pedeset+

srijeda, 31.10.2007.

Beograd - handled with great care

Čini mi se da je krajnje vrijeme da završim priču o Beogradu.
Nije se mnogo toga promijenilo od lani ( vidi post Biti na jalovoj planeti zemlji ) i nema smisla ponavljati lanjska zapažanja i utiske.
Ove godine sam malo više štedila zdravlje što znači bilo je malo manje hodanja i obilaženja a malo više odmora, druženja i uživanja u Vesninom i Lukinom društvu i u Vesninom renoviranom stanu. Pošto je vraćanje u njen stan na Dušanovcu jako veseli, moram to spomenuti. Četrdesetak godina stari roditeljski stan od 130 kvadrata podijelili su na dva, u jednom stoji tetka Vaja, vitalna kraljica majka od 83 godine, u drugom Vesna i Luka. Vesnin stan ima 4 prostorije, Luka ima svoju privatnost, tj. dvije sobe, dnevno - radnu i spavaću, veliki dnevni boravak uz novu kuhinjsku nišu, malu Vesninu spavaću i novo kupatilo.


Najčešća Vesnina poza tih dana – spašavanje biljke.


Vesnino najdraže mjesto za izlazak – Greenet kafići s nebrojenom ponudom najbolje kafe u gradu , u njenom slučaju - double duch je No.1.

Cijelom dužinom stana na dvije strane puca pogled na grad sa velikih prozora. Mada teško žive od Vesnine profesorske plaće uspjeli su to financirati uz maminu štednju i bez lešinarskih kredita. I zaista je dobro boraviti u stanu gdje konačno sve funkcionira za razliku od bivšeg stana ( kojeg sad iznajmljuje za 250 Eura mjesečno) koji je produkt brzopotezne ratne izgradnje, tj. fušerska i ružna improvizacija. Manje smo izlazile po restoranima – što obje jako volimo, kuhalo se doma i udruženim snagama smo si priuštile sve što volimo od spize, tako da sam se vratila deblja nego što sam bila. Stan je krasan, sa vrlo malo bazičnog, klasičnog i kvalitetnog namještaja od punog drveta, novo tapecirani stari kauč, udobne stolice i male antikne fotelje s naslonima za ruke, ostalo je sve ručne izrade, plakari i puno polica – dnevni boravak bi zapravo mogao biti udobna, topla, bez ijedne primjese kiča, javna biblioteka-galerija jer stan je pun grafika poznatog umjetnika Stevana Kneževića, pok. Vesninog muža. Bilo je vremena za izležavanje, čitanje, gledanje kabelskog TV-a, uglavnom smo gledali krimi serije, malo sam gledala i njihov parlament koji im služi uglavnom za prepucavanje i vježbanje širom poznate srpske duhovitosti. Bilo je vremena za pravo druženje uz gluvarenje. Imam puno prijateljica ali Vesna je jedina s kojom bih mogla živjeti. Skromna i jednostavna u životnim navikama, staložena, cool na svoj način, nenametljiva, pametna, obrazovana. Jedina koja ima oštrije kriterije od mene i to po pitanju svega. Prava je moralna vertikala. Nije tolerantna prema ljudskim slabostima kao ja, niti si ih dopušta. Jako dobro razlučuje što je važno u životu a što ne, zna što hoće i to postiže strogom selekcijom materijalnih i duhovnih sadržaja. Mada se dobro poznajemo mogle bi se razumjeti i u tišini ali naših razgovora nikad dosta. Najdraža su mi njena zapažanja i proces razmišljanja kad treba doći do nekog stava i mišljenja. Ja sve poimam više srcem nego glavom i njena strogost i preciznost u argumentiranju stavova me uvijek ugodno iznenadi. Ima nešto od muškog analitičkog uma koji meni nedostaje.
I tako uživajući u lakoći življenja, tipičnom stanju na svakom odmoru, učinilo mi se da se ove godine u Beogradu lakše diše. Naročito vikendom kad takoreći od gužve ne možeš šetati Kalimegdanom, Adom Ciganlijom ili Knez Mihajlovom, niti naći mjesta u mnogobrojnim ušminkanim kafićima. Osmjeh se vratio na lica Beograđana kao i mnogobrojnih stranaca koji očigledno iznenađeni šušurom i gradskim štihom ne znaju gdje bi prije od kulturnih događanja. Ne znam ko to sve financira, al ja u 10 dana nisam stigla obaći sve izložbe a kamoli mnogobrojna događanja:
u sklopu Dana evropske baštine razne izložbe, predavanja i događanja koja financiraju mnogobrojni evropski konzulati, instituti i kulturni centri, zatim Bitef, festivali, konceri, partiji, sva kazališta i kina rade, takmičenja u plesu, Internacionalni tango festival, sve knjižare otvorene i vikendom do pola noći.
Od plana kojeg smo gledajući Yellow cab zacrtale dosta toga nisam uspjele vidjeti.
Primaran je bio Bitef o kojem ću u zasebnom postu.
Boravak mi je začinila i školska prijateljica i moja redovna blog komentatorica Anka Stanojčić- ex Suvajdžić. Jedva je uspjela od mnogobrojnih profesionalnih ( ona je cijenjeni nefrolog koja ne može stići na sve seminare na koje je pozivaju kao predavača diljem Evrope ) kao i privatnih obaveza ( bolestan muž, dva sina, kuća…), izdvojiti dan samo za mene, tj. zajedničko uživanje u prekrasnom subotnjem danu. Najkraći opis moje Anke Makaranke je da je uvijek bila prava dama - čak i u gimnaziji, klasični izgled, uredna frizura, obavezne naušnice i nakit, proper and straight - kako i treba, pametna, obrazovana, informirana, pouzdana ko čvrsta stijena, na svoj način ozbiljna a opet sklona zezanju, tj. olakšavanju života, sebi prijateljima, kroz humor.


Moje dvije frendice.
Tako smo kao prave dame over 50 i zacrtane destinacije obilazile sa taksijem.
Prvo Titov grob i Muzej. Prekrasan dio Beograda koji podsjeća na Beverly hills sa mnogo uređenog zelenila me je oduševio kao i nivo s kojim se održava Titovo boravište i njegova ostavština.


Isprijed kuće cvijeća.


Najljepši Titov spomenik made by Augustinčić.


Impresivni ulaz,


i minimalistički jednostavna grobnica.


Izložba štafeta, ima pravih malih umjetničkih djela,


prekrasno izrađene narodne nošnje svih bivših yu prostora,


i pokloni iz dalekih prijateljskih nesvrstanih zemalja.

Poslije razgledavanja Titovog groba, izložbe štafeta, te Titovih raskošnih radnih prostorija slijedila je impresivna etnografska izložba – zapravo pokloni koje je Tito dobio od svog naroda i stranih državnika : nošnje, ručni radovi, staro oružje, instrumenti, nakit, etno ukrasi….Gostoljubivi domaćini, kustos muzeja i radnik Vlada Ilić su nam kao i mnogobrojnim manjim grupama stranaca pomagali pri razgledavanju, pojedine eksponate popratili duhovitim anegdotama i na kraju nas počastili kafom i razgovorom. Ja ne bi bila ja da ne postavljam nezgodna pitanja i ne komentiram propuste – reko, trebali biste imati katalog ili nekakav prospekt kojeg bi ljudi rado ponijeli za uspomenu, rekoše – e, za to se nema para, a ja što ne uvedete simbolične ulaznice pa biste mogli tiskati kataloge , pa i njih prodavati, rekoše, ne, to bi bilo kontra Titove želje, sve ovo je Tito ostavio svom narodu, a zna se da smo svi bez para - naročito penzioneri, ovako nam se ljudi po nekoliko puta vraćaju, reko – dolaze li iz drugih krajeva bivše Juge… iz Hrvatske najmanje, ali zato Slovenci dolaze, ponekad i po 10 autobusa ( sad bi Pervan reko… a onda dolaze po nekoliko puta svaki ). Na to ja – mogli biste uvesti dobrovoljni prilog, eto ja bih prva nešto ostavila… a, ne, nismo mi crkva. Upitah ja … koja mu je funkcija u Muzeju pošto je čovjek živa enciklopedija, sve zna, on reče-ima nas troje, svi smo mi samo obični radnici koji rade sve što treba : čiste, kose travu, održavaju park, cvijeće, rade kao redari, vodiči i domaćini. Tako ne saznah koje je struke, samo da Muzej financira Grad iz proračuna te da svi imaju plaću oko 2.400,00 kuna. Pomislih, s obzirom na Titov rejting u našim novim državama čudo da nije sve opljačkano i uništeno, poklonjeno ili prodano nekim novim vođama. Lijepo od njih što čuvaju narodno blago i sve održavaju na pristojnom nivou. Drago mi je da Tito ipak nije završio samo u Poštenoj kafani u kojoj sam bila prošle godine. Također primijetih da nedostaje izložba koja bi prezentirala lik, djelo i međunarodni značaj Tita, odgovor je bio – prerano je, sva dokumentacija se čuva ali je toliko toga da bi trebao puno veći prostor za prezentiranje njegovih djela, te sistematska tematska obrada po periodima što bi bio vrlo zahtjevan posao.
Nakon Tita, taksijem do Konaka Kneginje Milice, jedne od najljepših građevina u Beogradu. Prostorije sređene u tipično orijentalnom stilu – kao da si Bosni, u podrumu izložba u sklopu Dani evropske baštine 2007. - To fall in love with a city.
Došlo vrijeme i za ručak, gdje dalje nego u nekoliko metara udaljenu legendarnu kafanu Znak pitanja: izvrsna i jeftina spiza, jedva uhvatismo stol od najezde stranaca, slijedila je pljeskavica s kajmakom, pečena paprika, prebranac.
Preporučujem da svi koji se nađu u Beogradu vikendom odu na ručak u ? jer je uz mnogobrojna vjenčanja u Sabornoj crkvi koja se nalazi prekoputa, živo i veselo.

Uz ugodno ćaskanje s dragom prijateljicom slijedila je šetnja obližnjom Knez Mihajlovom i Kalimegdanom, zamalo sam prilegla u travu, poslije ručka mi uvijek – padne život- što kažu naši. Pogledasmo i izložbu u galeriji Cvijete Zuzorić i taksijem na Adu Ciganliju. Čovječe što su od Ade napravili ! Sve sređeno, ušminkano, priroda u sred grada, Ada- bivši otok – sad poluotok, okružena čistom rijekom sa svih strana, veliki vodoskok na ulazu, sređeno kupalište sa svim plažnim rekvizitima, nekoliko diskretnih restorana koji ne remete ljepotu prirode, od naroda ne možeš normalno šetati, joggeri, biciklisti, staro, mlado, djeca po mnogobrojnim igralištima… ma predivno.







Bilo je i kupača.


No comment.
Nakon Ade, već prilično umorne taksijem do kuće da se malo odmorimo te sredimo za odlazak u pozorište na Terazijama na moderni balet La Capinera u sklopu Bitefovog Show case programa. Odlična i bogata predstava, tj. moderni balet koji dokazuje da srpski balet prati svjetske trendove, muzika – izbor, adaptacija i originalna muzika Kirila Džajkovskog ( u stilu Dead can dance), libreto, režija i koreografija - Michele Merola, odlični kostimi Jelene Malešević. Jedina zamjerka režiji je nepotrebni narator koji u ženskom rodu priča priču o ljubavi.


Izlazak na 4. bis.
Anka je poslije predstave ipak odlučila poć doma jer je sutradan čekalo naporno dežurstvo a Vesna i ja produžile na veliki dobrotvorni koncert ispred Skupštine koji je za Beograđane sponzorirao njihov slavni košarkaš Vlado Divac.


Vesna kaže - ovo se Vlado uvlači narodu ne bi li mu odobrili poduzetničke apetite jer je vanka zaradio masu love.
Dočekala nas masa svijeta i neki narodnjaci, Vesna se isti čas okrenila da idemo doma, reko, čekaj sad će netko drugi… ma kakvi, objasnila mi je da joj je mučnina jer se sjetila masovnih primitivnih političkih okupljanja jednog poludjelog naroda i da to jednostavno ne može podnijeti. O.K., vidjela sam bar nešto, a cijeli dan mi je ionako bio too much.


Bilo je impresivno vidjeti toliko dobro raspoloženog naroda. Dok smo odlazili nastup je počeo neki Jamajkanac s vrlo lošim regeom.


U svojim slobodnim šetnjama dok je Vesna radila nailazila sam na razne prizore :
Sve oko vlasti i Vlade mora biti besprijekorno,


ali ima još ovakvih prizora...



I ovakvih…


udomljavanje kućnih ljubimaca...


.. lovajući taksi uz cestu...
i ovakvih…
Buvljak u Zemunu…


i buvljak na sred Knez Mihajlove- igračke, a sa druge strane česme medalje iz svih ratova i svih bivših vojski.


Od Trga do Kalimegdana, puni kafić do kafića.


Nađoh se i sa kolegicama anglisticama, nismo se puno promijenile i za shvatit sve- ko smo, što smo, gdje smo - nije potrebno puno riječi.

Što objektivno reći o ponašanju Srba prema jednoj Hrvatici i to iz Makarske – nisam sa puno njih kontaktirala, uglavnom sam se kretala ili u krugu naših ( Vesna i Anka), u krugu bivših kolegica sa faksa, ukratko intelektualaca . Od običnog puka - kumice na pijaci, poneki prodavači i taksisti. Glavna reakcija je uglavnom bila, ah, more…, bili smo u Makarskoj davne…bla…bla…bla… sa završnim - pju, ko nas bre, zavadi ! Jedan taksista, fini postariji gospodin sa mirišljavim, čistim i novim autom – ovo ističem jer taksiji su uglavnom stare kante koje u nas ne bi prošle ni tehnički pregled, me obazrivo pitao jesam li imala ružnih reakcija na moju –dalmatinštinu-, reko, ne, ni sada, niti ikada prije. Bilo mu drago. Čak sam pomislila da će nas častit vožnjom ne bi li iskupio grijehe svog naroda. Nije, al je račun bio niži nego inače - 25 kuna za relaciju koju bi u Zagrebu ili u Makarskoj platili najmanje 100 kuna. Taksija ima bezbroj i kad god Vlada odluči napravit reda, demonstriraju. Tako da i cijena vožnje zbog konkurencije ostaje vrlo niska. Čini mi se da pola muške populacije živi od taksiranja.

Uglavnom, većina ljudi se svojski trudi zaboraviti i ne spominjati rat, i kao noj s glavom u pijesku, glumiti normalu.


Preporučena poza za preživljavanje i suživot poslije rata.

Ova poza me podsjetila na predstavu Handle with great care. Predstavu za koju sam jedva nabavila kartu jer je bila rezervirana za sponzore i umjetnike goste. Al mi se svidio naslov i najava. Predstavu koja me je strašno zamorila i iznervirala ali jedinu koja mi se opetovano u slikama vraća u sjećanje.


Na potpuno crnoj sceni francuski jogi iznad kojeg svijetli slaba žarulja sa starovinskim običnim sjenilom - ta jedina rasvjeta varira od slabog do jedva vidljivog svijetla, po njoj se vrlo sporim pokretima kreću 2 ženske leđima okrenute publici, nevjerovatno sporo pužu po krevetu, spuštaju se, pa opet penju, obučene su u crno, klasične suknje chanel dužine, crne dolčevite, crne hulahopke. Na glavi imaju ogromne barokne perike sa punđama sa strane i u teško vidljivoj rasvjeti, na trbuhu s podignutim nogama od koljena, podsjećaju na kukce ili neka čudna metamorfozirana bića. Sporo, dugo i zamorno za oči gmizanje prati abnormalno glasna, ono što oni zovu, muzika – zapravo strašno iritantni zvuci, pretpostavljam bušilice, polijetanja aviona – ta buka me ubila tako da sam čak bila ljuta poslije predstave.
Buka bi se povremeno stišala uz jedva čujnu muziku iz neke opere što je pretpostavljam uz jogi i perike trebala biti naznaka teatra. Nakon dugog, mučnog i za plesačice vrlo napornog kretanja, otpužu u mrak van usko osvijetljenog kruga nad jogijem, iz mraka se pojavljuju hodajući, skidaju perike i autorica predstave oblači vrlo visoke štikle. Imaju i drugi kraj gdje im osvjetljavaju lica. Poslije sam pročitala kritiku i razgovor sa autoricom i koreografom Dalijom Aćin. Centar istraživanja je fenomen sjećanja, vraćajući sebe i publiku u maglovite sobe sjećanja, autorica predstavlja
prošlost kao amorfne oblike koji klize, smjenjuju se , pojavljuju i nestaju. U izvođenju Dalije Aćin i Ane Ignjatović se prvo realno sjećanje i njegova preoblikovana forma smjenjuju kao neraskidiv i neodvojiv ples prethodnih iskustava , života, bića. Intimno a opet daleko, lično a opet strano. I zato time treba – rukovati s najvećom pažnjom.
Pričala sam Vesni kako me je izmučila predstava i da bi bila puno bolja da se odvijala u tišini ili uz neki snimljeni daleki žamor grada, ljudi…whatever, jer ja tako doživljavam sjećanja. A ona će na to da ne smijem zaboraviti da se nove generacije rađaju i žive uz abnormalnu buku. Po mom mišljenju dobar kraj ove depresivne predstave bi bio i primal scream. Nisam htjela Vesni načinjati ratnu temu jer je zamara i iritira ( kao uostalom i sve nas), ali pomislih da su upravo takva, uz buku topova, sjećanja majki i novorođenih beba u nekom podzemnom skloništu u Vukovaru, diljem Like i hrvatskih, bosanskih i srpskih sela za koje prije rata nikad nismo čuli. Luka, student psihologije, mi je prije par godina rekao da su proveli istraživanje i ustanovili da u Srbiji od PTSP- ija boluje više žena nego muškaraca. Ne znam da je u našoj muškoj jagmi za statusom pravobranitelja (uz obaveznu PTSP dijagnozu) ikad provedeno istraživanje među ženama i djecom, ali vjerujem da su njihova sjećanja slična ovoj predstavi.

Razmišljam koliko su sretni oni čija sjećanja žive u svjetlosti, bjelini, bojama, tišini, muzici.....
šapatu mora koje oplakuje žalo.

<	listopad, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Lipanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (3)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (2)
Prosinac 2007 (4)
Studeni 2007 (6)
Listopad 2007 (5)
Rujan 2007 (3)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (9)
Travanj 2007 (11)
Ožujak 2007 (11)
Veljača 2007 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?