četvrtak, 31.05.2007.
Ne želim naslov
soba mi je opet zatrpana. prljavim stvarima, papirima, knjigama. moram učiti. zapravo, prvo se moram prisiliti učiti. rekla sam sama sebi da neću pisati maratonske tekstove jer ih čita mali broj ljudi, još manje ih komentira, a uostalom govorim sama sebi da zbog sebe same i pišem...
prošlo je već x dana od mog sloma. sloma.. nakupljalo se u meni, jednostavno sam pukla. dobro je da nisam pisala tada, iz afekta, jer nakon takvih situacija obično požalim, a i sam tekst bi se činio prepsihotičan. kažu da osobe primarno i osnovno oblikuje jezgra iz koje su potekli. ne, ne mislim na zigotu, nego na obitelj. obitelj je izvor, kako svih dobrih, tako i onih odurnih, odvratnih misli i djela. misliš si, ti si jedan, jedan naspram njih svih, možda bi bilo lakše da tebe nema, kad već na njih ne možeš utjecati. bi li onda shvatili da nije (samo) u tebi problem? ne sjećam se kad sm zadnji put bila u ovakvom stanju. i jesam li uopće ikad bila. sad sam i odraslija, te svjesnija svojih djela i posljedica. još kad tome pridodaš i i namjeru zlodjela.. ne bih se mogla izvući na neuračunljivost. sudilo bi mi se za dolus, i to onaj trećeg stupnja! kao i obično, dan započne idealno, super pet. onda se tokom dana prestanemo pretvarati da je sve super pet.onda shvatiš da edipov kompleks očito vrijedi samo u odnosu majka-sin, i da si u potpunoj suprotnosti onome što bi imalo veze s edipom (ali bi mogla nekom iskopati oči), no kompleksa ima u izobilju. ili će se netko pobrinuti da ih ima. a ti ih ne želiš, pogotovo ne brinuti se i za tuđe, roditeljske. eskimi imaju jedan zanimljjivi običaj (vjerojatno kao mnogo zajednica plemenskog tipa)-svoje roditelje, ali i sve starije, bolesne i nemoćne odvode van naselja, da umiru, da pate, da ih pojedu divlje zvijeri. (možda bi im trebali poslat jadranku kosor da im predloži svoju humanističku politiku?) zašto mi susjedi nemaju tigrove za šetkaranje po dvorištu?
adrenalin mi je divljački kolao tijelom, toliko intenzivno da su mi se mišići počeli grčiti od nemoći. htjela sam ga ubiti. umrtvljivati mu dio po dio tijela, dok ne počne gnjili i smrdjeti. jedino što sam mogla bilo je ukipjelo stajati na mjestu. disala sam kroz usta, dok su mi suze curile niz lice. bam-bam-bam-bam. bam-bam-bam-bam. zraaakaaa. vidi luđakinje.. stvarno čudno, dijete je prolupalo. tako mlada, a tako luda. palo mi je na pamet da se popnem na krov i bacim dolje, možda bi mi se posrećilo da padnem na kakv šiljak... tableta nije bilo dovoljno u kući. ono, nije mi se dalo požvakat njih par i završit na hitnoj.. nemam mi niš goreg kad neš radiš i to ne napraviš kak treba.. isto tako, nije bilo ni dovoljno alkohola u kući s kojim bih mogla pretjerati te tabletice. o, bože, make it stop!! a još trebam i učiti, i navečer na štrupfov štrumpfastični rođendan.. nije bitan uzrok, samo saniranje štete: tabletice za smirenje, tableta za spavanje. i tulum može početi! jeste kad probali popiti tabletu za spavanje usred dana? probudite se bistrog uma, kao jutros rođeni, izlazite sa zvijezdama, ne hodate, lebdite! i idete na tulač, čovječe!
pogledala sam se u ogledalo, stvarno kao jutros rođena, čovječja ribica-style; ne baš čista kosa, podočnjaci da boli gledat ih, al, heeej, tulač! malo puno šminke nikom ne škodi, tamne dress boje za mrak, šilterica i- we all feel better in the dark! izaći među ljude, to je uvijek najbolji lijek. među one nepoznate još i bolje. doduše, ovo je bila poznata skupina osobenjaka, pa mi je došlo da pobjegnem nakon 15 minuta (kaj 15, serem! čim sam došla, palo mi je na pamet da odem!) kasnije mi je sve bilo tak faaajn.. ne prođe kemija tako brzo kroz organizam (na to pazite ako se drogirate ili ćete se droksat u budućnosti, a morate napravit nalaz krvi i sl.). no, moje tužno srce bivalo je sve tužnije.. očekivala sam da će se moj bivši pojaviti tamo. nije. i bolje da nije. i deserve so much better. jutro je pametnije od večeri..
nekoliko dana kasnije započela je moja rehabilitacija. a koga drugog kriviti, nego tulač? ;)
ponedjeljak, 07.05.2007.
Do i look like i care?
Današnji mi je dan započeo vrlo čudno, a tako će očito i završiti. Čak mi ova šugava olovka (pisala sam prvo na papir, op.a.) piše, a kad treba pisati seminar, odbija poslušnost. Koja solidarnost. Probudila sam se s užasnim bolovima u glavi, netipična glavobolja. Prema horoskopskoj anatomiji, glava mi je dominantan dio tijela (budimo realni, ne treba mi horoskop da mi to kaže..), pa i onda kad su bolovi u pitanju, njihova jačina paralizira čitavo tijelo. Užasno mi 'sjedaju' ove promjene vremena, mlada sam, a u nekim stvarima ko stogodišnjakinja- valjda će stariji jednog dana shvatiti da i mladi mogu biti meteoropati, ili napose sjediti u tramvaju jer su bolesni. Kako bilo, kad ću biti stara, znat ću to cijeniti. Valjda. Ako ću uopće doživjeti neku poodmaklu dob. Jedini uvjet pod kojim bih htjela biti stara jest da budem pokvareno bogata i s puno potomaka. Baš su mi u nekom tom smjeru odlutale misli jutros, pitanje opstanka. Potaknuta trenutnim emocionalnim stanjem i izjavama bliskih ljudi, sjetila sam se sebe iz razdoblja života koje bih htjela najradije zaboraviti, kad mi se pogled u budućnost činio.. hm, nije ga bilo. Gotovo su me sekunde dijelile od prelaska na drugi svijet (kako god to patetično zvučalo). Uvijek me iziritira ona rečenica-kakva kukavica moraš biti da bi si oduzeo život. Da bome! Sama sam se itekako uvjerila da kukavice takvo što ne mogu izvesti. Koliko god se smatrala hrabrom, kukavičluk me doveo do ovog posta. Za takvo što trebaš biti prehrabar, baš kao oni koji bi prvi stali u obranu koga ili čega. A ja koja jesam hrabra toliko da sam luda, očito nisam luda dovoljno. Htjela sam već jednom okončati tu agoniju koja se iz dana u dan sve više produbljivala. Vi me uništavate kroz dane, mjesece, godine.. ja ću to dokrajčiti. Hm, ja ću se dokrajčiti. Ne znam zašto, ali svaki put kad se toga sjetim, nekako to duboko proživljavam. Plačem sama nad sobom. Divim se sama sebi. Jer, svo to vrijeme, nitko nije primijetio da nešto sa mnom nije u redu. Napredno dijete, koje se samo loše i sporo adaptiralo u novu sredinu. To što se od tog djeteta previše ili premalo očekivalo, što je djetetu nedostajalo pažnje i razumijevanja, to što je dijete bilo samo, samo sa sobom, a naizgled okruženo svim tim ljudima, to što se dijete uvijek smijalo, a bilo je tako nesretno.. tko je to uopće primjećivao? A najmanje oni najbliži. (nekako oduvijek imam dojam da su ti one najbliže osobe u životu ujedno i one najdalje.. uvjerite me u suprotno) oni do kojih ti je stalo, oni za koje misliš da ih voliš, te nesretne ljubavi..njih ne zanimaš. (kasnije shvatiš da možeš imati koga hoćeš, samo je pitanje što ćeš od njega dobiti. U većini slučajeva, ne ono što tražiš, kao, neku ljubav. Nije problem naći dečka, pitanje je samo, kakvog?). shvatiš da ti svi poznanici nisu i prijatelji. Splet okolnosti dovede te do zida. I otkriješ da nisi baš tako odvažna.
Šta sad? Kako dalje? Nakon oceana isplakanih suza, ustaješ iz pepela i shvaćaš da u zemljici 2 puta 1 ne bi ništa postigla. Ovako ćeš moći učiniti ono što ti je činjeno, osvetiti se. To ćeš uspjeti jedino ako ćeš biti bolja, pametnija, upornija, čvršća, pa i luđa. (bemti, ovo nalikuje na edinu stvar, osjećam se ko mali sale. No worry, nije ishod bio baš takav! Šteta kaj nije..)ponosna sam na sebe. Izvukla sam se, sama. Očvrsnula sam. Imuna sam na većinu nedaća. Pogotovo onih koji se tiču mojih ukućana. Tu dolazimo do paradoksa, imuna sam, ali ne baš na sve. Strah me do koje granice može ići moja hrabrost. Živim u mišljenju, ne dalje od mene same. Nadam se tome. Kažu mi da sam egoistična i sebična. Moji ukućani to kažu. Kontam si, kad sam od njih nešto trebala, kakvi su oni bili? Koliko sam bila blizu ruba, na samom rubu, i na koji sam način uspjela izvući neku prevagu, vratiti se na neki put, svoj put, kojim kročim, gdje su bili? Tako blizu, a tako daleko. Naravno, predbacuju mi neku materijalnu sebičnost, al jel to ono što sam tražila? Dječje dušice imaju mnogo više potraživanja od onih materijalnih.. i, mislim si, ima loš dan, ok. Al da će mene neprestano omalovažavati, ugnjetavati i vrijeđati?? Hm,neće. Zašto mu dozvoliti da me, po ne znam koji put ponizi i uvrijedi, a jučer se ponašao kao da smo si najbolji prijatelji? E, ćale moj. To ti je zajeb. Ni ne shvaćaš kakav. Jednog ću te dana samo pitati, Do i look like i care?
