papatači

četvrtak, 12.02.2009.

-Amen!- Amen? -Amen.

"Najteža stvar na svijetu je reći Amen"
(ne znam jesam li koga citirao,nadam se da moja malenkost nije prva u nekoliko tisuća godina koja je izvalila nešto ovako ili tome slično...bilo bi zaista tragično da nitko nikad takvo što rekao nije)

Reminiscencija

Jednom davnom, ima godina par, lupila me misao. Misao da probam neš piskarat na blogu o kojem se tada tek pričalo iza kulisa, koji se tek polako probijao na onlajn scenu. Bilo je to vrijeme afirmacije mojeg prijateljstva s kolegom papatačem. Bilo je to doba kada je on bio sjeban i sjećam se poruke koju sam mu tada poslao u gluvo doba noći...

-Jeboga, jesi razmisljao o pisanju bloga?

Netom nakon toga je stigao povratni SMS:

-Jeboga, jesam!

Tu je sve stalo.Odnosno počelo mada mu nisam ništa odgovorio na to.

***
Iz uloge proroka vraćam se u ulogu svojeg pravog ja. Pravog ja koji je zaključio da je dosta. Što bi se reklo među narodom - Amen.
Noćas oko par minuta iza ponoći mi je sinula ideja da je dosta. Nije tome povod bio par promila promila krvi ni tužaljke na đuboksu. Nije me prala nikakva depresiva. Pače, bilo je dobro. Kao i svaki put kad se vratim doma nakon par pivi s provjerenom ekipom. Kolko god da sam sjeban, nakon ovakvih večeri, nemogu se osjećati loše. Jedan od onih dana kada skužite da život, bez obzira na sve, ima smisla. Da "debelo" ima smisla.

Kad čujete tužaljke ostale ekipe kako su monstruozno učili zadnja dva mjeseca škole, kako su monstruozno pripremali maturu, kako su jebeno učili za prijemni. Na čast njima, bez zamjerke ili bilo kakve zavisti, ali meni su zadnja dva mjeseca srednjoškolskog školovanja bila nešto prejebeno. I nešto pijano. Nije stvar te "prejebenosti" u tome što su bila pijana već zato što smo živili punim životom. Tada kada je bilo najteže.
I znam, svaki ima svoju priču o tome kako je njihova generacija bila najgora, najluđa, najjebenija i slični epiteti. I svako će reći da je njemu bilo najbolje odnosno njima. Tu počinje i završava sva ljudska objektivnost odnosno subjektivnost. I sav ljudski egoizam. U svemu onome čemu težimo i iz dubine srca volimo jest ono što nas podsjeća na nas.Ili ono što nemamo a voljeli bi imati.
Svaki osmijeh koji nas čini sretnim čini nas upravo sretnim upravo zbog toga što nama nije nakeljen na licu. I da se razumijemo, nije to ništa loše. Jednostavno tako stvari funkcioniraju.
U zadnje vrijeme imam problema s inspiracijom. Nema nikakvog posebnog razloga, jednostavno tako stvari funkcioniraju. Sveopća alijenacija je prisutna i to je neminovno. Možda sam izgubio šaljiv ton, al jebiga, valjda tako stvari funkcioniraju.
Slijedi tekst koji sam nedavno napisao ali nije objavljen a za kojeg smatram da bi šteta bilo da nikad nije ugledao svjetlo dana;
"Danas sam vidio sreću. Bila je u obliku iznenađenja na trošnim stubama fakulteta. U obliku karte za priredbu koja uveseljava cio narod hrvatski posljednjih dana (ili barem većinu njene populacije sudeći po posljednjem popisu stanovništva). Iskreno, zavidio sam tom sjaju u očima. Što mene takve stvari više ne vesele. Što bi volio kriknut poput malog derišta kad mu striko iz Njemačke donese igračku i švapsku čokoladu s lješnjacima. I 20 maraka. Dobri stari papirnati Gauss.
Kad smo već kod Gaussa, ove godine smo učili o aproksimaciji dotičnoga i valjda sam time do kraja života raskrstio s matematikom. Koliko god sam sretan što više nema apstraktnih pizdarija (neka se netko ne uvrijedi), toliko sam i tužan kad skužim da je sve to zajebancija. Da u konačnici sve to ima nekog smisla.
Ono što je žalosnije jest da me pukne neka melankolija svaki put kad si cugnem i nemrem se toga riješiti. Volio bi nešto ispripovijedat, ali nešto me koči. Volio bi jebavat' majku cijelom svijetu iz sveg glasa, posebno onim brokerima na Wall stretu (kao i ostatak svijeta), ali nemam riječi za formiranje neke sofisticiranije psovke. Tipa: Jebo' li im majku državnim dividendama ili Dabogda te majka pronašla u poreznoj prijavi. Na stranu sranja u svijetu ( da ne skrenemo u predvidljivo dosadne vode kako bi svijet mogao biti bolji), sklanjam pogled pored laptopa i nalazim tri primjerka hrvatske čokolade u finom celofanu. Majčina ljubav je bezuvjetna,“šta jest, jest“. S okusom čokolade, neopranih zuba, liježem u krevet, posljednji put prije sna opsujem majku brokerima (jer je zbog njihove zajebancije na neku foru meni pivo poskupilo za par kuna) i tonem u san…Laku noć"

Svjetlu aulu školu zamjenile su jednolične stube fakulteta. Vrijeme je da se okrene nova ploča. Ne iz kurčenja što smo postali akademski građani jednostavno zato što stvari tako funkcioniraju. Sada kad ovo pišem, u meni je prisutan strah da mnogo toga ostane nedorečeno. I ostat će. Barem što se tiče ovo domene. Iskreno se nadam, uostalom to je bio i smisao ovog bloga, da će se jednog dana ovo sve dosad napisano postati ukoričeno i postati ukoričena sjećanja na neka lijepa vremena. Da nikad ne zaboravimo da smo djeca i da nam nikad smješak, bez obzira na sve, ne treba silaziti s lica. Sa smješkom dolazi i ključ za bolji svijet. Sa njim sva bol prestaje.
Volio bih u jednoj krležijanskoj rečenici obuhvatiti cjelokupno nekoliko-godišnje pisanje i završiti post jednim linkom sa jubitoa sa pjesmom koja će u zadnjem stihu imati krajnje optimističan ton.
No zbilja ne ide. Ne zbog toga što mi fali optimizma općenito nego zato što to prepuštam svakom pojedinom rijetkom čitatelju. Pustite si pjesmu, uživajte tih par trenutaka i okrenite se prema boljem sutra.

Jednog dana, možda u skoroj a možda u dalekoj budućnosti ćemo se opet čitat. Do tada, kužim da je ovo svršeno poglavlje. Silovanje zbilja nema smisla.

Zahvaljujem svima na podršci, kritikama i rijetkim komentarima. Bez onog uskogrudnog dijela čitatelja ovo nikad nebi bilo napisano. Kao i sve četiri kolege papatača koji su sudjelovali u ovome. Beskrajno hvala. Mada činim ovo bez njihova blagoslova, kontam da će razumjeti.


U spomen na prvu i dosad jedinu pravu iskrenu ljubav, sve ostale kratkotrajne i dugotrajne zaljubljenosti, bezbrojne pijanke, tugovanja i veselice, prijateljstva i razdore, sve padove i uspone, sva "jebanja majki" zbog nedorečenih razloga i iskrene izljeve ljubavi...
Na nekom drugom mjestu i u neko drugo vrijeme opet ćemo se onlajn družiti.
Amen

ponedjeljak, 12.01.2009.

Sjedim na šekretu i čitam novine

***S E N Z A C I O N A L N O***

blog je dobio novog dopisnika, sad bi nas kao trebalo bitI četvero papatača,mada dvojca štrajkaju već duže vrijeme.jbga...

Sjedim na šekretu i čitam novine



„Otrgnuo si krastu i dobio AIDS, no ostaje pozitivan, nada se akciji“, pisalo je u nekim novinama koje sam čitao neki dan na šekretu. U isto vrijeme sam pušio, tako da je bilo i manje opasnosti od požara.
Kad sam na šekretu, uvijek mi se sluša muzika. Znam si dofurat radio unutra i puštat Scotta Joplina. Prijatelj je napisao haiku na rub „Glorije“ u čast mojem šekretskom kuriozitetu. Ide otprilike ovako:

U samostanu
Nema šekreta. Naše
Časne ne seru.

To me vraća u dane kad sam prostitutkama plaćao u desecima kuna.
U rubrici „Pogodi tko? S Hloverkom Novak-Srzić“ bilo je zanimljivo pitanje:
„Pogodi tko sam! Imam lice poput silovanog mongoloidnog hokejaša, dekolte porno-zvijezde, i valjam se od smijeha kad Saša Sušec izvali koju!“
A i kad uvali kojeg.
Gledao sam Milu prije par godina na tv-u, u onoj uskoj plastičnoj vreći s uzorkom dresa repke. Spremio sliku u eroteku, za svaki slučaj, da ne bude nezgoda.
Ima još par zanimljivih članaka.
„Bozanić nosio krzno, aktivisti shvaćaju“. Nemam komentara.
„Victoria Beckham pokazala sisu, baš je mala“. Ovo ću izrezat.
„Najavio samoubojstvo na facebooku, samo tri komentara“. A jebiga.
„Kosteliću izmakla pobjeda, završio trinaesti“. Za dlaku.
Moram priznati da mi je ipak najdraži dio novina „Zadnja stranica“. To je ono isprazno, seljačko nadrinovinarstvo koje piše samo najgore senzacionalističke laži za ljude poput mene koji sjede po dva sata na šekretu i žvaču novine cijeli dan. Uvijek se nađu takve notorne laži da čovjeku pozli i skoro dobije Marčelinjo-efekt (serem-rigam-pišam i ko zna šta još ne) tipa „Sijamski blizanci prvaci u tajlandskom boksu“ i pored toga photoshop slika nasmiješene dvojice spojenih glava u ogromnom kimonu. Neću vas time više zamarati, posvetit ću se kolumni Jelene Veljače. I ne kažem da je loša. Ali možda bi ju tri mala detalja učinila zanimljivijom:
1. Više lezbijki. I žene i muškarci vole lezbijke, savršena demografija.
2. Jedno pušenje kurca dok ju čitam. Ništ fensi, malo brisanja prašine.
3. Da ju ne pročitam.
Bio bi bestseller. Vijesti iz Svijeta ne čitam, uznemiruju me. Svakakva se sranja događaju. Zato skačem na Sport. I većinom su ovakve stvari.
„Pršo zabio, prerano smo ga pustili“ – kaže Otto Barić, bivši „trener“
„Đovani Rosso na vrhuncu karijere u Hajduku“ – piše preplaćena budala
„Ivan Jurić pred vratima repke, jebiga, kriza je“ – Slaven Bilić
Drago mi je da sam s vama podijelio moju jutarnju rutinu. Zahvaljujem se na pažnji. Puštam vodu.


Šegrt Smička

petak, 09.01.2009.

Reminiscencija u kasne sate...

Ne imah inspiracije i ne pisah dugo. Otkrio sam sve „blagodati“ Facebooka i MSN-a i time se šopam u zadnje vrijeme, iako svjestan da je to čisto gubljenje vremena. Gledanje u jednu zamišljenu točku na zidu je možda i produktivnije od toga, možda bi me i potrefilo koje pametno filozofsko pitanje o univerzalnosti, prolaznosti ili neko treće –sti života, ali kao što svi znamo, uvijek ostaje ona stara narodna : jebiga.Baš jebiga.

Jebiga, tako sam se i ja se odvojio od tipkovnice u zadnje vrijeme.Htio sam (a imao sam najbolju namjeru) nabaciti neki rezime protekle godine ali nikako da misli objedinim u nešto suvislo. Uostalom, kronološki poredane – potrese, emocije i skandale koji su obilježili proteklu godinu imate na svakom portalu koji imalo drži do sebe pa se tamo uputite ako Vm je do toga. Ja nisam niti kronološki niti anakrono uspio te fragmente skupiti u cjelinu.
No,ono što me sada muči i jedini razlog što sad ovo pišem su neka sjećanja. Točnije, kada sam skužio da flomaster nepomično držim dobrih 5 minuta u ruci i da sam se totalno udaljio od skripte pred sobom.I fizički i emocionalno. Poglavlje o nacionalizmu su zamjenila sjećanja je na Motovun film festival ljetos. Još točnije, moj smrdljivi šator podno njega. Još točnije od toga, onih par dana koje sam proveo s 2 frenda tamo.

Čitajući, kako se na nacionalizam „ima“ na 2 načina, na kulturni i politički, sjetio se sam nje,mada joj se lica gotovo više ne sjećam. Sjetilo me na nju redak u kojem piše kako postoji 2 koncepta a jedan od njih je„koncept prema kojem se nacija definira kao kulturna zajednica“.

Ona studira kulturologiju.To je jedino što znam o njoj, odnosno, barem mislim da znam, možebit da je žena slagala. Nisam znao da se to uopće može studirat. I da je iz grada u kojem sam i ja isto živio jedno vrijeme. Zapravo je cijela ta priča banalna i nema se šta pričati, ali „caka“ je u tome da me to ozbacilo iz takta, barem trenutačno, onaj filing za učenje za koji sam mislio da mi se nakon praznika konačno vratio,opet je ispario.Trenutačno, nadam se.
Zapravo, kad malo bolje razmislim, postoje 2 cake u cijeloj toj priči. Gore spomenuta, „caka“ koja se sastoji u tome da sam izbačen iz stroja što se učenja tiče, a druga što zapravo ja na neki čudan, hiperromantičarski, sjebani način osjećam nešto prema toj osobi. Bez brige, ostavio sam romantiku iza sebe, odbacio sam je zatečen kojekakvim spoznajama i iskustvima, ali mi ovo malo što mi je od nje preostalo, neda mira.

Sad sam to odlučio prenijeti na papir. Kao i uvijek kada me jebu neke stvari u životu. Ili o životu. Proteklih par dana nisam baš uspjevao zaspati prema planu i programu, čini se da neću ni večeras, izgleda da ću imat dodatnog materijala za razmišljanje i koji će držat očne kapke otvorenima.
Da stvar bude čudnija, romantičnija ili kako već (ja to definirat nit' mogu nit' znam), bio sam u društvu s tobom osobom (po sadašnjoj procjeni) pola sata najviše.Ako ne i manje. Ne sjećam se imena, niti se sjećam da mi ga je i rekla. Uvijek govorim da pijanstvo nikada nije i nikada ne smije biti isprika, ali recimo da može olakšavajuća (ili u ovome slučaju otežavajuća okolnost), pa stoga možda sada ispaštam što sam tada lagano bio načet domaćom medicom. Sjećam se da joj je zaštitar koji je predvodio tu našu ekipu u zašprehavanju (da ga citiram) „one četiri slatke ribice za onim stolom iza njegovih (mojih (op.a.)) leđa“. On je bio vođa navale, udijelio je nama 3-ojci godinu više nego imamo, ona to nije čula ili je prečula pa mi je kasnije udijelila 5 godina više nego imam.Nisam joj htio slomit srce i reći joj da sam godinu ili dvije mlađi od nje. Kao što već rekoh, nešto romantike je ipak ostalo u meni, nije me život u potpunosti umorio.
Započeli smo ćakulu, popili sve 3 boce žestica (za koje smo nadobudno mislili da će nam trajat bar 2-3 dana), „šprehe“ su prštale na sve strane,a ja sam samo htio pričati s njom. Zvuči manijakalno, ali žena je imala prelijep glas. Ne zvonki i mileni već pomalo grubi. I crne oči. I isusovke na nogama. Dosta mršava. Bila je jako lijepa.
Sljedeća scena je bila da sam se ja ljubazno ispričao damama i otišao se olakšat do obližnjeg žbunja, a kad sam se vratio dočekala me priča da su se žene isto tako ljubazno ispričale mladićima (nama) i otišle spavat. Olakšavajuća okolnost je u tome da je bilo oko 6 ujutro i nije zvučalo okrutno poput nekog odjeba. Barem ja tako mislim. Znam kako zvuči odjeb, ovo to nije...

Vidio sam je 2 dana kasnije, na zadnji dan festivala, kada su se svi opako nabrijavali na zadnju noć kada je kao ekipa najluđa, kada je fešta najbolja i ne prestaje do podneva. Iako je izgledala kao da ima vrećice s tintom ispod očiju a ne podočnjake, meni je i dalje bila lijepa. Popričah s njom nakratko i zaključili smo kako ćemo se vidit navečer. Frend se nije mogao čuditi kako netko može imati tolke podočnjake i kako (citiram) „nazobano žena izgleda“, ali jebiga, meni to nije najmanje smetalo. Nekih 100-tinjak metara dalje, prolazili smo ispod nekog wannabe rimskog slavoluka i ugledao sam 2 mrlje na stropu. Jednu pored druge. Zaustavio sam se i počeo „urlat'“ da sam ugledao Rorschahovu mrlju. Ne znam, valjda sam popizdio od svega – nespavanja, alkohola, nehigijenskih uvjeta u šatoru, „jedva-da-imam-za-kartu-doma“ stanja u novčaniku i saznanja da sam glup k'o kurac jer nisam definirao gdje ćemo se mi to i kad naći navečer. Među par tisuća pijanih, rasplesanih i razularenih ljudi teško da ću naći jedinku na koju ciljam. Frend me ćopio i odnio dolje do šatora.

Teško je opisati sve to ljudima koji nisu bili tamo i doživjeli to, a da ne zvuči kao priča ala „ja baja i 2 frenda smo popili 10 litara medice u 2 dana i niš' nam nije bilo“. Taj raznoliki spektar osjećaj koji te prožima i mjenja se svako malo, od stanja beskonačne slobode do prizivanje mame u pomoć. Al' eto, bilo je to najbliže što sam ikada došao do točke kada se gubi razum. Tako jebeno blizu. I uopće nije loš filing, zapravo, oslobađajući je. I nema ničeg lošeg u tome.Vjerujte na riječ. Probajte jednom izdržati 3 dana po samo par sati spavanja i to pod šatorom kojeg ne obasjava sunce cca 7 sati dnevno, pit' ko manijak i prati zube pivom pa ćete skužiti o čemu se radi i o čemu pričam. Ja jesam, bilo je jebeno, na određen način postaneš mazohist i bude ti OK. I nakon toga sam počeo istinski cijeniti svoj krevet i svoju malu tuš kabinu. I toplu vodu.
No, da se vratimo na centralni motiv ove male priče, nisam je vidio tu zadnju večer. Zapravo, zadnji dan je bilo jebeno razočaravajuće. Moje kolege me nisu poduprle u namjeri da se nacugamo i zaputimo gore, (na špicu jelte?) pa sam otišao sam. Misao vodilja mi je bila da ću je naći. Da, dobro pretpostavljate, nisam je našao. Ekipa je ludovala, iz očiju im je sijala radost, htjeli su zagrliti nebo od ekstaze i strmopizdit se njime niz zidine Motovuna bez imalo straha. Kolektivno ludilo je valjda obuzelo sve osim mene. Našao sam frendicu s kvarta gore u gradu i priključio im se u ćaganju, pokušao se zabavit, zbilja sam dao sve od sebe, ali jednostavno nije išlo. Nakon 5-6-te pjesme sam odustao, izljubio se sa svima i pošao prema šatoru. Nije bilo puno sati, bila je ugodna večer i nebo čisto. Kao i sada, i tada sam se čudio zašto se ja osjećam sjebano zbog osobe kojoj ne znam ni ime i koja mi nebi trebala predstavljati apsolutno ništa u životu.
A zapravo predstvlja jedan od 3-4 fleša kad netko od nas spomene i „kak je tamo bilo jebeno“.I kak „ćemo iduće godine opet“.

Nije prvi put da razmišljam o ovome, pisao sam i prije o tome, ali sada sam se odlučio isprazniti.Valjda. U ovome trenutku, baš sada dok pišem ovo, fali mi. Glupo je, nema razloga ni potrebe, u međuvremenu su se druge zacementirale u mojim mislima, ali imam tako nenadjebivu želju da ju opet sretnem. I da saznam njeno ime. Da joj pružim ruku. Kažu da najbolje možeš osjetiti osobu preko dodira rukom o ruku. Prema stisku i onome što osjetiš u toj sekundi. Ali prije svega da saznam njeno ime. Samo to. Da saznam kako je ime ženi koje se povremeno sjetim. Odnosno svaki put kad netko spomene Motovun, proteklo ljeto ili tome slično.

Bio bi red,jelte?

četvrtak, 18.12.2008.

Freesome..

Gledam taj laser s Broadwaya što šara po nebu i sjetim se Batmana. Na spomen Batmana, sjetim se kako vani svijet divlja. Samo što mi nemamo takav dojam. Bijesni ljudi u divljim automobilima turiraju po centru grada. Batman to sve promatra negdje na nekoj uzvisini gdje se vidi panorama cijelog grada. U daljini planina, gore kao da je neko nehotice prosuo kantice s svjetloplavom i tamnoplavom bojom po nebu, malo magle i lagani vjetrić koji njiše grane u taktu potmulih baseva što dopiru iz klubova u starom dijelu grada. Batman je već ostario i umoran. Nekada je mogao nanjušiti zločin i sletiti se i porazbijati dolje par masnih njuški te mirne savjesti leći u krevet. S vremenom ga je to umorilo.Danas mora prisluškivati radio kanale policije nebi li ih preduhitrio. No više ni ne uspjeva to iako policajci redovito prije akcije znaju svratit do obližnje pekare opskrbit se krafnama. Pa tako Betmen danas dolazi na mjesta zločina sav zadihan i ne uspjeva doći do daha. Kao i Gospodin Policajac jer mu je treća krafna zapela u grlu. Njegov Kolega Policajac je uspio riješiti misterij dahtanja svoga kolege prije nego što je ovaj poprimio zelenu boju ( boje baš kao i džem od ananasa s natruhama kiwia koja je upotpunjavala unutrašnjost krafne kojoj je kolega policajac nekoliko sekundi ranije presudio pokušavši ugurat cijelu krafnu u usta da bi oslobodio i drugu ruku za pucanje). Za to vrijeme, okorjeli kriminalac je duž Vlaške ulice istrčavao novi svjetski rekord u disciplini 500 metara s bakinom torbicom u rukama. Kolega policajac je sjebao akciju zaboravivši da prije nego povuče otponac na svojoj Zbrojevki mora Gospodinu Okorjelom Kriminalcu (u daljnjem textu: GOK) iznijeti par upozorenja. Dakle, dvaput reći „stoj ili pucam!“ pa tek onda ako se nastavi oglušivati na ovlaštene autoritete zagrebačke noći,onda može pokušati otkinuti komadić mesa sa tijela subjekta koji je počinio prekršaj (tj. GOK-a). A kad imate krafnu u ustima (koja Vam usput rečeno zaklanja 18% horizonta)zbilja je teško privesti privesti te odbjegle sinove Zakona u okrilje Majke pravde i Tate Zatvora. Kolega policajac (ni) ove večeri to nije uspio.
Nije ni Batman. Bio je umoran. U sebi je pomislio „koga briga,jedan više ili manje,haltam ih već 15 godina pa se svejedno svaki dan stvori novih 5 budala koje zasjene apsolutno sve prethodne“. A i benzin je poskupio,a Batmobile užasno guta benzin. Da nije prošle godine prihvatio da na svoj Batmobile nosi reklamu jednog osiguravajućeg društva i jedne sportske kladionice, ne zna kako bi izdržao ovaj svakodnevni rast cijena. A i uskoro mu ističe kasko. Onaj šegrt što ga je primio pod svoje – Robi, teška je budala.
U predjelu oko struka, u dubinama njegova plašta,osjetila se vibracija. Na neonsko plavom ekranu je pisalo samo jedno ime – Robi.Mašio se mobitela jer je znao da ova budala opet nema para na mobu.
-Alo Robi,ša mai?
-Eo niš.Điram se po gradu i tražim ekscesne tipove.Ti?
-Ma tu sam na Gupčevoj zvijezdi i luftam se na noćnom povjetarcu.
-Opet nisi uspio nikog ufatit jel?

Batman je poklopio slušalicu…

četvrtak, 11.12.2008.

ula la

ima tome par mjeseci,bilo je isto ovako kasno negdje,trebao se napisati esej iz filozofije.nije nikada napisan do kraja,niti predan na uvid profesorici.nabasao sam na njega slučajno i zbilja mi je jedan od najdražih textova.podsjeća na vrijeme kad sam mogao pisati gluposti, furati svoj stil i svoje misli do krajnjih granica...jedan od posljednih textova prije nego zaplivah akademskih vodama...pa se vi jebite...

****


Postojati znači piti bez žeđi
Sartre


Živjeti znači piti iako nam je voda već do grla došla? Nismo žedni, ali pijemo jer smo pohlepna živad pa poput medvjeda taložimo zalihe masnih tvari? Pijemo kao u onom slučaju - zlu ne trebalo? Zar to nije smrtni grijeh? Prekomjernost u jelu i piću? Popio sam tolko vode da sad moram ispovjedati svoje grijehe?!
Asocijacija br. 2
Sjede Tantal i Sartre pored slavine. Tantal žedan nariče, a Sartre izvalio trbušinu od silne vode koju je popio dok bi Tantal samo za kapljicu vode ubio (ponovo). I još ga dodatno provocira halapljivo pijući vodu iako bi se svaki tren mogao rasprsnuti jer je popio cijeli jedan omanji potok.
Mene sada npr. boli grlo i žedan sam, ali ne mogu nikako piti jer mi je promjer jednjaka trenutačno zbog upale mandula jednak četvrtini promjera zaručničkog prstena. Možda je to Sartreova misao? Da treba zaliječiti prehladu?
Kao što je onome Francuzu bilo teško razmišljati o smislu života jer ga je bolio zub, tako je i meni sada teško razmišljati o gore u naslovu spomenutoj misli jer me boli grlo, našopan sam kofeinom u mjeri da mislim da ću svakoga trena hiperventilirati ili doživiti katarzu u obliku meke stolice.
Oh taj Sartre, što porijeklom je iz zemlje dobrog vina, fine salate i tamnoputih nogometaša.
Piti bez žeđi znači uživati, popiti što sve što nam život nudi na prostranome životnome stolu, od najskupljeg martinija do jeftinih floskula i light izotoničnih napitka za široku masu koprofaga. «Piti piti» rekao je i onaj glomazni Gargantua. (Jeli i on bio Francuz?)
Idemo dalje. Baumarchais, po profesiji francuski dramski pisac zapisao je "Piti bez žeđi i voditi ljubav u svako doba, to je sve, gospođo, čime se razlikujemo od životinja."
Mislim da su nam ti promoćurni Francuzi htjeli poručiti da su to stvari po kojima se razlikujemo od životinja, što nismo vođeni nagonima i biološkim porivima, svjesni svoga postojanja. Treba uživati u životu, biti svjestan svoga postojanja i koliko god nam se ponekad činilo da smo samo jedna beznačajna kap u moru ljudi, treba iskoristiti život. Da ne preživamo već da živimo. Kada osjetimo žeđ to je već znak da smo lagano dehidrirali, blagi stupanj dehidracije. Da nam se ne događa da moramo gasiti žeđ već da mi kontroliramo situaciju i pijemo kada hoćemo i koliko želimo. Da ta voda koja je simbol života, da uživamo u njoj a ne samo da je shvaćamo kao nešto nužno što nam ne pruža zadovoljstvo. Lav nakon što se obilato najeo teško da će probati još malo staviti u svoj želudac dok će npr. homo sapiens i kada mu je pun želudac probati pojesti još koji batak više. Svjestan je postojanja, svjestan je da je mogao odabrati i dijetalnu salatu…
**

Volim cugnuti. A još više uz cuganje volim pripaliti koju. Cigaretu naravno. Takav mi je i pogled na svijet. Smatram da smo svi mi duboko u duši pušači. Samo treba otkriti kakva nam cigareta paše i što volimo pušiti. Možemo pušiti javno i ne stidjeti se toga, a možemo se skrivati po šupama, skrivećki udisati otrov i kasnije ispirati ruke mirišljavim sapunom. Imali žute prste ili ih mazali mirišljavom kremom, imali zadah onoga što bi trebao biti duhan ili nam usta miriše po najnovijem orbitu, to je manje važno, svi smo mi pušači. Ja npr. volim pušiti finiji duhan, fina guza reklo bi se, tradicionalni duhan vješto upakiran u krajnje svjetlucavi modno osvješteni paketić dok je moj susjed primjerice već 50 godina odan konzervativnim hrvatskim cigaretama i starom hrvatskom duhanu - Drini. Nismo svi aktivni, ima nas i pasivnih pušača - onih što gledaju kako im cigareta dogorijeva i ne uvlače je već samo udišu njen dim, ne znaju iskoristit tu od Boga danu cigaretu. Jednog dana će cigareta kao i vode nestati. Što ćemo onda piti, pušiti?

petak, 21.11.2008.

Vagonaši...

Uz zvuke kruljenja što dopiru iz trbuha, zveket šalice i krckanje dvopeka pišem ove retke. U spomen na pizdariju od prije godinu dana.
Kada sam se jutros probudio, pomislio sam da su za današnji dan najprikladniji stihovi jedne pjesme Plavog Orkestra: „konačno sam slobodan“. I kao u Hollywoodskim filmovima, patio sam cijeli dan od sindroma „policajčevog zadnjeg dana na poslu“. Obično tamo negdje pred kraj radnog vremena, kad mu šef stanice već uruči zlatni sat, dođe posljednja dojava o nekom banalnom prekršaju 3 bloka dalje od policijske stanice. Priču ste vjerojatno već čuli, stariji gospodin policajac prihvati zadatak i najebe na zadnji radni dan u svojoj bogatoj,neukaljanoj karijeri. Čuje se samo krik prodavačice, iznenadan bijeg vrana s žica obližnje trafostanice, zveket sata koji je tresnuo u beton i simbolično se raspao kao i život njegove žene koja je sad ostala sama. Svijetloplavu majicu je prekrila crvena krvca,a niger s maramom na glavi nikad nije pronađen.
Takvi strahovi su i mene danas „prali“. Koliki sam baksuz znao biti, da ću vjerojatno oko 23.15h po lokalnom vremenu kada se vraćam s toplim kruhom ispod pazuha kući i već razmatram što će i u kolikoj mjeri fasovati u frižideru, upravo tada, niti sat prije isteka jednogodišnje uvjetne pizdarije,da ću opet nešto batsje. Da se to ne ostvari, pobrinula se neka crijevna viroza u svom najjačem obliku. Prvo sam iz sebe izbacivao ormare,a kasnije je bilo već lakše. Eto objašnjena zašto čaj i dvopek na početku priče. U ovo već kasno doba, biti će da su prazna šalica i par dvopeka na malom tanjuriću jedini ostali uz mene. U ovo već kasno doba kada sam prije točno godinu dana se vrtio u krevetu i pokušavao skužiti koji mi je bio kurac u tome trenutku,točnije oko 23.15 po lokalnom vremenu protekloga dana.
Prisjećao se ekipice koja mi je u tom trenutku pravila društvo. Jedan mlađi momak koji se natjeravao s murjom po centru grada i neki stariji momak koji se derao na svoju ženu (valjda je bio za par decibela glasniji nego što je zakonski propisano) i nas 2 vandala. Razbijeni od umora kao i oni semafori na Ljubljanskoj aveniji. I tada mi je, simbolično, kruljio trbuh. Tada nije bila crijevna viroza u pitanju i neke oku nevidljive pizdarije u mome želucu, već kiselina od pelina. Odviše pelina za jednu noć što je rezultiralo time da sam pri transportu dodatno uznemirio Javne organe reda i mira i izbacio dušu tamo negdje u nekom zabačenom dijelu Zagreba. Zanimljivo,tada sam u onoj strci, dok sam vadio dokumente na zadnjem sjedištu njihovog auta, dok je kazaljka brzinomjera već doživljavala stotu, izgubio i listić od kladionice te nikada nisam znao da li je na kraju bio dobitan ili nije. Cifra je bila sasvim pristojna. Kakav sam baksuz, vjerojatno je bio dobitan, a uz to i vjerojatno bio i nominiran za kladionički tjednik za „dobitak tjedna“. No možda sam usrećio nekog policajca i familiju mu koji je tako praktički dobio svoju božićnicu prije reda. Samo što ga nije isplatila država nego privatna kladionica. A ove godine,kako stvari zasad stoje,DrIvo će kidnapirati božić,pa tog istog policajca neće isplatiti niti jedni niti drugi…

Btw. Pečenka s okusom mentola – PIGMENT

utorak, 21.10.2008.

Unatrag par dana...

Između lupkanja tanjura prekrivenim ostacima ostataka do prije sat vremena slavnog ručka hrvatskoga i šuma koji je proizašao od jakog mlaza vrele vode usmjerenog na iste te ranije spomenute ostatke, razabirem Dylanovu pjesmu. Pjeva o tome kako je on čovjek kod kojega je jedina konstanta njegova tuga. Među svim tim zvucima različitih valnih duljina i težine što su se sljevali u mene, razabrao sam samo da je rodom iz Colorada i da bježi od tamo. Od nje. Djevojke iz njegova kraja.

Ribam ostatke maminog umaka s tanjura i razmišljam o sinoćnjoj večeri. Kako smo sinoć hodali po ulicama Zagreba.Nas troje. Ništa posebno nije bilo ali je na neki čudni način bilo lijepo. Poslijepodne koje nije počelo prema planu i programu na kraju se pretvorilo u sasma jednu lijepu večer. Poslijepodne koje nije počelo prema planu i programu je na kraju izgleda bilo samo plod moje krive percepcije i toga kako ništa nikad nije onako kako se čini.Kako uvijek postoji ,ali za sve, uvijek i svugdje, postoji objašnjenje. To je valjda onda nahranilo moju potajnu želju da se još jednu subotu probam napiti.Kažem,probam,jer zaista to mislim. To više nije lako. To sam i teško dišući, još teže govoreći,pričao svome frendu dok smo istrčavali više ne znam koji krug na atletskoj stazi par dana ranije pokušavajući tamo ispucati višak energije i previše slobodnog vremena. Trubio sam kako je dosta, da malo treba stati na loptu, da je sve postalo monotono... Isti repertoar alkohola,isti repertoar pjesama, ista sranja i iste misli kad se napijem koje mi se motaju po glavi. „Ništa nije vječno,samo mjera vječna jest“ mislio sam u sebi ispitivajući volumen svoga želuca. Tako je valjda neko negdje rekao. Ili sam opet pobrkao? Baš kao i što sam pobrkao cifre na računu pa umalo ostao na privremenom radu na šanku perući čaše besplatno par tjedana ranije.

Bio sam sa starim drugom na čaju.Trebali smo popiti čaj, poćakulat' i vratit se doma jer su i njemu slične misli vrludale tokom tjedna. Te pizdarije kako je dosta izlazaka,da treba malo povuć' kočnicu, upaliti žmigavac i sabrat se. Malo stajat na mjestu, protrljat oči, pokrpat stare gume, dobro pogledati nailazi li tko u suprotnom smjeru,ima li koga odozada i nastaviti hrabro naprijed. Ne znam koji je bio njegov plan za tu večer,ali moj je bio da se vratim doma i intenzivno se družim s Platonom tu večer. I čuditi se kako je jedan od najvećih umova svih vremena (po mojoj slobodnoj procjeni ,op.a.) bio zapravo šovinist. Nisam nikad o tome razmišljao,ali je zapravo logično. Ne, nema ničeg logičnog u šovinizmu, već u tome kako sam ga (Platona) gledao (zamišljao) izvan prostora i vremena. Pokušavao sam staviti Platona u vrijeme gay parade sred Zagreba i zamišljajući kako im urlam usred tog šarenog cirkusa kako se trebaju ugledati na Platona. Da se okanu šminke i boje govora kakvu ni eunusi nisu imali. Ne znam zašto, ali nekako mi je to palo na pamet. Čudio sam se i sam tome kasnije kad sam skužio da su misli negdje daleko a ne za radnim stolom gdje bi trebale.

Kako bilo da bilo, odjebo sam Platona i ugovorio sastanak s već spomenutim drugom i drugom njegovim iz srednje. U zraku se osjećalo kako ćemo za par sati pljunuti sami sebi u usta i još jednom zapit svu raskoš novčanika koji nas je svrbio.

Monotonija je razbijena ćagom u jednom od zagrebačkih klubova. Dobro, i ponekom pivom i medicom. Nije da mi i tada zbog koječega misli nisu vrludale okolo, ali sve to lakše prođe kada imaš još par debila oko sebe koji se isto tako glupiraju na skučenom prostoru.

Razmišljam o tome svemu rečenome danas marširajući kroz aleje stabala s jaknom prebačenom preko ramena. Razmišljao sam o tome i dok sam prolazio pored jednog birca u kojem su sjedila neka 2 mlađahna jebača. Po izrazima lica, moglo se shvatiti da obadvojca pojačanu luče slinu zbog neke mlade preplanule studentice ekonomije kojoj su počastili vjerojatnom najvećim epitetom što je njihov um mogao proizvesti – pičkom. U tom trenutku spram njih sam se osjećao kao moralna vertikala. Baš sam bio ponosan na sebe,iz ne znam kojeg xyz egoističnog razloga.
Na spomen te riječi pička, unio sam koordinate u sustav svoje memorije i izbacilo mi je scenu od dana prije, kada je frend dok smo su vozili u autu usporedio muf (da ne kažem pičku)jedne oveće žene iz jednog filma s – njuškom od pit bula. To je u datum trenutku bilo urnebesno smiješno. Kidali smo se u autu koji je bazdio po znoju. Smrdio jer smo se vraćali s nogometa.Nas 6-ero znojnih u tom uglancanom autu.Naizgled nespojivo. U tom malom trenutku svijet se na neko, kratko,neodređeno vrijeme čini lijepim. Čini se lijepim i u trenutku kada prolazimo pored 3 auta policija parkirana nasred mosta znajući da je opet bila neka pizdarija u gradu. Zbog samo malo smijeha. Vjerojatno u tom trenutku to nebi mislio da noć prije nisam definitivno otklonio i zadnju sumnju da najviše čari na ženskoj osobi ima njen osmijeh a ne njena sisa kako sam jedno vrijeme mislio. Ne, znam, mene to totalno razoružava. Osmijeh, ne dekolte. Odnosno u većini slučajeva. Na radiju je opet svirao Dylan. Neka sjetna pjesma s primjesama apokaliptičnoga,barem je takav dojam odavala pjesma o nekoj „teškoj“ kiši koja će pasti. Stavljam na vagu kišu koja će stići i banalni,pomalo smrdljivi trenutak neopisivo banalne sreće koja me obuzela. I razmišljam o toj kiši što ju je poetski najavio Bob Dylan, s puno više emocija nego kada to radi cijenjeni Zoran Vakula i kontam si: „ma k'o joj jebe mater,nek dođe...nek padne i sad ako oće,sad je dobro,makar nema posebnoga razloga,jednostavno je dobro...“

četvrtak, 16.10.2008.

Zamor materijala

Peter je osluškivao istu stvar po već 6 puta u Winampu.Točno onoliko koliko puta se njegov dignuo iz kreveta da bi išao pišati. I tako to već par mjeseci. On stalno ide pišati, kad ne ide pišat, kaže da ide prošetat, kad mu se neda šetati, kaže da ide prileć. Kada mu se ne ide na niti jedno od toga, jednostavno se zavali u naslonjač. I s nestrpljenjem iščekuje svako minijaturnu pisamce na zaslonu svoga mobitela.
Peter je njega trebao u životu. Iako mu je zadnji put bio uzor u životu još dok je imao 6 godina, trebao ga je. Nije bio ideal oca zato što nije znao popraviti kućanske aparate kada bi se oni pokvarili, nije znao začepiti sifon iz kojega je curila voda nakon što je Peter jednoga jutra odlučio učiniti ono što je on trebao odavno – rastaviti i počistiti ga. Nakon toga se izderao na Petera, opsovao ga i poterao van iz kupaonice nakon što je Peter sav pocrvenio od znoja jer je mučki držao krpu na pipi da ne curi voda. Nije bio klasičan otac zato što je imao seljačke fore i nikada se nije spuštao na njegovu razinu. Da se samo jednom pokušao spustiti, shvatio bi na kojoj je razini Peter zapravo. Shvatio bi da je Peter jedan pametan momak, težak pacifist i naivna budala.Jedan od onih momaka kojima je zbog svoje dobrote suđeno da najebu.
Peterov otac nije bio klasičan otac jer nije volio svoju ženu. Pa čak ni onaj tip klasičnog oca koji nakon što je lupi – nije mu žao. Odnosno žao mu je što će sad morati biti duplo ljubazniji prema svojoj punici kada sljedeći put navrtae kod nje.
Ali Peter ga je trebao. Kao što ga je trebao one noći kada je „pao“ sa par dekagrama skanka. Kao što ga treba svakog petka i subote. Jer treba platiti sinovo lumpovanje, a i treba platiti sinovu sponzorušu. A onakva kvalietetna sponzorušu treba redovno održavati. Pomadice i parfemi nisu ni približni jeftine stvari kako ih je Peter u početku zamišljao. Vrhunska pička traži vrhunsku UV zaštitu. Isto tako ga je i Peter trebao jer je morao upisati fax. A upravo zato što je Peter bio bistar momak, školu je obično završavao s dovoljnim. A to nije dovoljno za fax. Kao što ni sav njegov intelekt neće biti dovoljan za upad na fax. Jednom kad ga upiše, to će biti pjesma. Tako je to zamišljao Peterov otac.
A Peteru je bilo dosadno. Otac to nije kužio već je non-stop davao svome sinu pozamašne financijske inekcije.Peteru je bilo pun kurac svega. Pogotovo opsadnog stanja u njegovom dnevnom boravku svakoga radnog dana u 16h po lokalnom vremenu. Gledajući Dnevnik i snimke iz Iraka, pomislio je da opsadno stanje u Bagdadu,Kirkuku i gdje već li je rasporastranjena ta kultura dizanja u zrak svega oko sebe, zapravo nije puno gore od radnji,stanja i zbivanja od kojih je Peter udaljen jedan tanki betonski zid. Ako je istina ona stara „da zidovi imaju uši, onda njegovi imaju u sebi pojačala“ –pomislio je u sebi Peter i nastavio vući paralele na relaciji Irak – dnevni boravak njegovog stana u elitnom dijelu Zagreba. Tamo je barem bilo neke dinamike, svaki dan neš novo. Ovdje je vladalo po šablonama. Staro dobro „puši kurac“, „smrade“, „seljačino sebična“ i „odjebi“.
Da je Peter samo poslušao oca i pojavio se u zakazano vrijeme na zakazanom mjestu, Peter bi postao akademski građanin,a blistavi dnevni boravci Zlatne hrvatske mladeži su bili udaljeni od njega samo jedno oblačno popodne.
No Peter je bio pun kurac svega. „Možda je ovako najbolje. I šta li je onaj momak htio poručiti s onim grafitom „Hendrix“?“. To su bile Peterove posljednje misli dok je ispitivao zakone fizike u svojem najbrutalnijem obliku – empirijskom. Mislio je da će pad trajati malo duže.Prebrzo se srovalio u tu vodorinu.Zaista prebrzo.Prerano.

nedjelja, 05.10.2008.

Kad ti kiselina u želucu neda mira...

Nedovršeni esej iz filozofije,pitaj Boga zašto.
Našah ga prekopavajući po kompjuteru u iščekivanju dokumentarca na Drugom programu.
Drag mi je srcu,pitaj Boga zašto.Esej,ne dokumentarac....


Ono što proturiječi srcu,ne ulazi u glavu

Schopenauer

Na spomeni ove misli odmah se sjetim jedne druge koju sam često citirao pa zašto nebi i sada?Treba biti dosljedan svojim izjavama.Poante obaju su tu negdje.
«Život je igra i srce je uvijek u pravu».Ne, to nije rekao ni Schopenahauer niti neki drugi veliki filozof, to je jedan nježni ženski glas iz reklame za sportsku liniju Alfa Romea.
Misao iz naslova mi nekako najviše paše i veže se uz tinejdžere i njihove prve ljubavi. A eto priznajem, pronašao sam i djelić sebe u njoj.
Srce možemo gledati kao na branu koja zaustavlja tok razumnog zaključivanja. Pesimist,kakav je bio, Schopenhauer nam je ovdje htjeo poručiti da kada svijet nije razuman i logičan,zašto bi onda čovjek bio takav i razbijao glavu s time da li postupa prema osjećajima ili prema razumu?
Smatram da kada bi svi postupali prema razumu,razmišljali racionalno,svaku stvar i odluku pažljivo preispitivali i pomno proučavali sve njene «pro et contra» stavke i ravnali se prema tome,svijet bi bio dozlaboga dosadno mjesto za živjeti. Sve bi postalo uštogljeno,ulickano i sterilno. Strast i nerazumsko zaključivanje koga je srce glavni pokretač daje boju našemu životu,ubrzava njen spori ritam. Također,sastavni dio razmišljanja putem srca jeste mazohizam. Unaprijed znajući da je sve već osuđeno propast i dalje težimo onome što nam pruža ugodu i sreću. A znamo da iz toga slijedi period boli i patnje. A period boli i patnje slijedi za par sati kada se bude trebalo ustati ujutro. Laku noć...

srijeda, 01.10.2008.

Kratka s gorkim mlijekom i razvodnjenim pelinom...

-Ko je ona majke ti?Jel išla s tobom u razred?Jel je ja znam?
-Noup.Niti jedno od toga.
-Dobro,ima li barem velike sise?
-Zar sumnjaš?
-Ne.Ali pokušavam suziti konkurenciju...
-Ja znam ko je ona. - (javio se treći glas) - Znam je iz viđenja.Ponekad sam je viđao s njim. Bila je čak i zgodna. Zapravo,veoma zgodna...Svojevremeno su se karali ko zečevi. Sad se ona kara ko štuka, a on ko leptir.
-Leptiri se ne jebu
-Ne, jok ti se jebeš...
-Leptiri vode ljubav. Oni i labudovi.E pa vidiš, i on je nekad bio takav...K'o labud. Sve dok nije puknuo. I on i njegov kondom. Mislim dosad nije zabilježen niti jedan slučaj da je labudu puknuo kondom, kužiš da je to samo igra riječi?
-Da, da,samo ti pričaj...
-E pa vidiš, i oni su vodili ljubav. Neprestano. I javno i tajno. I na ulici i u pothodniku, i na kiši i na vjetru. Bila je to jedna prelijepa ljubavna priča koja je mogla biti predivna da nije tada...
-Pukao kondom?
-Ćuti budalo.Ne rugaj se. Kao što rekoh, vodili su ljubav neprestance. Kružile su priče okolo da su se i volili. Navodno to nisu ni skrivali. A onda su jedne noći pojebali. Baš kao životinje. I otad su počeli jebat jedan drugoga....I tada je lagano počelo sve pucati...
-Jel tada puknuo kondom?
-Jebem mater i tebi i tvom kondomu!Ćuti!kondom ti mjesto maramice pružali...Prestali su voditi ljubav i počeli su se jebat'. Poljupci i dodiri su se pretvorili u, kako su to prijašnji izrodi od naraštaja zvali - predigrom, a današnji – nagovaranjem. Jebačina je postala upravo to – jebačina. Povratak korijenima. Svakim danom je bilo sve manje i manje plemenitog u tome dok jednog dana nije postalo ono što to u biti je bez odgovarajuće podloge – monotone kretnje ispušnog ventila.
-I onda je taj ispušni ventil...procurio?
-E vidiš, tu se vidi da si u kurcu. Iz kurca si postao,kurac si ostao. Ta cijela vaša današnja generacija! Dap,ja znam priču o jednom paru koji se nekada zaista volio. Volio i vodio ljubav. Dok se nisu počeli jebat! Prvo obostrano,fizički dakle,kasnije i psihički...
-Dobro, a šta je danas s njim i njome?
-Kako su njih dvoje, to ne znam. Za nju znam da se nedugo nakon toga sretno udala.
-A s njim?
-A šta će biti s njim?Slomilo ga to znaš...sjeban je i piše pjesme...
-A jebote narod....vidiš šta ti je život...jebiga...ajmo unutra,sad će zvoniti...