pedeset+

srijeda, 31.10.2007.

Beograd - handled with great care

Čini mi se da je krajnje vrijeme da završim priču o Beogradu.
Nije se mnogo toga promijenilo od lani ( vidi post Biti na jalovoj planeti zemlji ) i nema smisla ponavljati lanjska zapažanja i utiske.
Ove godine sam malo više štedila zdravlje što znači bilo je malo manje hodanja i obilaženja a malo više odmora, druženja i uživanja u Vesninom i Lukinom društvu i u Vesninom renoviranom stanu. Pošto je vraćanje u njen stan na Dušanovcu jako veseli, moram to spomenuti. Četrdesetak godina stari roditeljski stan od 130 kvadrata podijelili su na dva, u jednom stoji tetka Vaja, vitalna kraljica majka od 83 godine, u drugom Vesna i Luka. Vesnin stan ima 4 prostorije, Luka ima svoju privatnost, tj. dvije sobe, dnevno - radnu i spavaću, veliki dnevni boravak uz novu kuhinjsku nišu, malu Vesninu spavaću i novo kupatilo.


Najčešća Vesnina poza tih dana – spašavanje biljke.


Vesnino najdraže mjesto za izlazak – Greenet kafići s nebrojenom ponudom najbolje kafe u gradu , u njenom slučaju - double duch je No.1.

Cijelom dužinom stana na dvije strane puca pogled na grad sa velikih prozora. Mada teško žive od Vesnine profesorske plaće uspjeli su to financirati uz maminu štednju i bez lešinarskih kredita. I zaista je dobro boraviti u stanu gdje konačno sve funkcionira za razliku od bivšeg stana ( kojeg sad iznajmljuje za 250 Eura mjesečno) koji je produkt brzopotezne ratne izgradnje, tj. fušerska i ružna improvizacija. Manje smo izlazile po restoranima – što obje jako volimo, kuhalo se doma i udruženim snagama smo si priuštile sve što volimo od spize, tako da sam se vratila deblja nego što sam bila. Stan je krasan, sa vrlo malo bazičnog, klasičnog i kvalitetnog namještaja od punog drveta, novo tapecirani stari kauč, udobne stolice i male antikne fotelje s naslonima za ruke, ostalo je sve ručne izrade, plakari i puno polica – dnevni boravak bi zapravo mogao biti udobna, topla, bez ijedne primjese kiča, javna biblioteka-galerija jer stan je pun grafika poznatog umjetnika Stevana Kneževića, pok. Vesninog muža. Bilo je vremena za izležavanje, čitanje, gledanje kabelskog TV-a, uglavnom smo gledali krimi serije, malo sam gledala i njihov parlament koji im služi uglavnom za prepucavanje i vježbanje širom poznate srpske duhovitosti. Bilo je vremena za pravo druženje uz gluvarenje. Imam puno prijateljica ali Vesna je jedina s kojom bih mogla živjeti. Skromna i jednostavna u životnim navikama, staložena, cool na svoj način, nenametljiva, pametna, obrazovana. Jedina koja ima oštrije kriterije od mene i to po pitanju svega. Prava je moralna vertikala. Nije tolerantna prema ljudskim slabostima kao ja, niti si ih dopušta. Jako dobro razlučuje što je važno u životu a što ne, zna što hoće i to postiže strogom selekcijom materijalnih i duhovnih sadržaja. Mada se dobro poznajemo mogle bi se razumjeti i u tišini ali naših razgovora nikad dosta. Najdraža su mi njena zapažanja i proces razmišljanja kad treba doći do nekog stava i mišljenja. Ja sve poimam više srcem nego glavom i njena strogost i preciznost u argumentiranju stavova me uvijek ugodno iznenadi. Ima nešto od muškog analitičkog uma koji meni nedostaje.
I tako uživajući u lakoći življenja, tipičnom stanju na svakom odmoru, učinilo mi se da se ove godine u Beogradu lakše diše. Naročito vikendom kad takoreći od gužve ne možeš šetati Kalimegdanom, Adom Ciganlijom ili Knez Mihajlovom, niti naći mjesta u mnogobrojnim ušminkanim kafićima. Osmjeh se vratio na lica Beograđana kao i mnogobrojnih stranaca koji očigledno iznenađeni šušurom i gradskim štihom ne znaju gdje bi prije od kulturnih događanja. Ne znam ko to sve financira, al ja u 10 dana nisam stigla obaći sve izložbe a kamoli mnogobrojna događanja:
u sklopu Dana evropske baštine razne izložbe, predavanja i događanja koja financiraju mnogobrojni evropski konzulati, instituti i kulturni centri, zatim Bitef, festivali, konceri, partiji, sva kazališta i kina rade, takmičenja u plesu, Internacionalni tango festival, sve knjižare otvorene i vikendom do pola noći.
Od plana kojeg smo gledajući Yellow cab zacrtale dosta toga nisam uspjele vidjeti.
Primaran je bio Bitef o kojem ću u zasebnom postu.
Boravak mi je začinila i školska prijateljica i moja redovna blog komentatorica Anka Stanojčić- ex Suvajdžić. Jedva je uspjela od mnogobrojnih profesionalnih ( ona je cijenjeni nefrolog koja ne može stići na sve seminare na koje je pozivaju kao predavača diljem Evrope ) kao i privatnih obaveza ( bolestan muž, dva sina, kuća…), izdvojiti dan samo za mene, tj. zajedničko uživanje u prekrasnom subotnjem danu. Najkraći opis moje Anke Makaranke je da je uvijek bila prava dama - čak i u gimnaziji, klasični izgled, uredna frizura, obavezne naušnice i nakit, proper and straight - kako i treba, pametna, obrazovana, informirana, pouzdana ko čvrsta stijena, na svoj način ozbiljna a opet sklona zezanju, tj. olakšavanju života, sebi prijateljima, kroz humor.


Moje dvije frendice.
Tako smo kao prave dame over 50 i zacrtane destinacije obilazile sa taksijem.
Prvo Titov grob i Muzej. Prekrasan dio Beograda koji podsjeća na Beverly hills sa mnogo uređenog zelenila me je oduševio kao i nivo s kojim se održava Titovo boravište i njegova ostavština.


Isprijed kuće cvijeća.


Najljepši Titov spomenik made by Augustinčić.


Impresivni ulaz,


i minimalistički jednostavna grobnica.


Izložba štafeta, ima pravih malih umjetničkih djela,


prekrasno izrađene narodne nošnje svih bivših yu prostora,


i pokloni iz dalekih prijateljskih nesvrstanih zemalja.

Poslije razgledavanja Titovog groba, izložbe štafeta, te Titovih raskošnih radnih prostorija slijedila je impresivna etnografska izložba – zapravo pokloni koje je Tito dobio od svog naroda i stranih državnika : nošnje, ručni radovi, staro oružje, instrumenti, nakit, etno ukrasi….Gostoljubivi domaćini, kustos muzeja i radnik Vlada Ilić su nam kao i mnogobrojnim manjim grupama stranaca pomagali pri razgledavanju, pojedine eksponate popratili duhovitim anegdotama i na kraju nas počastili kafom i razgovorom. Ja ne bi bila ja da ne postavljam nezgodna pitanja i ne komentiram propuste – reko, trebali biste imati katalog ili nekakav prospekt kojeg bi ljudi rado ponijeli za uspomenu, rekoše – e, za to se nema para, a ja što ne uvedete simbolične ulaznice pa biste mogli tiskati kataloge , pa i njih prodavati, rekoše, ne, to bi bilo kontra Titove želje, sve ovo je Tito ostavio svom narodu, a zna se da smo svi bez para - naročito penzioneri, ovako nam se ljudi po nekoliko puta vraćaju, reko – dolaze li iz drugih krajeva bivše Juge… iz Hrvatske najmanje, ali zato Slovenci dolaze, ponekad i po 10 autobusa ( sad bi Pervan reko… a onda dolaze po nekoliko puta svaki ). Na to ja – mogli biste uvesti dobrovoljni prilog, eto ja bih prva nešto ostavila… a, ne, nismo mi crkva. Upitah ja … koja mu je funkcija u Muzeju pošto je čovjek živa enciklopedija, sve zna, on reče-ima nas troje, svi smo mi samo obični radnici koji rade sve što treba : čiste, kose travu, održavaju park, cvijeće, rade kao redari, vodiči i domaćini. Tako ne saznah koje je struke, samo da Muzej financira Grad iz proračuna te da svi imaju plaću oko 2.400,00 kuna. Pomislih, s obzirom na Titov rejting u našim novim državama čudo da nije sve opljačkano i uništeno, poklonjeno ili prodano nekim novim vođama. Lijepo od njih što čuvaju narodno blago i sve održavaju na pristojnom nivou. Drago mi je da Tito ipak nije završio samo u Poštenoj kafani u kojoj sam bila prošle godine. Također primijetih da nedostaje izložba koja bi prezentirala lik, djelo i međunarodni značaj Tita, odgovor je bio – prerano je, sva dokumentacija se čuva ali je toliko toga da bi trebao puno veći prostor za prezentiranje njegovih djela, te sistematska tematska obrada po periodima što bi bio vrlo zahtjevan posao.
Nakon Tita, taksijem do Konaka Kneginje Milice, jedne od najljepših građevina u Beogradu. Prostorije sređene u tipično orijentalnom stilu – kao da si Bosni, u podrumu izložba u sklopu Dani evropske baštine 2007. - To fall in love with a city.
Došlo vrijeme i za ručak, gdje dalje nego u nekoliko metara udaljenu legendarnu kafanu Znak pitanja: izvrsna i jeftina spiza, jedva uhvatismo stol od najezde stranaca, slijedila je pljeskavica s kajmakom, pečena paprika, prebranac.
Preporučujem da svi koji se nađu u Beogradu vikendom odu na ručak u ? jer je uz mnogobrojna vjenčanja u Sabornoj crkvi koja se nalazi prekoputa, živo i veselo.

Uz ugodno ćaskanje s dragom prijateljicom slijedila je šetnja obližnjom Knez Mihajlovom i Kalimegdanom, zamalo sam prilegla u travu, poslije ručka mi uvijek – padne život- što kažu naši. Pogledasmo i izložbu u galeriji Cvijete Zuzorić i taksijem na Adu Ciganliju. Čovječe što su od Ade napravili ! Sve sređeno, ušminkano, priroda u sred grada, Ada- bivši otok – sad poluotok, okružena čistom rijekom sa svih strana, veliki vodoskok na ulazu, sređeno kupalište sa svim plažnim rekvizitima, nekoliko diskretnih restorana koji ne remete ljepotu prirode, od naroda ne možeš normalno šetati, joggeri, biciklisti, staro, mlado, djeca po mnogobrojnim igralištima… ma predivno.







Bilo je i kupača.


No comment.
Nakon Ade, već prilično umorne taksijem do kuće da se malo odmorimo te sredimo za odlazak u pozorište na Terazijama na moderni balet La Capinera u sklopu Bitefovog Show case programa. Odlična i bogata predstava, tj. moderni balet koji dokazuje da srpski balet prati svjetske trendove, muzika – izbor, adaptacija i originalna muzika Kirila Džajkovskog ( u stilu Dead can dance), libreto, režija i koreografija - Michele Merola, odlični kostimi Jelene Malešević. Jedina zamjerka režiji je nepotrebni narator koji u ženskom rodu priča priču o ljubavi.


Izlazak na 4. bis.
Anka je poslije predstave ipak odlučila poć doma jer je sutradan čekalo naporno dežurstvo a Vesna i ja produžile na veliki dobrotvorni koncert ispred Skupštine koji je za Beograđane sponzorirao njihov slavni košarkaš Vlado Divac.


Vesna kaže - ovo se Vlado uvlači narodu ne bi li mu odobrili poduzetničke apetite jer je vanka zaradio masu love.
Dočekala nas masa svijeta i neki narodnjaci, Vesna se isti čas okrenila da idemo doma, reko, čekaj sad će netko drugi… ma kakvi, objasnila mi je da joj je mučnina jer se sjetila masovnih primitivnih političkih okupljanja jednog poludjelog naroda i da to jednostavno ne može podnijeti. O.K., vidjela sam bar nešto, a cijeli dan mi je ionako bio too much.


Bilo je impresivno vidjeti toliko dobro raspoloženog naroda. Dok smo odlazili nastup je počeo neki Jamajkanac s vrlo lošim regeom.


U svojim slobodnim šetnjama dok je Vesna radila nailazila sam na razne prizore :
Sve oko vlasti i Vlade mora biti besprijekorno,


ali ima još ovakvih prizora...



I ovakvih…


udomljavanje kućnih ljubimaca...


.. lovajući taksi uz cestu...
i ovakvih…
Buvljak u Zemunu…


i buvljak na sred Knez Mihajlove- igračke, a sa druge strane česme medalje iz svih ratova i svih bivših vojski.


Od Trga do Kalimegdana, puni kafić do kafića.


Nađoh se i sa kolegicama anglisticama, nismo se puno promijenile i za shvatit sve- ko smo, što smo, gdje smo - nije potrebno puno riječi.

Što objektivno reći o ponašanju Srba prema jednoj Hrvatici i to iz Makarske – nisam sa puno njih kontaktirala, uglavnom sam se kretala ili u krugu naših ( Vesna i Anka), u krugu bivših kolegica sa faksa, ukratko intelektualaca . Od običnog puka - kumice na pijaci, poneki prodavači i taksisti. Glavna reakcija je uglavnom bila, ah, more…, bili smo u Makarskoj davne…bla…bla…bla… sa završnim - pju, ko nas bre, zavadi ! Jedan taksista, fini postariji gospodin sa mirišljavim, čistim i novim autom – ovo ističem jer taksiji su uglavnom stare kante koje u nas ne bi prošle ni tehnički pregled, me obazrivo pitao jesam li imala ružnih reakcija na moju –dalmatinštinu-, reko, ne, ni sada, niti ikada prije. Bilo mu drago. Čak sam pomislila da će nas častit vožnjom ne bi li iskupio grijehe svog naroda. Nije, al je račun bio niži nego inače - 25 kuna za relaciju koju bi u Zagrebu ili u Makarskoj platili najmanje 100 kuna. Taksija ima bezbroj i kad god Vlada odluči napravit reda, demonstriraju. Tako da i cijena vožnje zbog konkurencije ostaje vrlo niska. Čini mi se da pola muške populacije živi od taksiranja.

Uglavnom, većina ljudi se svojski trudi zaboraviti i ne spominjati rat, i kao noj s glavom u pijesku, glumiti normalu.


Preporučena poza za preživljavanje i suživot poslije rata.

Ova poza me podsjetila na predstavu Handle with great care. Predstavu za koju sam jedva nabavila kartu jer je bila rezervirana za sponzore i umjetnike goste. Al mi se svidio naslov i najava. Predstavu koja me je strašno zamorila i iznervirala ali jedinu koja mi se opetovano u slikama vraća u sjećanje.


Na potpuno crnoj sceni francuski jogi iznad kojeg svijetli slaba žarulja sa starovinskim običnim sjenilom - ta jedina rasvjeta varira od slabog do jedva vidljivog svijetla, po njoj se vrlo sporim pokretima kreću 2 ženske leđima okrenute publici, nevjerovatno sporo pužu po krevetu, spuštaju se, pa opet penju, obučene su u crno, klasične suknje chanel dužine, crne dolčevite, crne hulahopke. Na glavi imaju ogromne barokne perike sa punđama sa strane i u teško vidljivoj rasvjeti, na trbuhu s podignutim nogama od koljena, podsjećaju na kukce ili neka čudna metamorfozirana bića. Sporo, dugo i zamorno za oči gmizanje prati abnormalno glasna, ono što oni zovu, muzika – zapravo strašno iritantni zvuci, pretpostavljam bušilice, polijetanja aviona – ta buka me ubila tako da sam čak bila ljuta poslije predstave.
Buka bi se povremeno stišala uz jedva čujnu muziku iz neke opere što je pretpostavljam uz jogi i perike trebala biti naznaka teatra. Nakon dugog, mučnog i za plesačice vrlo napornog kretanja, otpužu u mrak van usko osvijetljenog kruga nad jogijem, iz mraka se pojavljuju hodajući, skidaju perike i autorica predstave oblači vrlo visoke štikle. Imaju i drugi kraj gdje im osvjetljavaju lica. Poslije sam pročitala kritiku i razgovor sa autoricom i koreografom Dalijom Aćin. Centar istraživanja je fenomen sjećanja, vraćajući sebe i publiku u maglovite sobe sjećanja, autorica predstavlja
prošlost kao amorfne oblike koji klize, smjenjuju se , pojavljuju i nestaju. U izvođenju Dalije Aćin i Ane Ignjatović se prvo realno sjećanje i njegova preoblikovana forma smjenjuju kao neraskidiv i neodvojiv ples prethodnih iskustava , života, bića. Intimno a opet daleko, lično a opet strano. I zato time treba – rukovati s najvećom pažnjom.
Pričala sam Vesni kako me je izmučila predstava i da bi bila puno bolja da se odvijala u tišini ili uz neki snimljeni daleki žamor grada, ljudi…whatever, jer ja tako doživljavam sjećanja. A ona će na to da ne smijem zaboraviti da se nove generacije rađaju i žive uz abnormalnu buku. Po mom mišljenju dobar kraj ove depresivne predstave bi bio i primal scream. Nisam htjela Vesni načinjati ratnu temu jer je zamara i iritira ( kao uostalom i sve nas), ali pomislih da su upravo takva, uz buku topova, sjećanja majki i novorođenih beba u nekom podzemnom skloništu u Vukovaru, diljem Like i hrvatskih, bosanskih i srpskih sela za koje prije rata nikad nismo čuli. Luka, student psihologije, mi je prije par godina rekao da su proveli istraživanje i ustanovili da u Srbiji od PTSP- ija boluje više žena nego muškaraca. Ne znam da je u našoj muškoj jagmi za statusom pravobranitelja (uz obaveznu PTSP dijagnozu) ikad provedeno istraživanje među ženama i djecom, ali vjerujem da su njihova sjećanja slična ovoj predstavi.

Razmišljam koliko su sretni oni čija sjećanja žive u svjetlosti, bjelini, bojama, tišini, muzici.....
šapatu mora koje oplakuje žalo.

četvrtak, 25.10.2007.

Alles gut

Ništa mi neće ovi dan pokvarit
ni lupeži, barbari, ni glupi političari,
ni umišljene čunke, ni zli komentari,
ni generali, ni svjetski vladari.

Alles gut. Idemo unatrag u Dan Grada. Vraćanje unazad je dobro za koncentraciju, kaže Dinko. A ja, ako ga sad ne stavim, neću nikad. Upravo se moj i ja pukli s kapučino tortom iz Bobisa. Prethodilo je gledanje vatrometa iz prvog reda partera, tj. na putu kući sa parkinga na Osejavi.
Kaže on – a ovo je onaj dječji.


Prije toga koncert TBF-a na Kačiću. Odradili sat vrimena priko ku… i nakon toga – laku noć. Pederi. Doduše i nije bilo publike. Dan grada od ku… i priko ku…kažu svi . Ja nadodajem - grad od ku… , narod od ku… i vlast od ku…


Sicky snima a ja njih i njega da se uvjerite koliko je bilo krcato svita, veselo i napeto.

Ne bi ni mi vjerovatno izišli ko većina građana da nismo bili pozvani po ne znam koji put na Global tours prezentaciju zdravog spavanja na fantastičnoj garnituri od 2000 Eura. Nije mi se kužinavalo, reko ajmo na njihovu večeru, a dobićemo opet i koje putovanje. Dobili Istru u kojoj smo već bili, pa se ljubazno zahvalili na večeri i požurili na glavnu feštu uoči Dana Grada.
Nešto malo klinaca se cunga i beživotno kljuca glavom… gdje nam je radost… pa slavimo Dan voljenog nam grada. Sitih se Splitskih proslava Dana grada, šušura, svi veseli, razdragani. Maaalo svita u nas, tu i tamo koji sikjuriti i hadezejski poglavari koje nitko nije bira.
Kažu mi da su u nedostatku zaslužnog kadra među svojim redovima, nagradu Grada dali Ljilji Vokić za posebne zasluge u prošlosti. Ne znam koji sam to dio razvoja grada propustila niti se sićam da sam je vidila bar na kafi isprid njihove kafane. Isto tako ni sve osuđene generale – njihvom zaslugom proglašene počasne građane. Neka svita, svak triba iskoristit svojih pet minuta slave. I moći. Srezali i proračun. Fali para. I kome će oduzeti nego građanskim udrugama.
Pa onda nadoknađuju proslavom. Fala im, ma mogli smo i bez toga. Potrošilo se sigurno više nego što su zakinuli građanima.

Ništa mi ne može ovi dan pokvarit.

Amo unazad ..popodne … odmaranje uz PeCu., ručak častio Grad i to po prvi put bez gužve i navale oko spize.
Nešto se narodu ne da, pun im ku… svega. Sram te bilo 50plus, tu rič ravno 7 puta. A nisam ja takva, to sam danas čula od naroda. A koliko će tek ta sočna rič bit frekvantna za vrime preizborne borbe. Oćel uopće iko u gradu na izbore ? Ionako se naša ne konta. Po mojoj procjeni je narod bojkotira Dan Grada. Il je većina po bilom svitu, ovo je vrime od vijađa dok se još Euri nisu otopili u novoj navali poskupljenja komunalija.

Isto se gigantski rižot cool tempom izio.



Prije toga sam uživala u konačno lipom jutru bez obaveza, frke, bez bolova – ranom zorom Voltaren čepić i tablete. Još uvik mi je dobro. I ako mi pun misec da zaspat – ništa mi neće ovi dan pokvarit.

Kao ni jučerašnje veće s Ankom Makarankom, Ivnom, Wesom, Vicom i Mišom. Nitko se od drugih blogera i anonimaca nije pojavio, konoba samo naša, naručena peka - savršena, čak nam je Dane malo zasvira i zapiva.


Topli pozdrav svima koji nisu došli.


Lipo druženje uz interesantni zaključak večeri – ništa nas ne može bolit – kaže bloger Wes jer po kvantnoj fizici ne postojimo. I projekcije, a ne judi, se uvalili u vječnu priču - ko smo, što smo, odakle smo, kuda idemo…za vanzemaljsko porijeklo saznasmo od Miše - eksperta za životne nepoznanice. I da je sve negdje zapisano. Al se ne zna. Neki opet tvrde : zna se.
Bilo je dobro, ne znam kako sam izdržala jer sam se kasno vratila iz Splita nakon još jednog oproštaja sa my precious koja je otputovala u Rijeku da prezentira radionicu Art for social transformation. Lipo da ima judi koji i na tome rade. Al ih je malo.


Otpratili smo Linu nakon razgledavanja St. biennala grafike- ima i ona jedan izložen rad. Povratak doma je bio uz nebesku predstavu.


Ova gori je je za Milorda... lipo je i kad nije lipo,


a i u vas zavejao sneg…


kaže moja draga gošća Anka Makaranka Beograđanka,


dok Bilko u košarici za kruh glumi da nije odavde.

Alles ist gut. Ništa mi neće ovi dan pokvarit.

srijeda, 17.10.2007.

Biti on the road

Petak.
Željka night. Ja friško iz Beograda. Zadnji dan čekajući red na kasi u samoposluzi slučajno ugledah CD -Nema laži, nema prevare-, uživo, Zagreb '85. Zašto ne, ako ne zbog možda najboljeg YU rocka, onda zbog sjećanja.
I puštam iznenađenje prijateljici Željki, također beogradskoj studentici……


Pjevamo, pojačavam….kad ona meni : stišaj…zašto ?…zbog Vukovara…moj se umiješa… ne zna ti ona ništa… tek je stigla a ona inače ne sluša i ne gleda vijesti…
ma čekaj, čuj još ovo…
SFRJ naughty boy, prostačina kakav je uvijek bio nastavlja : a sad ćemo da pevamo još jednu ljubavnu pesmu, ta se ljubavna pesma zove – kad se ženska popali, može da se opali… ne, ne, ne,ne, pogrešio sam… ta se ljubavna pesma zove… ja bih da ti malčice, mazim stidne dlačice… ne, ne, ne, ne, ta se ljubavna pesma zove… kad se setim venerinog brega, opet bih se popeo na njega…. ne, ne, ne, ne…uvek se zeznem, ne znam šta mi je…ta se ljubavna pesma zove.. od tvoga dodira, kita mi eksplodira… sram te bilo Đorđeviću, saberi se, sačekaj malo... ta se najlepša ljubavna pesma zove : Sačekaj…
i slijedi maestralna ljubavna u rangu Pink Floyd-a, potpomognuta s tisućama zagrebačkih grla :

Pamtim
lepe trenutke,
a ona se ničega ne seća
i dok u zidove gledamo ćutke
saznajem, njeno ime je nesreća.
Sačekaj
da zora svane,
sačekaj da kiša stane,
sačekaj.
Oluja je, vetar duva,
nema nikog da te čuva,
sačekaj.
Većeras kod mene malo slavlje,
popiću jos jednu u tvoje zdravlje.
Proteklo je mnogo vode Dunavom i Savom
još tragam za svojom izgubljenom slavom.
Sačekaj da zora svane,
sačekaj da kiša stane,
sačekaj.
Oluja je, vetar duva,
nema nikog da te čuva,
sačekaj.
Hladno je, spremaš se za put,
evo ti moj zimski kaput,
ne dam ti da odeš, zaključaću vrata,
znaš da se davljenik i za slamku hvata.
Sačekaj da zora svane,
sačekaj da kiša stane,
sačekaj.
Oluja je, vetar duva,
nema nikog da te čuva,
sačekaj.

Majku mu četničku, dobar je.
A zatim budala nastavlja sa zabranjenom odom bivšoj JNA :

Kako je lepo biti glup,
stoka ume da nervira,
gutaj šta ti se servira,
kako je lepo biti glup.
Kako je lepo biti glup,
bolje mozak sakrivati,
pa ćutati i plivati,
kako je lepo biti glup.
Ne bavi se politikom,
spavaj, radi, ćuti, jedi
i ne veruj više nikom,
lezi, diž se, ustaj, sedi!
Kosa gori ispod šlema,
valjamo se po prašini,
niko od nas pojma nema,
da smo davno u mašini.
Kako je lepo biti glup,
mani glavu, pasi travu,
glup si, nisi ti u pravu,
kako je lepo biti glup!
Kako je lepo biti glup,
baš te boli šta ti rade,
ko te laže, ko te krade,
kako je lepo biti glup.

I dakako glupa gluperda, di će nego uz četnike. Kamo sreće da se držao svojih zabranjivanih pjesama zbog kojih je proglašen državnom nepogodom, tj. antidržavnim elementom.

Željki je najdraža Kad padne noć, nalazim je na Youtube-u….otpjevasmo je na sav glas.

I onda mi njih dvoje podnesoše izvještaj o Haškoj presudi…opet po Hrvatskoj ogorčenost, ljutnja, govor mržnje… kako ću u takvoj nacionalnoj psihozi pisati o Beogradu ? Nije da me čitaju u cijeloj Hrvatskoj, al nije umjesno. Nije umjesno ni da se 15 godina ne govori u tome a sad pizdi cijela Hrvatska. Nije umjesno ni da se nakon 15 godina procesuiraju ratni zločinci. Jebem ti i njih, i Haag i nas.

Za one koji ne čitaju Milorda, sve je rekao u ovo malo riječi :

Pad Vukovara

Na pragu prve radosti, tebi na tragu, eto umire Vukovar, u čudesnoj slavi svojoj ...
U buci prvih pijetlova, mali i maleni utaman skrivahu vratove, ne mogavši nigda umrijeti ...
Gola pod mjesečinom, za njima tuži domovina, stideći se svojih rana ...
Sad ona pjeva, ostala i sama, zvoneći sjetno u vjekove ...

Eto je snijeg, i eto je napahuljalo, eto je bijelo, bijelo od večeras ...
Ostavljam Vukovar u Božjoj bjelini i krećem tragom svojih sjećanja.

Ljuta sam na samu sebe. Na vrijeme koje leti. Gledam za njim zbunjeno izgubljenim pogledom ko moj mačak Bilko za neuhvaćenom pticom. Ne znam se više organizirati.
Volila bih da svaki dan stignem napisati nešto, zabilježiti vrijeme a ne kaskati za mislima-osjećajima. Vuku se litnji repovi za mnom, vuče se Beograd i Bitef. Napisala post, pa zbog Vukovara odgodila. Pa me Bora odvede u prošlost po kafanama, pa shvatih da ne može sve u jedan, pa- prepravke. I konačno opet jedan dugi, ne mogu ja na kratko.
Divim se blogerima koji pišu kratko, sažeto. Al što ću, stara sam 100, 200, 300 godina
ko što kaže moj omiljeni bloger Armin. I žedna i gladna prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Ko ima vremena i strpljenja, pročitat će.
Hogar kaže – dani koji se ne pamte kao da nisu ni postojali. Ruža iz Holandije šalje poruku- nadam se da si u Beogradu našla bar tragove onog što si tražila. Koji vam je…? Nije da zbrajam dva i dva, niti tražim dijelove sebe razbacane po bijelom svijetu. Svi djelići su u meni, ne živim u prošlosti i od prošlosti kao mnogi. Volim se samo onako prustovski sjećati sretnih, bezbrižnih trenutaka… boje, mirisi, okusi, zvuci, riječi, dodiri. Istrenirala sam se da se loših ne sjećam - pamtim ih s prihvaćanjem, oprostom, humorom.
Da ne bih ponovo rado proputovala prošlošću, lagala bih. Ista sam. Ostalo se promijenilo. Nisam nostalgična. Ništa ne bih ni mijenjala. I toliko je novih mogućnosti za koje nemam vremena. ( Jedna od njih je i pisanje bloga, svi u kući gunđaju kad me vide za PeCom. )
Ali htjela, ne htjela - prošlost oživljava. Mada u postu Biti na jalovoj planeti Zemlji podrobno opisah Beograd, uz pomoć kretena Bore Čorbe naviru sjećanja.
Paaaaamtim….
zadnje dvije studentske godine, moju cimericu, dragu malu prijateljicu Biljanu koja me negdje u Ljubljani u kolicima čita, al se ne javlja, stan preko puta Radio Beograda – odjednom je Centar, nakon 2 godine stanovanja po periferijama, postao moj front yard – ponekad bih izlazila u kućnim papučama; pamtim….gluvarenja i bezbroj ispijenih piva u Grmeču i Šumatovcu- sa prozora bi pogledali koga ima ispred Šume – okupljališta intelektualne elite ali i šljama- novinara, pjesnika boema, glumaca, pjevača. Prve dvije godine studija sam izlazila samo u disko Cepelin gdje se bjesomučno plesalo, muzika - the best – crnačka – r n b, funkey, soul – ništa pop hitovi i top liste. Preseljenjem u centar uklopih se u ekipu kojima ples baš nije bio napet. Biljana i Nebojša – zaljubljeni par i nas par luzera, bluzera, đezera, bitnika, hipija - Preša, Koki, Anđa, Pop, koji smo ispijajući pive i razglabajući o svemu i svačemu bespomoćno i ljutito gledali kako se ko dvoje teladi gledaju u oči, drže za ručice i sline jedno nad drugim. Prva štacija- Grmeč, zatim Šumatovac do ponoći, zatim na još jednu pivu u novootvoreni pothodnik kod Doma omladine koji je radio cijelu noć. E, tu bi nas zaskočio Bora Čorba – uvijek gladan i žedan, bez kinte, gitara na ramenu, duge masne kose…plisov, grebator, seljačina, prostačina…ma, čak smo ga izbjegavali, sakrivali se ili bježali, netko bi otišao u izvidnicu…o.k., teren slobodan. On, Koki i Pop su uvijek furali gitare jer su svirali u Ateljeu 212 ( također 20-ak metara od nas), nastupali su u Jesus Christ superstar-u, bili songvrajteri i noć je vrlo često završavala svirkom. E tada bi sve Borine mane zaboravljali. Onda su još bili akustičari, pjevali u 3 glasa svoje pjesmuljke ili rok hitove. Bora je bio najbolji kao Joe Cocker. Dakako, sve je garnirao svojim prostačkim stihovima i bazama. Kad malo bolje promislim mislim da nas se i ne sjeća. Nikad nikoga nije gledao u oči, po danu se nikome nije javljao, bili smo samo ekipa o koju se mogao ogrebati. Za ženske nije bio zainteresiran, je li bio iskompleksiran, sam Bog će ga znati. Jedanput kad nam je gazda Bogoljub otišao na selo na njegov nagovor završismo svi u našoj sobi – instant party .. Bora je sa sobom dovukao nekog Holanđanina, 4 gitare, svirka - ludilo. Ujutro galama, frka… Holanđanin šeta među prosutim tijelima po podu i pizdi… nestala mu gitara. I znali smo – Bora je nestao zajedno s njom. Blamaža od čovjeka. Kreten bio i ostao. Proslavio se kad sam ja već odavna napustila Beograd. Često sam se pitala da nisam krivo procijenila čovjeka, pjesme su mu prekrasne, antologijske, evergreen-i puni muzike, nježnih akorda, a opet drčnog rock zvuka. Drčni imidž i drčni glas. 89. se, na proputovanju za Istanbul nađoh sa Kokijem i Prešom. Taman pred izbore, dakako- poznata srpska duhovita šega oko te frke, kažu i Bora ima stranku POP – Partija običnih pijanica koja je ušla u koaliciju sa SUP-om- Strankom Uživalaca Piva i Flašističkom strankom. Što mu je trebalo da prigrli i promovira četništvo, zna samo on.
Znam da smo ostali uskraćeni njegove muzike. I da ga nigdje u Hrvatskoj nećemo skoro čuti. I da nisam pogriješila u procjeni njegovog lika.
Pamtim…bili smo kraljevi i kraljice beogradskih kafana - Prešernova klet, Rupa, GrmeČ, Lipa, Šumatovac – sve u Centru, tj. par minuta od kuće. Odakle nam lova - ne sjećam se, moglo se uz uštedu na prijevozu kojeg više nismo trebali, uz gladovanje – što zbog linije što zbog nedostatka para, ali i uz zimnicu Biljine mame – slatko, marmelade, sir, kajmak, kiseliš. Bilja je bila financijski planer. Uvečer bi svako ispraznio džepove, zbrojili bismo koliko imamo i koliko možemo piti, i kreći u obilazak. Nismo bili alkosi, pilo se štedljivo i umjereno i rijetko bi bili zamantani, taman koliko treba za guštanje.




Prijateljice 70- ih i 90- ih . Sa Biljom je uvijek bilo veselo. Danas se pozdravljamo sa : ajde da preživimo !
Bez obzira kada bih legla uvijek sam bila ranoranilac, ujutro ko tičica - sretna što sam živa ko što mala djeca znaju cvrkutati u 5 ujutro. To je svima uvijek išlo na živce. Većinu dana sam provodila, ako ne faksu onda u SKC-u ( Studentski kulturni centar) koji mi je bio drugi dom.
Amo nazad u kafane.
Rupa- pokraj Knez Mihajlove – je privlačila i okupljala alkose, pjesnike, boeme i studente Dalmoše i novinare. Glavna zvijezda je bio Miloš Lazić sa svojom gitarom i starogradskim pjesmama. Pjevalo se. Zaneseno. Zaljubljeno. Laza boem, šmeker, zavodnik, na kraju oženio našu Makaranku Ankicu. Brak nažalost nije dugo trajao. ( Kaže Rica da ga je neki dan vidio na našoj TV. ) Sve je zavodio svojom pjesmom. Da tih godina nisam bila sretno, pa nesretno, pa opet sretno zaljubljena u čovjeka mog života koji je bio na akademiji u Novom Sadu i povremeno dolazio, tko zna, teško je bilo odolit njegovom šarmu. U pauzama svirke i pjesme su sveznalice, arogantni studenti žurnalistike prosipali svoju pamet i informiranost. Slušala sam, i mada sam često uočavala neistine i poluinformiranost , šutila, jer im nisam htjela remetiti besser wissen konstelaciju. U to vrijeme u kafanama nije bilo zvučnika niti treštanja ko u današnjim kafićima tako da su zapravo svi prisutni, pa i nepoznati sudjelovali u raspravama. Zatim bi proslijedili u Grmeč, na kraju Šumatovac. Konobari, vremešni, uglađeni, crne hlače, bijela košulja s leptiricom, podšišani, čistih ruku i noktiju, salveta preko lijeve, u hodu lagano nakošene glave na desno, su nas volili i tretirali kraljevski. Biti konobar je bilo važno zanimanje, u socijalizmu to nije mogao biti svatko, morao si imati i stas i kulturu ophođenja. Mijo Divić, naš uvaženi holtelijer i ex profesor ugostiteljstva, priča da bi potencijalni đaci prvo prošli zdravstveno higijensku inspekciju, oni sa tjelesnim manama nisu dolazili u obzir, morali prošetati ko manekeni ispred žirija profesora jer pokreti i hod su bili jako važni, odabranima nisu radili IQ ali se obavljao razgovor gdje bi se procijenila sposobnost komunikacije, nivo znanja-znanje stranih jezika je bila velika prednost, i snalažljivost u svim situacijama. Socijalistički konobari su bili estete, po potrebi moderatori, suci, psiholozi, naše sluge pokorne ali i vladari - za razliku od današnjih mulaca po kafićima koji ne znaš je li više mrze sebe, gazdu, nas, ili, nenavikli radit, svoj privremeni posao. Moj otac je bio konobar. Stol je uvijek morao biti propisno postavljen, 2 puta bi glancao svoj tanjur i beštek uz obavezno pitanje- je li ovo čisto – samo bi to čekali pa pukli u smijeh, nije podnosio nekulturne manire za stolom, naročito ljude koji jedu iz teče ili umaču kruh u zdjelu, do kraja života je bio pravi gospodin, nosio odijela, bijele košulje i kravatu.
Obađoh ove godine moja utočišta - SKC zatvoren i neuređen, povrememeno alternativna scena organizira koncerte, Rupe više nema, Grmeč i Šumatovac pretvoreni u prazne šminkerske restorane. Prije je svaka kafana na šanku imala visoke, debele kocke gibanice i zeljanice, i tvrdo kuhana jaja. Za alkose da im se nađe kad im uskuhaju želuci. I nama studentima koji bi dan preživjeli uz jedan đevrek samo da bismo uvečer nastavljali endless story. Nema više takve gibanice i zeljanice nigdje, po pekarama i fast food mjestima se prodaju bosanske motane pite, al to nije to. Jedva pronađosmo ove godine prebranac, tj. gravče na tavče u ? - Znaku pitanja. Lani ga ne nađosmo niti u jednoj kafani, pa niti u onima koje su zadržale autentičnost kao Čuburska lipa i sve odreda na Skadarliji-Vesna i ja smo u svaku ušle, reko ja, ajmo ih kritizirat u knjizi žalbe pa možda vrate nezaobilazni tradicionalni specijalitet.
Sjećam se, ponekad ne bismo po par dana ništa jele a onda bi s grčevima od gladi jedva skupile za prebranac u Grmeču. Pa onda od njega još gori grčevi slijedeća 3 dana. Ali za pivu se moralo imati. Kao i za kazališne predstave, doduše paketi za studente, koje bih kupila čim bih početkom mjeseca dobila lovu, su bili jeftini.
Čekajući Vesnu i predstavu u Ateljeu 212 sjedoh u Šumatovac. otprilike sto stolova u bašti zasjenjenoj stogodišnjim stablima – prazno. Sjedoh pokraj 2 zauzete ( volim prisluškivati kafanske razgovore), garniture polu ležaljki tipičnih za današnje kafiće i lounge barove- gdje nestadoše stolice na kojima se sjedilo kao što blues sjeda na tugu.
Pamtim… lepe trenutke u Šumi. Jednom dosta kasno uđosmo… kad netko viče : Anđela, Anđelaaaa… dođi amo anđele moj ! Kaže Bilja.. jel' ovo tebe zove. Pogledah, kad ono Oliver Tihi - makarsko novosadsko beogradsko talijanski slikarvagabund ( nitko mu nije znao ime niti porijeklo), koji me tako zvao zbog afro frizure koju sam furala 70-ih.
Gospe moja mila, jel to s njim Libero ?!
Kako neću za stol s mojim pjesničkim idolom, boemom, carem beogradskih kafana. Pravim boemom kao što bijaše Tin, boemom u pravom smislu riječi kako ih opisuju :
- Boemi ignoriraju ideale, jednoobraznost, statičnost i daju prednost lakom, bezbrižnom i neodgovornom načinu života, zanemarivanju vanjskog izgleda, a naročito mode. Skloni su namjernom izazivanju pažnje, sve do skandala. Boem nije prljav i ne spava za stolom. Mora biti obrazovan ali više je duhovit i rječit. Lako ulazi u kafanu i teško izlazi. Bira društvo, al uvijek je sam. Žena mu narušava olimpijski mir. Za sebe je izborio suverenitet. Nije snob, al jeste kozer. Kvalitet boemije zavisi od toga što piju i ko ih sponzorira.-
Slobodan Marković alias Libero Markoni preko puta mene. Gledam ga širom otvorenih očiju, počinje predstava, sile simpatije na djelu. Okuplja se veliko društvo. Pozeri, kozeri, vrcaju biseri od duhovitih misli, recitira se stojeći, naručuje se, svak svakome nazdravlja, tuče se po pivi, al ne i Tihi, ljubitelj probranih vina.
Nije mi smetalo što u nama vide samo mlado meso, bili smo im inspiracija, krvavih očiju, modrih noseva, podbulih lica i tijela, starci ( kad si dvadeset i sitno svi preko trideset su starci) su se takmičili ko će nas više očarati, začarati, opčiniti, zamantati, uživajući u svom egu svom svojom dubokom i širokom dušom. Palo je i neko takmičenje ubacivanja šibica u čašu uz navijanje, predstava koju redovno izvode i u kojoj je Libero bio šampion. Poodmakla noć, neki se počeše opraštati, reko Bilji, ajmo do WC-a, piva čini svoje. Kad se vratismo za stolom- nikoga. Niiiikoooogaaaaa. Zaskoči nas lija od konobara, čini mi se da se zvao Mile : Onda devojčice, ko će da plati račun ? Bilja i ja zajedno skupismo taman za 2 pive koliko smo i popile, a on će mazno : ajd, ajd, oćemo da plaćamo il ćemo na Padinjak. Ja spremno - na Padinjak… ono malo gostiju što je uživalo u vjerovatno uobičajenom nastavku boemskih predstava, puklo od smija. Tako saznah da je Padinjak poznati beogradski zatvor. I dogovorismo se s Milom konobarom ko ljudi - dug smo vraćale 3 mjeseca. Al nije mi žao. Jedan je bio Libero. A i Tihi kojega zna cijela Makarska i rijetko ko da nema njegovu sliku. Sve i svuda je plaćao slikama.

I ove godine kao da me lijepo vrijeme, toplina Vesninog doma, jutarnji pogled sa 10 kata na rumeno magličasto buđenje velegrada, stvarno puklo na nostalgiju i lutanje izgubljenim tragovima. Zadnji dan odoh na željezničku stanicu. U vlaku se nisam vozila 30 godina. Jesam po Evropama ali ne u socijalističkom vlaku s kojim sam se truckala pet, šest puta godišnje i koji je nezaobilazni dio naše mladosti.






Vlakovi van voznog reda koji su uvijek kasnili ko u onom vicu : pita snervani putnik na informacijama zašto je vlak kasnio, službenik odgovara – pa uvijek kasni sat i po, putnik – pa što ne promijenite red dolaska – a kako bi onda znali koliko kasni ? Volim željezničke kolodvore, mjesta gdje se što kaže Bojs u ovo novo vrijeme još jedino događaju misterije. Kolodvori su po cijelom svijetu jedni od najljepših arhitektonskih zdanja. Beogradsko je prekrasno. Kad uđeš, također mjesto gdje je vrijeme stalo. Nije još stiglo na red za šminkersko i novo poduzetničko uređenje kao ni cijeli terasasti dio od Terazija do obale Save. Odsjedih sat vremena u kafiću pokraj perona. Sjećanja naviru… mirisi socijalizma, zvuci koji bude želju za biti zaljubljen, voljen, tu u vlaku koji trucka, klopoče, vibrira, skrivena igra rukama u kupeu, strastveno ljubljenje u praznom hodniku…otvaram prozor da mi vjetar mrsi kosu, miris gareži i ugljena se miješa sa mirisima Slavonije, Like, rijeka, bosanskih šuma… kočnice, usamljena mala mjesta u bjelini noći, ispuštanje pare, metalni zvuk lupanja o točkove, pištaljka željezničara, klo, klop, klo, klop..ipak se kreće…zvižduk lokomotive para noć budeći čežnju za dalekim putovanjima, tamo, tamo daleko od svakodnevnice; miris pohane piletine koja je bila putnički conditio sine qua non, vrhunac za nepca naroda gladnog svega, alternativa je bila daskica, nožić i slanina s kapulom il bijelim lukom - čim bi se smjestili na ofucana plišana sjedišta odmah bi počela zajednička gozba, uvod u intimno zbližavanje suputnika koje bi završavalo skidanjem cipela, opružanjem u najudobniji cik-cak položaj, jastuci su bili tuđa ramena, stomaci, bedra. Bratstvo i jedinstvo.
Unjkavi ženski glas nerazumljivo na škripeći razglas ( Bože gdje li ih nađu i kako odabiru te spikere u nas ! ), najavljuje : međunarodni voz iz Skoplja stiže na drugi peron. Izašlo je ravno 6 putnika. Rijetko ko danas putuje vlakom kao što više ne pišu, ne šalju i ne primaju pisma. Pošta se snalazi u novim vremenima, al što ćemo sa željeznicama, istrošenim i oštećenim prugama izgrađenim narodnim rukama i znojem, prugama koje nisu poznavale granice bivše nam domovine.

Granice....

Gdje su granice između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, između sjećanja i stvarnosti, između sna i jave, mašte i zbilje, između života i umjetnosti, između istine i laži, , između sreće i nesreće, između imati i nemati, između zemlje i zemlje, zemlje i neba, zemlje i vode, između istoka i zapada, sjevera i juga, dana i noći, svjetlosti i tame, između lijepa i ružna, između dobra i zla, između ljubavi i mržnje, između čovjeka i zvijeri…


Lina Rica : GRANICA, 2007. - Land art - intervencija s piljevinom u Brčkom, tj. na granici Bosne i Hrvatske.


Granica nakon tjedan dana.

Nastavlja se.

nedjelja, 14.10.2007.

Sunny sunday

Važno da se razumimo! A ovo je dokaz da se svi mogu razumit - ako to stvarno žele!

srijeda, 03.10.2007.

The perfect day

Režija i produkcija : Herbert Rica
Gluma : Sea ray - gliser s 260 KS, moj soulmate i njegov rođak Herbert Rica i Andreas Koeller, moja malenkost i Dora Petchkuhn Ćorić
Mjesto : Makarska-Bol-Vrboska-tiha vala-Jelsa-Makarska
Radnja: speed, light shade of blue, misty blue, silver blue, blue, white blue, blue, blue, blue, blue, big blue, deep blue, dark blue, pink blue, crimson blue
Vrijeme: from dawn till sunset 02.10.2007.
Muzika po njihovom izboru ( tako ti je to kad proradi adrenalin) :


Na kraju rekoh Herbertu : For the first time in my life I felt like a millionaire.
Thank you.


Whether my bark went down at sea,
Whether she met with gales,
Whether to isles enchanted
She bent her docile sails;

By what mystic mooring
She is held to-day,
This is the errand of the eye
Out upon the bay.

E. Dickinson

<	listopad, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Lipanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (3)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (2)
Prosinac 2007 (4)
Studeni 2007 (6)
Listopad 2007 (5)
Rujan 2007 (3)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (9)
Travanj 2007 (11)
Ožujak 2007 (11)
Veljača 2007 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?