(pisano 24. prosinca 2005)
U srijedu sam imao priliku prisustvovati otvaranju jednog Božićnog sajma. Jednog od stotina koji su ovih dana i tjedana otvoreni u Hrvatskoj. Mjesto radnje je bio mali gradić Slunj, ali slika je bila ista: mnoštvo razdraganih sudionika, domaćini su pozvali i uvažene goste, sve je bilo raspjevano, ali je na misi bilo manje ljudi nego među štandovima.
Božićni sajam? Pa ako je nogometni turnir, ljudi dolaze radi nogometa! Ako i popiju koje pivo, popiju ga na tribinama gledajući utakmice, jer došli su radi sporta, pivo je tu kao zgodan dodatak osnovnoj zabavi. Jedino u vrijeme Božića peglamo kartice do besvijesti, darujući se svim i svačim osim razmišljanja o smislu blagdana.
Sezona sajmovanja i božićovanja se u komercijalnom smislu produljuje. Pa prije samo deset godina, božićni su sajmovi održavani dva-tri dana. Danas se otvaraju sve ranije, a traju do poslije Nove godine, i kasnije. Zagrebački Božićni sajam čak je otvoren u mjesecu studenome! Ako se ovako nastavi (američkim stazama, jer smo ovaj konzumerizam kao i mnogo toga ne baš dobroga, uvezli preko Velike bare), uskoro će se sajmovanje odvijati pod mnogo smješnijim nazivima. Recimo, Svisvetsko-uskrsni sajam?
Jesmo li izgubili nekadašnji dojam o Božiću? Tko od današnje na papiru "pravovjerne katoličke" dječice uopće zna da na Božić darove donosi mali Bog? Ankete bi pokazale da jedna dobra polovica djece smatra da ih daruje Djed Božićnjak, a druga polovica Djed Mraz, ovisno o nekadašnjim političkim stavovima roditelja!
Što uopće kršćanski svijet obilježava 25. prosinca? Sebe smatram vjernikom, premda nisam baš neki redovito prakticirajući katolik, ali ipak imam dojam o Božiću kao o prazniku nekog čudnog mira i sreće. Nisam baš jako star, ali i sjećam se vremena kad je glavno obilježje Božića ipak bilo vrijeme razmatranja, sabranosti…čak i kao djeca ljutili smo se na negativan odnos koji su stariji imali prema petardama. Zašto nam zabranjuju buku i pucnjavu?
U kućama je bilo svega, ali se božićni shopping obavljao u jedno poslijepodne. Cilj nije bio kupovina, nego obiteljsko zajedništvo.
Neki će sada reći: "Bio je komunizam, pa smo sve morali raditi potajno!" Ne bih se složio! Ne znam kako je bilo pedesetih godina i ranije, ali osamdesete su bile godine u kojima baš nisam osjećao pritisak. Mogli ste biti istaknuti ministrant i gimnazijalac, ići na mise i svejedno dobivati pohvale nastavničkih vijeća…
Božić danas kao da ima neku drugu svrhu. Smiješan i stravičan podatak objavljen je nekidan u tisku. Za ovaj Božić, udebljat ćemo se 15 000 tona! Svaki će stanovnik ove zemlje dobiti po 5 kilograma!
Evo i mala povijesna lekcija: Crkvi kao da se bumerangom vraća udarac koji je ona sama prva zadala prije skoro 1800 godina! Kako je uopće došlo do blagdana Božića? U rimska vremena na 25. prosinca slavio se veliki poganski praznik: Sol Invictus, Nepobjedivo Sunce. Iz najstarijih vremena shvatili su ljudi da negdje od kraja prosinca dan postaje sve dulji (od prvog dana zime, točnije, ali onda se nije ovako precizno mjerilo vrijeme). Sunce je pobijedilo mrak! Dan je postajao sve dulji, i život (proljeće) je opet pobjeđivalo. Slavlje na taj praznik bilo je raskalašeno i dekadentno; pilo se i jelo, ljubovalo se bez ikakvih obzira, sa slučajnim prolaznicima, na taj je dan svaki užitak bio dopušten. Sve u čast sile života samog, slavio se život svakom vrstom razvrata.
Vjerski je praznik Kristova rođenja gubio trku s užicima tako privlačne proslave i crkveni oci dosjetili su se jadu: proglasili su da su izračunali da se Krist rodio baš na taj dan! Spasitelj je i predstavljan kao Život, Svjetlo, … i sam Nepobjedivo Sunce, i novi je praznik lako zamijenio stari, tek u nešto mirnijem ritmu.
S vremenom se sve više stavljao naglasak na iću i piću (i drugim užicima) a sve manje na stvarnom razlogu slavlja. Kad više nije bio od devedesete zabranjen, u nas je izgubio i onaj slatki okus zabranjenog voća… Vratili smo se potrošačkoj groznici, orgijanju. Poganski običaj se nakon 1800 godina vratio. Bojim se da Božić nema baš neku šansu za come back…
Ako ga slavimo kao vjerski blagdan, slavimo ga tako. Ako smo jedva dočekali slobodno izražavanje vjere izrazimo ju. Ako nam je, koji nismo praktikanti obreda, samo stalo do obiteljskog zajedništva, okupimo se u zajednici.
A svima Vama, koji ovo pročitate upućujem poziv: ispeglajmo ovih dana barem jednom karticu sa sto kuna za neko humanitarno društvo, ili poklonimo jednu večeru nekome tko ne može na ove blagdane trošiti.
Svim vjernicima, sretan Božić, a i svima ostalima, mir i dobro!
Post je objavljen 04.01.2006. u 00:15 sati.