ponedjeljak, 31.12.2007.
Inventura
Neću započinjati ovu temu s revizijom provedenih i neprovedenih novogodišnjih odluka kojima sam na početku prošle godine bombardirala svoje čitatelje, rezultat mi naprosto ne bi išao u korist. Jedino što ću si obećati za sljedeću godinu jest više se posvetiti sebi i više pisati.
Za ovu godinu najavljivali su da će to biti godina odricanja, poskupljenja, 'stiskanja guzice' iliti štednje. (no, ne najavljuju li to za svaku?) kako mi općenito kasnimo za trendovima i najavama, kako je krenulo, takva će očito biti sljedeća godina. S financijske strane, osim valova poskupljenja i zaduživanja, ne mogu reći da nas nije 'pokorio' i val poboljšanja. Stari je napokon dobio posao za stalno, stara je dobila bolji posao od prijašnjeg. Za sljedeću godinu nam samo preostaje sve dugove poplaćati (kak smo mi djeca naivni.. potrajat će to. Mislim na plaćanje dugova 
)
Sister se snašla u novoj školi, meni kolko tolko ide na faksu (iako bi uvijek moglo i bolje)
Sad neke stvari koje su mi definitivno obilježile prošlu godinu:
Izgubila sam nevinost, big deal(ne tako lijepa sjećanja podsjetnik su na 'dane poslije'), s krivim dečkom, kako to obično biva..
Imala sam dečka, hm, nešto kao kriminalca.
Neko sam vrijeme konstantno bila napušena/pijana/na tabletama/ ili sve to skupa (čak i prije nego je amy winehouse postala apsolutni hit). Onda stvarno čudno kak sam ljosnula godinu!!! 
Right..
Ono po čemu ću pamtiti ovu godinu je najdulja veza u mom dosadašnjem životu. Kao i svima drugima, i nama se ponekad potkrade pokoja kriza, iz koje se ponekad čini da nema izlaza, pa opet iziđemo na kraj s time. Sedmi se mjesec pokazao kao jako turbulentan; kako li je tek u onoj sedmoj godini??
However, za valentinovo nisam bila sama, za rođendan nisam bila sama, a s njim sam provela toliko lijepih trenutaka (odlazak na more, raznorazne izlete, predbožićni vikend iz bajke, Božić u bijelom, a nadam se da će nam i večerašnji doček proći u revijalnom tonu).
Počela sam se formirati u ono što zovu odrasla osoba. Nije da je to tek sad počelo, no sad dolaze na red završni radovi.
pozvat ću se na onu premisu, da čovjek uči dok je živ, a to onda utječe i na njegovu osobnost. znači, nikad nije kasno, ne. E, sad, sam taj finish.. nije da mi baš uvijek ide. Često sam izgubljena, zbunjena, a i pokoji prištić me često podsjeti da me pubertet ne pušta olako. Samo se nadam da neću ispasti nus-proizvod generacije.
Bila sam naivna. Upoznala sam puno novih ljudi, kojima baš i nije bilo za vjerovati. No, isto tako, otkrivam potencijale onih koje sam prebrzo odbacila.
Nisam više plavuša (iako mi kažu da ću to uvijek biti, pih..), no tek me sad ne shvaćaju ozbiljno. Ne znam što bi sve boja kose trebala sugerirati, no moja divlja strana se definitivno probudila s novom dozom amonijaka i vodikovog peroksida.
Uglavnom, kad se sve zbroji i oduzme, bila je ovo relativno dobra godina. Od 1 do 5, čista četvorka. Trenutno sam u naponu snage, pa bi ova sljedeća trebala dobro započeti. Kad se samo sjetim što me sve čeka.. 20 svjećica na torti, potencijalni uspjeh na faksu, love, love, love, a mogla bih i raditi.. pa mogla bih. ako mi je gušt..hm, daa
utorak, 25.12.2007.
Božićni blues
Ne sjećam se kad je zadnji put ovako zabijelilo za Božić. Da bude još magičnije, sinoć sam se vratila doma, na samu badnju veče. Uvijek kad se od nekud vratim, imam osjećaj kao da me nije bilo danima, a prošla su samo tri dana. Tri čarobna dana terapeutskog učinka, tri dana sa zadatkom sanacije svih šteta i popunjavanja rupa. Opet smo se zbližili, opet smo počeli graditi odnos (neću reći 'izgradili smo'-jer ti svršeni glagoli upućuju na završene radnje, a mi nismo ništa završili, te, s druge strane, ne mogu reći da smo nastavili gdje smo stali, jer.. ipak, štošta se promijenilo), opet smo postali sretan par. Sretan.. sada je sretan. Nadam se da je sretan. Djeluje sretno. I ja sam sretna. No, ne mogu se otarasiti sumnje. Sumnje da opet nešto nije dobro, da je opet sve na granici odlaska u nepovratno, sumnje da nismo iskreni, sumnje da opet neću vidjeti stvari pred nosom.
Puna je kuća ljudi, a ja se osjećam tako usamljeno.
Puna je kuća ljudi, a mi nismo skupa ni za jedan objed sjeli zajedno za stol.
On je na obiteljskom ručku i danas se još nismo čuli. Znam da ćemo se čuti. Vidjet ćemo se. Nedostaje mi. Baš u ovom trenu, nedostaje mi. Hm, u trenu koji je već prošao..
Gledam kroz prozor i gledam u tragove guma u snijegu, gledam u putove koji vode..
Moram ugasiti tog Dylana.
četvrtak, 20.12.2007.
Samo riječi par
Pročitala sam ovu spomenutu knjigu. Prozac nation, u know. Možda je preteška i nenamijenjena ovom dobu godine. Ostavlja trag. Ako ništa drugo, shvatiš kako ima onih kojima je gore od tebe. Ili, da se možda bolje izrazim, shvatiš koliko je tebi dobro.
Navedeni su citati oni kojih se tu i tamo prisjetim, možda zato što stvari takve jesu, ili možda zato što stvari uopće nisu takvima.
Plačem zbog neuhvatljive prirode ljubavi, nemogućnosti da ikada ikoga imaš toliko potpuno da bi mogao ispuniti prazninu, zjapeću prazninu koja je kod mene trenutno ispunjena depresijom. Jasno mi je zašto ljudi katkada žele ubiti svoga ljubavnika, pojesti svoga ljubavnika, udahnuti pepeo svoga ljubavnika. Jasno mi je da je to jedini način posjedovanja druge osobe s onom vrstom očajničke čežnje koju osjećam kad želim Rafea učiniti dijelom sebe.
Jedino što sam mogla učiniti bilo je otupjeti. I sjećam se kako sam pomislila, to je to. To je bol koju si čekala cijeloga svoga života. Slomljeno srce bez uvijanja. Sjećam se kako sam pomislila da stvari ne mogu biti gore.
Svi tijekom studija imaju veze koje traju po nekoliko mjeseci, a zatim jednostavno puknu, kao što to već ide. Katkad je prekid jako bolan, katkad nije uopće važno, katkad je to ugodno olakšanje,ali većinom se liječi tijekom nekoliko dana na prijateljevu naslonjaču uz pomoć kutije papirnatih maramica i boce džina.
Razmišljam o vlastitim mogućnostima. Razmišljam na koje su sve načine uludo potrošene. Kako će uvijek biti potrošene uludo jer samo sjedim i čekam nekoga tko će me voljeti baš takvu kakva jesam.
(knjigu ćete naći u izdanju Šarenog dućana, 2005.)
subota, 15.12.2007.
Emocionalni invalid
prvotna ideja za post ovog naslova potječe iz razdoblja moje nihilističke nastrojenosti. nije to toliko bila nastrojenost, koliko, naprosto, status quo. sada joj je, naime, promijenjen kontekst i gotovo idealno opisuje trenutačna strujanja u mom kozmosu. danas me iznenadila sestra kad se vratila iz knjižnice s knjigom za koju nisam bila ni sigurna da postoji u prijevodu. prema njoj je snimljen i film, koji je prije nekih godinu, dvije bio na motovunu, a u američkim kinima nikad nije zaigrao. ne znam jeste li čuli, radi se o knjizi 'prozac nation' elizabeth wurtzel.
nije baš da imam pretjerano slobodnog vremena za odmaranje, čitanje i sl, no kako to obično biva, svašta se radi samo da se ne uči. počela sam čitati tu knjigu i u nebrojeno slova, riječi, rečenica. prepoznala sebe i svoje trenutno stanje. nije da mi se ovakvo što često događa, zato me valjda i dotuklo toliko jako. sada ne proživljavam prekid, nego pokušaj prekida. neuspjeli pokušaj prekida. I ponovni povratak u krug agonije. Već sam toliko suza isplakala, toliko puta izgovorila iste stvari, proanalizirala iste postupke, da sam već toliko umorna, da samo želim leći u postelju i ne ustati se. Ponovo sam bezvoljna i nezainteresirana, ne čujem ljude oko sebe, počela me ispunjavati nekakva praznina. I tu sam se onda prepoznala, kad žena kaže kako su tuga, bol i žalost u danom trenutku sasvim normalni, neugodni, ali normalni osjećaji, dok su depresije posve drukčije područje- uključuje odsutnost usiljenosti, odsutnost reakcije, odsutnost osjećaja, odsutnost zainteresiranosti. (je li moguće da sam svaki put, kad bih se osjetila prazno, zapravo bila depresivna? Hm..)
('željela sam otvoriti bočicu i pokazati joj atarax, pustiti je neka se uvjeri kako sigurnosni bijeli poklopac za zaštitu djece nije mogao prevariti ovo dijete. Željela sam joj pokazati čvrste crne pilule i kako su bile lijepe. Izgledale su baš onako kako sam ja zamišljala crnopute ljepotice. Bile su tako izazovne, njihov je izgled bio tako razoran da mi je bilo gotovo nemoguće uzeti samo jednu. Ovi su mali crni anđeli smrti namjeravali ubiti te.')
koliko puta su mi se takve stvari znale događati..samo što onda nisam imala nekog tko me voli. Imala sam novokupljeni veliki krevet u kojem sam bila sama i u kojem mi je jedna strana neprestano bila prazna. I ja sam bila prazna, nisam imala kome pokloniti svoju pažnju, svoje vrijeme, nježnost, pa da budemo i patetični, nisam imala kome pokloniti niti svoju ljubav. Nisam to bila niti sposobna. A prati me jedna zeznuta stvar: sve što ne mogu realizirati, sprovesti prema van, reflektira se natrag u mene. Zato mi moji ukućani često predbacuju sebeljublje. Hm, mogli su sve do ovih dana, kada im je postalo jasno da postoji netko koga volim više od sebe. I sada, kad sam i sama postala svjesna da sam sposobna voljeti, i biti voljena, ta ista snaga me uništava. Voli me, ali bi mogao živjeti bez mene, dio njega ostaje sa mnom, dio bi dao petama vjetra..
('bol koju osjećate za trajanja kliničke depresije kao osnovne bolesti, pokušaj je prirode (priroda se ipak gnuša nad vakuumom) da ispuni prazni prostor. Ali uza sve nakane i sav smisao, duboko depresivni su samo hodajući, oživljeni mrtvaci.')
umorna sam od takvih previranja. Umorna sam od poigravanja mnome. Umorna sam od hladnoće u njegovom glasu. Umorna sam od neiskrenosti.. umorna sam od tableta za smirenje. Umorna sam od izvora iz kojeg potječu razlozi zbog kojih moram gutati painkillere. Umorna sam od toga da me boli, da me bole njegovi nepokušaji truda, a kaže da ćemo uspjeti..
nadam se da ću noćas spavati, naspavati se i ujutro se roditi s novom snagom..
nedjelja, 02.12.2007.
Sretan ročkas, Pee!
eh, skužila sam da je rošlo već godinu dana otkad sam kročila u ove prostore. pa, sretan mi blogerski rođendan
