probudila se još jedno jutro iznenađujuće rano. nije se baš naspavala, no isto tako nije više mogla biti u krevetu. spustila se niz stepenice i samoj sebi poželjela dobro jutro gledajući na kavu koja je od nekoliko sati prije ostala starcima i koju nisu stigli popiti do kraja prije odlaska na posao. kavopije. vrlo bi te rado i stvarno mi trebaš, ali mi trenutno ne pašeš. trenutno već dulje vrijeme, al kaj sad, sa žaljenjem je pogledala džezvu i izlila preostalu razbuđujuću tekućinu u sudoper. gladna je. kaj bi se tu dalo pojest? malo ovog, malo onog, otvaranje ladica, zatvaranje frižidera; super, stara je bila u dućanu. nastavak dnevne rutine. mogla bi ponešto i učiti. ma, bude. kad to krene, bude išlo samo od sebe, tješila se. sad se ide istuširati, pa će pričekati da se čuje s njim. rekao je da će nazvati. valjda ga neće opet morati podsjetiti da je trebao nazvati..
bila je svježa i mirisna, spremna za podnevnu kavicu s njim. pa mala šetnjica, da se pokažu ekipi u kvartu, zajedničko uživanje u suncu.. sredila je kuhinju, posložila stvarčice u sobi. opet je bila gladna, a ona potrebna hrana nije bila u blizini. to ju je neprestano živciralo, izjedalo iz dana u dan sve više. sad kad ga je trebala najviše uz sebe, od njega ni traga ni glasa. sve ju je to i previše iscrpljivalo. morala si je malo prileći. u zadnjih mjesec dana nije mogla bez popodnevnog sna. a kažu da su mučnine, kao, jutarnje..
predvečer, girly kavica, društvo za podršku, jedini pravi oslonac. kad imaš ljude oko sebe koji se toliko brinu za tebe, sam izgubiš orijentir koliko si zapravo u govnima i uopće nisi svjestan onoga što se događa, i da si zapravo ti glavni protagonist cijele parodije. parodije na pojave za koje misliš da se tebi nikad ne bi mogle dogoditi. i smiješ se jer znaš da je tako tragično da postaje komično, i smiješ se jer znaš da postoje ljudi koji plaču zbog i za tebe, i onda kad sam nemaš dovoljno suza.
stajala je tako na blagajni pred punom blagdanskom košarom, a misli su joj bježale po glavi kao loptice na izvlačenju lota. na ovom mjestu on je često viđen, oči su joj samo njega tražile; ma, samo da mu u lice prošapće: kukavico.. pogled joj je pao na kutijicu za koju je kao klinka mislila da su bomboni i kutovi usana joj pobjegoše u kiseli osmijeh. ha, da je ona birala aromu, ne bi slađenje ostavilo ovako gorak okus! pomalo ironično sjetila se da ima razloga biti nasmijana, sjetila se statistike, i zaključila da je ipak-one in a million! joooj, koliki red! po njezinom stanju, ona bi trebala imati prednost. barem tako piše na onoj prokletoj ploči.. prema njezinom izgledu to nitko ne bi rekao, no tih nekoliko dobivenih kilograma više dobro ju je podsjećalo na status quo.
hm, kad bi se vrijeme nekako moglo vratiti.. kad bi barem u nekoj bari naišla na zlatnu ribicu! jako bi oprezno poželjela želje za tu noć..al, shit, sve su bare presušile još prošlo ljeto.. a i za djetelinama je u ovo vrijeme opasna pomama.. nekad jednostavno nije dovoljno samo željeti da bi ti se nešto lijepo dogodilo. ovo u čem se ona nalazi san je svake žene, ali u određeno vrijeme života i s odabranim posebnim čovjekom. mogu li od vraga poteći anđeli, pitala se? ako je i sam vrag nekoć bio anđeo? nije to reverzibilan proces.. podočnjaci u kontrastu sa svijetlom bojom puti podsjetili su je da je pali anđeo, podrezanih krila. skrenut s putanje, osuđen na prisustvo vragova.. htjela bi ponovo poletjeti, pobjeći iz ova 4 zida, od 5 anđela slične sudbine, od kojih svaki ima svoju priču. priču sa željama koje nisu ostvarive, priču koja nema veze sa schopenchauerovskim voluntarizmom, koji u njihovim pričama pada u vodu, koji se svede na murphyjeve zakone. tko zna kakvi su vragovi tu imali svoje prste..
probudila se pogledavši na sat. od danas se sve vraća u normalu, a ništa više nije isto.
Post je objavljen 29.04.2007. u 19:49 sati.