papatači

četvrtak, 12.06.2008.

Popodnevne opservacije nakon sinoćnjeg utapanja u alkoholu

***još jedan iz naftalina***



Jutro je počelo s dopiranjem šuma vode iz wc-a pored moje sobe i laganog sažimanja poveće količine šlajma u grlu kolege papatača. Šta je kolega radio u wc-u ne znam, ali šta god da je radio, mora da je bio pedantan. Meni je uvijek bilo nepraktično istuširati se u lavabou, ali ajde ne moraju se prijatelji u apsolutno svakoj stvari na svijetu slagati. To je bogatstvo. Razlikovati se u mišljenjima ali da to ne tvori nikakve barijere među njima. Pustite vi ono to je samo moje mišljenje. Zna se što je mišljenje. K'o šupak, svako ga ima. Kad smo već kod šupka, mene moj svrbi. Biti će da mi nekakvi crvi zaguznjaci ne daju mira. Nije to od lošeg vina već od loše vode. I golubljeg izmeta. Kada te dvije supstance uzimate oralno, pa makar i u mizernim količinama, sraćka vam ne gine. Bojim se i pomisli što će biti kada sjednem popodne na wc dasku. Moja prekomjerna težina će biti mačji kašalj spram onoga što ju čeka. Poor old dirty daska. Šta li je sve ona proživjela samnom. Uvijek je bila tu. Sa sjetom se prisjećam onih sretnih trenutaka kada sam još kenjao sa zadovoljstvom i pun životnog elana izbacivao shit iz sebe, onih težih trenutaka kada sam kenjao iz dosade pa sve do onih najtežih kada sam kenjao sa bolnim izrazom lica i suznim očima. Dosta sranja, da bi Vam sjelo sve o čemu ću pričati, treba se vratiti dvanaestak do petnaestak sati natrag u prošlost.
Koncert je završio a majica je tako savršeno uz svesrdnu pomoć znoja bila prikeljena uz moje tijelo. Da sam tada pokušao je svući mislim da bih oderao dobar komad kože sa sebe. Liposukcija na naglo. Cijeli taj dan je bio brz i nagao, jedino su pripreme za fax bile sušta suprotnost. Sporo su prolazile a ja sam se gubio između Cezanea, Dalija i poznog dekoltea profesorice likovne umjetnosti u poznim godinama koja i dalje izgleda fantastično. Za svoje godine. I u svim ovim godinama ispunjenim svakojakim perverzijama o starijim gospođama ona je vrh. A ta priča sa perverzijama sa starijim gospođama je poput sante leda. Izgleda lijepo, oku dojmljivo i krasno, opasno je, a to je samo tek obris cijele te cijelosti. Problem je puno dublji. Na dubljim dubinama, u hladnome mraku muške sjebane svijesti i problematične podsvijesti. Kako god, nakon priprema pohitah na tekmu, na ono zadnjih dana aktualno zdanje što ga Maksimirom prozvahu. A tamo je narod sjeban u istoj mjeri koliko je sjebana i sama arhitektonska koncepcija stadiona. Luka je zadnji put odigrao u plavičastom dresu i sterilno je odrađena proslava prvaka. Na sjebanim stolcima posmatrah tu rapsodiju u plavom. Plave stolice, plave komfete, šalovi, dimne bombe, dresovi, trenirke, nebo. Sve je to bilo plavo. Za nijansu svijetlija plava od plave nijanse moga kurca ujutro kad sam se probudio zbog neudobnog položaja moje glave na (plavom?) jastuku.
Kao što sam prije toga naglo i na silu pojeo burek masni i dva tekuća jogurta tako sam i gastal stavio u sebe. Sažvakah ga isto tako, naglo i na silu dok se u pozadini iz obližnjeg kafića dopirala simpatična cajka koja poziva na ples. Zvučna kulisa van handred persent pogođena - Djogani i «Ništa mi nemožeš na silu». Na silu sam u sebe ulijevao tamno plavo vino iz isto tako plavih čašica. Ali ne i naglo. Polako. Polako i s vremenom koje je isto tako sporo prolazilo sam uspio i zaflekat svoju svijetloplavu majicu. Na mjestu gdje je nekada stajao znak neke u kurcu skejterske marke sada stoji tamnoplava fleka. I nebo je tada već postalo tamnoplavo. Kao i moji zubi i moje usne od vina. Ali to sam tek saznao dva sata kasnije kada sam luđački se odvaljivao na Let 3. Kada iz improviziranoga montažnog glavića počnu izlazit bijele golubice shvatite konačno neke stvari. Bonus penis pax in domus. Svijetu je i našoj maloj zemlji potrebna velika dobra umiljata kurčina. Nama pogotovo. Dosta nam je onih olinjalih komunističkih zatucanih ograničenih kuraca koje vladaju ovom našom Lijepom našom. A i nekim mojim profesoricama je zaista potreban kurac. Terapija u welness centru u obliku jedne divljačke ševe. Cijeli jedan roj muha bi tim udarcem bio riješen. Ona bila sretna, stabilnija, sigurnija u sebe i njene sise više nebi lupkale o stepenice kada se uspinje po njima. Po stepenicama.A i ja bio imao pozitivno iz njenog predmeta. Komplexi i frustracije bi na kratko vrijeme nestali, taman dovoljno vremena da se izvučem iz cijelokupnog sranja. To sam shvatio sinoć dok je ekipa rokala u ludom ritmu i urlala «kurcem u čelo». Da se sve ne svede u opsesivno kompulzivni poremećaj njegovog peniskog veličanstva, tu ćemo stati na kratko vrijeme s kurčevim opservacijama, sviranjem kurcu i njegovoj ulozi u svijetu. Ali možemo što god reći o opsesivno kompulzivnim poremećajima. O opsjednutosti nečime i nekome. Ona je moj opsesivno kompulzivni poremećaj. Vidim je u školi, pogledom je tražim i uživam u dvodimenzialnosti slike kada stoji naslonjena na zid. Slično kao Proust kada se vraćao onim svojim kolačićima, tako se i ja vraćam njenoj slici u sivoj majci dok drkam. Onaj prvi impulse je strašan, ogroman. Unutarnje biološke reakcije i osjećaj ugode. Ali samo taj prvi impuls. Nakon toga nastupa proces dekandencije. I koliko god manijakalno vraćao tu sliku nazad, to više nije to. Kita jeste uspravna, ali svjestan da to više ni blizu onom početnom impulsu. Osim što je viđam u školi, kao da je vidim i kad nije tu. With or without you. I sa i bez njene prisutnosti je vidim. I kada nije fizički prisutna u mojoj široj blizini, kao da je tu. Uvijek se nekako javlja onaj topao osjećaj u želucu i lagano opuštanje mišića na licu i skoro da se stvori smiješak. Ali skoro. Mada me jednom jedna osoba prilikom jednog posjeta jednom trgovačkom centru dok smo razglabali o jednoj trećoj osobi zamolila da ne postanem kao on (srca kamena kao ta jedna osoba), lagano napredujem u tome smjeru. «Hladan kao led» što bi rekao Štulić. «Čovjek od leda» odgovorio mu je Tony Cetinski. «Led sam a gorim» rekao je Petrarca i sve ih sjebao kao što je sjebao moju ocjenu iz hrvatskog u drugom razredu jer nisam mogao razumjeti njegove izdrkotine pretočene u oblik soneta. Kao što čovjek nakon prekomjernog uzimanja vode sjebe organizam tako je i on sjebao svoj jer je bilo previše kurca a premalo ševe u njegovom životu. Što nas dovodi da je Petrarca bio samo jedan u beskrajnom nizu drkaroša i veliki svojevremeni homoseksualni potencijal.
Ona vjerojatno nije imala problema sa njime. Ona je bistra djevojka. I samo želi uživati u životu, voziti se okolo u BMW bez obaveza. Što financijskih što emocionalnih. Neće platiti tu kavu kao što neće dati pare ni za bengu toj seljačini što ju vozi okolo. Isto tako, želi biti slobodna. Slobodno šetati žarko osvjetljenim podzemnim prolazima kasno u noć. Slobodna poput njene minice i njene noge na koje ne prestajem misliti, njene oči usne tijelo. Njena bijela jakna i njezin smiješak. Tako slobodno. Ja sam svoje oslobođenje doživljavao malo dalje u ranim jutarnjim satima u obliku više ne znam koje po redu čaše vina, cigarete, patetičnog raspoloženja uz patetičnu glazbenu pozadinu na koljenima u čvrstom zagrljaju osoba koje su mi taj čas postale drage i činilo se kao da nas je sve u tom trenu obuzeo efekt idiota. Bezglavo smo tumarali po onom šljunku, presavijali noge hodajući i doživljavali svakojake transeve u tim čvrstim, napregnutim, usiljenim zagrljajima.
Bili smo svi usrani od ptičjeg izmeta dok smo stigli doma. Za stolom uz smijalicu žvakali smo šunku i na tanko rezali veliki kotač od sira. Ostavih na papiru kratko pojašnjenje majci ko su ove dvije osobe što spavaju u mojoj sobi i zašto su tu.
I sve bi to bilo ok, ja bi izvrnuo na zajebanciju do kraja ovaj ionako izvrnuti post da se na crnoj poleđini winampa nije pojavio Arsen i sjebao cijelu koncepciju. Arsen Dedić. Amigo. Arsena Deić – Amigo. Sjebo je sve i prisilio me da po prvi put i ja iz samostalno posegnem za alkoholom koje se nalazio tik do računala. Drenovača se skompala s Arsenom u moćan tandem i u tilom času su me sjebali. Sjetih se njega i kolko volim tog momka. Tada je krenulo i više nije moglo stati. Čak je i ova drenovača napola njegova. Pola moga srednjegškolskog školovanja pripada nekolicini dragih osoba. Druga polovica pripada njoj. Ne onoj koju sam već spomenuo već drugoj. Njoj koja je sada u mome životu prisutna samo u tragovima. Dok je alkohol u mome tijelu sve samo ne prisutan u tragovima. Promili su postala premala mjerna jedinica za moj organizam. On je već odavno počeo biti izražavan u postotcima. Kada bih išao svoje školovanje izraziti u postotcima (točnije sjećanje na ono što je trebalo biti školovanje) na njih nekolicinu bi otpao poveći dio. Nakon što se prisjetih njega i što smo sve prošli, naše zdravice koja nas veže, sjetih se i ostalih. I onog drugoga. I onog trećega se isto sjetih. U čemu god da idem izraziti naše prijateljstvo računica je ogromna. U litrama piva i vina, decima žestice, decibelima smijeha koji smo zajedno prouzrokovali, metrima pretrčanima na nogometu...kasnije se sjetih i onog četvrtoga, kasnije i petoga. Tu sam stao. Dalje nije išlo. Kada sam skužio koliko ih sve volim, postao sam sjeban i oduzeo sam si zdrav razum eksavši dobar dio one drenovače....Dalje nije nikako išlo....