Šetnja

Šetanje!
Nevjerojatna je moć šetanja!
Šetnja nema svoju strogu definiciju, a opet, svima je poznata.
Šetanje opušta, pruža priliku da razmišljate o sasvim nebitnim sitnicama, ali i onim važnim, životnim stvarima.

Iznenadim se kako je moguće imati tako dobre misli dok šetam. Odmičem se tako svakim hodom od svih svakodnevnih opterećujućih stanja, problema, bolesti, ograničavanja, suočavanja, nemoći...
I svaka imalo teška misao podnošljivija je dok šetam .. I postepeno, i najmanjim koracima, postaje sve beznačajnija…

Nije da baš često šetam..ali uvijek ima načina.
Kako? Lako! Triba mrva te želje, očistiti glavu i ući u priču... Mislima se tako, uputim poznatim i nepoznatim baštama, alejama, drvoredima, livadama, ulicama zatrpanih lišćem… i eto me, na putu sam..

Zamišljam slike mokrih ulica, ja gacam po njima, opuštena, jer niko me ne vidi..pa mi sve dozvoljeno, sve mogu..i potrčati.., i zakoračiti u kišnu lokvicu, dok mi voda probija do bičava...i zanjihati se na obližnjoj ljuljački, i zaletiti se za mačkom ..i podragati onu kontejnersku, mršavu i neuglednu… i dohvatiti loptu s nagužvanog igrališta, pa je vratiti razdraganoj dječici….
Skupljati lišće, mokro lišće s poda, brisati ga o jaketu i slagati pažljivo među dlanove, pa ga trpati u đepove ..za uspomenu na odbjegle dane... Čućniti uz put..
Od blata praviti malog cigana, onog Antićevog… crtati mu drvenim štapićem usta i razvući ih u osmjeh..pa zajedno on i ja plešemo po mokrom lišću .. vrtimo se uz pjesmu…i vjerujemo da su sva čuda moguća...

"I da u radio žive mali ljudi, i da će sutra padati dinari s neba...i da ima ptica što donose kolače..." i divovskih, snažnih crvenih makova, jačih od vjetra....
Sve to ubacim u moju glavu, dobro izmiješam, promiješam..u vrtlog, razigrani vir..iz kojeg mi se ne da

Idem praviti svog malog prijatelja …

Preporučam! <3

Oznake: šetnja

Kad te jedan susret vrati...

Pa te jedan susret vrati! U sve! Šta si bio, na početku i trebao ostati...Ono kao dijete!
Sasvim neočekivano, u godine prošle, djetinjstvo…
I nametnu se neke slike.. ha, nije baš romantika… A danas, sada, čista egzotika! :)
Kreševo brdo, selo moje malo...
Pa odem tako na lokvu staru, Tu su se na pojilo vodile krave
Gledali smo u te krave ko u čuda najveća..ko u zgrade trokatnice…
Pratili ih ..za njima odali… od pojata,pa do te lokve
Iza svake su ostajale balege po kamenju I prašnjavom putu.
A mi bi te balege, pratili i brojili. I pazili da, onako smotana gradska dica, ne ugazimo koju.
Po lokvi bi gacali bosi, vatali žabe i punoglavce u muljavoj vodi.
Ane, stara cura, vikala bi "biž’ te dico, biž’ te dico..šporkarija je to…
Nu lude dice..dođu iz grada pa se puste".
E pustimo se…
Pa po guvnu…pa po poju. Gazili suvu šenicu..
A sićan se gušta raniti kokoši..davat in kukuruza kroz onu kockastu mrižu...
Pa pogoditi, ubaciti A dida bi grinta.."ne sada..jile su..triba štedit. Vode in daj..ne troši zrna"
Uvik se štedilo..škrto je bilo na toj zemlji. Koji kolači!?
Kada bi nediljon došli, gledali bi molećivo strinu, a ona svoju svekrvu, a po redu I pravu zvala je “mater". Pa ako bi baba dala mliko, niko sritniji od nas.

Trčali bi do Zadruge kupiti puding, je ovaj Podravkin..
Samo, nije to isti...nikad više takvog pudinga…Do mlika je to, ujutro pomuženog..
I onog starog, otućenog crvenog pota u kojem se kuva na vatri…
A mi očima gladnim gledamo I čekamo ko vrapčići kad će, kad će..
Rekla bi strina.."još dva – tri grgolja"…ali mi već i sami smo znali …
pa onako vruče, dok se pari, uliti u velike čaše za bilu kavu, tražili nestrpljivo žlice ..pa navali..drob bi nas bolija…
ali šutili smo..
Znali smo da smo krivi, nismo smili tako toplo jesti, a opet će doći nedija..opet ćemo moliti u babe mlika
I opet će dobra naša strina kuvat taj puding.

A ta "Zadruga", na kraju puta od kuće, pa još malo..i eto je, nasred velikog raskršća…tu je bio cili svit!
Pa stani I čekaj, 'oće li proći “Kovačuša”..
Oče li iz autobusa izaći ko iz grada, ili iz škole šta se vračaju doma za vikend….
Bija je jedan puno smišni, visoki, plavi..lipih, zdravih zelenih očiju I pogleda…nikad nije skužija da san ga gledala.

A za pravo, nekad san išla na selo samo da bi ga vidila kako izlazi iz autobusa..
Već je bija poprimija gradske mote, razlinija se, pa nije baš nešto iz kuće izlazija, radija ko druga seoska dica…
osim baciti na košarku, kad bi ga zvali oni malo stariji, šta su na me gledali ka da san dite. Tako onda i on...

A taj koš? Sklepane daske, zabrokvane na kamenom zidu..već zarđali obruč,
i neka ružna crvena mriža, iskidana, od krumpira valjda..
Ma sigurno je skužija da ga gledaju zelene okice jedne djevojčice,
ali, eto, kažen, već je poprimija te gradske mote....

Ta Zadruga, bilo je to ko kad uđeš u one cirkuske šatore... svega: od šanka sa pivon, brašna na kilo..do brokava.
Bomboni svih boja mame iz ogromnih staklenih tegli..oči ti ko franje kada ih vidiš…a nika toplina kroz grlo…I milina niz cilo tilo..

Ali dinara nije bilo. Nego taman za onu sitnu manistru, za juhu. I dva suva kolača didu za u mliko.

A u toj Zadruzi žena vedra, nasmijana, ali i čelična.
Tribalo je znati sa svima, i dicon, i ženama, i muškima što su dolazili po pivu..

E da je neko sklapa scenarij ili priča priču kako ćemo se nas dvi, jedna teta i jedno dite, i nakon 40-tak godina sresti...to bi bila bajka, nevjerojatna.
Kao da je sve stalo u moj zagrljaj s njom!
Kao da sam sa zagrljajem željela vratiti i proživjeti djetinjstvo, sve te lipe momente...Sjeta! Neponovljiva!

Nisam tila da vidi suze....a skoro da sam vidila njene.

Uručila sam Ugovor o radu na 24 mjeseca. Toj ženi! Iz zadruge! Računam i ćini mi se možda i njezini zadnji radni mjeseci do mirovine.

Na odlasku, zagrlila me nekoliko puta.. U zagrljaj sve je stalo!

I vjerujem, ima još nešto tog diteta u meni! <3

I volite se! Oliver

Sve skalinade, sva žuta lisća ljubavi, tvoj galeb, malinkonije, novi život....
Jednostavno plače čovik i ne može stat.
Cili život ti se odvrti i čini se da je u svakom danu s tobon bio i taj lik. Ko kip. Svjetionik...Početak i kraj.

Majko, ako mogu reč, a evo mogu, nekako bolje da si otisla prije.
Ti ovo ne bi priživila! Rekla bi da te odvedemo na one tvoje Prokurative, sila bi na one skaline...i znan.. utopila bi se u svojin suzama i suzama cilega svoga Splita.

Čovik ni ne zna, nemoš to objasnit.

Sa njegovim pismama se rađalo, volilo, veselilo, tugovalo..dovoljno je bilo jednom čuti pismu i ona bi se nekim čudnim kodom, uvukla pod kožu!
Ustvari, taj lik je, sto posto, kad razmislim, uveja taj neki svoj DNK koji je ulazija u krv, lipija za sva zrnca... Te pisme, njih nije tribalo ni pivat. Slagale su se jedna po jedna, negdi u nama, u naše male škafete ...
Kao zapis.
I ja, kao i svi, imam neka svoja sječanja.

Jedan od obiteljskih izleta, meni tek desetak godinica, a sa nove kazete u autu, dopiru njegove pisme; oprosti mi pape, i taaaaj gaaleeb ¶¶!
Pratio nas cilin puten po Sloveniji..kilometri su se prolazili u voznji, a mi smo, brat i ja, grintali sta nas maltretiraju sa tin galebon cilo vrime. Ćaća i mater bi se samo sa smješkom okrenili prema nama. Oliver je to dico!
"Slusaj ga koke, tako me mater zvala od milja, to ti je onaj mali "očalinko" sa splitskog festivala, sa Prokurativa..." tako san ga, eto, tada zapoznala i zapamtila.

I kako nan je uletio, tako nas je taj galeb pratio cilin nasin puten... i dalje, kroz zivot.

Dugo godina poslin, koke je narasla.
Brojin dane do mog vjenčanja. I čekala brata da se napokon vrati nakon dugih šest miseci sa studija. Da ga vidin, zagrlin...
Do tada je samo sla poruke; položija, položija...

A onda se stvorija u hodniku kuce, sa jednom prasnjavom torbon. Bila je 92-druga, početak lita, ratno vrime.
Sa kasetofona je, ko li je to samo namistija
gle, svira isti taj Galeb.
Pogledali smo se, zagrlili, stiskli i zaplesali. U tom nasem velikom hodniku, imam i sliku. Mislim da je to bio čak i nas prvi zajednićki ples. U tom plesu sve čežnje, strahovi, brige, radosti..
A ti si majko plakala...imala si u ruci bilu pamučnu krpu iz Galeba i brisala istovremeno, znoj i suze...
A onda opet, bio je običaj u familiju di se udajem, slušati onu emisiju "želje i pozdravi". Brat, da ne budemo crna ovca, sa svoje strane naruči pismu i kaze mi "ne pitaj, iznenadenje za tebe."
Slušamo to nedjeljno popodne zelje, dan posli vjenčanja, kad ono, ovaj put meni tada najdraza; Kljuc zivota! Koliko slučajnosti... ali nisu to tek slučajnosti.
Jednostavno, on je bio dio svake obitelji, kala, skalina, dnevnih boravaka, balkona i teraca, kafića, konoba, plaža i pučina...

Sigurna san da bi svako moga izvući bezbroj nježnih, veselih i manje veselih trenutaka u kojima se bez njega nije moglo, a da to nismo ni znali...
Nije on bio pjevač...bio je život..sve je taka u tom životu.

I moji prvi kolači u materinoj kužini...dobila sam nadimak Natalina! Tako su me zezali dok san mutila torte, kreme i rožate. I sada kad stavin traversu, uzmen mikser, sitin se društva koje me zafrkavalo i nasmijavalo pismom...a ja, djevojče mlado, ponosna, jer Oliver je to!

A onda...Dan je počeo skroz obično, najavljujući ono poznato teško, sparno vrime.
Jutarnja kavica... Stiže poruka na wap od sina. Umra je Oliver .................
Nije to bio ni šok, ni nevjerica, ne mogu reč, jer znalo se..........
Ali, golema tuga.......o daaa
Ka da se i moja duša odvojila i otišla, otplovila zajedno s njim, u sva ona prostranstva i pucine, koje je volija, o kojima je piva... suze su same tekle..i pustila san ih. Di ću ih zaustavit...ljudina je to.

Tek kada je kčer uletila, stala san. Morala san. Jer bila je jasna: "majkoooo, hočes li sada cili dan plakat? Ionako si slaba, pa ces opet po kauču, eto ti, samo plači, mene onda ne zovi".

Znala je da mora prisič! Jer će i ona. A ona to voli u sebi, sa sobon, kao i sve.
Ustvari, nemojmo se lagat, svi smo, možda i poskrivećki, na svoj način...

Isti dan, večer je. Na TV koncert Olivera, Peristil 2000 g..
Sin, ovaj stariji, plače...mazgov od 24, grca .. zvoni mu mobitel , zovu ga prijatelji za van, a on se ne miče...jedva se odlipio, kaže "ovo se ne moze gledat" i biži ća iz kuće...

Nekako mi bilo i drago vidit te suze i natečeno lice. Znači da je razumio...
i da je taj DNK i u njegovin žilama. A onda ne moš biti loš čovik...Nikako!

I sritna san da su mi dica odrasla znajući i živeći sa Oliverom. Kako im inače objasniti...

A onda čujen glas! Jednostavni, obični, poznati i bezbroj puta slušani, glas tog čovika:

"NEMAN VAN ŠTA VIŠE REČ!
UVATITE SE LIPO ZA RUKE. I VOLITE SE!
NIŠTA DRUGO VAN NE TRIBA!"

Adio barba Olivere! I pozdravite ekipu, puno vas je sada gori....... ddd

Ljubav

Danas sam naišla na jednu objavu. Puno lipu..
A da o čemu, pitate se, kad je lipo? Ne, nije navijačka. Niti dobitni listić..niti smanjene cijene goriva…
Naišla sam na post o ljubavi!
Zastala..pa se par puta vračala. K'o začarana! Zalipetala mi se ta rič nasrid čela…i još stoji tamo.
Od kada nisam čitala o ljubavi! A živimo je svaki dan. Zašto je onda tako malo spominjemo?
Preče i važnije su nam postale crne vijesti…ružne teme….tužne, pretužne…
presude , ovrhe, porezi, prirezi, azili, azilanti, imigranti… dijelimo tako ono što nas boli, smeta, rastužuje, povrijeđuje…

A gdje je ono što uljepšava ovaj svijet?
Ljubav! Kada smo je zadnji put spomenuli? Ali baš tako? Bez uvijanja! Bez traženja zamjenice…i nekih drugih opisnih slova u neku smislenu cjelinu..opisujući nju!

"Ljubav je sve - imenica, glagol i pridjev...subjekt i predikat..ljubav ne podliježe gramatici, ne podređuje se matematici.
Ljubav je smjernica jača od svih zastava." pisalo je tamo, vrlo kratko

Bojimo li se? Jesmo li zaista postali toliko ranjivi? Ili, pak, sebični? Jer ćini mi se da ona i nije daleko. Da je tu! Ali je ne spominjemo. Samo kada je tražimo… od drugih. Kada nam je malo. Kada mislimo da smo zaslužili bolje i više….

Postoji i ta ljubav prema samome sebi… Jesmo li je svjesni?
Ta je najodogovornija!
Kako ljubiti sebe, puno se voliti, a ne šamarati pritom druge.
A ako ne volimo sebe, kako ćemo voliti druge..sa time nas bombardiraju često, zar ne…

A kada smo joj se zahvalili? Da , baš njoj! Hvala ti što postojiš, što mi olakšavaš dan…sat… što mi pomažeš izdržati i najteže..što imaš strpljenja kada zakažem.
Čekaš me, u moru loših vijesti, teškog dana, da te se sitim, da ti ruku dam..da te osjetim i podijelim..

Ti to najviše voliš..da se dijeliš. Što te više dijelimo, više te ima..i kao da te još više ostaje nama…

Sanjamo li? Ne ono što nam dođe u nekoj od onih rem faza… Nego, sanjarimo li?

Probajmo u glavu našu dodati san, rekao bi barba Mika; jednu kašiku, kafenu, običnu..ni trunku više….

Ajmo probati….i dodati ljubav u naš dan, jednu kašiku, kafenu…ni trunku više…

Ona će odraditi ostalo

Oznake: ljubav ne treba oznake

Gušti - preporučam!

Gušti ali i radna terapija!
Jednostavno obožavam! Godinama sam tražila u dobrih i vridnih žena naših sela, tog dragocjenog gospinoga ulja! Sve teže je bilo nabaviti malo veće količine, one koje su mene zadovoljavale, pa sam se odlučila malo raspitati i sama krenila u vlastitu "proizvodnju".
Već početkom prolića polako nagovještavam svoj svojoj mladosti što ih čeka; potraga i berba po stazama i stazicama, pa i po vrletima Mosora ako triba, gospine trave, ili kako je još zovu: gospin cvijet, bogorodična trava, krvavi korijen; naime kada pritisnemo te naoko nježne cvjetiće, ostavlja trag sličan ljudskoj krvi.
Dok se bavim sa njom, naprosto osjećam pod prstima, tu stoljetnu poveznicu magije i mita s lijekom, odnosno vezu između alternativne i konvencionalne medicine.
Bezbrojne su mogućnosti korištenja, suhe ili svježe. jednostavno je nezamislivo nemati u kući bar bočicu kantarionovog ulja, rakiju, pa i čaj...samo malo zabave...a pomaže kod cile palete zdravstvenih tegoba, šta god da koristili: od želučanih problema, ublažava bolove, djeluje umirujuće....
I tako sam se dobro opremila. Tu i tamo koji pauk prošeta, pa spužić....
Uglavnom, u dobrom sam društvu bila!




Lavanda! Kažu da se bere kada je pčele prestanu salijetati, jer tada se cvijet zatvara i sve ulje ostaje u njemu. Isto tako kažu da par dana prije branja ne smije pasti kiša, šta oće reć, da se mora obrat prije kiše. Ja svoj mali grm poćistila, baš tako, čim su pametni najavili kišu.
Ovo san naučila guglajući, jer u mene se niko nije bavija lavandom. Tamo odakle sam rodom, krševiti je kraj, pamtin ga po dobrom kravljem siru, dobrim pršutima i dobroj gangi. Vamo, u familiju, di san se udala, znaju za breskve, kajsije, kruške, trišnje, masline i loze. Ali o lavandi niko niš.
Ipak, evo, prije koju godinu posadila jedan mali pitarić, sebi za dušu, pa šta bude…, prisadila za ukras u mali vrt iza kuće.
Kad ono izrasla u veliki mirisni grm. Dovoljan za sve uzitke koji se mogu dobiti od lavande.
Godinama nisam znala šta sa njom. Procvitala bi, uživala bi u pogledu i to je sve. Mislila sam, šteta. A onda sam se odlučila djelovati.
I evo, cili dan se zabavljamo. Ona i ja!
Najprije sam obrala par dobrih buketa. Lavandu, za razliku od gospine trave, treba najprije osušiti.
Najbolje je podijeliti u manje stručke, staviti u škartoce, zavezati i ostaviti na neko tamno mjesto, prozračno i ne baš toplo mjesto.
Sušenje traje otprilike desetak dana. Provjerite sami. Zašto u škartoc? Zato što sušenjem otpadaju cvijetići, a u škartocu se lipo skupe, ostaju sačuvani. Šteta svakog!
Kada je osušena samo odvojiti cvjetove, lagano ih povlačeći po grančici, ma sami opadaju.
A onda sa tim šta god: ulje, mirišljave soli za ormare, pa za one lipe kupke zimi....
Ima li netko svoj recept za još nešto? Unaprijed zahvalna!




I konačno, spremno za maceriranje, sušenje....

svibanj i Ona

Možda ste vi moji prijatelji, koji eto ponekad, imate nerava i strpljenja, pa čitate i pratite moje priče, ocekivali ovih dana i neku prigodnu priču povodom Svjetskog dana Multiple Skleroze (30.05.)

Odavno ja tako ponešto pisuckam, stavljam na papir. Tema svakakvih je bilo. Ali onda sam, bez nekog plana i ne htijući, shvatila kako sve više pišem o "Njoj".

Logično! Postala je dio mene..mojih razmišljanja.
A nekako, s vremenom, željela sam i te predrasude rušiti. Predrasude na koje sam i sama nailazila. Da dobivanjem te neke dijagnoze, nisam osuđena! Na život bez života.

Vraćajući se unazad, u godine prije, i moji liječnici i ja, gledajući u karton, shvatili smo da je ona već odavno bila negdje tu, u meni, ispod kože.. Davno prije nego su je pronašli.

A opet sam živila, funkcionirala. Doduše otežano, pa sam već tada osvjestila samoj sebi da sam, eto, nekako drugačija!

Kada mi je postavljena dijagnoza, a evo sada smo već punoljetne, Ona i ja, i kada su mi rekli da su svi ti simptomi, ustvari zbog Nje, pomislila sam samo "fala ti Bože, znaći nisam kriva ja, nisam lijena i razmažena".
Shvatit će te me kada kažem da sam godinama bila vječito umorna. Spremam se kao cura van, a onda odustanem, ostanem doma, jer me i samo spremanje umorilo.
Najlakše mi je bilo siditi i čitati. A otac bi grinta da će baciti priko balkona i TV, i sve te Gričke vještice i kauč i fotelju, i da počnem živiti kao ostale moje prijateljice..družiti se..izlaziti vani.
Uvik umor, tremor, vrtoglavice, neki mravi po nogama, to je bilo najgroteksnije..kako ikome reći za te mrave, pauke...
Pa gledaš mater kako sve stiže, sve može, a tebi padaju ruke dok usisavaš kuću.
Pa se pitaš kako ćeš kada se udaš? Kako ćeš k'o tvoja mater.
I tako je sa godinama rasla ta grižnja savjesti da ništa ne mogu, i kako drugačije sebi objasniti to "stanje", nego da sam lijena i razmažena.
Postavljanjem dijagnoze, u toj trideset trećoj, dobila sam napokon odgovor!
I, rekla sam sebi, pa ja nisam bolesna! Ja tek imam tu bolest...A na meni je bilo šta sa njom činiti.

Dakle, MS nije samo taj dan..ona se živi svaki dan. A u danu i po jos nekoliko puta.

Čak i davno prije nego i službeno postane "još jedan član obitelji". I ono kad unaprijed znaš, onaj zločesti!

A ovih dana sam je možda živila čak i više nego kada se zakači; za čitavo tjelo, misli, osjećaje, raspoloženja...

Ovih dana sam joj pokazala lice! Svoje lice! I ovih dana sam pričala priču...
Svoju priču!

Poštivala sam je, uzimala predahe.. ali sam ko tvrdoglavo june, onako prefrigrano, i ignorirala je, uzimala zraka, doduše oprezno, uvijek oprezno, često i poskrivečki, da ne primjeti...
Pokušavala biti kao i drugi.

Pa sam išla na posao, mada to šta ja radim i ne mogu smatrati poslom. Biti dio Udruge je ljubav, inspiracija, motiv...
Dakle, išla sam!
Nisam kao ovih nekoliko mjeseci prije sve to odrađivala sa kauča, mailovima, mobitelima...
Bila sam prisutna u društvu, odrađivala sastanke, organizirala događanja, odrađivala projekte, različite aktivnosti....

Kako lip, neopisivo lip osjećaj! Biti kao drugi! Ma sta kao drugi? Ne moze se usporediti.

Vi drugi ne znate koliko je neobično biti, naprimjer, među ljudima.
Vi drugi ne znate koliko je neobično napraviti taj korak..a onda, gle, još jedan, pa još...
Vi drugi ne znate koliko je neobično sjesti na klupicu i disati, gledati, promatrati i doživljavati zivot svojim očima, a ne po pričanju drugih...
Vi drugi i ne znate koliko je neobično kada te se pozove na druženje, a ti možes...

Puno toga vi ne znate. Što je i dobro, i što me veseli. Ali, razlika je ta, što je vama svaki pokret "na izvolte"... Trebate "samo" pravilno odrediti svoje prioritete i želje.

A svi vi drugi ne znate da nama vrlo često, čak svakodnevno, te prioritete i želje, određuje upravo ta gospođa "Ona"! Stara i iskusna mudrica!

Ali baš zato, volim i obožavam svaki svoj korak.

I želim samo da ga i vi volite! Taj svoj!

Jer znam, Vi imate neke druge, svoje "gospođe". I da ste zahvalni na svakom novom jutru, bas kao i ja! Mi!

Želim da puno, puno volimo sebe! Sa svim svojim greškicama!

Nisu to greškice..to su milijuni različitih zvjezdica u nama...čitav taj kosmos...

Ovih dana sam ih pomirila. Usprkos "Njoj"! Pomirite ih i vi! Usprkos svemu!

Sličica je kao prilog tome koliko sam svugdje stizala

Priča nedavna

Da, da.... par puta su me zasvrbili prsti, al nije išlo..
Ali kad su me poceli pitati "di si", "odavno nisi nešto napisala", "zar jos traje", "si dobro?", "cekamo te", sta reći u svoju obranu?
A možda je stvarno vrime, poslije onih teskih redaka, da na red dođe i nesto ležernije. Jer nije sve ni tako lose kako bi moglo biti
! Uvik moze i gore. Kod svih!
Travanj je, napokon, sa posebnim mirom i posebnom mirom, mogu reći, bio divan! Buđenje! Ponovno rađanje...nakon dva-tri miseca, prvi, svjesni i samostalni izlasci iz kuće... napokon i te šetnje, doduše kratke u metrima, ali u minutaži beskrajne...nisam odustajala.
Sićan se kako mjesec prije, nigdi nisu tili sa mnom bez kolica, a ja ko mazga, nesvjesna koliko je njima tesko, a svjesna svoje želje, uzimala u ruke najprije štaku, pa štap...
E, a sad, eno ih u ćošku, neka skupljaju malo prašinu, do idućeg puta.

Htjedoh se osvrnuti na nedavnu zgodu prilikom posjete novom liječniku. Novi liječnik nam stigao, ovaj obiteljski! Upoznajemo se, pruža mi ruku... Na prvu več, ostavlja dojam, i to ne samo zato sto je mladoliki.
Temeljit...skenira stare nalaze: specijalista, MR, otpusna pisma...
Ima toga poprilično, a pri tom vidim i da je vise nego pristojno upoznat sa MS! Neobično. Postavlja pitanja. Shvacam i uočavam i neke propuste do sada, a bilo ih je... Nešto je i do mene, i te moje bezbriznosti, nemara, lijenosti..
Negdje pred kraj mala "igrica": trebam svojim prstom dodatknuti vrh njegovog! Na pristojnoj udaljenosti!
Kreceem... "mozete li malo brze?" Hm, ponavljam... "probajte malo brze..." Hm.. " a sad malo brze" ... jos jednom ponovi on, mirno, strpljivo.
Zastajem! Doktore, ali pogodila sam! Dotakla sam! I to je nesto" Naravno da se slozio "Da, mozemo i tako gledat". Nego kako!
Dan mi nije moga poceti lipse! Bila sam u dr, sređena na svoj nacin, napokon! Suncan dan .... cak sam se spustila na magistralu i krenila polako ... Naravno da me muz nije "ubra" dok je dolazio po mene. Ko ce me ocekivat na cesti, prije snurenu u cekaoni...
Onda je pala i molba: "imas li vrimena i volje, znas malo bi se bavila cvicem". Valjda sam bila dovoljno draga i mila..
i tako je krenila nabavka... izbor pitara i potrebnog materijala...sada to moje cvice obilazim bar dva- tri puta dnevno. I to je vjezba.
E, evo jos jedne vježbe! To popodne je kcer planirala šoping. A ja se taman lipo odmorila. Zamolim je da me povede sa sobom. Vidim nemir, pa je unaprid smirujen: kada dođemo, slobodna si! Ostavi me, ja cu polako, u svom ritmu... Tako i bi.
Nakon nešto više od dvi ure smo se srele. "Ali majko, di su ti kese?" Nema kesa, koke!
Hm, jedna daaa, malecka..opet jedno ekstra sniženje. Koke moja, velim joj: Ovo meni nije bio šoping! Ovo je bio trening! Hodati sama! Nepoznatim putevima, nepoznatim stranama, gledanje ljudi, njihovih lica...
Zanimljivo, sva su mi se ta lica cinila nasmijana, vesela...nigdje nemira, nervoze..i jedna mlada mama me prepoznala i bas mi se veselo javila.
A ja sam se nadala i jednoj kavici. I usudila sam se.. izabrala mjesto, nije čak bila ni gužva, sve je vise znači osvještenih..a ja bez te "dvi-tri" uz kavu ne želim. Navika!
Ali jedna od dr specijalist mi je jednom prilikom rekla da je "to" u mene, čak vrlina. Lipo san joj se ispovidila da ja to samo uz kavu. A najvise dvi su, mislim kavice, u danu. "Nista vam nece bit od "toga"; tri-cetri na dan, a ako vas to usput opusti, smiri, učini zadovoljstvo, zasto ne..."

"To" je konzumacija duhanskih proizvoda, da sam jasna, i da slučajno niste pomislili šta drugo.

Opet trening; kakvu kavu?
Sve sam znala.  Doduse duže je trajala moja narudžba, nego od tri mlade cure koje su taman sile, i izbiflale svoje. Za čas! Divno! Idući put cu biti i ja pripremnija.
Travanj je prosao! Takav, neobičan, divan...sa nekim novim ljudima.
A mene jos drzi onaj osječaj "pogodila sam ga doktore!"
I svaki put, kad odlučim pokušati, bilo sto, već pobjeđujem!
I ja! I vi! Samo triba voliti ovaj čupavi život.
I onda sve te tektonske ploce u nama! Nek' se samo pomjeraju...necemo uvik biti jednako spremni, ali jednom cemo ih docekati i smjestiti ili sastaviti kako triba.. Eto!

Život u Novoj

Da li su dani u Novoj godini drugačiji? Hoce li biti drugačiji?
Jedna priča, više njih, čekaone i tako to...
Taj dan sam bila na kontroli i sve bi u redu. Koliko moze biti. Imala sam papirić :, kao podsjetnik s natuknicama: opet nisko željezo, mršavljenje, vrtoglavice i...zaboravljanje.
Hm, ovo zadnje više čak i nije zabavno. Ono kad poćnes zamjenjivati dane. Uglavnom one za nekakav pregled. Simptomatično i simpatično! Meni da, ne i njima!
Dođem na šalter, sretna što sam uopće uspila sve lipo organizirati. A sestra me u čudu gleda, otkud ja. Uglavnom, dogodilo se par puta.
Kazu mi piši. Napišem ja, čak i u mob stavin zabilješku za dan prije. Ali jedna od vijuga odlući drugačije i bude po njenom. Sutradan zazvoni alarm: za jedan dan je pregled! Hvala ti lipi moj, to mi je rekla i ona ljubazna sestra.
Kada mi se to dogodilo drugi put, došle smo doma, a muž me pita sta ti je rekla dr? Kaze mu kcer "'očes da ti ja kazem?" Našto će on "ali je opet falila datum "

Ne sat, ni dan..nego sve! kakva korist zapisat, kad zaboraviš da si napisa. Ovaj put sam im dala na uvid papir sa naručenim pregledom: dan i ura! Nema zabune.

Nakon malo smiha, i što mi je pohvalila figuru, dr se uozbiljila. Posto nikad nisam imala viška kg, uvik šlang, sad vec prelazim u minus, ali ne toliko ni zbog onih proporcija, koliko da se prati i vidi da li je i za to kriv Aubagio, male plave tabletice.
Kosa je prestala opadat, a počela je rast, i to je zanimalo.
Slijedio je kratki pregled a zatim i par uputa. Najviše o tome kako moram usporiti. A ne sedam vrsta kolača, i to sve teških. (Breskvice, šape, salenjaci, mađarica, bijela pita, orahnjača, baklava od višanja). Dogodine smanjite, najviše tri. Slozila sam se. Ista ova tema je več i doma odrađena. Konsenzus je postignut. Ko u Saboru, većina pobjeduje. Bez pogovora.
Par recenica na salteru i kuci.

Ona, moja vječna uzdanica, kaze da ćemo samo svratiti u Sity, po mlijeko za malu bebu. A i neki slatki poklončić uz to. "A ti ćes me pricekati u autu." Hm...bumo vidili.
Pa zna se več, kod svakog odlaska na pregled, nastojim obaviti i kratki pregled bar pokojeg ducana.. Kako zaobici ta velika snizenja... I onda, baš u omiljenom dučanu, baš to što ti treba, nađeš na - 70%... Lipo je počela Nova.. bome baš lipo, puno obečaje.

Dok smo polagano šetale po tim katovima, osjećam sve više da sam ipak trebala pojest onu blitvu i šnicele prije nego sam pošla od kuće. Ali dok sam izdvojila sve nalaze, uputnice, sredila se, pobiglo mi vrime...
Sad je već i žed sve prisutnija. Sve je manje snage i triba se najozbilnije požuriti doma. Nemam volje ni želje stati i uzeti štogod. Doma me sve to čeka, zato ajmo.

Dok se vozimo nazad, prikupljam snagu i dajem joj obazrivo upute šta se sve triba napraviti. Znam da će slijedit lekcija o nepojedenom ručku, o nepotrebnom trošenju energije u Sitija... ipak, tu robu sa tarace treba skupit, ovako ili onako. Prihvaća obavezu.

Napokon stizemo kući. E sad sam već posve sam iscrpljena. Ona mi sve lipo servira. I šnicele mi izrizala.
Uz konstataciju, uz osmjeh, da me svaki put kad mi je loše, treba ustvari odvest u šoping. Jer kako sam tamo sve izdržala, i probavanja čak...a čim sam došla kući, gotova. Tu šalu ipak razumijemo samo mi žene. Muž ipak ne.
Popila sam, u skoro dva gutljaja, po litre soka od borovnice. Nezamjenjiv! 
A onda je počelo...trzaj po trzaj.. objašnjavam mužu i opravdavam to mojom šetnjom po centru...a on grinta. Počelo je sasvim iznenada. Tremori, ko da je zemljotres, dodatno pojačani glavoboljom koja je počela još davno prije zore.
A i Tomislav u čekaoni, kraj kojeg sam sidila skoro cilu uru, je ima fibru. Mozda me čapalo i to. Ovaj put je čekanje bilo otežano i zbog te glavobolje. Kako li je tek njemu bilo.
Njegov prijatelj je, na svojim slabasnim nogama pokusavao odrzavati ravnotežu. A drhtavim rukama je uporno gestikulurao i tihim glasom pričao svoja iskustva. Tesko mi ga je bilo pratiti... A kad ga je prozvala dr, Tomo ga opravdava da nije mogao dugo vrimena govoriti. I sad kad je progovorio nitko ga ne može zaustaviti.
Niti žena. 
Popodne odmiče. Sada vec pojačani tremori.
Dolazi zava po ono mlijeko. Muka mi jer će, pored svojih problema, sad vidit i mene takvu. U bolnici joj je kcer: danima je mucila fibra, a onda bolnica, mucenje sa tim ugruscima, pokusaji tabletama, inekcijama... i sad ceka operativni zahvat. Posebna priča. Morala je povući vezu da bi mladu mamu, koja je rodila tek prije desetak dana, ostavili u bolnici. Dok je kći u bolnici, ona se brine oko djeteta...relacija: kuća jedna, kuća druga, bolnica...Jeza. .
Nagovaram je, onako sa kauča, da pojede štogod. Nekako se odlučila, sila da napravi sendvić... A onda je uočila moje grclčeve, bolne spazme... brine se. Proći će, velim joj. Ne brini se..samo ti pojidi stogod, okripi se.
A onda me ostavite, usudujem se reči. Ona nece da ide dok meni ne prođe...
Muž je isto uvjerava.."sad cu i ja po svoju dozu( kavicu), a ona ce ostat uz svoju dozu (seriju)"
Nije joj jasno. Takvu me ostaviti? Pa meni ionako ne možete pomoć. Najvise mi sada triba mir, tisina...još da navlačim i tu grižnju sto i drugi trpe uz mene. Ne..ipak nije baš tako strašno.
"Poljubi bebicu, poklon ne otvaraj bez mamice..da je bar jos nešto usreči."
Pozdravlja me nevoljko. I izlaze zajedno. Muž sa svojim smješkom, onim šta govori "ma znam ja, nije ti lako, ali i ti jedva čekas ostat sama, jel da". Tješi se.
Tada san se sitila da me je dr pitala kako sam proslavila doček.
Ma meni ovaj put i nije bio nesto posebno vazan taj doček. Ja sam u prošloj godini imala puno važnih fešta i kao da sam sa njima sve proslavila. Bilo je i pisme i šampanjca, balona i vatrometa. Šta to, pita me.
7Nabrajam: mojih 50, kćer 25, drugi sin 18, i braka 25! Čestita mi/nama. Ali i posebno stavlja naglasak na ovo zadnje. Zna ona zašto. Teško je, di su teške bolesti, sačuvati taj brak. A kod nas dvoje, taj teški put s "Njom" traje vec evo 18- tu godinicu. Meni odzvanja "teške". I stvarno se počinjem osjećati vazno.
Samo ti ajde, dragi moj, po svoju "dozu", a ja cu po svoju... Mi to tako. dd
Uklapa li se ova priča u novogodišnje raspoloženje? Naravno da da....
Želim svima nama beskrajno ljubavi, strpljenja, mudrosti, radosti, veselja....
Onima koji nemaju nade, da vjeruju... U nečemu oko sebe već moramo pronaći ljepotu, ima je!

Božić odnekada i danas

Nekako me ovih dana sitilo na Božiće iz djetinjstva.
Kičenje bora. U nas se bor kitio nekih 15 dana ranije. Da netko ne bi pomislio da se kiti zbog Bozica. Tako je to bilo. Mi dica nismo znali tada zašto, kasnije smo tek otkrivali razloge. Ni jaslice nismo smili staviti. Nije bilo prihvatljivo. Neko će prijaviti oca. Stalno su ga zbog neceg imali prijavljivati... Ali niko mu nije moga zabraniti post. Bakalar i na bilo i crveno, fritule... pa nek dođu i gledaju u teću sta se kuva. Mater je pekla po par vrsta kolaća...kiflice sa marmeladom, šape, bijela pita, žarbo šnite... nisu to bili skupi kolaci, ali su trazili truda i vrimena. Pa su se domaćice, u ta vrimena, prepoznavale i po boljim kolačima.
Tih dana, biti na selu, nama dici, je imalo najveću ulogu i značaj.
E tu, u didovoj i babinoj kući, ispod jednostavnog i skromno okičenog bora, bile su jaslice. Za mene neke neobične figurice. Sa djetinjom radoznalosću sam upijala babine priče o djetetu i tri kralja... i cudenje odakle joj sve to...I kako to na selu, ispod svačijeg bora te jaslice, pažljivo slagane, precizno..točno se znalo di je kojoj misto. I u sve si se moga dirat, pregledavat ukrase i balune, ali u njih se nije smilo. Šta je od istoka, šta od zapada.. i šta tu, među ljudima, imaju bit kravica, magare... pa neki pastiri...Tako su polako poprimale neko mitsko značenje.
Sićan se loženja badnjaka. To su zapravo, vrlo pazljivo i brizno birane, tri najdeblje i najlipše grane, ostavljene bas za tu prigodu. Pa slame po podu cile kuće i ispod stoljnaka...
A bozićni ručak! Dida bi, pri početku obida, palio sviću "trojicu", ubodenu u drvenu bukaru napunjenu žiton. Gasio je na kraj ručka, kruvon umoćenim u vino. A na stolu svega; domaćega kruva, sa komina, suvoga mesa, kupusa... a mi iz "grada" bi donili za peć i tuku.. pa materinih i strininih kolača.
Onda bi se poza ručka počeli okupljati čestitari ... druzili se po kominima, pekli divenice, kobasice, cije su bolje, krumpir iz luga..stiskali se na uskim bancima. Prenosila se bukara, a mi dica gledali sa strahopoštovanjem u ruke koje su je dodavale. Ruke koje su odavale snagu, muškost... Pivalo se...
Sastajale se klape, školarci, studenti, povezivale generacije...
Mislila san tada, naivnosću diteta, da to nikad neće proći. I da je svugdi tako. Nisam razmisljala kako je moguce da ce se neka druga vrimena zakotrljati. I da nece vise biti ni moga dide, da ce se familije raseliti, razdvojiti...
Na nekim običajima sam ustrajala . Ono šta je do mene. Pa mi naj sreća bila čuti sina "pocela je mirisat kuća na kolače, dolazi Bozic"... Podsjetilo me na mene.
I drago mi baš što sam eto i u njih razvila slične osjećaje i stvaramo neke nase uspomene.
Kotrljaju se dani. Sutra će već neki drugi običaji, pravila i načini. I dica će odrasti, postati ljudi u nekim drugim vremenima... Ali želja za zajedništvom, obitelji, se nastavlja njegovati.
Čestitanje i slavljenje Bozića nije samo vjerski, već i društveni, sociološki, kulturološki događaj. On ujedini sve! Ljude vesele, dobre, brišu se granice, ideologije. Uvažavaju se i mladi i stari, poštivaju bolesni i nemoćni...
Pa čak i one sta stalno nesto grintaju. Svega im puno, svega previše...Previše im svega, previše im ničega...
A Božic to sve lipo trpi..mudro, sa smješkom. Omekšat će ih, kad tad.
Tako i ja u ovo blagdansko večer svoje misli nekako upućujem i njima. Da ih božićni blagoslov pohodi i udomi se pod njihovim krovom.
Da se udomi i u ona tvrda srca... znaju oni, prepoznat će se.
A sada da čestitam Bozić i svima vama, nama, što se, eto i volimo, sto se ne bojimo pokušati biti dobri, bolji. Nekad nam ide, pa zapne...pa opet ide... Sretno i s blagoslovom nam bilo...
Čestit i blagoslovljen Božić svima!

Mir, radost, spokoj..sreća!

Prijeđeni put je to. Obrnuto proporcionalan sa svim mjerljivim, a nemjerljiv sa osjećajem mira, pa radosti i neobićnog spokoja kada stigneš.
Da se ne lažemo. I ne zavaravamo. Nije svaki dan osmjeh. Nije svaki dan osunčan.
Najčešće te nista ne upozori. Ustajanje, uobičajeni ritam. Higijena, oblačenje, koji potez olovkom, rumenilo.. pogled u ogledalo. Ok! Ćak sam i zadovoljna.

Zeznila me na tren, ta pogrešna procjena hladnoće, pa sam se brzinski presvlačila u ipak nesto toplije. Jos imam malo vremena za dovesti crijeva u red. I idemo. Već po izlasku osjetila sam da nesto ne valja. Da... Suzbijam paniku. Smiri se. A onda možda uspiješ .... odraditi sve pa i taj sastanak.
Na poslu kavica već skuhana. Ali nesto ne paše. Dobri, dragi ljudi... ali prebučno za mene, takvu...zuji...
Ispričavam se, ostavljam ih, odoh za svoj stol, pa gutljaj po gutljaj u miru i samoći. Jos zuji, a vrime teče... povremeno tek se neko pojavi na vrata: "'oćes li moći, odgodit ćemo".
Odmahujem usporeno glavom. Znam ja sebe, kad to "nešto" proradi u mene, negdi posrid, tada ne postoji "ne mogu".. samo me lipo odvezite i dovedite što bliže, dalje znam kako ću.
Iskreno, ne znam, ali znam da hoću!

A zujalo je i dalje...i bradica je poznato trnila... u ručicama tremor... Ali, odradila! Nitko nije nista primjetio. Inače imam taj “problemčić” što se na meni ništa ne vidi. Nedam ja! I malo tko i zna da je meni išta..tek me zbog mog rada pokušavaju povezati sa nekim zdrastvenim problemima, ali najčešće misle da se radi o nekom bliskom, iz obitelji… Sastanak je bio ugodan. Gradonačelnik ko da sam mu jedina taj dan na rasporedu. Sve teme prosli. Čak i šire... Zahvalna svim crticama u rokovniku. Brojkama podcrtanim, slovima podebljanim. Svim bilješkama.

Na redu je povratak. Evo je.. Opet Ona od prije. Nemoćna opet. Bez snage...ponovo zuji.
U udruzi me dočekao nas Stipe. Momak slabovidan. Ali zato vidi čudesno, nekim svojim senzorima, prepoznaje, osjeća...Dođe nam često u posjetu. Vedar, optimističan, grlen..sa svojom Ines. I tim svojim senzorima primjetio je oslabljeni i sve tiši moj glas. "Aj'te kući, gotovi ste za danas..." Nisam moj Stipe, ali 'oću malo stat. Pa ću vidit sta dalje. . Nakon nekog vremena shvačam da
ipak moram odustati od daljnjeg posla.
Izađem! Onako usporenu me drmne svjezi zrak. I bura je polako u opadanju, a sunce se počelo tek stidljivo javljati. Kolega me strpljivo čeka u svom ševroletu. Uguravam se pozadi.
I samo gledanje putem je naporno. A onda stigosmo do moje ulice. Izlazim i gledam put skala. Ko brdo preda mnom! Jos to! Hoću. Mogu. Moram. Nema druge.
Kada sam se popela, morala sam obilježiti taj trenutak. Ja tako sve bilježim. Fotkam sve što radim, pa kada dođu loši momenti, podsjetim se...i znam da ću opet tako. Napravila sam i taj famozni selfi. I naiđem tako na pogled koji sjaji, blista. Jer usprkos svemu, ja sam stigla. Pogled je to kojim samog sebe hrabris. I kada samog sebe jos vise volis.
Prijedeni put je to, obrnuto proporcionalan sa svim mjerljivim, a nemjerljiv sa osječajem mira, pa radosti i neobićnog spokoja kada stigneš.
Imala sam još planova do kraja dana. Ali ipak treba poštivati ta neka ograničenja. I prihvatiti ih.
I ne mislim da je osjećaj sa slike išta manji. Jer znam, opet će svanuti... i posrid tog nečega, zakucati jos jače.