Kod mene uvijek bude tako – zapalim se za nešto brzinom svjetlosti a jednako brzo se i ohladim.
Tako je i s ovim blogom.
Novostečena sloboda me je toliko ponijela da jednostavno nisam znala što bih s njom.
Želim reći ovo i ono, milijun nekih tema mi se vrzma po glavi, a ne da mi se pisati.

Osamostaljenje je dobro. Trebalo mi bi i u stvarnom životu u istom smislu kao i ovdje. Na starom blogu nisam mogla napisati neke stvari koje su me mučile jer se u međuvremenu broj čitatelja iz stvarnog života povećao a to nisam htjela. Najiskrenije, nisam htjela.
Blog želim pisati, nekada za publiku a nekada ne, ali ga želim pisati. Lakše posložim misli ako ih zapišem i ako ih osim mene čuje/vidi još netko. Vaga po horoskopu, volim promišljati i odlučivati.

Osim toga, Kiki je od početka izrazito skeptična prema ovoj mojoj osobini, to znate... Morala sam neke "detalje" skrivati a to jednostavno nije moj stil jer prezirem muljanja i skrivanja.
Nije me sram toga da je Koka, moja bolja/ljepša/pametnija polovica, žena i ne bojim se nikakvih propovjednika i đavoljih odvjetnika ni vani a kamoli ovdje.
Pa ću pisati i o nama, po prvi puta bez barijera i straha da će i ona sama pročitati ovdje nešto što će je povrijediti.

Baš me to veseli.