Pročitala sam ovu spomenutu knjigu. Prozac nation, u know. Možda je preteška i nenamijenjena ovom dobu godine. Ostavlja trag. Ako ništa drugo, shvatiš kako ima onih kojima je gore od tebe. Ili, da se možda bolje izrazim, shvatiš koliko je tebi dobro.
Navedeni su citati oni kojih se tu i tamo prisjetim, možda zato što stvari takve jesu, ili možda zato što stvari uopće nisu takvima.
Plačem zbog neuhvatljive prirode ljubavi, nemogućnosti da ikada ikoga imaš toliko potpuno da bi mogao ispuniti prazninu, zjapeću prazninu koja je kod mene trenutno ispunjena depresijom. Jasno mi je zašto ljudi katkada žele ubiti svoga ljubavnika, pojesti svoga ljubavnika, udahnuti pepeo svoga ljubavnika. Jasno mi je da je to jedini način posjedovanja druge osobe s onom vrstom očajničke čežnje koju osjećam kad želim Rafea učiniti dijelom sebe.
Jedino što sam mogla učiniti bilo je otupjeti. I sjećam se kako sam pomislila, to je to. To je bol koju si čekala cijeloga svoga života. Slomljeno srce bez uvijanja. Sjećam se kako sam pomislila da stvari ne mogu biti gore.
Svi tijekom studija imaju veze koje traju po nekoliko mjeseci, a zatim jednostavno puknu, kao što to već ide. Katkad je prekid jako bolan, katkad nije uopće važno, katkad je to ugodno olakšanje,ali većinom se liječi tijekom nekoliko dana na prijateljevu naslonjaču uz pomoć kutije papirnatih maramica i boce džina.
Razmišljam o vlastitim mogućnostima. Razmišljam na koje su sve načine uludo potrošene. Kako će uvijek biti potrošene uludo jer samo sjedim i čekam nekoga tko će me voljeti baš takvu kakva jesam.
(knjigu ćete naći u izdanju Šarenog dućana, 2005.)
Post je objavljen 20.12.2007. u 22:25 sati.