|
Prošli sam tjedan pisao o jednoj maloj bolesnoj Valentini koja, zbog nesavršenosti našeg zdravstvenog sustava, nije mogla ostvariti svoje pravo na pravodobno liječenje. Pisao sam da tražim čovjeka koji će se pojaviti kao deus ex machina na kraju duge i zapetljane priče i koji će privatnom donacijom riješiti slučaj koji se u dobro uređenoj državi ne bi ni mogao dogoditi. I kako pisci kažu, dok se još nije ni osušila tinta na tom tekstu od prošlog petka, pronašao sam čovjeka kojeg sam tražio: javio mi se jedan brodski poduzetnik (čije ime ću objaviti tek po njegovom pristanku) i obećao riješiti stvar. Već sljedećeg tjedna Valentina će krenuti na preglede i davno potrebno liječenje. Moram spomenuti i da nekima (osobito na brodskoj pedijatriji) očito nije bilo pravo kako smo riješili ovaj slučaj. Paranoicima na informaciju, prisežem da mi nije bilo ni na kraj pameti napasti ikoga u bolnici, osobito ne na odjelu pedijatrije gdje osobno poznajem brojne vrijedne djelatnike, liječnike i sestre, koji se u sklopu svojeg posla predano i do kraja bave djecom. Njihov trud i briga koju posvećuju najdragocjenijim članovima društva, najmanjoj, nezaštićenoj djeci, često izlazi iz okvira opisa posla. Na savjesno obavljanje tih poslova, uvjeravam vas, oni su više pozvani vlastitim majčinskim (i očinskim) osjećajima, nego očekivanjem plaće (koja uostalom nije ni primjerena tako teškom poslu). Nikome valjda nije drago kad se njegova ustanova spominje u bilo kojem negativnom kontekstu, ali, uvjeravam ih, osjećaju se pogođenima bez razloga; ovdje krivica uopće nije na njima nego na državnom zdravstvenom sustavu u cjelini koji uopće dopušta ovakve slučajeve. Zato im poručujem; nemojte previdjeti šumu od drveća. Najvažnija stvar je da mala Valentina ide na preglede, ići će na operaciju ako bude potrebna, i, ako Bog da, ozdravit će i imati normalno djetinjstvo i život zahvaljujući savjesnim liječnicima i poduzetniku dobrotvoru koji će njihovu stručnost platiti (kad to već država ne želi ili ne može). Za kraj samo još jedna crtica. Danas je 100. rođendan Dragutina Tadijanovića. Prije gotovo dvadeset godina (!) Grad Slavonski Brod primio je od njega vrijednu donaciju koja se sastoji od blaga prikupljenog u Tadijinom plodnom radnom stoljeću. Jednoga dana, ta će donacija, uz moćni Festung, samostan Presvetog Trojstva, ostavštinu i galeriju Ružić i suvremenici i bajkoviti sjaj Ivane Brlić Mažuranić, držati Brod kao važno središte na kulturnoj karti Hrvatske, pa i svijeta. Ipak, prekjučer se, na brodskoj proslavi Tadijina rođendana, opet jedan gradonačelnik morao ispričavati bardu da mu skromnu spomen-sobu u koju ćemo pohraniti to blago: "još nismo uredili zbog nedostatka sredstava, ali obećavamo da ćemo to učiniti dogodine". Hm… Čini mi se da je onih petnaestak sadnica stabala na novom Korzu (tadžikistanske bukve, armenskog javora ili tako nečega, ne sjećam se najbolje) koštalo više nego uređenje doma, zar ne? Nadu mi ulijeva baš misao iz naslova ovog teksta. Uvjeren sam da ovaj gradonačelnik zaista želi nagodinu uvesti stojednogodišnjeg Tadiju u njegov uređen spomen dom. A tko traži (želi) nešto, taj sigurno i nađe! |