Mir, radost, spokoj..sreća!

Prijeđeni put je to. Obrnuto proporcionalan sa svim mjerljivim, a nemjerljiv sa osjećajem mira, pa radosti i neobićnog spokoja kada stigneš.
Da se ne lažemo. I ne zavaravamo. Nije svaki dan osmjeh. Nije svaki dan osunčan.
Najčešće te nista ne upozori. Ustajanje, uobičajeni ritam. Higijena, oblačenje, koji potez olovkom, rumenilo.. pogled u ogledalo. Ok! Ćak sam i zadovoljna.

Zeznila me na tren, ta pogrešna procjena hladnoće, pa sam se brzinski presvlačila u ipak nesto toplije. Jos imam malo vremena za dovesti crijeva u red. I idemo. Već po izlasku osjetila sam da nesto ne valja. Da... Suzbijam paniku. Smiri se. A onda možda uspiješ .... odraditi sve pa i taj sastanak.
Na poslu kavica već skuhana. Ali nesto ne paše. Dobri, dragi ljudi... ali prebučno za mene, takvu...zuji...
Ispričavam se, ostavljam ih, odoh za svoj stol, pa gutljaj po gutljaj u miru i samoći. Jos zuji, a vrime teče... povremeno tek se neko pojavi na vrata: "'oćes li moći, odgodit ćemo".
Odmahujem usporeno glavom. Znam ja sebe, kad to "nešto" proradi u mene, negdi posrid, tada ne postoji "ne mogu".. samo me lipo odvezite i dovedite što bliže, dalje znam kako ću.
Iskreno, ne znam, ali znam da hoću!

A zujalo je i dalje...i bradica je poznato trnila... u ručicama tremor... Ali, odradila! Nitko nije nista primjetio. Inače imam taj “problemčić” što se na meni ništa ne vidi. Nedam ja! I malo tko i zna da je meni išta..tek me zbog mog rada pokušavaju povezati sa nekim zdrastvenim problemima, ali najčešće misle da se radi o nekom bliskom, iz obitelji… Sastanak je bio ugodan. Gradonačelnik ko da sam mu jedina taj dan na rasporedu. Sve teme prosli. Čak i šire... Zahvalna svim crticama u rokovniku. Brojkama podcrtanim, slovima podebljanim. Svim bilješkama.

Na redu je povratak. Evo je.. Opet Ona od prije. Nemoćna opet. Bez snage...ponovo zuji.
U udruzi me dočekao nas Stipe. Momak slabovidan. Ali zato vidi čudesno, nekim svojim senzorima, prepoznaje, osjeća...Dođe nam često u posjetu. Vedar, optimističan, grlen..sa svojom Ines. I tim svojim senzorima primjetio je oslabljeni i sve tiši moj glas. "Aj'te kući, gotovi ste za danas..." Nisam moj Stipe, ali 'oću malo stat. Pa ću vidit sta dalje. . Nakon nekog vremena shvačam da
ipak moram odustati od daljnjeg posla.
Izađem! Onako usporenu me drmne svjezi zrak. I bura je polako u opadanju, a sunce se počelo tek stidljivo javljati. Kolega me strpljivo čeka u svom ševroletu. Uguravam se pozadi.
I samo gledanje putem je naporno. A onda stigosmo do moje ulice. Izlazim i gledam put skala. Ko brdo preda mnom! Jos to! Hoću. Mogu. Moram. Nema druge.
Kada sam se popela, morala sam obilježiti taj trenutak. Ja tako sve bilježim. Fotkam sve što radim, pa kada dođu loši momenti, podsjetim se...i znam da ću opet tako. Napravila sam i taj famozni selfi. I naiđem tako na pogled koji sjaji, blista. Jer usprkos svemu, ja sam stigla. Pogled je to kojim samog sebe hrabris. I kada samog sebe jos vise volis.
Prijedeni put je to, obrnuto proporcionalan sa svim mjerljivim, a nemjerljiv sa osječajem mira, pa radosti i neobićnog spokoja kada stigneš.
Imala sam još planova do kraja dana. Ali ipak treba poštivati ta neka ograničenja. I prihvatiti ih.
I ne mislim da je osjećaj sa slike išta manji. Jer znam, opet će svanuti... i posrid tog nečega, zakucati jos jače.