Besmisleno je pokušavati promijeniti svijet. Možete imati najbolje namjere ili solidna rješenja, ali ako se to krivo shvati, vratit će vam se bijes i larma onih kojima nikakva promjena ne odgovara jer im je i u ovom mutežu dobro.
I dalje sam uvjeren da ova naša sredina zbog sitnih osobnih interesa stoji na korak od ponora, a mnogi i dalje (osobito oni na čelu kolone) imaju čvrsto zatvorene oči... ili barem drže nos tako visoko da gledaju olujno nebo, a ne gledaju kamo hodaju! Dok se našim lokalnim moćnicima otvore oči, već ćemo biti u slobodnom padu.
Ako ne možemo spasiti svijet, možemo pokušati ponašati se u skladu s onom židovskom izrekom: "Tko spasi makar i samo jednog čovjeka, spasio je čitav svijet". Javna je riječ mnogostruko jača od one privatne. Kad netko djeluje u javnosti, bez obzira koliko imao ograničen stvaran utjecaj, može svojim apelom riješiti neke stvari koje se iz privatne perspektive pogođenog doimaju nerješivima.
Priča koja slijedi, premda je istinita, liči na bajku... tragičnu, doduše, i zato vrlo hrvatsku bajku.
U jednom selu zapadno od Broda, Lužanima, živi jedna mala Valentina. Ima deset godina. I čak već osam godina od toga kratkog života obilazi doktore.
Roditelji su joj dugo bez prihoda, ali zbog komadića zemlje koji su naslijedili, nemaju pravo na bilo kakvu pomoć. Otac joj je, kao i toliki broj očeva ovih dana, nezaposlen. Radio je dok nije otišao u rat... Tri godine branio je Domovinu, ali, kako sam sa cinizmom primjećuje, nije imao "sreće" biti ranjen, pa je umjesto u mirovinu otišao na biro nezaposlene.
Srećom po tu istu Domovinu (sjećamo se kako se isticala potreba demografske obnove?) Valentina ima još troje malih obiteljskih supatnika koji idu u školu. Zahvaljujući Centru za socijalnu skrb barem imaju knjige.
Zbog četvero djece, dakako, majka koja je vrsna krojačica ne može naći posao, jer privatni poslodavci uvijek pitaju za broj djece i "brižno" zaključuju kako ju ne mogu primiti na posao jer će sigurno često imati bolesnu djecu.
Valentina ima poremećaj bubrega koji se događa vrlo rijetko. Ustvari, ona je jedini takav slučaj među gotovo dvjesto tisuća stanovnika brodske Posavine. Svaki mjesec četiri stotine kuna ode na njene lijekove. Kako nesreća nikada ne dolazi sama, u posljednje vrijeme Valentina ima i tumor na glavi, kojega će možda morati operirati. Operacija će biti skupa, bez obzira na naše zdravstveno osiguranje koje bi, po Ustavu, trebalo biti besplatno za sve! Problem je što operacija još nije ni zakazana, jer roditelji nemaju ni tri tisuće kuna za prve preglede u Zagrebu!
A nemaju "zakonsko pravo" na bilo kakvu pomoć!
To su im lijepo pojasnili "Ured Predsjednika Hrvatske Države" i "Ured Predsjednika Hrvatske Vlade" kad su se, očajni što ne mogu ništa učiniti na nižim razinama, obratili "previšnjim adresama".
Znam da ovakvih priča ima mnogo, ali idemo riješiti barem jednu!? Tražim, dakle, barem jednog milosrdnog poduzetnika... Ako je Diogen mogao svijećom tražiti čovjeka, mogu barem ja ovim tekstom potražiti nekog imućnijeg sugrađanina koji voli djecu?
Tko me kontaktira elektronskim vezama napisanim na dnu teksta, dobit će više informacija... Ako je u pitanju siguran donator, spojit ću ih direktno s obitelji, pa neka Valentina krene na liječenje već sutra!
Osobno ću pokrenuti promidžbenu akciju moje stranke. Ali stvarno ne bih volio da se ovo pretvori u partijski cirkus (bilo koje stranke). Jer iza svega stoji jedna stvarna, bolesna djevojčica! Ostale stranke neka se pridruže, pa ćemo zajedno podijeliti tu dragu "slavu".
Neće valjda neki i ovaj humanitarni poziv shvatiti kao napad na sebe?
Post je objavljen 03.12.2005. u 14:02 sati.