Između lupkanja tanjura prekrivenim ostacima ostataka do prije sat vremena slavnog ručka hrvatskoga i šuma koji je proizašao od jakog mlaza vrele vode usmjerenog na iste te ranije spomenute ostatke, razabirem Dylanovu pjesmu. Pjeva o tome kako je on čovjek kod kojega je jedina konstanta njegova tuga. Među svim tim zvucima različitih valnih duljina i težine što su se sljevali u mene, razabrao sam samo da je rodom iz Colorada i da bježi od tamo. Od nje. Djevojke iz njegova kraja.
Ribam ostatke maminog umaka s tanjura i razmišljam o sinoćnjoj večeri. Kako smo sinoć hodali po ulicama Zagreba.Nas troje. Ništa posebno nije bilo ali je na neki čudni način bilo lijepo. Poslijepodne koje nije počelo prema planu i programu na kraju se pretvorilo u sasma jednu lijepu večer. Poslijepodne koje nije počelo prema planu i programu je na kraju izgleda bilo samo plod moje krive percepcije i toga kako ništa nikad nije onako kako se čini.Kako uvijek postoji ,ali za sve, uvijek i svugdje, postoji objašnjenje. To je valjda onda nahranilo moju potajnu želju da se još jednu subotu probam napiti.Kažem,probam,jer zaista to mislim. To više nije lako. To sam i teško dišući, još teže govoreći,pričao svome frendu dok smo istrčavali više ne znam koji krug na atletskoj stazi par dana ranije pokušavajući tamo ispucati višak energije i previše slobodnog vremena. Trubio sam kako je dosta, da malo treba stati na loptu, da je sve postalo monotono... Isti repertoar alkohola,isti repertoar pjesama, ista sranja i iste misli kad se napijem koje mi se motaju po glavi. „Ništa nije vječno,samo mjera vječna jest“ mislio sam u sebi ispitivajući volumen svoga želuca. Tako je valjda neko negdje rekao. Ili sam opet pobrkao? Baš kao i što sam pobrkao cifre na računu pa umalo ostao na privremenom radu na šanku perući čaše besplatno par tjedana ranije.
Bio sam sa starim drugom na čaju.Trebali smo popiti čaj, poćakulat' i vratit se doma jer su i njemu slične misli vrludale tokom tjedna. Te pizdarije kako je dosta izlazaka,da treba malo povuć' kočnicu, upaliti žmigavac i sabrat se. Malo stajat na mjestu, protrljat oči, pokrpat stare gume, dobro pogledati nailazi li tko u suprotnom smjeru,ima li koga odozada i nastaviti hrabro naprijed. Ne znam koji je bio njegov plan za tu večer,ali moj je bio da se vratim doma i intenzivno se družim s Platonom tu večer. I čuditi se kako je jedan od najvećih umova svih vremena (po mojoj slobodnoj procjeni ,op.a.) bio zapravo šovinist. Nisam nikad o tome razmišljao,ali je zapravo logično. Ne, nema ničeg logičnog u šovinizmu, već u tome kako sam ga (Platona) gledao (zamišljao) izvan prostora i vremena. Pokušavao sam staviti Platona u vrijeme gay parade sred Zagreba i zamišljajući kako im urlam usred tog šarenog cirkusa kako se trebaju ugledati na Platona. Da se okanu šminke i boje govora kakvu ni eunusi nisu imali. Ne znam zašto, ali nekako mi je to palo na pamet. Čudio sam se i sam tome kasnije kad sam skužio da su misli negdje daleko a ne za radnim stolom gdje bi trebale.
Kako bilo da bilo, odjebo sam Platona i ugovorio sastanak s već spomenutim drugom i drugom njegovim iz srednje. U zraku se osjećalo kako ćemo za par sati pljunuti sami sebi u usta i još jednom zapit svu raskoš novčanika koji nas je svrbio.
Monotonija je razbijena ćagom u jednom od zagrebačkih klubova. Dobro, i ponekom pivom i medicom. Nije da mi i tada zbog koječega misli nisu vrludale okolo, ali sve to lakše prođe kada imaš još par debila oko sebe koji se isto tako glupiraju na skučenom prostoru.
Razmišljam o tome svemu rečenome danas marširajući kroz aleje stabala s jaknom prebačenom preko ramena. Razmišljao sam o tome i dok sam prolazio pored jednog birca u kojem su sjedila neka 2 mlađahna jebača. Po izrazima lica, moglo se shvatiti da obadvojca pojačanu luče slinu zbog neke mlade preplanule studentice ekonomije kojoj su počastili vjerojatnom najvećim epitetom što je njihov um mogao proizvesti – pičkom. U tom trenutku spram njih sam se osjećao kao moralna vertikala. Baš sam bio ponosan na sebe,iz ne znam kojeg xyz egoističnog razloga.
Na spomen te riječi pička, unio sam koordinate u sustav svoje memorije i izbacilo mi je scenu od dana prije, kada je frend dok smo su vozili u autu usporedio muf (da ne kažem pičku)jedne oveće žene iz jednog filma s – njuškom od pit bula. To je u datum trenutku bilo urnebesno smiješno. Kidali smo se u autu koji je bazdio po znoju. Smrdio jer smo se vraćali s nogometa.Nas 6-ero znojnih u tom uglancanom autu.Naizgled nespojivo. U tom malom trenutku svijet se na neko, kratko,neodređeno vrijeme čini lijepim. Čini se lijepim i u trenutku kada prolazimo pored 3 auta policija parkirana nasred mosta znajući da je opet bila neka pizdarija u gradu. Zbog samo malo smijeha. Vjerojatno u tom trenutku to nebi mislio da noć prije nisam definitivno otklonio i zadnju sumnju da najviše čari na ženskoj osobi ima njen osmijeh a ne njena sisa kako sam jedno vrijeme mislio. Ne, znam, mene to totalno razoružava. Osmijeh, ne dekolte. Odnosno u većini slučajeva. Na radiju je opet svirao Dylan. Neka sjetna pjesma s primjesama apokaliptičnoga,barem je takav dojam odavala pjesma o nekoj „teškoj“ kiši koja će pasti. Stavljam na vagu kišu koja će stići i banalni,pomalo smrdljivi trenutak neopisivo banalne sreće koja me obuzela. I razmišljam o toj kiši što ju je poetski najavio Bob Dylan, s puno više emocija nego kada to radi cijenjeni Zoran Vakula i kontam si: „ma k'o joj jebe mater,nek dođe...nek padne i sad ako oće,sad je dobro,makar nema posebnoga razloga,jednostavno je dobro...“
Post je objavljen 21.10.2008. u 00:40 sati.