o tome pojma nisu imali. Što je bilo najveće (ali ugodno) iznenađenje za sve koji su samo željeli saznati ime pobjednika? Ime! Od dvadesetak stanara hrvatske Big Brother kuće, pobjedu je odnio Rom! Svatko od vas tko, poput mene, želi vjerovati u europsku, civiliziranu Hrvatsku jednakih šansi, demokraciju u kojoj svatko, bez obzira na porijeklo može doći do pobjede u onome što radi i to na najdemokratskiji način koji se ne može manipulirati ni namjestiti, osjeća se pobjednikom. Uživam gledajući kako smo začepili usta svim zapjenjenim dušebrižnicima koji Hrvatsku vide ksenofobnom, nacionalističkom i uskogrudnom. I to baš tamo gdje se taj navodni "primitivizam i zatucanost" mogao najlakše iskazati: u masovnom anonimnom telefonskom glasovanju stotina tisuća običnih ljudi. U takvom nenamjestivom natjecanju, kraj dvadesetak "izvornih Hrvata" (od kojih su neke bile i vrlo lijepe žene!) pobijedio je čovjek s tri razreda škole, pripadnik manjinske zajednice koja čini tek promil stanovništva! Nisam siguran da bi se tako što moglo dogoditi u "demokratskim" zemljama Zapada. Nije mi Hamdija nesimpatičan zbog svoga neškolovanja, ali moram ovdje naglasiti i šok koji je kod mene dovela spoznaja da je milijunski iznos za nekoliko tjedana perverznog otkrivanja intime pomalo voajerski nastrojenom gledateljstvu, dobila osoba koja je bila spremna to učiniti i pri tome ostati smirena, zabavna ... Dakle, prirodna! Bez urođenog talenta i bez ikakvog truda! Državna nagrada za životno djelo u znanosti, dakle, samo iznimna nagrada koju dobiju tek rijetki pojedinci u svojem životu, nagrada za ljude koji su nakon dvadeset godina školovanja još 35 ili 40 godina života posvetili dobrobiti drugih, uz stalan trud, usavršavanje, pronalaženje novih rješenja od kojih svi živimo bolje... sastoji se od povelje i desetak tisuća kuna! Stotinu puta manja od tromjesečne nagrade za nepismenog primatelja nedokazanog oralnog seksa ispod pokrivača!? Ali svijet je takav. Najskuplje plaćeni nogometaši svijeta nisu najbolji, već oni koji imaju najluđe frizure! Dajte narodu kruha i igara! Oni koji na tome zgrću novac znaju zašto su svojevremeno Gullitove uvojke platili trostruko više od golgetera Van Bastena? Rimski bog Janus, postao je, baš u svojem mjesecu Januaru, zgodnom igrom sudbine i hrvatski Janus; božanstvo s dva lica. Jednim koje već gleda u uljuđenu Europu, poštuje svakog pojedinca, bez obzira na porijeklo i znanje. Drugim kojim gleda na duhovni Balkan slaveći zabavljače kao najbolje, najvrjednije i primjereno ih, milijunski i stostruko više od najboljih umova među sobom, i nagrađujući. Ali, nije ni za obrazovane sve izgubljeno! Ma izgleda da nisam s ovim tekstom u pravu! Pa postoji kompromis zabave i znanja! Svi koji u ovom svijetu show bussinessa žele pravednu nagradu za znanje i trud u životu neka se, poput mene, prijave na "Milijunaša"! |
|
Što sam stariji, godine sve brže prolaze! Nisam, dakako, jedini koji je stigao do ovakvog zaključka. Kad se krajem godine osvrnete na proteklu godinu, čini vam se da je neki posao koji ste radili čitavu godinu tek epizoda u vašem životu. Ako ste dobili dijete, nasljednik vam je već poodrastao, ako ste dobili kakav novac na nagradnoj igri ili ga zaradili honorarnim radom, odavno je već potrošen... Naposljetku, i ludi doček ove 2005. čini vam se kao da je bio prije samo nekoliko tjedana, a već se spremate dočekati 2006. Zbrajate ovih dana rezultate: je li godina bila uspješna ili neuspješna, koliko je računa ostalo neplaćenih, dugujete li kome, ili, imate li kojeg neurednog dužnika. Dame će (a i ne samo dame!) stati na vagu i reći kako "od Nove godine idemo na dijetu". Donijet ćete odluke kako popraviti zdravlje, ispraviti ružne navike (pušače pitam: koliko ste samo puta baš od Nove godine prestali pušiti?), početi se baviti tjelovježbom. Oni među vama kojima sadašnji posao nije zadovoljavajući, odlučuju kako će već od Nove tražiti novi. Poduzetniji među nama, koji su do sada godinama radili za drugoga svečano će si obećati novi početak u poduzetničkim vodama. Od svake Nove godine, dakle okrećemo novu stranicu. Kao da je taj trenutak u kojem se ovaj naš nesretni planet astronomski nađe baš na istom mjestu na kojem je bio prije 365 dana 5 sati i 48 minuta nešto doista značajno, neka velika prekretnica. E pa, nije! Uostalom, svjetovnu novu godinu po ovom gregorijanskom kalendaru obilježava velika većina svijeta samo zbog interesa globalnog biznisa. Kao što u Japanu kite božićna drvca, a 99 posto ih ni ne zna tko je to Krist ni što je kršćanstvo. Običaj. U Kini obilježavaju našu, zapadnu Novu godinu, a ustvari se pripremaju za svoju nekoliko tjedana kasnije, kad će ludovati deset puta jače nego li sutra. Islamski svijet obilježava lunarnu novu, povezanu s vjerskim praznicima, koji se po kalendaru šeću zbog različitog trajanja godine. Neke druge kulture nemaju uopće takav praznik! A što bi mi bez Nove? Kako bismo našli još jednu priliku za ludo veselje, za napiti se i "otkačiti" u društvu najbližih ili prijatelja? Prije dva-tri tjedna sam pisao kako u novinama objavljuju samo loše vijesti. Rekao sam kako i čitatelji više vole čitati loše vijesti, premda ih one plaše i poslije njih se osjećaju bespomoćno. Ma, takvih smo vijesti imali i u prošlom tjednu, počevši od tragičnih pogibija mladih u našem gradu do narkomanskih skandala na estradnoj sceni. Ali rekao sam i kako bi misija novinstva bila širiti optimizam i vjeru u budućnost! Evo vam onda zrnce za pozitivno razmišljanje. 2006. sve će krenuti na bolje. Na lokalnoj razini više će biti potrošeno za javne potrebe (pa proračuni su skoro za četvrtinu veći nego lani!) počet će se dovršavati sportska dvorana, neće više nikada biti poplava (jer smo očistili i čistimo kanale), bit će novca za još sjajniji sajam, rad udruga, mladi će imati gdje izraziti svoja znanja i vještine u astronomiji, informatici, veslanju, nogometu, ma i tenisu, pikadu...gdje god zažele! Vlada će valjda ispuniti svoja obećanja koja nam je dala "ispod žita", mimo proračuna, i ipak će napraviti neke kapitalne objekte u Brodu! Naši će na Svjetskom prvenstvu u nogometu opet doći daleko, preko Brazila u finalnu fazu, pa sve do ponavljanja francuskog uspjeha. Raspalit će nogometni i nacionalni žar. Pravosuđe će početi suditi po novom antikorupcijskom zakonu, osnovan će biti fond za sprječavanje rasprodaje hrvatske zemlje strancima. Rast će proizvodnja i BDP (makar ga na silu povećali za 20% uključivanjem procijenjene sive ekonomije...ali, nemojmo gledati baš na sitnice: rast će!). U Haagu će na jesen početi nama najzanimljivije suđenje i to spektakularnim rušenjem najvećeg broja točaka optužnice! Hrvatska će dovršiti više od polovice pregovora s Unijom; čak će EU prikočiti Bugarsku i Rumunjsku još jednu godinu, kako bismo 1. siječnja (opet na tu famoznu Novu godinu!) 2009. svi zajedno ušli među "Europejce". U prometu će biti pojačane policijske represije, ali uz ukidanje odredbe o nula promila. Smjet ćemo popiti po čašicu, ali nećemo smjeti ludovati po cestama... dakle, neće više biti nasilno prekinutih života. Znam da zvuči utopijski... Ali optimizam je uvijek utopija dok se ne ostvari! Vjerujte u ovo što sam napisao, radite na ostvarenju svojih osobnih malih ciljeva i kad se svi ti uspjesi zbroje svima će nam biti bolje. Sretna Nova 2006! |
|
(pisano 24. prosinca 2005) U srijedu sam imao priliku prisustvovati otvaranju jednog Božićnog sajma. Jednog od stotina koji su ovih dana i tjedana otvoreni u Hrvatskoj. Mjesto radnje je bio mali gradić Slunj, ali slika je bila ista: mnoštvo razdraganih sudionika, domaćini su pozvali i uvažene goste, sve je bilo raspjevano, ali je na misi bilo manje ljudi nego među štandovima. Božićni sajam? Pa ako je nogometni turnir, ljudi dolaze radi nogometa! Ako i popiju koje pivo, popiju ga na tribinama gledajući utakmice, jer došli su radi sporta, pivo je tu kao zgodan dodatak osnovnoj zabavi. Jedino u vrijeme Božića peglamo kartice do besvijesti, darujući se svim i svačim osim razmišljanja o smislu blagdana. Sezona sajmovanja i božićovanja se u komercijalnom smislu produljuje. Pa prije samo deset godina, božićni su sajmovi održavani dva-tri dana. Danas se otvaraju sve ranije, a traju do poslije Nove godine, i kasnije. Zagrebački Božićni sajam čak je otvoren u mjesecu studenome! Ako se ovako nastavi (američkim stazama, jer smo ovaj konzumerizam kao i mnogo toga ne baš dobroga, uvezli preko Velike bare), uskoro će se sajmovanje odvijati pod mnogo smješnijim nazivima. Recimo, Svisvetsko-uskrsni sajam? Jesmo li izgubili nekadašnji dojam o Božiću? Tko od današnje na papiru "pravovjerne katoličke" dječice uopće zna da na Božić darove donosi mali Bog? Ankete bi pokazale da jedna dobra polovica djece smatra da ih daruje Djed Božićnjak, a druga polovica Djed Mraz, ovisno o nekadašnjim političkim stavovima roditelja! Što uopće kršćanski svijet obilježava 25. prosinca? Sebe smatram vjernikom, premda nisam baš neki redovito prakticirajući katolik, ali ipak imam dojam o Božiću kao o prazniku nekog čudnog mira i sreće. Nisam baš jako star, ali i sjećam se vremena kad je glavno obilježje Božića ipak bilo vrijeme razmatranja, sabranosti…čak i kao djeca ljutili smo se na negativan odnos koji su stariji imali prema petardama. Zašto nam zabranjuju buku i pucnjavu? U kućama je bilo svega, ali se božićni shopping obavljao u jedno poslijepodne. Cilj nije bio kupovina, nego obiteljsko zajedništvo. Neki će sada reći: "Bio je komunizam, pa smo sve morali raditi potajno!" Ne bih se složio! Ne znam kako je bilo pedesetih godina i ranije, ali osamdesete su bile godine u kojima baš nisam osjećao pritisak. Mogli ste biti istaknuti ministrant i gimnazijalac, ići na mise i svejedno dobivati pohvale nastavničkih vijeća… Božić danas kao da ima neku drugu svrhu. Smiješan i stravičan podatak objavljen je nekidan u tisku. Za ovaj Božić, udebljat ćemo se 15 000 tona! Svaki će stanovnik ove zemlje dobiti po 5 kilograma! Evo i mala povijesna lekcija: Crkvi kao da se bumerangom vraća udarac koji je ona sama prva zadala prije skoro 1800 godina! Kako je uopće došlo do blagdana Božića? U rimska vremena na 25. prosinca slavio se veliki poganski praznik: Sol Invictus, Nepobjedivo Sunce. Iz najstarijih vremena shvatili su ljudi da negdje od kraja prosinca dan postaje sve dulji (od prvog dana zime, točnije, ali onda se nije ovako precizno mjerilo vrijeme). Sunce je pobijedilo mrak! Dan je postajao sve dulji, i život (proljeće) je opet pobjeđivalo. Slavlje na taj praznik bilo je raskalašeno i dekadentno; pilo se i jelo, ljubovalo se bez ikakvih obzira, sa slučajnim prolaznicima, na taj je dan svaki užitak bio dopušten. Sve u čast sile života samog, slavio se život svakom vrstom razvrata. Vjerski je praznik Kristova rođenja gubio trku s užicima tako privlačne proslave i crkveni oci dosjetili su se jadu: proglasili su da su izračunali da se Krist rodio baš na taj dan! Spasitelj je i predstavljan kao Život, Svjetlo, … i sam Nepobjedivo Sunce, i novi je praznik lako zamijenio stari, tek u nešto mirnijem ritmu. S vremenom se sve više stavljao naglasak na iću i piću (i drugim užicima) a sve manje na stvarnom razlogu slavlja. Kad više nije bio od devedesete zabranjen, u nas je izgubio i onaj slatki okus zabranjenog voća… Vratili smo se potrošačkoj groznici, orgijanju. Poganski običaj se nakon 1800 godina vratio. Bojim se da Božić nema baš neku šansu za come back… Ako ga slavimo kao vjerski blagdan, slavimo ga tako. Ako smo jedva dočekali slobodno izražavanje vjere izrazimo ju. Ako nam je, koji nismo praktikanti obreda, samo stalo do obiteljskog zajedništva, okupimo se u zajednici. A svima Vama, koji ovo pročitate upućujem poziv: ispeglajmo ovih dana barem jednom karticu sa sto kuna za neko humanitarno društvo, ili poklonimo jednu večeru nekome tko ne može na ove blagdane trošiti. Svim vjernicima, sretan Božić, a i svima ostalima, mir i dobro! |