Dan prije Svisveta je bio prekrasan, ispunjen ljubavlju, veseljem i suncem. Bila je nedjelja. Ovo mi je toliko intenzivan period da imam osjećaj da su se ovi događaji odvijali prije više mjeseci a ne prije par dana. Marina me zvala večer prije i pitala imam li kakvih planova za sutra. Kako nisam imala, Kika je radila, a ja planirala još jednu nedjelju provesti sama sažaljevajući se, rado sam se odazvala pozivu da dan provedem s njom i Markom, njezinim sinom.

Pokupili su me već oko deset ujutro. Otišli smo u njezin rodni grad obići groblja, šetali se pored jedne od nekoliko rijeka i ručali u simpatičnom restoranu njezina prijatelja. Zatim smo se vratili u Zagreb, otišli na Sljeme, šetali malo gore i Marko nas je beskrajno zabavljao. Na stranu sad to što sam ja luda za njegovom mamom, ali Marko je jedno od najinteligentnije djece s kojom sam se imala prilike družiti. Na mamu je naslijedio sklonost glumatanju i akutni manjak srama, tako da je u Puntijarki zabavljao ne samo nas dvije nego i još nekoliko ljudi, koji su mu, na kraju glumačko-pjevačke točke od srca zapljeskali. Mali showman! Zanimljivo je kako se ne može pobjeći genetici. Marina ga nikada, to joj vjerujem, nije poticala na pjevanje, glumu ili slično, a kaže da je prvi puta valjda s nepune dvije godine uzeo daljinski od tevea i počeo pjevati kao da drži mikrofon. No dobro, nije sad to bitno, nisam htjela o njemu pisati, nego samo natuknuti da je i Marko definitivno pridonio mome zaljubljivanju u njegovu mamu, wink, wink.

Sa Sljemena smo se spustili do Sloboštine u luna park. Kao mala sam obožavala luna parkove, pogotovo električne autiće i ringišpile. Kako Marinu to baš i nije privlačilo, Marko i ja smo skoro 2 sata sami haračili, vozikali se autićima, sudarali, vrtili na dječjem ringišpilu, pa ja na velikom a on i Marina su mi mahali. Pa smo zato kolektivno trčali sa strane kako bih ja povratila jer se takve navike kod mene također nisu promijenile – i kao klinka sam bljuvala nakon ringišpila a bogme i dalje bljujem. Znam da to baš nije romantično ali meni je bilo. Marina me nježno milovala po leđima i coktala dok sam bljuvala a Marko je stajao ispred „jer je to baš super zanimljivo da i odrasli povraćaju!“ a s vremena na vrijeme me i bodrio „ajde, ajde, još malo i bit će gotovo!“ tako sam malo bljuvala a malo se smijala. OK, sad dosta o bljuvanju.

Polako se spuštao mrak i morale smo Marka odvesti tati. Marina me putem pitala bih li išla s njom na maskenbal kod jedne frendice s posla i prov mi se nije išlo ali sam pogledavši njezine molećive smeđe oči posve nesvjesno rekla „aha, juhu!“ Kako nismo imale ideju što bismo obukle, odlučile smo se za varijantu slumber party i obje smo otišle u spavaćicama. Tulum kao tulum, meni je bio dovoljan jedan bambus da plešem sama na sredini sobe (o tome radije ne bih zapravo) i fino se opustim, što je pronicljiva Marina (kako retroaktivno pišem, sad vam govorim i ono što mi je naknadno Marina pričala) skužila i u jednom trenu se samo odnekud stvorila i zalijepila za mene. Mislim, usne je priljubila uz moje i poljubila me najljepšim mogućim poljupcem, barem se toliko sjećam dok je nisam odgurnula... Malo je ustuknula ali je nastavila plesati kao da se ništa nije dogodilo, a i ja sam napravila isto. Vidjela nas je samo njezina Barbara, vještica, i kasnije u autu pitala Marinu „koji ti je vrag bio da zažvališ Ančicu?!“ na što je Marina odgovorila „pa došlo mi... a jesi vidjela i kako me bezobrazno odgurnula?“ Ja sam šutjela i glupavo se cerekala. To cerekanje je lajtmotiv mojeg i Marininog druženja. Vi koji me znate, znate i da rijetko ostajem bez riječi i cerekam se bez smisla, ali da, eto, s Marinom se od tog poljupca pa svedo sada uglavnom tako blesavo cerekam...