papatači

petak, 27.06.2008.

Dobri stari crveni fićek i nemilosrdni tenk

vjerojatno se sjećate onog filmića iz Domovinskog rata kada je jureći ten pregazio starog dobrog fićeka u Osijeku?
http://www.youtube.com/watch?v=waPKqHl42C0

pa eto...inspiriran time i vlastitim pomalo zamagljenim sjećanjima....


Sjećam se tih dana pomalo. Bio sam praktički bebač koji je postao malo svjestan svijeta oko sebe. Iznad kuće je u niskom letu preletio avion, probio zvučni zid. To je bio tako strašan zvuk da sam se bio sav preplašio i privio se uz nogu mog pokojnog djeda. Jedan od fleševa iz toga doba je i kada je krenula sirena za uzbunu a mama je završavala ručak. Bio sam momčić koji nikada nije skrivao ljubav prema slavonskim delicijama, pa tako ni u tim trenucima, vjerojatno nesvjestan situacije oko sebe. U daljini su se čule eksplozije, majka je histerično urlala da bježim u podrum a ja sam samo želio «mali sendvić sa "šunkicom"» (kako sam tada govorio). Stajao sam na vratima, majka je u brzini lupala loncima da bi se što prije sklonila u podrum i derala se na me da bježim u podrum. Valjda sam tada taj sendvić shvatio kao nešto krucijalno u tome trenutku, kao pitanje života ili gladi, nesvjestan činjenice da uopće ne fali puno da usred dvorišta rukne jedna od tih silnih bombi i da kasnije skupljaju moje ostatke i moj sendvić sa šunkicom s povećalom i štipaljkom. Za sendvič sam se izborio, rekla mi je da odem više u podrum i da će mi ga tamo donijeti. Podrum je bio hladan i odisao nekim čudnim hladnim mirisom. Nešto slično onom oštrom mirisu kiselog kupusa ali koji je na izmaku svojih snaga, ona prodornosti i jačina mirisa je ostala samo u tragovima, ali ipak prisutna. Često se sjetim izgleda podruma tih ratnih dana kada svakoga ljeta se vraćam u taj podrum kako bi donio gostima ladno pivo. Miris je i dalje ostao isti. Samo što više nema televizora, raširenog kauča, debelih jastuka već samo bezlična masa teglenki sa sokom od paradajza, par šunki i prazno, već duže vrijeme nekorišteno bure...Kao ni djeda. Mi smo trpili kada je djed umro, ponekad se sjetimo njega i obuze nas sjeta. No ne trpe samo ljudi zbog djeda. Trpi i grožde svako ljeto kada ostane neobrano, kao i to staro bure jer nema djeda da ga napuni, bez djeda nema ni grožda, bez djeda i grožda nema ni dobre rakije.
Sjećam se i jednog jutra crtića na nekom srpskom programu. Mislim da je bio Njofra ali nisam siguran,ali se sjećam se da je onda došlo do prekida crtića zbog iznenadne vijesti. Koja je iznenadna vijest to bila, ne znam, vjerojatno stila da su «srpska junačka braća iz celog sveta krenula u pomoć srpskoj nejači koja je izložena ustaškom teroru diljem Hrvatske» ali se sjećam izjave nekog srpskog prolaznika na cesti u sivoj jakni koga su upitali za mišljenje valjda a koji je rekao da «Hrvatska ne smije i ne može postati slobodna država». To mi tada nije bilo jasno. Zašto nebi smjela? I zašto je važno da je on to sad rekao i zašto su mi zbog toga prekinuli crtić?
Sjećam se i jedne noći kada je ujak došao prespavati kod nas u stan na obali Bosuta. Duboko u noći me je probudio, umotao u deku i jurnuo niz stube prema podrumu dok je dopirao iz daljine onaj prodoran zvuk sirene za uzbunu. Dolje su bili svi skučeni i podrum je bio slabo osvjetljen. Onaj bakin podrum je bio hotel s pet zvjezdica naspram ovoga. Ovaj je mirisao po prašini i starom drvetu, nije bi ni televizora a i nije bilo onog ugodnog bakinog kauča. Tako sam tada razmišljao kada sam bio valjda i vidno razočaran izgledom podruma i tamošnjim tretmanom jer mi je prišla jedna susjeda od nekih 20-tak godina i pozvala me u neku malu prostorijicu jer da mi mora pokazat nešto. Tamo me posjela za stol, ponudila napolitankama i zaintrigirala me spravicom za koju sam tu večer naučio da je to diktafon. Snimali smo svakakve glupe rečenice i onda to preslušavali. Meni je to bilo jako smiješno i zabavno, a ni njoj nije silazio smiješak s usana. Zaboravio sam i na onaj neudobni madrac, granatiranje i sirene sve dok nisam skužio da nema nigdje tate. Diktafon mi više nije bio zanimljiv i odjurio sam do majke. Rekla je da je tata vani, da cjepa drva i da slažu vreće s pjeskom oko prozora. Sve ove događaje nemogu smjestiti točno u vrijeme ali vjerojatno da sam bio nešto stariji jer je ovaj put bilo ljeto i bojao sam se da mi otac ne nastrada, postao svjestan opasnosti oko sebe.
Negdje oko podneva toga istog dana kada su granate prestale padati, sunce se pokazalo u svom punom sjaju i time izvuklo ljude iz njihovih rupa. Valjda je to onaj osjećaj prkosa natjerao ljude da se odupru strahu da svako malo može zviznut granat pored njih i usmrtiti ih pa su se odlučili na jutarnju šetnju stazom uz Bosut koji je, kao i danas, lijeno tekao, tako lijeno da imam dojam da se uopće ne kreće. Lijeniju rijeku nisam u životu nisam vidio. Sjećam se da je mama ubacila u gepek od našeg kadeta ono veliko pakovanje trajnog mlijeka od 6 komada, par putnih torbi a ja nisam ni znao kamo idemo ni zašto. Na kraju smo otišli u Našice i tamo boravili par mjeseci a poslije toga otišli u Zagreb. Službeno objašnjenje je bilo da je sad u Vinkovcima postalo opasno i da moramo otići a tata će ostati ovdje. Rekla mi je mama da mora.
Svijet je jedno poprilično lijepo, čudno i maleno mjesto. Tako i naša domovina. Prolazi kroz te zgrade u Novom Zagreb u kojoj smo živjeli tih mjeseci će biti isti prolazi pod kojima ću se sklanjati od kiše 13,14 godina kasnije iznenađen spoznajom da mi tu živi frend iz razreda s kojim ću kasnije postati nerazdvojan. Sjećam se i parka pored zgrade u kojem sam se bio nešto pokačio s nekim malenim plavokosim dječakom u to doba izbjeglištva. Ne bi me uopće čudilo da je to bio on. Svijet je jedno zbilja jako maleno mjesto. A ako pitate mog oca koji je njemu trenutak najviše ostao u sjećanju jeste trenutak kada je on došao u Zagreb na neki kratki period a mi smo ga čekali na kolodvoru. Tada sam ja potrčao prema njemu u kapici od UNPROFOR-a i pitao: «Tata, tata, jesi ubio četnike?». On kaže da se tada slomio. Ja dugo vremena nisam kužio zašto. Danas to kužim....
Rat je završio, državu smo dobili, sjebali mnoge stvari u startu, mnoge stvari zaboravili a mnoge ne želimo priznati. Ludo vrijeme, ludi sni rekao bi Balašević. Valjda u tome treba tražiti korijen mojem animozitetu prema cajkama, valjda podsvjesno imam neke traume od tih sirena pa ih ne želim čut u obliku istočnih melosa i ekavice. A možda je to zato što smatram da sam iznimno inteligentan pa kužim da je to sve glazbeno smeće. Valjda zato pizdim kada čujem da će uskoro «zbog veoma širokog interesa publike i srpska zabavna zelevizija PINK doći na mala vrata i u Hrvatski».Uskoro i na vašim prijemnicima. Eto vam na pa drkajte. U građanski rat nas te cajke odvele dabogda...

subota, 21.06.2008.

I wish...

Volio bih da ovaj post nikad nisam morao pisati. Nadao sam da ću nakon cjelodnevnog ponavljanja sintetskih pitanja iz hrvatskog jezika, doći doma pijan i lud od sreće. Volio bih da se park na Tomislavovom trgu pretvorio još jednom u pijanu rulju nabijenu nacionalnim ponosom. I prije svega, volio bih dovršiti ovu svoju pripovijest prije nego sutra u novinama osvanu kvazi novinarski tekstovi i nogometne fraze tipa : «Nije htjela», «Je li sudac kriv?» ili «Trijumf navijača».
Ovo je tekma za pamćenje. I prije svega treba biti ponosan. Bez obzira na sve. Novinarski bjeloglavi supovi će doći na svoje. Kritizirati ovo i ono. Da je bilo ovako, da je bilo onako, da je moja baba muško, bila bi peder. I tu je kraj cijele priče. Da je k'o što nije.
Momcima treba čestitati što su dogurali dovde. Bez obzira na svu klasu, teško je očekivati da će mladići mogu iznijeti pobjedu nakon svega što se dogodilo, na onaj šok primljenog gola nakon što smo vodili par minuta i onda se zalomi nekakav banana centar šut i sjebe koncepciju cijelog naroda. Ne, to nije osporavanje njihovog talenta, to je jednostavno tako. Nogomet je jednostavno najnepravedniji sport na svijetu. Zato i je najpopularnija stvar na svijetu. U tome je čar.
Ostaje gorak okus, fleševi iz 98' kada smo ismo tako popušili. Jer jednostavno je to najbolja riječ. Božica Fortuna je zajebana stvar i prije svega, nepotkupljiva je. Kao i osjećaj nakon vodećeg gola. Ležiš tamo na tribinama u Tvornici i ne vjeruješ. Dvije minute kasnije, opet ne vjeruješ. Zujiš, prešetavaš se i pitaš: Zašto? Kako?
Onda se nakon penala počinju vrtiti one silne reklame i skužiš koliko ti to sve ide na kurac. A tada počne svirati iz mjuza na koju bi se inače veselio i razbacivao, sada ti idu na kurac one trebice koje hopsaju na to sve, ćagaju. Ja, emotivac kakav jesam, nemogu to probavit. Ne treba zbog svega toga proglasiti dan nacionalne žalosti, ali jednostavno skužiš koliko je to sve za kurac. Marković će dalje i dalje lešinariti, Štico će se jadat kako je jedva sredio ulaznice svojoj ženi, a manjina će i dalje pratit svaku jebenu tekmu naše repke jer se za njih neće naći karta na nekom velikom natjecanju...

petak, 20.06.2008.

Tri u jedan...

Kad se voziš autobusom kroz zagorske brege, slušaš Bob Dylana jednim uhom a drugim osluškuješ tekmu Cigani vs. Digići, tu i tamo se zadubiš u razmišljanja. Razmišljaš o tome kako je ona supergirl i kako uopće može išta poći po krivu. Tamo negdje kod nekog neimenovanog zaseoka tekma je utihnula, romske nacije su podijelile bodove (ciganska posla), Bob Dylan mi je bio nakratko dopizdio pa sam sve svoje snage usmjerio u pravcu razmišljanja, točnije cestom fantazija.Road to hell - reko bi Chris Rea.

Kada smo stigli u Varaždin, doslovno smo posrkali pileće fileee koje su netom izvadili iz akvarija a trčeći prema Varteksovom stadionu smo pobacali u sebe pomfrit. Na stadionu su nas dočekale poluprazne tribine i skoro pa krcat travnjak. Mene je obuzeo ponos jer sam se nalazio na travnjaku gdje je svojevremeno Leon Benko kopačke vezao. Gdje je Hrvoje Čale po prvi puta u svojoj karijeri uklizao a da nije polomio noge sebi već protivničkom igraču.
Koncert ko koncert šta da se priča, da se dogodio 40 godina ranije bilo bi nezaboravno. Možda bi Dylan tada pokucao na rajska vrata, možda bi pjevušio ženi da legne pored muškarca, možda bi pjevao o Lily koja je kasnije imala usne vrele višnje (i snimila reklamu za Max Factor). Ovako je to bio kompletno promijenjeni aranžman uz cuganje viskija i tu i tamo pokoje lupkanje petama. Kad je zasvirao «Forever Young» nastupila je smijalica. To je bio bis. A ja nisam ni skužio da je uopće došlo do bisa. Na čast Dylanu, bez obzira na sve, bilo je dobro, ali zbog interne smijalice kolege papatača i moje malenkosti od koje smo se smijali da su nam se razdvajale kosti u tijelu, nismo bli u stanju zapjevušiti. Franz,respect;)
Dylanov melos smo odlučili presjeći pelin-kolom u nekom naizgled fensi bircu, zapravo jednim od rijetkih na koji smo naišli a da radi. Teško je započeti razgovor u bircu u kojem trešti tehnjava do mile majke a pored tebe je neki nabildani tovar kojemu ruke izgledaju poput depiliranog srnećeg buta i koji pritom urla «Zovi samo zovi». Jednostavno je nespojivo, koliko god sam naginjao pelin u sebe. Dok smo se vraćali na baroknim ulicama je odzvanjao Carlos Santana. Oye como va? Ja dobro, ti Jane?
Preskočit ćemo narednih par pijanih sati provedenih na parkiralištu i kolodvoru. Kad smo sjeli u bus, na sluškama se opet vrtio Dylan ali u meni se vrtio supergirl. Nikako mi nije dao mira. Valjda sam onda izmučio sebe od silnog ponavljanja i utonuo san. Probudile me gradska vreva autobusnog kolodvora. Suha grla, mokre majce i spigane kralježnice izašah iz busa. A okolo tebe samo sumnjivi smutljivi tipovi. I onda povratak rutini. Stara sjebana naoko ulickana dobro znana tramvajska stanica i rondanje tramvaja, povratak u dobro znani stan na petom katu i negdje već čuto škljocane brave. Ubacih u sebe tekući jogurt koji to nije i šnitu starog kruha s nekim kurcu namazom.

I tako opet rutinski odrađuješ subotu koja je došla, da nije bilo od naše drage Babe rođenadan mislim da se ne bih maknuo od doma. To nije dozvoljavala kiselina u želucu koja se dizala od časa kada sam se probudio. A onaj šugavi pomfrit od dan ranije je fermentirao unutra. U prostranstvima moga želuca. No skužiš trulu atmosferu doma svog, a ipak je moja best frendica zaslužila da joj upriličim rođendan svojim dolaskom.

Rođendan smo prosIavili i otplesali i onda opet doma. Sjebani naizgled ugodni baslonjač, winamp i doza depresivnih pjesama u trajanju od sat vremena. Depresivnih koje to nisu ali tako zvuče u usporedbi s Beatlesima. Sorry kaj ne živimo u nekoj tamo marini. I kaj me ona ne voli la la la la.Mater vam jebem ladnim jogurtom – kako to reče jedan srbo na filmiću na jubitou.

Treći ili četvrti dan iza toga, nakon što je B momčad Lijepe naše nakvasila našu katoličku braću Poljake, obuzme te filing da si stari morski vuk. Nakon što završiš na trgu i poslije toga urlaš na paviljonu na Zrinjevcu s hrpom debila neke tamo kurcu nacionalističke pjesme, dan poslije se kao pravi urbani građanin posipaš pepelom. Ali eto piriznajem, nisam odolio popevkama spram naših susjeda. Dok npr. o svojoj susjedi ne bi nikad ništa loše rekao.

I onda vidiš obrise ovog posta i nekako ti šteta ga ne okačit na blog. Al ti ne nekaj fali.Završetak npr?Čekaš onih par trenutaka dok osluškuješ winamp da te šorne inspiracija. A inspriracija i ne dolazi baš. Kao kasno proljeće, dođe onda kad ne treba, dok ležim u krevetu pa sam prelijen da se ustanem i upalim komp ili u tramvaju dok nema kod sebe olovku i papir da zabilježim vrludajuće misli.No jedno je uvijek palilo. Pustiti u zoru "With or without you".
Kao na onoj reklami za torticu kokos, kapci su mi teški. A zbog masonsko jugo-unitarističke zavjere meni je matura premještena na ponedjeljak, što bi reklo da mi gori opasno s obzirom da sam sa onom debelom skriptom iz hrvatskog (čiji bi sadržaj trebao istresti u ponedjeljak ujutro po srednjeuropskom vremenu pred komisiju) još uvijek na Vi...Stoga, laka noć neka ti bude čitaoče vjerni...

četvrtak, 12.06.2008.

Popodnevne opservacije nakon sinoćnjeg utapanja u alkoholu

***još jedan iz naftalina***



Jutro je počelo s dopiranjem šuma vode iz wc-a pored moje sobe i laganog sažimanja poveće količine šlajma u grlu kolege papatača. Šta je kolega radio u wc-u ne znam, ali šta god da je radio, mora da je bio pedantan. Meni je uvijek bilo nepraktično istuširati se u lavabou, ali ajde ne moraju se prijatelji u apsolutno svakoj stvari na svijetu slagati. To je bogatstvo. Razlikovati se u mišljenjima ali da to ne tvori nikakve barijere među njima. Pustite vi ono to je samo moje mišljenje. Zna se što je mišljenje. K'o šupak, svako ga ima. Kad smo već kod šupka, mene moj svrbi. Biti će da mi nekakvi crvi zaguznjaci ne daju mira. Nije to od lošeg vina već od loše vode. I golubljeg izmeta. Kada te dvije supstance uzimate oralno, pa makar i u mizernim količinama, sraćka vam ne gine. Bojim se i pomisli što će biti kada sjednem popodne na wc dasku. Moja prekomjerna težina će biti mačji kašalj spram onoga što ju čeka. Poor old dirty daska. Šta li je sve ona proživjela samnom. Uvijek je bila tu. Sa sjetom se prisjećam onih sretnih trenutaka kada sam još kenjao sa zadovoljstvom i pun životnog elana izbacivao shit iz sebe, onih težih trenutaka kada sam kenjao iz dosade pa sve do onih najtežih kada sam kenjao sa bolnim izrazom lica i suznim očima. Dosta sranja, da bi Vam sjelo sve o čemu ću pričati, treba se vratiti dvanaestak do petnaestak sati natrag u prošlost.
Koncert je završio a majica je tako savršeno uz svesrdnu pomoć znoja bila prikeljena uz moje tijelo. Da sam tada pokušao je svući mislim da bih oderao dobar komad kože sa sebe. Liposukcija na naglo. Cijeli taj dan je bio brz i nagao, jedino su pripreme za fax bile sušta suprotnost. Sporo su prolazile a ja sam se gubio između Cezanea, Dalija i poznog dekoltea profesorice likovne umjetnosti u poznim godinama koja i dalje izgleda fantastično. Za svoje godine. I u svim ovim godinama ispunjenim svakojakim perverzijama o starijim gospođama ona je vrh. A ta priča sa perverzijama sa starijim gospođama je poput sante leda. Izgleda lijepo, oku dojmljivo i krasno, opasno je, a to je samo tek obris cijele te cijelosti. Problem je puno dublji. Na dubljim dubinama, u hladnome mraku muške sjebane svijesti i problematične podsvijesti. Kako god, nakon priprema pohitah na tekmu, na ono zadnjih dana aktualno zdanje što ga Maksimirom prozvahu. A tamo je narod sjeban u istoj mjeri koliko je sjebana i sama arhitektonska koncepcija stadiona. Luka je zadnji put odigrao u plavičastom dresu i sterilno je odrađena proslava prvaka. Na sjebanim stolcima posmatrah tu rapsodiju u plavom. Plave stolice, plave komfete, šalovi, dimne bombe, dresovi, trenirke, nebo. Sve je to bilo plavo. Za nijansu svijetlija plava od plave nijanse moga kurca ujutro kad sam se probudio zbog neudobnog položaja moje glave na (plavom?) jastuku.
Kao što sam prije toga naglo i na silu pojeo burek masni i dva tekuća jogurta tako sam i gastal stavio u sebe. Sažvakah ga isto tako, naglo i na silu dok se u pozadini iz obližnjeg kafića dopirala simpatična cajka koja poziva na ples. Zvučna kulisa van handred persent pogođena - Djogani i «Ništa mi nemožeš na silu». Na silu sam u sebe ulijevao tamno plavo vino iz isto tako plavih čašica. Ali ne i naglo. Polako. Polako i s vremenom koje je isto tako sporo prolazilo sam uspio i zaflekat svoju svijetloplavu majicu. Na mjestu gdje je nekada stajao znak neke u kurcu skejterske marke sada stoji tamnoplava fleka. I nebo je tada već postalo tamnoplavo. Kao i moji zubi i moje usne od vina. Ali to sam tek saznao dva sata kasnije kada sam luđački se odvaljivao na Let 3. Kada iz improviziranoga montažnog glavića počnu izlazit bijele golubice shvatite konačno neke stvari. Bonus penis pax in domus. Svijetu je i našoj maloj zemlji potrebna velika dobra umiljata kurčina. Nama pogotovo. Dosta nam je onih olinjalih komunističkih zatucanih ograničenih kuraca koje vladaju ovom našom Lijepom našom. A i nekim mojim profesoricama je zaista potreban kurac. Terapija u welness centru u obliku jedne divljačke ševe. Cijeli jedan roj muha bi tim udarcem bio riješen. Ona bila sretna, stabilnija, sigurnija u sebe i njene sise više nebi lupkale o stepenice kada se uspinje po njima. Po stepenicama.A i ja bio imao pozitivno iz njenog predmeta. Komplexi i frustracije bi na kratko vrijeme nestali, taman dovoljno vremena da se izvučem iz cijelokupnog sranja. To sam shvatio sinoć dok je ekipa rokala u ludom ritmu i urlala «kurcem u čelo». Da se sve ne svede u opsesivno kompulzivni poremećaj njegovog peniskog veličanstva, tu ćemo stati na kratko vrijeme s kurčevim opservacijama, sviranjem kurcu i njegovoj ulozi u svijetu. Ali možemo što god reći o opsesivno kompulzivnim poremećajima. O opsjednutosti nečime i nekome. Ona je moj opsesivno kompulzivni poremećaj. Vidim je u školi, pogledom je tražim i uživam u dvodimenzialnosti slike kada stoji naslonjena na zid. Slično kao Proust kada se vraćao onim svojim kolačićima, tako se i ja vraćam njenoj slici u sivoj majci dok drkam. Onaj prvi impulse je strašan, ogroman. Unutarnje biološke reakcije i osjećaj ugode. Ali samo taj prvi impuls. Nakon toga nastupa proces dekandencije. I koliko god manijakalno vraćao tu sliku nazad, to više nije to. Kita jeste uspravna, ali svjestan da to više ni blizu onom početnom impulsu. Osim što je viđam u školi, kao da je vidim i kad nije tu. With or without you. I sa i bez njene prisutnosti je vidim. I kada nije fizički prisutna u mojoj široj blizini, kao da je tu. Uvijek se nekako javlja onaj topao osjećaj u želucu i lagano opuštanje mišića na licu i skoro da se stvori smiješak. Ali skoro. Mada me jednom jedna osoba prilikom jednog posjeta jednom trgovačkom centru dok smo razglabali o jednoj trećoj osobi zamolila da ne postanem kao on (srca kamena kao ta jedna osoba), lagano napredujem u tome smjeru. «Hladan kao led» što bi rekao Štulić. «Čovjek od leda» odgovorio mu je Tony Cetinski. «Led sam a gorim» rekao je Petrarca i sve ih sjebao kao što je sjebao moju ocjenu iz hrvatskog u drugom razredu jer nisam mogao razumjeti njegove izdrkotine pretočene u oblik soneta. Kao što čovjek nakon prekomjernog uzimanja vode sjebe organizam tako je i on sjebao svoj jer je bilo previše kurca a premalo ševe u njegovom životu. Što nas dovodi da je Petrarca bio samo jedan u beskrajnom nizu drkaroša i veliki svojevremeni homoseksualni potencijal.
Ona vjerojatno nije imala problema sa njime. Ona je bistra djevojka. I samo želi uživati u životu, voziti se okolo u BMW bez obaveza. Što financijskih što emocionalnih. Neće platiti tu kavu kao što neće dati pare ni za bengu toj seljačini što ju vozi okolo. Isto tako, želi biti slobodna. Slobodno šetati žarko osvjetljenim podzemnim prolazima kasno u noć. Slobodna poput njene minice i njene noge na koje ne prestajem misliti, njene oči usne tijelo. Njena bijela jakna i njezin smiješak. Tako slobodno. Ja sam svoje oslobođenje doživljavao malo dalje u ranim jutarnjim satima u obliku više ne znam koje po redu čaše vina, cigarete, patetičnog raspoloženja uz patetičnu glazbenu pozadinu na koljenima u čvrstom zagrljaju osoba koje su mi taj čas postale drage i činilo se kao da nas je sve u tom trenu obuzeo efekt idiota. Bezglavo smo tumarali po onom šljunku, presavijali noge hodajući i doživljavali svakojake transeve u tim čvrstim, napregnutim, usiljenim zagrljajima.
Bili smo svi usrani od ptičjeg izmeta dok smo stigli doma. Za stolom uz smijalicu žvakali smo šunku i na tanko rezali veliki kotač od sira. Ostavih na papiru kratko pojašnjenje majci ko su ove dvije osobe što spavaju u mojoj sobi i zašto su tu.
I sve bi to bilo ok, ja bi izvrnuo na zajebanciju do kraja ovaj ionako izvrnuti post da se na crnoj poleđini winampa nije pojavio Arsen i sjebao cijelu koncepciju. Arsen Dedić. Amigo. Arsena Deić – Amigo. Sjebo je sve i prisilio me da po prvi put i ja iz samostalno posegnem za alkoholom koje se nalazio tik do računala. Drenovača se skompala s Arsenom u moćan tandem i u tilom času su me sjebali. Sjetih se njega i kolko volim tog momka. Tada je krenulo i više nije moglo stati. Čak je i ova drenovača napola njegova. Pola moga srednjegškolskog školovanja pripada nekolicini dragih osoba. Druga polovica pripada njoj. Ne onoj koju sam već spomenuo već drugoj. Njoj koja je sada u mome životu prisutna samo u tragovima. Dok je alkohol u mome tijelu sve samo ne prisutan u tragovima. Promili su postala premala mjerna jedinica za moj organizam. On je već odavno počeo biti izražavan u postotcima. Kada bih išao svoje školovanje izraziti u postotcima (točnije sjećanje na ono što je trebalo biti školovanje) na njih nekolicinu bi otpao poveći dio. Nakon što se prisjetih njega i što smo sve prošli, naše zdravice koja nas veže, sjetih se i ostalih. I onog drugoga. I onog trećega se isto sjetih. U čemu god da idem izraziti naše prijateljstvo računica je ogromna. U litrama piva i vina, decima žestice, decibelima smijeha koji smo zajedno prouzrokovali, metrima pretrčanima na nogometu...kasnije se sjetih i onog četvrtoga, kasnije i petoga. Tu sam stao. Dalje nije išlo. Kada sam skužio koliko ih sve volim, postao sam sjeban i oduzeo sam si zdrav razum eksavši dobar dio one drenovače....Dalje nije nikako išlo....

srijeda, 11.06.2008.

I kad su konje tukli....

Znaj da nisam plako...

Nikad nisam mogao plakati. Onako kako to rade drugi.I kad sam bio najviše u kurcu, jednostavno nije išlo. Kada su svi oko mene plakali i dozivali moga prvopreminuloga djeda, bio sam mali i nisam plakao. Zaplakao sam tek kad sam vidio da i moj otac plače. Valjda sam onda zaključio da je to tako jako tužno da se moram i ja rasplakati. Legao sam krevet, zario lice u jastuk i plakao. Kada sam završio, svijetloplavi jastuk je bio sav mokar i slan, baš kao more na kojem je razlivena naftna mrlja. No bilo je to kratkog vijeka. Bio je to prvi put kada me na kapiji od bakine kući nisu čekalo troje dragih ljudi koji su se smiješkali a ja sam im trčao u zagrljaj. Na ulazu u dvorište stajao je samo ujak, a ja sam onako sav vedar što ga vidim potrčao sa smiješkom njemu u zagrljaj a on me po prvi i jedini puta u života dočekao hladno. Rekao je samo jedno blago : Bok! Tada mi je sinulo u glavi da nešto nije u redu. I opet su svi plakali.
Nije prošlo puno godina kada mi je umro i drugi djed. Svi oko mene su opet plakali. Kao i kod prvog djeda, bilo je to sasvim nenadano. Noć prije su kartali i dobro se zabavljali, ujutro mu je pozlilo a predvečer je umro. Kad smo ovoga puta došli u Slavoniju, kapija je bila prazna, a u dnevni boravak smo ušli na prstima da ne probudimo baku. Cijeli dan su se ljudi izmjenjivali, donosili kavu ili pokoji cvijet i opet su svi plakali. Ja nisam. Nisam mogao. A volio sam djeda. Nije me činilo tužnim ta sama njegova iznenadna smrt, već što tijekom godina nisam puno više pažnje posvetio njemu, što sam uvijek bio vezan pretežito uz baku. Uvijek sam mu zamjerao što je vikao i psovao kad bi bila utakmica na televiziji. Tada to kao mladi revni katolik nisam mogao shvatiti i bio sam ljut na njega. Kada je došlo vrijeme njegove sahrane, stajao sam u onoj povrci u nekoj ofucanoj majci (jer je to bila jedina topla majca koju sam imao sa sobom) na ledenom zraku i još ledenijoj stazi. Tabao sam u svojim Elviton-čizmama (za koje je moj otac uvije govorio da su vrhunske) po ledenoj stazi, a ja tada kao mladić ih nisam mogao podnijeti jer su bile Elviton a to nije bila in marka. Svima koji su nosili Elviton cipele su se smijali i rugali. Surovi kapitalizam. Danas te čizme nosi moj ujak i baš su mi lijepe. I da, otac je imao pravo, kvalitetne su. U istim tim čizmama je tabao sad moj već pomalo ostarjeli ujako prošle zime kada sam po prvi puta u životu shvatio da je i njega polako nagriza zub vremena.
I na sprovodu drugoga djeda je bilo teško, nisam plakao. Onda je došao trenutak kada me je pozvao moj otac i rekao mi da dođem vidjeti djeda. Bilo je strah. Napravio sam neku kiselu facu i ukipio se na mjestu. Shvativši valjda da se bojim primio me i uveo unutra.
Onda sam ugledao lice svoga pokojnog djeda i jednostavno je krenulo iz mene. Počeo sam jecati i odmaknuo se brzo od lijesa. I dan danas se sjećam položaje djedove udobno smještene glave na onoj ulaštenoj svili i njegovih sklopljenih očiju. Bujica je provalila iz mene. Nakon manje od minute sam prestao i sve se vratilo u normalu. Izašli smo van i stajao na čelu kolone u liniji s mojom majkom i ujakom. Barem tako mislim da je bilo. Svi su plakali, a meni se nije plakalo. Onda sam namrštio facu, zaklopio oči i sve svoje snage usmjerio na to da zaplačem. Nakon kratkog napora sam uspio. I ja sam plakao. Više se nisam osjećao kao uljez.

Danas kada promatram svijet oko sebe sa dvoznamenkastim brojem godina u dupeta i prisjećam se tih plakanja, sahrana i djedova koje sam slabo poznavao, ponekad poželim da se mogu baš kao tada isplakati ili barem prisiliti da se rasplačem. No ne mogu nikako. I ne smatram to nekom hrabrošću ili velikom osobinom. To mi je nalik na psihički hendikep.
Kao da je jedna emotivna strana mene fali. Kao da je jedini psihički dio mene zaostao/zakazao u razvoju. Karcinom duše. Tumor na sustavu plača. Tako nešto.
Koliko me pamćenje služi, od te druge sahrane se nisam pošteno isplakao, osim jednom. Jednog sparnog srpanjskog popodneva. Tad sam baš plakao ko zadnja pička. Nisam se mogao zaustaviti i plakao sam a da zapravo nisam ni znao zbog čega. Valjda su godine zatomljavanja svega i svačega u sebi učinile svoje. I meni i njoj je bilo mučno. Ona nije mogla gledati u mene, a ja nisam mogao gledati ni u nju ni u ogledalu koje bilo malo poviše nas. Danas se ne volim prisjetiti toga dana. Ne toliko zbog samoga plača, već zbog onoga što sam taj dan uradio. To je jednostavno jedan od onih postupaka koji nisu bogzna kako jako zločesti i zlobni ali ih se čovjek toliko srami. Svatko od nas nosi nešto zbog čega bi trebalo kamenovati. Eh, to jedan od razloga za koje iskreno smatram da sam zaslužio pokoji oblutak u svoje glavurdu.
To je veoma čudno. Bio sam na rubu plača kada sam gledao snimke Ivaniševićevog osvojanja Wimbledona ili kad je Mandžukić utrpao drugi gol Ajaxu, ali sam zato bio potpuno smiren kada smo se uspinjali Križnim putem u Međugorju. Kada su i oni za koje sam smatrao da su čvrsti karakteri proplakali samo tako. Kada je bila tolika koncentracija tužnih ispovijesti, toliko lica umrljanih suzama i ona tužna kiša pomiješano sa veselim vjerskim pjesmama i sretnim očima nakon gorkog plača. Smijeh kroz suze. Još im se lica nisu ni sasušila od one bujice što im je do par minuta curila iz očiju a sada već u potpunom vjeskom zanosu lebde po onom kamenjaru i pjevaju nekakve vesele pjesmice o Kristu. Od onog vremena kada sam bio mladi revni katolik, imao poster djevice Marije u sobi i bio pretplaćen na časopis «Mak» - dosta se toga promijenilo. Sve citate iz Biblije je zasjenila ona Nietcsheova «Bog je mrtav». Mada tada nisam znao puno značenje te fraze, bila mi je cool jer je djelovala buntovno, izrugivanje svim onim patnicima što na svaku pizdariju koja im se desi spominju onog tamo gore. Tako sam to tada interpretirao.

I danas je sve bilo uređeno da pustim suzu. Obiteljski kuršlus, opsadno stanje u dnevnom boravku, popih jedno prikriveno NE zamotano u prelijepi osmijeh a Kemal Monteno je žuborio u pozadini. Nešto je brijao kako ona nije htjela. I kako je ostao sam jer mu se neko više nikada neće vratiti. Upijam te tonove i čekam te da me ti isti tonoci prodrmaju. Ali džaba. Truda i para. Ima ko kapi za oči?

****

U spomen jednoj kršnoj a meni napose dragoj djevojci koja me jedne pijane noći zamolila da napišem nešto na tu mučnu temu nakon senzacionalnog domoljubnog performansa u režiji dvojce papatača.
I ne, nije zbog komentara, mora biti savršeno...