Pregled posta

Biti on the road

Petak.
Željka night. Ja friško iz Beograda. Zadnji dan čekajući red na kasi u samoposluzi slučajno ugledah CD -Nema laži, nema prevare-, uživo, Zagreb '85. Zašto ne, ako ne zbog možda najboljeg YU rocka, onda zbog sjećanja.
I puštam iznenađenje prijateljici Željki, također beogradskoj studentici……


Pjevamo, pojačavam….kad ona meni : stišaj…zašto ?…zbog Vukovara…moj se umiješa… ne zna ti ona ništa… tek je stigla a ona inače ne sluša i ne gleda vijesti…
ma čekaj, čuj još ovo…
SFRJ naughty boy, prostačina kakav je uvijek bio nastavlja : a sad ćemo da pevamo još jednu ljubavnu pesmu, ta se ljubavna pesma zove – kad se ženska popali, može da se opali… ne, ne, ne,ne, pogrešio sam… ta se ljubavna pesma zove… ja bih da ti malčice, mazim stidne dlačice… ne, ne, ne, ne, ta se ljubavna pesma zove… kad se setim venerinog brega, opet bih se popeo na njega…. ne, ne, ne, ne…uvek se zeznem, ne znam šta mi je…ta se ljubavna pesma zove.. od tvoga dodira, kita mi eksplodira… sram te bilo Đorđeviću, saberi se, sačekaj malo... ta se najlepša ljubavna pesma zove : Sačekaj…
i slijedi maestralna ljubavna u rangu Pink Floyd-a, potpomognuta s tisućama zagrebačkih grla :

Pamtim
lepe trenutke,
a ona se ničega ne seća
i dok u zidove gledamo ćutke
saznajem, njeno ime je nesreća.
Sačekaj
da zora svane,
sačekaj da kiša stane,
sačekaj.
Oluja je, vetar duva,
nema nikog da te čuva,
sačekaj.
Većeras kod mene malo slavlje,
popiću jos jednu u tvoje zdravlje.
Proteklo je mnogo vode Dunavom i Savom
još tragam za svojom izgubljenom slavom.
Sačekaj da zora svane,
sačekaj da kiša stane,
sačekaj.
Oluja je, vetar duva,
nema nikog da te čuva,
sačekaj.
Hladno je, spremaš se za put,
evo ti moj zimski kaput,
ne dam ti da odeš, zaključaću vrata,
znaš da se davljenik i za slamku hvata.
Sačekaj da zora svane,
sačekaj da kiša stane,
sačekaj.
Oluja je, vetar duva,
nema nikog da te čuva,
sačekaj.

Majku mu četničku, dobar je.
A zatim budala nastavlja sa zabranjenom odom bivšoj JNA :

Kako je lepo biti glup,
stoka ume da nervira,
gutaj šta ti se servira,
kako je lepo biti glup.
Kako je lepo biti glup,
bolje mozak sakrivati,
pa ćutati i plivati,
kako je lepo biti glup.
Ne bavi se politikom,
spavaj, radi, ćuti, jedi
i ne veruj više nikom,
lezi, diž se, ustaj, sedi!
Kosa gori ispod šlema,
valjamo se po prašini,
niko od nas pojma nema,
da smo davno u mašini.
Kako je lepo biti glup,
mani glavu, pasi travu,
glup si, nisi ti u pravu,
kako je lepo biti glup!
Kako je lepo biti glup,
baš te boli šta ti rade,
ko te laže, ko te krade,
kako je lepo biti glup.

I dakako glupa gluperda, di će nego uz četnike. Kamo sreće da se držao svojih zabranjivanih pjesama zbog kojih je proglašen državnom nepogodom, tj. antidržavnim elementom.

Željki je najdraža Kad padne noć, nalazim je na Youtube-u….otpjevasmo je na sav glas.

I onda mi njih dvoje podnesoše izvještaj o Haškoj presudi…opet po Hrvatskoj ogorčenost, ljutnja, govor mržnje… kako ću u takvoj nacionalnoj psihozi pisati o Beogradu ? Nije da me čitaju u cijeloj Hrvatskoj, al nije umjesno. Nije umjesno ni da se 15 godina ne govori u tome a sad pizdi cijela Hrvatska. Nije umjesno ni da se nakon 15 godina procesuiraju ratni zločinci. Jebem ti i njih, i Haag i nas.

Za one koji ne čitaju Milorda, sve je rekao u ovo malo riječi :

Pad Vukovara

Na pragu prve radosti, tebi na tragu, eto umire Vukovar, u čudesnoj slavi svojoj ...
U buci prvih pijetlova, mali i maleni utaman skrivahu vratove, ne mogavši nigda umrijeti ...
Gola pod mjesečinom, za njima tuži domovina, stideći se svojih rana ...
Sad ona pjeva, ostala i sama, zvoneći sjetno u vjekove ...

Eto je snijeg, i eto je napahuljalo, eto je bijelo, bijelo od večeras ...
Ostavljam Vukovar u Božjoj bjelini i krećem tragom svojih sjećanja.

Ljuta sam na samu sebe. Na vrijeme koje leti. Gledam za njim zbunjeno izgubljenim pogledom ko moj mačak Bilko za neuhvaćenom pticom. Ne znam se više organizirati.
Volila bih da svaki dan stignem napisati nešto, zabilježiti vrijeme a ne kaskati za mislima-osjećajima. Vuku se litnji repovi za mnom, vuče se Beograd i Bitef. Napisala post, pa zbog Vukovara odgodila. Pa me Bora odvede u prošlost po kafanama, pa shvatih da ne može sve u jedan, pa- prepravke. I konačno opet jedan dugi, ne mogu ja na kratko.
Divim se blogerima koji pišu kratko, sažeto. Al što ću, stara sam 100, 200, 300 godina
ko što kaže moj omiljeni bloger Armin. I žedna i gladna prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Ko ima vremena i strpljenja, pročitat će.
Hogar kaže – dani koji se ne pamte kao da nisu ni postojali. Ruža iz Holandije šalje poruku- nadam se da si u Beogradu našla bar tragove onog što si tražila. Koji vam je…? Nije da zbrajam dva i dva, niti tražim dijelove sebe razbacane po bijelom svijetu. Svi djelići su u meni, ne živim u prošlosti i od prošlosti kao mnogi. Volim se samo onako prustovski sjećati sretnih, bezbrižnih trenutaka… boje, mirisi, okusi, zvuci, riječi, dodiri. Istrenirala sam se da se loših ne sjećam - pamtim ih s prihvaćanjem, oprostom, humorom.
Da ne bih ponovo rado proputovala prošlošću, lagala bih. Ista sam. Ostalo se promijenilo. Nisam nostalgična. Ništa ne bih ni mijenjala. I toliko je novih mogućnosti za koje nemam vremena. ( Jedna od njih je i pisanje bloga, svi u kući gunđaju kad me vide za PeCom. )
Ali htjela, ne htjela - prošlost oživljava. Mada u postu Biti na jalovoj planeti Zemlji podrobno opisah Beograd, uz pomoć kretena Bore Čorbe naviru sjećanja.
Paaaaamtim….
zadnje dvije studentske godine, moju cimericu, dragu malu prijateljicu Biljanu koja me negdje u Ljubljani u kolicima čita, al se ne javlja, stan preko puta Radio Beograda – odjednom je Centar, nakon 2 godine stanovanja po periferijama, postao moj front yard – ponekad bih izlazila u kućnim papučama; pamtim….gluvarenja i bezbroj ispijenih piva u Grmeču i Šumatovcu- sa prozora bi pogledali koga ima ispred Šume – okupljališta intelektualne elite ali i šljama- novinara, pjesnika boema, glumaca, pjevača. Prve dvije godine studija sam izlazila samo u disko Cepelin gdje se bjesomučno plesalo, muzika - the best – crnačka – r n b, funkey, soul – ništa pop hitovi i top liste. Preseljenjem u centar uklopih se u ekipu kojima ples baš nije bio napet. Biljana i Nebojša – zaljubljeni par i nas par luzera, bluzera, đezera, bitnika, hipija - Preša, Koki, Anđa, Pop, koji smo ispijajući pive i razglabajući o svemu i svačemu bespomoćno i ljutito gledali kako se ko dvoje teladi gledaju u oči, drže za ručice i sline jedno nad drugim. Prva štacija- Grmeč, zatim Šumatovac do ponoći, zatim na još jednu pivu u novootvoreni pothodnik kod Doma omladine koji je radio cijelu noć. E, tu bi nas zaskočio Bora Čorba – uvijek gladan i žedan, bez kinte, gitara na ramenu, duge masne kose…plisov, grebator, seljačina, prostačina…ma, čak smo ga izbjegavali, sakrivali se ili bježali, netko bi otišao u izvidnicu…o.k., teren slobodan. On, Koki i Pop su uvijek furali gitare jer su svirali u Ateljeu 212 ( također 20-ak metara od nas), nastupali su u Jesus Christ superstar-u, bili songvrajteri i noć je vrlo često završavala svirkom. E tada bi sve Borine mane zaboravljali. Onda su još bili akustičari, pjevali u 3 glasa svoje pjesmuljke ili rok hitove. Bora je bio najbolji kao Joe Cocker. Dakako, sve je garnirao svojim prostačkim stihovima i bazama. Kad malo bolje promislim mislim da nas se i ne sjeća. Nikad nikoga nije gledao u oči, po danu se nikome nije javljao, bili smo samo ekipa o koju se mogao ogrebati. Za ženske nije bio zainteresiran, je li bio iskompleksiran, sam Bog će ga znati. Jedanput kad nam je gazda Bogoljub otišao na selo na njegov nagovor završismo svi u našoj sobi – instant party .. Bora je sa sobom dovukao nekog Holanđanina, 4 gitare, svirka - ludilo. Ujutro galama, frka… Holanđanin šeta među prosutim tijelima po podu i pizdi… nestala mu gitara. I znali smo – Bora je nestao zajedno s njom. Blamaža od čovjeka. Kreten bio i ostao. Proslavio se kad sam ja već odavna napustila Beograd. Često sam se pitala da nisam krivo procijenila čovjeka, pjesme su mu prekrasne, antologijske, evergreen-i puni muzike, nježnih akorda, a opet drčnog rock zvuka. Drčni imidž i drčni glas. 89. se, na proputovanju za Istanbul nađoh sa Kokijem i Prešom. Taman pred izbore, dakako- poznata srpska duhovita šega oko te frke, kažu i Bora ima stranku POP – Partija običnih pijanica koja je ušla u koaliciju sa SUP-om- Strankom Uživalaca Piva i Flašističkom strankom. Što mu je trebalo da prigrli i promovira četništvo, zna samo on.
Znam da smo ostali uskraćeni njegove muzike. I da ga nigdje u Hrvatskoj nećemo skoro čuti. I da nisam pogriješila u procjeni njegovog lika.
Pamtim…bili smo kraljevi i kraljice beogradskih kafana - Prešernova klet, Rupa, GrmeČ, Lipa, Šumatovac – sve u Centru, tj. par minuta od kuće. Odakle nam lova - ne sjećam se, moglo se uz uštedu na prijevozu kojeg više nismo trebali, uz gladovanje – što zbog linije što zbog nedostatka para, ali i uz zimnicu Biljine mame – slatko, marmelade, sir, kajmak, kiseliš. Bilja je bila financijski planer. Uvečer bi svako ispraznio džepove, zbrojili bismo koliko imamo i koliko možemo piti, i kreći u obilazak. Nismo bili alkosi, pilo se štedljivo i umjereno i rijetko bi bili zamantani, taman koliko treba za guštanje.




Prijateljice 70- ih i 90- ih . Sa Biljom je uvijek bilo veselo. Danas se pozdravljamo sa : ajde da preživimo !
Bez obzira kada bih legla uvijek sam bila ranoranilac, ujutro ko tičica - sretna što sam živa ko što mala djeca znaju cvrkutati u 5 ujutro. To je svima uvijek išlo na živce. Većinu dana sam provodila, ako ne faksu onda u SKC-u ( Studentski kulturni centar) koji mi je bio drugi dom.
Amo nazad u kafane.
Rupa- pokraj Knez Mihajlove – je privlačila i okupljala alkose, pjesnike, boeme i studente Dalmoše i novinare. Glavna zvijezda je bio Miloš Lazić sa svojom gitarom i starogradskim pjesmama. Pjevalo se. Zaneseno. Zaljubljeno. Laza boem, šmeker, zavodnik, na kraju oženio našu Makaranku Ankicu. Brak nažalost nije dugo trajao. ( Kaže Rica da ga je neki dan vidio na našoj TV. ) Sve je zavodio svojom pjesmom. Da tih godina nisam bila sretno, pa nesretno, pa opet sretno zaljubljena u čovjeka mog života koji je bio na akademiji u Novom Sadu i povremeno dolazio, tko zna, teško je bilo odolit njegovom šarmu. U pauzama svirke i pjesme su sveznalice, arogantni studenti žurnalistike prosipali svoju pamet i informiranost. Slušala sam, i mada sam često uočavala neistine i poluinformiranost , šutila, jer im nisam htjela remetiti besser wissen konstelaciju. U to vrijeme u kafanama nije bilo zvučnika niti treštanja ko u današnjim kafićima tako da su zapravo svi prisutni, pa i nepoznati sudjelovali u raspravama. Zatim bi proslijedili u Grmeč, na kraju Šumatovac. Konobari, vremešni, uglađeni, crne hlače, bijela košulja s leptiricom, podšišani, čistih ruku i noktiju, salveta preko lijeve, u hodu lagano nakošene glave na desno, su nas volili i tretirali kraljevski. Biti konobar je bilo važno zanimanje, u socijalizmu to nije mogao biti svatko, morao si imati i stas i kulturu ophođenja. Mijo Divić, naš uvaženi holtelijer i ex profesor ugostiteljstva, priča da bi potencijalni đaci prvo prošli zdravstveno higijensku inspekciju, oni sa tjelesnim manama nisu dolazili u obzir, morali prošetati ko manekeni ispred žirija profesora jer pokreti i hod su bili jako važni, odabranima nisu radili IQ ali se obavljao razgovor gdje bi se procijenila sposobnost komunikacije, nivo znanja-znanje stranih jezika je bila velika prednost, i snalažljivost u svim situacijama. Socijalistički konobari su bili estete, po potrebi moderatori, suci, psiholozi, naše sluge pokorne ali i vladari - za razliku od današnjih mulaca po kafićima koji ne znaš je li više mrze sebe, gazdu, nas, ili, nenavikli radit, svoj privremeni posao. Moj otac je bio konobar. Stol je uvijek morao biti propisno postavljen, 2 puta bi glancao svoj tanjur i beštek uz obavezno pitanje- je li ovo čisto – samo bi to čekali pa pukli u smijeh, nije podnosio nekulturne manire za stolom, naročito ljude koji jedu iz teče ili umaču kruh u zdjelu, do kraja života je bio pravi gospodin, nosio odijela, bijele košulje i kravatu.
Obađoh ove godine moja utočišta - SKC zatvoren i neuređen, povrememeno alternativna scena organizira koncerte, Rupe više nema, Grmeč i Šumatovac pretvoreni u prazne šminkerske restorane. Prije je svaka kafana na šanku imala visoke, debele kocke gibanice i zeljanice, i tvrdo kuhana jaja. Za alkose da im se nađe kad im uskuhaju želuci. I nama studentima koji bi dan preživjeli uz jedan đevrek samo da bismo uvečer nastavljali endless story. Nema više takve gibanice i zeljanice nigdje, po pekarama i fast food mjestima se prodaju bosanske motane pite, al to nije to. Jedva pronađosmo ove godine prebranac, tj. gravče na tavče u ? - Znaku pitanja. Lani ga ne nađosmo niti u jednoj kafani, pa niti u onima koje su zadržale autentičnost kao Čuburska lipa i sve odreda na Skadarliji-Vesna i ja smo u svaku ušle, reko ja, ajmo ih kritizirat u knjizi žalbe pa možda vrate nezaobilazni tradicionalni specijalitet.
Sjećam se, ponekad ne bismo po par dana ništa jele a onda bi s grčevima od gladi jedva skupile za prebranac u Grmeču. Pa onda od njega još gori grčevi slijedeća 3 dana. Ali za pivu se moralo imati. Kao i za kazališne predstave, doduše paketi za studente, koje bih kupila čim bih početkom mjeseca dobila lovu, su bili jeftini.
Čekajući Vesnu i predstavu u Ateljeu 212 sjedoh u Šumatovac. otprilike sto stolova u bašti zasjenjenoj stogodišnjim stablima – prazno. Sjedoh pokraj 2 zauzete ( volim prisluškivati kafanske razgovore), garniture polu ležaljki tipičnih za današnje kafiće i lounge barove- gdje nestadoše stolice na kojima se sjedilo kao što blues sjeda na tugu.
Pamtim… lepe trenutke u Šumi. Jednom dosta kasno uđosmo… kad netko viče : Anđela, Anđelaaaa… dođi amo anđele moj ! Kaže Bilja.. jel' ovo tebe zove. Pogledah, kad ono Oliver Tihi - makarsko novosadsko beogradsko talijanski slikarvagabund ( nitko mu nije znao ime niti porijeklo), koji me tako zvao zbog afro frizure koju sam furala 70-ih.
Gospe moja mila, jel to s njim Libero ?!
Kako neću za stol s mojim pjesničkim idolom, boemom, carem beogradskih kafana. Pravim boemom kao što bijaše Tin, boemom u pravom smislu riječi kako ih opisuju :
- Boemi ignoriraju ideale, jednoobraznost, statičnost i daju prednost lakom, bezbrižnom i neodgovornom načinu života, zanemarivanju vanjskog izgleda, a naročito mode. Skloni su namjernom izazivanju pažnje, sve do skandala. Boem nije prljav i ne spava za stolom. Mora biti obrazovan ali više je duhovit i rječit. Lako ulazi u kafanu i teško izlazi. Bira društvo, al uvijek je sam. Žena mu narušava olimpijski mir. Za sebe je izborio suverenitet. Nije snob, al jeste kozer. Kvalitet boemije zavisi od toga što piju i ko ih sponzorira.-
Slobodan Marković alias Libero Markoni preko puta mene. Gledam ga širom otvorenih očiju, počinje predstava, sile simpatije na djelu. Okuplja se veliko društvo. Pozeri, kozeri, vrcaju biseri od duhovitih misli, recitira se stojeći, naručuje se, svak svakome nazdravlja, tuče se po pivi, al ne i Tihi, ljubitelj probranih vina.
Nije mi smetalo što u nama vide samo mlado meso, bili smo im inspiracija, krvavih očiju, modrih noseva, podbulih lica i tijela, starci ( kad si dvadeset i sitno svi preko trideset su starci) su se takmičili ko će nas više očarati, začarati, opčiniti, zamantati, uživajući u svom egu svom svojom dubokom i širokom dušom. Palo je i neko takmičenje ubacivanja šibica u čašu uz navijanje, predstava koju redovno izvode i u kojoj je Libero bio šampion. Poodmakla noć, neki se počeše opraštati, reko Bilji, ajmo do WC-a, piva čini svoje. Kad se vratismo za stolom- nikoga. Niiiikoooogaaaaa. Zaskoči nas lija od konobara, čini mi se da se zvao Mile : Onda devojčice, ko će da plati račun ? Bilja i ja zajedno skupismo taman za 2 pive koliko smo i popile, a on će mazno : ajd, ajd, oćemo da plaćamo il ćemo na Padinjak. Ja spremno - na Padinjak… ono malo gostiju što je uživalo u vjerovatno uobičajenom nastavku boemskih predstava, puklo od smija. Tako saznah da je Padinjak poznati beogradski zatvor. I dogovorismo se s Milom konobarom ko ljudi - dug smo vraćale 3 mjeseca. Al nije mi žao. Jedan je bio Libero. A i Tihi kojega zna cijela Makarska i rijetko ko da nema njegovu sliku. Sve i svuda je plaćao slikama.

I ove godine kao da me lijepo vrijeme, toplina Vesninog doma, jutarnji pogled sa 10 kata na rumeno magličasto buđenje velegrada, stvarno puklo na nostalgiju i lutanje izgubljenim tragovima. Zadnji dan odoh na željezničku stanicu. U vlaku se nisam vozila 30 godina. Jesam po Evropama ali ne u socijalističkom vlaku s kojim sam se truckala pet, šest puta godišnje i koji je nezaobilazni dio naše mladosti.






Vlakovi van voznog reda koji su uvijek kasnili ko u onom vicu : pita snervani putnik na informacijama zašto je vlak kasnio, službenik odgovara – pa uvijek kasni sat i po, putnik – pa što ne promijenite red dolaska – a kako bi onda znali koliko kasni ? Volim željezničke kolodvore, mjesta gdje se što kaže Bojs u ovo novo vrijeme još jedino događaju misterije. Kolodvori su po cijelom svijetu jedni od najljepših arhitektonskih zdanja. Beogradsko je prekrasno. Kad uđeš, također mjesto gdje je vrijeme stalo. Nije još stiglo na red za šminkersko i novo poduzetničko uređenje kao ni cijeli terasasti dio od Terazija do obale Save. Odsjedih sat vremena u kafiću pokraj perona. Sjećanja naviru… mirisi socijalizma, zvuci koji bude želju za biti zaljubljen, voljen, tu u vlaku koji trucka, klopoče, vibrira, skrivena igra rukama u kupeu, strastveno ljubljenje u praznom hodniku…otvaram prozor da mi vjetar mrsi kosu, miris gareži i ugljena se miješa sa mirisima Slavonije, Like, rijeka, bosanskih šuma… kočnice, usamljena mala mjesta u bjelini noći, ispuštanje pare, metalni zvuk lupanja o točkove, pištaljka željezničara, klo, klop, klo, klop..ipak se kreće…zvižduk lokomotive para noć budeći čežnju za dalekim putovanjima, tamo, tamo daleko od svakodnevnice; miris pohane piletine koja je bila putnički conditio sine qua non, vrhunac za nepca naroda gladnog svega, alternativa je bila daskica, nožić i slanina s kapulom il bijelim lukom - čim bi se smjestili na ofucana plišana sjedišta odmah bi počela zajednička gozba, uvod u intimno zbližavanje suputnika koje bi završavalo skidanjem cipela, opružanjem u najudobniji cik-cak položaj, jastuci su bili tuđa ramena, stomaci, bedra. Bratstvo i jedinstvo.
Unjkavi ženski glas nerazumljivo na škripeći razglas ( Bože gdje li ih nađu i kako odabiru te spikere u nas ! ), najavljuje : međunarodni voz iz Skoplja stiže na drugi peron. Izašlo je ravno 6 putnika. Rijetko ko danas putuje vlakom kao što više ne pišu, ne šalju i ne primaju pisma. Pošta se snalazi u novim vremenima, al što ćemo sa željeznicama, istrošenim i oštećenim prugama izgrađenim narodnim rukama i znojem, prugama koje nisu poznavale granice bivše nam domovine.

Granice....

Gdje su granice između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, između sjećanja i stvarnosti, između sna i jave, mašte i zbilje, između života i umjetnosti, između istine i laži, , između sreće i nesreće, između imati i nemati, između zemlje i zemlje, zemlje i neba, zemlje i vode, između istoka i zapada, sjevera i juga, dana i noći, svjetlosti i tame, između lijepa i ružna, između dobra i zla, između ljubavi i mržnje, između čovjeka i zvijeri…


Lina Rica : GRANICA, 2007. - Land art - intervencija s piljevinom u Brčkom, tj. na granici Bosne i Hrvatske.


Granica nakon tjedan dana.

Nastavlja se.






Post je objavljen 17.10.2007. u 18:39 sati.