prvotna ideja za post ovog naslova potječe iz razdoblja moje nihilističke nastrojenosti. nije to toliko bila nastrojenost, koliko, naprosto, status quo. sada joj je, naime, promijenjen kontekst i gotovo idealno opisuje trenutačna strujanja u mom kozmosu. danas me iznenadila sestra kad se vratila iz knjižnice s knjigom za koju nisam bila ni sigurna da postoji u prijevodu. prema njoj je snimljen i film, koji je prije nekih godinu, dvije bio na motovunu, a u američkim kinima nikad nije zaigrao. ne znam jeste li čuli, radi se o knjizi 'prozac nation' elizabeth wurtzel.
nije baš da imam pretjerano slobodnog vremena za odmaranje, čitanje i sl, no kako to obično biva, svašta se radi samo da se ne uči. počela sam čitati tu knjigu i u nebrojeno slova, riječi, rečenica. prepoznala sebe i svoje trenutno stanje. nije da mi se ovakvo što često događa, zato me valjda i dotuklo toliko jako. sada ne proživljavam prekid, nego pokušaj prekida. neuspjeli pokušaj prekida. I ponovni povratak u krug agonije. Već sam toliko suza isplakala, toliko puta izgovorila iste stvari, proanalizirala iste postupke, da sam već toliko umorna, da samo želim leći u postelju i ne ustati se. Ponovo sam bezvoljna i nezainteresirana, ne čujem ljude oko sebe, počela me ispunjavati nekakva praznina. I tu sam se onda prepoznala, kad žena kaže kako su tuga, bol i žalost u danom trenutku sasvim normalni, neugodni, ali normalni osjećaji, dok su depresije posve drukčije područje- uključuje odsutnost usiljenosti, odsutnost reakcije, odsutnost osjećaja, odsutnost zainteresiranosti. (je li moguće da sam svaki put, kad bih se osjetila prazno, zapravo bila depresivna? Hm..)
('željela sam otvoriti bočicu i pokazati joj atarax, pustiti je neka se uvjeri kako sigurnosni bijeli poklopac za zaštitu djece nije mogao prevariti ovo dijete. Željela sam joj pokazati čvrste crne pilule i kako su bile lijepe. Izgledale su baš onako kako sam ja zamišljala crnopute ljepotice. Bile su tako izazovne, njihov je izgled bio tako razoran da mi je bilo gotovo nemoguće uzeti samo jednu. Ovi su mali crni anđeli smrti namjeravali ubiti te.')
koliko puta su mi se takve stvari znale događati..samo što onda nisam imala nekog tko me voli. Imala sam novokupljeni veliki krevet u kojem sam bila sama i u kojem mi je jedna strana neprestano bila prazna. I ja sam bila prazna, nisam imala kome pokloniti svoju pažnju, svoje vrijeme, nježnost, pa da budemo i patetični, nisam imala kome pokloniti niti svoju ljubav. Nisam to bila niti sposobna. A prati me jedna zeznuta stvar: sve što ne mogu realizirati, sprovesti prema van, reflektira se natrag u mene. Zato mi moji ukućani često predbacuju sebeljublje. Hm, mogli su sve do ovih dana, kada im je postalo jasno da postoji netko koga volim više od sebe. I sada, kad sam i sama postala svjesna da sam sposobna voljeti, i biti voljena, ta ista snaga me uništava. Voli me, ali bi mogao živjeti bez mene, dio njega ostaje sa mnom, dio bi dao petama vjetra..
('bol koju osjećate za trajanja kliničke depresije kao osnovne bolesti, pokušaj je prirode (priroda se ipak gnuša nad vakuumom) da ispuni prazni prostor. Ali uza sve nakane i sav smisao, duboko depresivni su samo hodajući, oživljeni mrtvaci.')
umorna sam od takvih previranja. Umorna sam od poigravanja mnome. Umorna sam od hladnoće u njegovom glasu. Umorna sam od neiskrenosti.. umorna sam od tableta za smirenje. Umorna sam od izvora iz kojeg potječu razlozi zbog kojih moram gutati painkillere. Umorna sam od toga da me boli, da me bole njegovi nepokušaji truda, a kaže da ćemo uspjeti..
nadam se da ću noćas spavati, naspavati se i ujutro se roditi s novom snagom..
Post je objavljen 15.12.2007. u 21:35 sati.