30
četvrtak
ožujak
2017
Mile Gojsalić - poljička heroina
Krajem ožujka 1530.
"Brojnim se naraštajima Hrvata Dalmacije, poslije tog dana pripovjedalo kako je "poljička cura nakon ljubavne noći, koju je silom provela u čadoru turskog vojskovođe, pred zoru u zrak digla barutanu i čador svog neželjenog ljubavnika "Ahmed - paše".
Legenda kaže:Turski osvajač Osman - paša, okupio je veliku vojsku, od 10.000 vojnika s namjerom da osvoji slavna Poljica. Mila Gojsalić bila je djevojka iz sela Kostanja, u Dalmatinskoj zagori. Paša ju je oteo i u taboru silovao. Da bi se osvetila, ona je u zoru, zapalila skladište baruta u osmanskom šatoru. Tom prilikom je poginula, a u eksploziji i turski paša i mnogi njegovi časnici. Ostatak turske vojske bio je toliko zbunjen da su ih Hrvati Poljičani, iako malobrojni, uspjeli poraziti. Sve to dogodilo se krajem ožujka,, 27.03.1530. godine.
"Mila Gojsalić je oskrvnutog djevičanstva nakon noći provedene u turskom čadoru u ne sasvim izvjesnoj budućnosti pred vlastitom sredinom mogla nastaviti živjeti, ali je zavazda bila osramoćena. Mogla je, dakle, prihvatiti taj biljeg seksualne konzumiranosti i nastaviti živjeti kao desetine drugih seoskih djevojaka."
Ipak, Mila Gojsalić, mlado seosko djevojče, umjesto života u sramoti i laži, izabrala je smrt. Ali ne izravnim i na svoj način "sebičnim" samoubojstvom, nego je u smrt, nakon što je izgubila tjelesnu nevinost, odlučila odvesti čitav turski vojni logor i, naravno, svoga krvnika, vojskovođu koji ju je maloprije silom obljubio.
Mili Gojsalić u čast, održava se u Kostanju, svake godine manifestacija "Dani Mile Gojsalić". Njenu skulpturu iznad Omiša, izradio je slavni kipar Ivan Meštrović, o njoj je pisao August Šenoa, a Jakov Gotovac je 1951. je na osnovu njene priče skladao operu.
Svejedno da li je lik Mile Gojsalić bio stvaran ili tek mitološka priča o viteškoj ljubavi, u nekoj tradicijskoj kulturi priča se prenosi naraštajima. a Meštrovičev spomenik na klisuri, u kanjonu Cetine, je nezaobilazan i najposječeniji vidikovac Poljica.
komentiraj (8) * ispiši * #
21
utorak
ožujak
2017
Dosli su i pokazali nam svoj svijet
Prije otrpilike dva mjeseca, kratka poruka: "aj napiši nešto, o nama, kako nas ti vidiš… treba nam za naš list". Kaže mi i da nije baš hitno, mogu i do sutra..ok, probat ću, ali nisam sigurna, nisan ti baš nešto, osim toga ne mogu ja to tako, po naruđbi..triba mi nadoć…i to je sve!
Ništa više: niti šta, kako, na koji način, šta trebam naglasiti, šta izostaviti, koliko dug, kratak tekst… Odlažem sve! Laptop, mobitel, ipak je vrime za popodnevni odmor.
Ali nije moguće. Šta si mi sad napravila Angela! Misli zuje, bruje…pokušavan se prisilit da mirujem, ali prsti traže tipkovnicu….misli se vraćaju… Proljeće je, 2015-ta.
"Tako prirodno je bilo pozvati ih na naše druženje. Možda je bio neobičan tek naš mali oprez, jer ne poznajemo se, kako li će se osjećati među nama.. Ali mi smo željeli prošiti krug naših gostiju, prijatelja. Želimo da nas je što više, da naša manifestacija, okupljanje osoba s invaliditetom, zajedno sa svim obiltejima, prijateljima, bude prava fešta! Ajmo probat.. za početak, nek se naviknu na nas, na naš način, kako to mi radimo… nekako ćemo improvizirati bude li problemčića….
Ono što me na prvu oduševilo je povratna informacija: može li nas doći dvadeset, ako ima mista? Molim? Zar toliko? (po udruzi najviše desetak). Mislim se, ma ima mista, nije to problem, nego malo smo u škripcu sa onim šuškavim novčanicama, ali jedno odjekuje: dvadeset? Je li moguće? Kako? Znam već iz iskustva koliko je teško okupiti članove… „Ma novci nisu problem, ništa nije problem, nama čak ništa ni ne triba, samo da budemo sa vama, i da pokažemo šta možemo“ govori mi Angela onim svojim promuklim glasom, skroz je uvjerljiva.
Nakon par razgovora, upoznavanja sa programom, sadržajima, javlja, da će i oni snositi dio troška, nije problem, rado, „ali može li nas doći oko četrdeset“? Show! I onda, kao da se pravda, nastavlja, znaš mi smo vrlo aktivni, dica, roditelji, volonteri, svi bi tili doć…čuli su za nas, za ovu manifestaciju, i stvarno bi volili.. U ušima zvoni, ko da mi se neka nova bajka stvara pred očima……Ali, ne u režiji braće Grim, nego u režiji neki novih ljudi.. svih nas zajedno! Tada, znala sam, pišemo jednu, nama novu, divnu priču.
A kada su nam došli!!! Procvitale su Radmanove Mlinice. Dok su oni u koloni, među već okupljenima, među stolovima, radosno ali disciplinirano, koračali prema nama, svijet je stao! Te radoznale poglede, osmjehe pune iščekivanja, i sada vidim…i meni, dok pišem sada, nekako osmjeh zatitra.. pripremili su nam program, recitacije, ples… Samouvjereni! Drski u svojoj (ne)savršenosti, s ljubavlju koju mi, obični smrtnici, nemamo…
Čega smo se plašili? Ovacije su se čule cijelim izletištem… a bilo nas je preko dvjesto. Plus osoblje, konobari, i oni furešti gosti što su sa čuđenjem gledali što se to zbiva….nisu se uplašili ni omiških gusara, slikavali se sa kuburama i otetim blagom, biserima i dukatima… kada je na red došao soparnik, bili su spremni! Nestrpljivi čak, da! Da pokažu sve svoje vještine i spretnost. Sa keceljama oko vrata, kao da su jedva dočekali zaprašiti se brašnom, stali su u krug, oko one drvene sinije, pa valjaju, razvlače, ozbiljni, slušaju, dok im naša teta Maja pokazuje kako to treba… kažem onom barbi sa kamerom, molin te, ostavi sve, ovo mi snimaj..ovu lipotu.
Gledaj ti to, ova djeca, ovi mladi ljudi, razvlače najbolji soparnik što je izašao sa komina radmanovih mlinica… nisam čak niti sigurna ko je bio ushićeniji, ja, ljudi koji su pratili što se to događa cijelo vrijeme, ili oni, vrijedne pčele radilice… doživljaj je to bio koji i danas pamtim, kao nešto najvrednije što se događalo u tih šest godina naše manifestacije.
Bilo nas je odsvukud, kao i svih godina; Omis, Split, Makarska, Trilj, Trogir, Imotski, Sinj, Hvar, Križevci, obitelji, prijatelji, gosti….ali oni su sve zasjenili svojom energijom, hrabrošču i toplinom, ovi mladi ljudi…I kao da smo svi, već tada, jedva čekali iduće proljeće, da se šta prije sastanemo, i ponovo oživimo sve te emocije…
I što je važno naglasiti, malo smo se zasramili. Svi, pa i ja! Plašili smo se kako će se oni prilagoditi. A oni, puni neke lude energije, savršeno su se snašli i uklopili, više od nas. Tako prirodno!
Ma ta energija nije odavde, kad vam kažem, to je iz svemira negdi…
Iduće proliće, više se ni ne pita.. samo recite koliko vas dolazi. I došli su! U punom sastavu! Naše zvijezde! Najdraži nam gosti. Čak više nisu gosti. Oni su zajedno sa nama, domaći…
Nedavno je i u mojoj familiji, iz bolnice došao rozi paketić, sa napomenom: kromosom više. Odmah, na prvu vijest,otišla sam do njih. Baka je neutješno plakala. Sama ..za stolom, tuga, strah i suze.., jer, šta će sada. Nitko joj ne dolazi, niti ona ikoga želi vidjeti.. Ne zna kako će vani, šta da kaže ljudima..ne želi da je itko pozdravlja, da joj se itko javlja…
Pokušavam je razumiti. Svjesna sam svega…ali čujem sebe: Ne plači! Ne plači, molim te! Jednom će ti biti žao svake ove tvoje suze! Jer rodilo se dijete! To je najvažnije! I najlipše! Ima da izađeš, ponosna, kao i uvik do sada…Prošlo je već neko vrijeme…Danas joj je to dijete sve.…i sve je zasjenila..zna da mora biti podrška i roditeljima..brzo su se uputili i informirali, shvatili su da je važno krenuti šta prije, povezali se sa terapeutima, naša mala vježba sve u šesnaest.. a meni svako malo stižu fotke, kako spava, pa u krznenom puloveru, s mašnicom u kosici… iz šetnje, sa tetama, rođacima…meni tek žao što propuštam njezine prve dane u ovom svijetu, što nisam aktivna...vjerujem da je okružena ljubavlju.
Vjerujem da su zaboravljene prve misli i reakcije… Želim vjerovati i da je sve manje predrasuda, krivih pogleda…želim vjeorovati da je svijet oko njih manje surov. Mislim da samo nije bio spreman..sve je na vašoj strani, pa i taj mali čuperak, što smeta…
Nastavite svoj let…
A mi? Mi se vidimo na proljeće…Bez vas mi više nismo isti…Priču smo tek počeli pisati"
komentiraj (9) * ispiši * #
17
petak
ožujak
2017
Više od dvadeset tisuća djece...
"Više od dvadeset tisuća djece u Hrvatskoj nosi obuću koja im je prevelika ili premala, a jedini topli obrok im je onaj koji im roditelji donesu iz pučke kuhinje. Svako peto dijete u Hrvatskoj živi ispod praga siromaštva. To, između ostaloga, znači i da mu roditelji ne mogu priuštiti izvanškolske aktivnosti, a nisu im dostupne ni usluge poput logopeda..." - To su podaci UNICEF-ovog istrazivanja o predskolskoj djeci i siromastvu.
Ma šta dvadeset… da je jedno dite, puno je…možda je među tim tisućama i susidovo, dite iz susjednog kvarta…
Pročitala sam i pomislila kako sam nešto zabucala..biće da su me ove proljetne struje malo zamantale, moždanima napravile malu zbrku…
A onda sam otišla prošetati, razmišljajući kako je najbolje da još jednu noć prespavam, pa cu u zoru pogledati u Sanjaricu, bit će da je sve to tek….. ružan san!
Ružno razbuđivanje, kakva sanjarica… Djeca su to…nisu djeca brojke, statistika…. ali zašto se o tome ne govori, gdje su dnevne emisije, udruge koje žele život, a sve u ime obitelji…
Zašto me ovo nije čak ni iznenadilo…Pa mi smo država u kojoj se veliki problemi djece rješavaju preko natječaja. „Nemojte pisati, protestirati, galamiti“, evo bit će natječaj.. Za pomoćnike u nastavi, za tople obroke..evropa dala…novce za te natječaje..a mi da se glođemo i čekamo..u svemu tome gubi se dijete, zaboravljeno je, zajedno sa svojim postolama, ups, potrebama.
Ma ne mogu ostat bez rići.Ne da ne mogu šutiti, nego bi se vikala, deračila…
Nedavno se obilježavao taj svjetski dan socijalne pravde. Nešto ćega sve manje ima! Nešto ćega, zapravo više i nema. Najprije je država bila mlada, i naši državnici sa njom, pa je i njoj i njima trebalo dati vrimena da se snađu u moru naslijeđenih socijalnih prava i pravila. Ali, sada je država sve starija… E! A zna se sa godinama dobivaš na zrelosti, mudrosti, iskustvu..pa tako, šta drugo, nego lipo ukidati sva ta prava. Zašto? Ne da bi uložili u nova zapošljavanje, zdravstevene reforme, školske reforme, i još ine….. nego ukida prava da bi, logično, hranila sebe, svoje škafete, madrace…
Vraćaju mi se misli na ovo izvješće…To su ti naši suvremeni i moderni tokovi: svemu dati ime, osnovati povjerenstvo, pa slijedeći niz godina o tome na dugo i široko.. analize, kritike, prozivanja: o odlascima mladih, koje su brojke točnije, o velikim siromašnim obiteljima i njihovoj prekobrojnoj djeci….
Pa nije valjda da je dvadeset tisuća djece prekobrojno…višak..
Sory, niste se morali ni roditi, a sad štap u ruke, pa bo bijelom svijetu ….u velikim ili malim postolama, vama je to svejedno, naviknite se, dok sami ne pokušate zaraditi za nove, jer vaši roditelji to ne mogu… vi ste djeco višak u financijskoj računici…
Podaci su ovo za 2015…tješi me statistika, jer kažu da taj Bdp raste , da živimo bolje..zeru. Novina je, što sada, osim oružjem, prijete i sa dugogodišnjim dužnicima, koje su sami stvorili…dugogodišnji dužnici žive u skupim vilama, puno rade, muče se, pa gle jada, nemaju kada uživati u svojim ekstra jahtama, golf i teniskim terenima..tek im tegobe i brige ublaže meki jogiji i svileni lancuni…. a vi ste djeco prekobrojni…sory!
Za vas nema kredita, pregovora, niti sastanaka…
Ovo izvješće je plasirala jedna udruga koja za ovu djecu traži mjesto po suncem… nitko drugi..ajmo o nećem drugom...
komentiraj (9) * ispiši * #
08
srijeda
ožujak
2017
Dogodilo se na današnji dan!
Eto nama Dana Žena!
Lipo je danas bilo po faceboku, portalima, tv emisijima pratiti postove, objave posvečene ženama. A evo priče, stvarne..pa kome je na volju
Dnevna bolnica! NRL! A u bjelini sobe njih sedam! Sedam lica!
Žene različite..ali kad krene priča te razlike nestaju. Vidiš samo obrise žene, a ispod te kože, kose, bića nestvarana…Isuse dragi, sa koliko vještine, hrabrosti, čak I doze ludosti idu, jure kroz život…
Žena prva: med sestra, 45, supruga, majka, kućanica… Ostavlja kući svoj mali raj I pakao, navlači nevjerojatno prirodni osmjeh, uređuje stol, pregledava nalaze, priprema bočice, cjevčice, stalke, poravnava lancune...staje pred svaku od njih, nježno I strpljivo, ali i sa mjerom, bez pokazivanja prevelikih emocija. Stup sobe…
Žena druga: godina 32. Prije terapije suze, ma bujica suza, očaj, tuga, strah…. A već nakon terapije se žuri do trgovačkog centra, sa svojom djevojčicom, hitno joj nešto kupiti. Suprug na brodu, a čim završi ciklus terapija nastavlja sa poslom, nema bolovanja, ne može se, I ovo par dana je jedva dobila. Jedva!
Žena treča: godina 45, dvoje djece, suprug, a izazvala je neobićnu pozornost pričom o pažljivoj svekrvi. Svaki dan, već godinu i po, otkako je postavljena dijagnoza ima spremljen ručak. U kući nema ni kapule, jer ne triba joj, ona ne kuha. Rekli bi neki bajka…ali obrt, suprug u mirovini, vrtal..relapsi, a ona nema vrimena za toplice. Nema vrimena!
Žena četrta: godina 30: prvi iznenadni I neočekivani realaps. Beba od 5 mjeseci treba svoju mamu, ali, sada njenu mamu na rukama nosi njezin otac. U bolnicu, iznenadilo ih. Hrabri se da je snažna, da beba ima kući potrebnu ljubav I pažnju. Zbunjena, misli kako je to prolazno stanje, pa do jučer je bezbrižno šetala kolica, I uspavljila bebu na svojim rukama… a za koji misec se tribala I vratit na posa. Inaće ga gubi. A bez posla se ne može. Ne može!
Žena peta: godina 38, dvoje djece, suprug, čistačica sa Brača…kako uklopiti u obaveze odlaske na terapije, kada mirovati, odmarati, što jesti da se ova vatra u želucu umiri. Di naći volju I za sebe. Za misec dana počinje sezona. A to znači i napori, fizički, a draga , predraga dr kaže izbjegavajte psihofizičke napore. Moš misliti. Izbjegavati napore nije poželjno za nju! Nije poželjno!
Žena šesta: godina 25, mlada majka…..drugi relaps....bez riječi smo
Žena sedma: promatra ih kao iz daljine.. Kroz neki začarani tunel dolaze do nje njhove riječi, izmjenjuju se slike, emocije…I zna, sve će one nači svoj način. Nesebićne, ustrajne….ponekad ludaste, drske
I što reći na kraju o ženama? Kakva su to bića? Od čega su sazdana. Od kakvih bura, mišanci I vilinih kosa…koje biće na ovoj kugli je toliko privrženo, odano, vjerno? Vjerno svojim ciljevima! Koju god ulogu izabrale u svom životu, ćine to na poseban način.
I onda kaze gosp Bajron: “ položaj žene uvijek ostaje neprirodan”. Ma kako neprirodan? Žena valjda treba sama da bira u kojoj će se ulozi ostvariti. Kućanica, domačica, majka, supruga, ljubavnica, žena sa karijerom, ili žena za pultom, radnica, prijateljica, susjeda...
Zato, sretan nam svima skupa drage moje Dan Žena! A oni? Ma kaj nam moreju! <3
komentiraj (16) * ispiši * #
02
četvrtak
ožujak
2017
Baobab - drvo koje raste naopako
Ima jedno drvo u Africi koje raste naopako.
Legenda kaže da kada je Bog stvarao svijet najprije je stvorio baobab. No čim je stvorio palmu, baobab je želio biti viši od palme.
Nakon što je stvorio, kako ga nazivaju na engleskome jeziku 'beautiful flame tree' (prekrasno plameno drvo) - baobab je htio imati iste takve cvijetove, a kad je stvorena smokva, baobab je htio imati plodove kao što ima smokva.
Sve to je Boga toliko razljutilo da ga je okrenuo naopako i bacio na Zemlju. Do danas ga nije izvadio i okrenuo na pravu stranu, tako da baobab izgleda kao da umjesto krošnje ima korijenje.
To je ujedno i upozorenje što vam se može dogoditi kada niste zadovoljni sa onim što imate, ali i kada ne znate što želite.
Neki vjeruju kako postoje primjerci kojima je vijek nekoliko tisuća godina, ali ovo stablo nema godove, kao svako normalno stablo, pa se ne može to dokazati.
Neka stabla baobaba mogu u sebi imati rezerve od 100 000 litara vode. Zbog toga ih lokalno stanovništvo koristi kao izvor vode.
U baobabu je otkrivena dvostruko veća doza kalcija nego u mlijeku, a sadrži šest puta više vitamina C nego naranča. Gotovo svi njegovi dijelovi koriste se u prehrambene ili u medicinske svrhe.
Ipak, od svega toga, ima bit, ostat će tek legende afičkih plemena.
A svako afričko pleme ima svoju priču o baobabu: i dobru i lošu.
Mnogi vjeruju da se u zamršenim krošnjama stabala često nastane dobronamjerni duhovi predaka. Pa kažu ako približite uho tik uz drvo čujete gomile glasova, možete čak i razaznati riječi, dok su oni pak realističniji likovi skloniji vjerovati kako su to pčele koje neumorno ulijeću i izlijeću iz košnica iznad.
Cvjetovi baobaba cvatu samo jedan dan pa Bušmani vjeruju da će onog tko ima drskosti otkinuti cvijet - pojesti lav! Također, svatko tko zagađuje okoliš oko baobaba naprosto će nestati, progutat će ga drvo, vjeruju.
Unatoč svojoj jedinstvenosti, čak i ljekovitosti, drveću prijeti siječa.
Nekako priča o ovom drveću, vrlo podsjeća na jednu sličnu. Ne triba otići u Afriku, Madagaskar...dovoljno je ostati tu, na istoku Evrope. Tu je sve nekako naopako…i duhova pradjedova, "pčela" zujalica, lavova....Samo su stabla vječna i svojim krošnjama rastu uvis, prema suncu. I neka ih…
komentiraj (19) * ispiši * #
