nedjelja, 29.04.2007.
Anđeo u tebi
probudila se još jedno jutro iznenađujuće rano. nije se baš naspavala, no isto tako nije više mogla biti u krevetu. spustila se niz stepenice i samoj sebi poželjela dobro jutro gledajući na kavu koja je od nekoliko sati prije ostala starcima i koju nisu stigli popiti do kraja prije odlaska na posao. kavopije. vrlo bi te rado i stvarno mi trebaš, ali mi trenutno ne pašeš. trenutno već dulje vrijeme, al kaj sad, sa žaljenjem je pogledala džezvu i izlila preostalu razbuđujuću tekućinu u sudoper. gladna je. kaj bi se tu dalo pojest? malo ovog, malo onog, otvaranje ladica, zatvaranje frižidera; super, stara je bila u dućanu. nastavak dnevne rutine. mogla bi ponešto i učiti. ma, bude. kad to krene, bude išlo samo od sebe, tješila se. sad se ide istuširati, pa će pričekati da se čuje s njim. rekao je da će nazvati. valjda ga neće opet morati podsjetiti da je trebao nazvati..
bila je svježa i mirisna, spremna za podnevnu kavicu s njim. pa mala šetnjica, da se pokažu ekipi u kvartu, zajedničko uživanje u suncu.. sredila je kuhinju, posložila stvarčice u sobi. opet je bila gladna, a ona potrebna hrana nije bila u blizini. to ju je neprestano živciralo, izjedalo iz dana u dan sve više. sad kad ga je trebala najviše uz sebe, od njega ni traga ni glasa. sve ju je to i previše iscrpljivalo. morala si je malo prileći. u zadnjih mjesec dana nije mogla bez popodnevnog sna. a kažu da su mučnine, kao, jutarnje..
predvečer, girly kavica, društvo za podršku, jedini pravi oslonac. kad imaš ljude oko sebe koji se toliko brinu za tebe, sam izgubiš orijentir koliko si zapravo u govnima i uopće nisi svjestan onoga što se događa, i da si zapravo ti glavni protagonist cijele parodije. parodije na pojave za koje misliš da se tebi nikad ne bi mogle dogoditi. i smiješ se jer znaš da je tako tragično da postaje komično, i smiješ se jer znaš da postoje ljudi koji plaču zbog i za tebe, i onda kad sam nemaš dovoljno suza.
stajala je tako na blagajni pred punom blagdanskom košarom, a misli su joj bježale po glavi kao loptice na izvlačenju lota. na ovom mjestu on je često viđen, oči su joj samo njega tražile; ma, samo da mu u lice prošapće: kukavico.. pogled joj je pao na kutijicu za koju je kao klinka mislila da su bomboni i kutovi usana joj pobjegoše u kiseli osmijeh. ha, da je ona birala aromu, ne bi slađenje ostavilo ovako gorak okus! pomalo ironično sjetila se da ima razloga biti nasmijana, sjetila se statistike, i zaključila da je ipak-one in a million! joooj, koliki red! po njezinom stanju, ona bi trebala imati prednost. barem tako piše na onoj prokletoj ploči.. prema njezinom izgledu to nitko ne bi rekao, no tih nekoliko dobivenih kilograma više dobro ju je podsjećalo na status quo.
hm, kad bi se vrijeme nekako moglo vratiti.. kad bi barem u nekoj bari naišla na zlatnu ribicu! jako bi oprezno poželjela želje za tu noć..al, shit, sve su bare presušile još prošlo ljeto.. a i za djetelinama je u ovo vrijeme opasna pomama.. nekad jednostavno nije dovoljno samo željeti da bi ti se nešto lijepo dogodilo. ovo u čem se ona nalazi san je svake žene, ali u određeno vrijeme života i s odabranim posebnim čovjekom. mogu li od vraga poteći anđeli, pitala se? ako je i sam vrag nekoć bio anđeo? nije to reverzibilan proces.. podočnjaci u kontrastu sa svijetlom bojom puti podsjetili su je da je pali anđeo, podrezanih krila. skrenut s putanje, osuđen na prisustvo vragova.. htjela bi ponovo poletjeti, pobjeći iz ova 4 zida, od 5 anđela slične sudbine, od kojih svaki ima svoju priču. priču sa željama koje nisu ostvarive, priču koja nema veze sa schopenchauerovskim voluntarizmom, koji u njihovim pričama pada u vodu, koji se svede na murphyjeve zakone. tko zna kakvi su vragovi tu imali svoje prste..
probudila se pogledavši na sat. od danas se sve vraća u normalu, a ništa više nije isto.
Klasa optimist
*svi znate da je to pojam iz jedrenja, neka disciplina, whatever
*tim nazivom obično zovem one uporne ljude koji će se, bez obzira na to kakva je gužva u tramvaju, uporno probati ugurati unutra, makar tik uz samu stjenku vrata, uz najgornji sloj atoma površine.. i što je najgore, uspjet će u tome. a to će osjetiti svi koji stoje u radijusu od tri metra. a možda i oni koji u blizini sjede.
ja sam osoba koja definitivno ostavlja krivi dojam pri upoznavanju novih ljudi. sva sreća da još ne hodočastim po razgovorima za poslove, tako da mogu poraditi na tome, ono, ostavljanje boljeg dojma, body language i stvari iz istog koša. čini mi se da postoje dvije vrste ljudi na kakve se može naići pri upoznavanju. oni koji se čine otrovno dobrima, blistaju, znaju točno što i kako reći, odmah u glavi počnete tražiti idealno mjesto koje bi mogli zauzeti u vašem životu. ova druga skupina, naprotiv, čini se kao ekipa koju biste definitivno htjeli u budućnosti izbjegavati, nije vam se svidio njihov izraz lica, njihova nezainteresiranost i nesnalažljivost, toliko su neprobavljivo loši. da u istom danu razmijenite brojeve s 2 tako različite osobe, vjerojatno biste se odmah isti dan javili prvoopisanoj osobi. no, nisam bez razloga koristila izraz 'čine se', jer većina ljudi nije onakva kakvima se čini. radi se o dojmu koji ljudi ostave. kažu da prvi dojam traje 7 sekundi, a koliko ljudi na temelju toga stvori kompletnu sliku i kod toga ostane? dosta, i to je tužno. i realized that nothing is what it seems. sama sam u potpunosti osoba koju biste strpali u drugu skupinu (ne biste bili prvi). pogotovo kad trebam upoznati roditelje, obitelj, općenito svijet svojih bližih prijatelja, poznanika ili dečka, ljude od važnosti, one na koje trebaš ostaviti dojam, ali isto je i sa frizerkama, prodavačicama.. s jedne strane, dobro je ako će se o tebi misliti kao o sramežljivoj, mirnoj, povučenoj, staloženoj i zbog nekorištenja previše riječi, kao o pametnoj osobi. s druge strane, loše je kad malo progovoriš, a bubneš glupost, kad misle da si dosadna (ako nikad nemaš kaj za reć), hladna, rezervirana, bahata, sve gledaš s visoka i podcjenjivalački. ne bih uopće izvlačila ovu temu da nemam dojam kako se i preko bloga, općenito kroz pisanu riječ, može steći krivo mišljenje. kladim se da ima ljudi koji ni ne pročitaju post do kraja jer im je već i 5 rečenica predepresivno. šteta kaj se moj sarkazam ne očituje baš na svakom predviđenom mjestu, al kaj sad. nekako je uvijek poticajnije za pisanje kad stvari u životu nisu najsvjetlije, to je uostalom poznata stvar. jednostavno skupljamo lijepe trenutke i pohranjujemo ih u sebi, a ovi ne tako lijepi ispoljavaju po blogovima. ili pjesmama, dnevnicima, whatever. nekak mi je glupo ljude koji me ne poznaju uvjeravat u to da nisam u bedu i da se ne mislim ubit sutra u podne, al to je ono s početka priče-dojam. ja sam skeptik s tendencijom na optimistično, životni moto mi je sport i zajebancija, znam da ne postoje neosvojivi ljudi niti nerješivi problemi, ne trebaju mi doping sredstva da me ništa ne bi živciralo, ne volim da mi život prolazi pored mene i da mi stvari koje me se tiču, bježe iz ruku. tada bi se već zabrinula.. iako postoje i takve situacije, bez obzira na to što priželjkujemo.. but, always look on the bright side of life!
srijeda, 04.04.2007.
A little respect
ljudi moji, imam problema s kompom, netom i ostalim pizdarijama vezanim za ove sfere, pa bi bilo lijepo da me ne zatrpavate pitanjima kad će sljedeći post! jer ih uvijek ima, a nema mogućnosti da budu objavljeni. zato respect. malo strpljenja,molim
