Ljubav

Danas sam naišla na jednu objavu. Puno lipu..
A da o čemu, pitate se, kad je lipo? Ne, nije navijačka. Niti dobitni listić..niti smanjene cijene goriva…
Naišla sam na post o ljubavi!
Zastala..pa se par puta vračala. K'o začarana! Zalipetala mi se ta rič nasrid čela…i još stoji tamo.
Od kada nisam čitala o ljubavi! A živimo je svaki dan. Zašto je onda tako malo spominjemo?
Preče i važnije su nam postale crne vijesti…ružne teme….tužne, pretužne…
presude , ovrhe, porezi, prirezi, azili, azilanti, imigranti… dijelimo tako ono što nas boli, smeta, rastužuje, povrijeđuje…

A gdje je ono što uljepšava ovaj svijet?
Ljubav! Kada smo je zadnji put spomenuli? Ali baš tako? Bez uvijanja! Bez traženja zamjenice…i nekih drugih opisnih slova u neku smislenu cjelinu..opisujući nju!

"Ljubav je sve - imenica, glagol i pridjev...subjekt i predikat..ljubav ne podliježe gramatici, ne podređuje se matematici.
Ljubav je smjernica jača od svih zastava." pisalo je tamo, vrlo kratko

Bojimo li se? Jesmo li zaista postali toliko ranjivi? Ili, pak, sebični? Jer ćini mi se da ona i nije daleko. Da je tu! Ali je ne spominjemo. Samo kada je tražimo… od drugih. Kada nam je malo. Kada mislimo da smo zaslužili bolje i više….

Postoji i ta ljubav prema samome sebi… Jesmo li je svjesni?
Ta je najodogovornija!
Kako ljubiti sebe, puno se voliti, a ne šamarati pritom druge.
A ako ne volimo sebe, kako ćemo voliti druge..sa time nas bombardiraju često, zar ne…

A kada smo joj se zahvalili? Da , baš njoj! Hvala ti što postojiš, što mi olakšavaš dan…sat… što mi pomažeš izdržati i najteže..što imaš strpljenja kada zakažem.
Čekaš me, u moru loših vijesti, teškog dana, da te se sitim, da ti ruku dam..da te osjetim i podijelim..

Ti to najviše voliš..da se dijeliš. Što te više dijelimo, više te ima..i kao da te još više ostaje nama…

Sanjamo li? Ne ono što nam dođe u nekoj od onih rem faza… Nego, sanjarimo li?

Probajmo u glavu našu dodati san, rekao bi barba Mika; jednu kašiku, kafenu, običnu..ni trunku više….

Ajmo probati….i dodati ljubav u naš dan, jednu kašiku, kafenu…ni trunku više…

Ona će odraditi ostalo

Oznake: ljubav ne treba oznake

Gušti - preporučam!

Gušti ali i radna terapija!
Jednostavno obožavam! Godinama sam tražila u dobrih i vridnih žena naših sela, tog dragocjenog gospinoga ulja! Sve teže je bilo nabaviti malo veće količine, one koje su mene zadovoljavale, pa sam se odlučila malo raspitati i sama krenila u vlastitu "proizvodnju".
Već početkom prolića polako nagovještavam svoj svojoj mladosti što ih čeka; potraga i berba po stazama i stazicama, pa i po vrletima Mosora ako triba, gospine trave, ili kako je još zovu: gospin cvijet, bogorodična trava, krvavi korijen; naime kada pritisnemo te naoko nježne cvjetiće, ostavlja trag sličan ljudskoj krvi.
Dok se bavim sa njom, naprosto osjećam pod prstima, tu stoljetnu poveznicu magije i mita s lijekom, odnosno vezu između alternativne i konvencionalne medicine.
Bezbrojne su mogućnosti korištenja, suhe ili svježe. jednostavno je nezamislivo nemati u kući bar bočicu kantarionovog ulja, rakiju, pa i čaj...samo malo zabave...a pomaže kod cile palete zdravstvenih tegoba, šta god da koristili: od želučanih problema, ublažava bolove, djeluje umirujuće....
I tako sam se dobro opremila. Tu i tamo koji pauk prošeta, pa spužić....
Uglavnom, u dobrom sam društvu bila!




Lavanda! Kažu da se bere kada je pčele prestanu salijetati, jer tada se cvijet zatvara i sve ulje ostaje u njemu. Isto tako kažu da par dana prije branja ne smije pasti kiša, šta oće reć, da se mora obrat prije kiše. Ja svoj mali grm poćistila, baš tako, čim su pametni najavili kišu.
Ovo san naučila guglajući, jer u mene se niko nije bavija lavandom. Tamo odakle sam rodom, krševiti je kraj, pamtin ga po dobrom kravljem siru, dobrim pršutima i dobroj gangi. Vamo, u familiju, di san se udala, znaju za breskve, kajsije, kruške, trišnje, masline i loze. Ali o lavandi niko niš.
Ipak, evo, prije koju godinu posadila jedan mali pitarić, sebi za dušu, pa šta bude…, prisadila za ukras u mali vrt iza kuće.
Kad ono izrasla u veliki mirisni grm. Dovoljan za sve uzitke koji se mogu dobiti od lavande.
Godinama nisam znala šta sa njom. Procvitala bi, uživala bi u pogledu i to je sve. Mislila sam, šteta. A onda sam se odlučila djelovati.
I evo, cili dan se zabavljamo. Ona i ja!
Najprije sam obrala par dobrih buketa. Lavandu, za razliku od gospine trave, treba najprije osušiti.
Najbolje je podijeliti u manje stručke, staviti u škartoce, zavezati i ostaviti na neko tamno mjesto, prozračno i ne baš toplo mjesto.
Sušenje traje otprilike desetak dana. Provjerite sami. Zašto u škartoc? Zato što sušenjem otpadaju cvijetići, a u škartocu se lipo skupe, ostaju sačuvani. Šteta svakog!
Kada je osušena samo odvojiti cvjetove, lagano ih povlačeći po grančici, ma sami opadaju.
A onda sa tim šta god: ulje, mirišljave soli za ormare, pa za one lipe kupke zimi....
Ima li netko svoj recept za još nešto? Unaprijed zahvalna!




I konačno, spremno za maceriranje, sušenje....

svibanj i Ona

Možda ste vi moji prijatelji, koji eto ponekad, imate nerava i strpljenja, pa čitate i pratite moje priče, ocekivali ovih dana i neku prigodnu priču povodom Svjetskog dana Multiple Skleroze (30.05.)

Odavno ja tako ponešto pisuckam, stavljam na papir. Tema svakakvih je bilo. Ali onda sam, bez nekog plana i ne htijući, shvatila kako sve više pišem o "Njoj".

Logično! Postala je dio mene..mojih razmišljanja.
A nekako, s vremenom, željela sam i te predrasude rušiti. Predrasude na koje sam i sama nailazila. Da dobivanjem te neke dijagnoze, nisam osuđena! Na život bez života.

Vraćajući se unazad, u godine prije, i moji liječnici i ja, gledajući u karton, shvatili smo da je ona već odavno bila negdje tu, u meni, ispod kože.. Davno prije nego su je pronašli.

A opet sam živila, funkcionirala. Doduše otežano, pa sam već tada osvjestila samoj sebi da sam, eto, nekako drugačija!

Kada mi je postavljena dijagnoza, a evo sada smo već punoljetne, Ona i ja, i kada su mi rekli da su svi ti simptomi, ustvari zbog Nje, pomislila sam samo "fala ti Bože, znaći nisam kriva ja, nisam lijena i razmažena".
Shvatit će te me kada kažem da sam godinama bila vječito umorna. Spremam se kao cura van, a onda odustanem, ostanem doma, jer me i samo spremanje umorilo.
Najlakše mi je bilo siditi i čitati. A otac bi grinta da će baciti priko balkona i TV, i sve te Gričke vještice i kauč i fotelju, i da počnem živiti kao ostale moje prijateljice..družiti se..izlaziti vani.
Uvik umor, tremor, vrtoglavice, neki mravi po nogama, to je bilo najgroteksnije..kako ikome reći za te mrave, pauke...
Pa gledaš mater kako sve stiže, sve može, a tebi padaju ruke dok usisavaš kuću.
Pa se pitaš kako ćeš kada se udaš? Kako ćeš k'o tvoja mater.
I tako je sa godinama rasla ta grižnja savjesti da ništa ne mogu, i kako drugačije sebi objasniti to "stanje", nego da sam lijena i razmažena.
Postavljanjem dijagnoze, u toj trideset trećoj, dobila sam napokon odgovor!
I, rekla sam sebi, pa ja nisam bolesna! Ja tek imam tu bolest...A na meni je bilo šta sa njom činiti.

Dakle, MS nije samo taj dan..ona se živi svaki dan. A u danu i po jos nekoliko puta.

Čak i davno prije nego i službeno postane "još jedan član obitelji". I ono kad unaprijed znaš, onaj zločesti!

A ovih dana sam je možda živila čak i više nego kada se zakači; za čitavo tjelo, misli, osjećaje, raspoloženja...

Ovih dana sam joj pokazala lice! Svoje lice! I ovih dana sam pričala priču...
Svoju priču!

Poštivala sam je, uzimala predahe.. ali sam ko tvrdoglavo june, onako prefrigrano, i ignorirala je, uzimala zraka, doduše oprezno, uvijek oprezno, često i poskrivečki, da ne primjeti...
Pokušavala biti kao i drugi.

Pa sam išla na posao, mada to šta ja radim i ne mogu smatrati poslom. Biti dio Udruge je ljubav, inspiracija, motiv...
Dakle, išla sam!
Nisam kao ovih nekoliko mjeseci prije sve to odrađivala sa kauča, mailovima, mobitelima...
Bila sam prisutna u društvu, odrađivala sastanke, organizirala događanja, odrađivala projekte, različite aktivnosti....

Kako lip, neopisivo lip osjećaj! Biti kao drugi! Ma sta kao drugi? Ne moze se usporediti.

Vi drugi ne znate koliko je neobično biti, naprimjer, među ljudima.
Vi drugi ne znate koliko je neobično napraviti taj korak..a onda, gle, još jedan, pa još...
Vi drugi ne znate koliko je neobično sjesti na klupicu i disati, gledati, promatrati i doživljavati zivot svojim očima, a ne po pričanju drugih...
Vi drugi i ne znate koliko je neobično kada te se pozove na druženje, a ti možes...

Puno toga vi ne znate. Što je i dobro, i što me veseli. Ali, razlika je ta, što je vama svaki pokret "na izvolte"... Trebate "samo" pravilno odrediti svoje prioritete i želje.

A svi vi drugi ne znate da nama vrlo često, čak svakodnevno, te prioritete i želje, određuje upravo ta gospođa "Ona"! Stara i iskusna mudrica!

Ali baš zato, volim i obožavam svaki svoj korak.

I želim samo da ga i vi volite! Taj svoj!

Jer znam, Vi imate neke druge, svoje "gospođe". I da ste zahvalni na svakom novom jutru, bas kao i ja! Mi!

Želim da puno, puno volimo sebe! Sa svim svojim greškicama!

Nisu to greškice..to su milijuni različitih zvjezdica u nama...čitav taj kosmos...

Ovih dana sam ih pomirila. Usprkos "Njoj"! Pomirite ih i vi! Usprkos svemu!

Sličica je kao prilog tome koliko sam svugdje stizala

Priča nedavna

Da, da.... par puta su me zasvrbili prsti, al nije išlo..
Ali kad su me poceli pitati "di si", "odavno nisi nešto napisala", "zar jos traje", "si dobro?", "cekamo te", sta reći u svoju obranu?
A možda je stvarno vrime, poslije onih teskih redaka, da na red dođe i nesto ležernije. Jer nije sve ni tako lose kako bi moglo biti
! Uvik moze i gore. Kod svih!
Travanj je, napokon, sa posebnim mirom i posebnom mirom, mogu reći, bio divan! Buđenje! Ponovno rađanje...nakon dva-tri miseca, prvi, svjesni i samostalni izlasci iz kuće... napokon i te šetnje, doduše kratke u metrima, ali u minutaži beskrajne...nisam odustajala.
Sićan se kako mjesec prije, nigdi nisu tili sa mnom bez kolica, a ja ko mazga, nesvjesna koliko je njima tesko, a svjesna svoje želje, uzimala u ruke najprije štaku, pa štap...
E, a sad, eno ih u ćošku, neka skupljaju malo prašinu, do idućeg puta.

Htjedoh se osvrnuti na nedavnu zgodu prilikom posjete novom liječniku. Novi liječnik nam stigao, ovaj obiteljski! Upoznajemo se, pruža mi ruku... Na prvu več, ostavlja dojam, i to ne samo zato sto je mladoliki.
Temeljit...skenira stare nalaze: specijalista, MR, otpusna pisma...
Ima toga poprilično, a pri tom vidim i da je vise nego pristojno upoznat sa MS! Neobično. Postavlja pitanja. Shvacam i uočavam i neke propuste do sada, a bilo ih je... Nešto je i do mene, i te moje bezbriznosti, nemara, lijenosti..
Negdje pred kraj mala "igrica": trebam svojim prstom dodatknuti vrh njegovog! Na pristojnoj udaljenosti!
Kreceem... "mozete li malo brze?" Hm, ponavljam... "probajte malo brze..." Hm.. " a sad malo brze" ... jos jednom ponovi on, mirno, strpljivo.
Zastajem! Doktore, ali pogodila sam! Dotakla sam! I to je nesto" Naravno da se slozio "Da, mozemo i tako gledat". Nego kako!
Dan mi nije moga poceti lipse! Bila sam u dr, sređena na svoj nacin, napokon! Suncan dan .... cak sam se spustila na magistralu i krenila polako ... Naravno da me muz nije "ubra" dok je dolazio po mene. Ko ce me ocekivat na cesti, prije snurenu u cekaoni...
Onda je pala i molba: "imas li vrimena i volje, znas malo bi se bavila cvicem". Valjda sam bila dovoljno draga i mila..
i tako je krenila nabavka... izbor pitara i potrebnog materijala...sada to moje cvice obilazim bar dva- tri puta dnevno. I to je vjezba.
E, evo jos jedne vježbe! To popodne je kcer planirala šoping. A ja se taman lipo odmorila. Zamolim je da me povede sa sobom. Vidim nemir, pa je unaprid smirujen: kada dođemo, slobodna si! Ostavi me, ja cu polako, u svom ritmu... Tako i bi.
Nakon nešto više od dvi ure smo se srele. "Ali majko, di su ti kese?" Nema kesa, koke!
Hm, jedna daaa, malecka..opet jedno ekstra sniženje. Koke moja, velim joj: Ovo meni nije bio šoping! Ovo je bio trening! Hodati sama! Nepoznatim putevima, nepoznatim stranama, gledanje ljudi, njihovih lica...
Zanimljivo, sva su mi se ta lica cinila nasmijana, vesela...nigdje nemira, nervoze..i jedna mlada mama me prepoznala i bas mi se veselo javila.
A ja sam se nadala i jednoj kavici. I usudila sam se.. izabrala mjesto, nije čak bila ni gužva, sve je vise znači osvještenih..a ja bez te "dvi-tri" uz kavu ne želim. Navika!
Ali jedna od dr specijalist mi je jednom prilikom rekla da je "to" u mene, čak vrlina. Lipo san joj se ispovidila da ja to samo uz kavu. A najvise dvi su, mislim kavice, u danu. "Nista vam nece bit od "toga"; tri-cetri na dan, a ako vas to usput opusti, smiri, učini zadovoljstvo, zasto ne..."

"To" je konzumacija duhanskih proizvoda, da sam jasna, i da slučajno niste pomislili šta drugo.

Opet trening; kakvu kavu?
Sve sam znala.  Doduse duže je trajala moja narudžba, nego od tri mlade cure koje su taman sile, i izbiflale svoje. Za čas! Divno! Idući put cu biti i ja pripremnija.
Travanj je prosao! Takav, neobičan, divan...sa nekim novim ljudima.
A mene jos drzi onaj osječaj "pogodila sam ga doktore!"
I svaki put, kad odlučim pokušati, bilo sto, već pobjeđujem!
I ja! I vi! Samo triba voliti ovaj čupavi život.
I onda sve te tektonske ploce u nama! Nek' se samo pomjeraju...necemo uvik biti jednako spremni, ali jednom cemo ih docekati i smjestiti ili sastaviti kako triba.. Eto!