papatači

četvrtak, 12.02.2009.

-Amen!- Amen? -Amen.

"Najteža stvar na svijetu je reći Amen"
(ne znam jesam li koga citirao,nadam se da moja malenkost nije prva u nekoliko tisuća godina koja je izvalila nešto ovako ili tome slično...bilo bi zaista tragično da nitko nikad takvo što rekao nije)

Reminiscencija

Jednom davnom, ima godina par, lupila me misao. Misao da probam neš piskarat na blogu o kojem se tada tek pričalo iza kulisa, koji se tek polako probijao na onlajn scenu. Bilo je to vrijeme afirmacije mojeg prijateljstva s kolegom papatačem. Bilo je to doba kada je on bio sjeban i sjećam se poruke koju sam mu tada poslao u gluvo doba noći...

-Jeboga, jesi razmisljao o pisanju bloga?

Netom nakon toga je stigao povratni SMS:

-Jeboga, jesam!

Tu je sve stalo.Odnosno počelo mada mu nisam ništa odgovorio na to.

***
Iz uloge proroka vraćam se u ulogu svojeg pravog ja. Pravog ja koji je zaključio da je dosta. Što bi se reklo među narodom - Amen.
Noćas oko par minuta iza ponoći mi je sinula ideja da je dosta. Nije tome povod bio par promila promila krvi ni tužaljke na đuboksu. Nije me prala nikakva depresiva. Pače, bilo je dobro. Kao i svaki put kad se vratim doma nakon par pivi s provjerenom ekipom. Kolko god da sam sjeban, nakon ovakvih večeri, nemogu se osjećati loše. Jedan od onih dana kada skužite da život, bez obzira na sve, ima smisla. Da "debelo" ima smisla.

Kad čujete tužaljke ostale ekipe kako su monstruozno učili zadnja dva mjeseca škole, kako su monstruozno pripremali maturu, kako su jebeno učili za prijemni. Na čast njima, bez zamjerke ili bilo kakve zavisti, ali meni su zadnja dva mjeseca srednjoškolskog školovanja bila nešto prejebeno. I nešto pijano. Nije stvar te "prejebenosti" u tome što su bila pijana već zato što smo živili punim životom. Tada kada je bilo najteže.
I znam, svaki ima svoju priču o tome kako je njihova generacija bila najgora, najluđa, najjebenija i slični epiteti. I svako će reći da je njemu bilo najbolje odnosno njima. Tu počinje i završava sva ljudska objektivnost odnosno subjektivnost. I sav ljudski egoizam. U svemu onome čemu težimo i iz dubine srca volimo jest ono što nas podsjeća na nas.Ili ono što nemamo a voljeli bi imati.
Svaki osmijeh koji nas čini sretnim čini nas upravo sretnim upravo zbog toga što nama nije nakeljen na licu. I da se razumijemo, nije to ništa loše. Jednostavno tako stvari funkcioniraju.
U zadnje vrijeme imam problema s inspiracijom. Nema nikakvog posebnog razloga, jednostavno tako stvari funkcioniraju. Sveopća alijenacija je prisutna i to je neminovno. Možda sam izgubio šaljiv ton, al jebiga, valjda tako stvari funkcioniraju.
Slijedi tekst koji sam nedavno napisao ali nije objavljen a za kojeg smatram da bi šteta bilo da nikad nije ugledao svjetlo dana;
"Danas sam vidio sreću. Bila je u obliku iznenađenja na trošnim stubama fakulteta. U obliku karte za priredbu koja uveseljava cio narod hrvatski posljednjih dana (ili barem većinu njene populacije sudeći po posljednjem popisu stanovništva). Iskreno, zavidio sam tom sjaju u očima. Što mene takve stvari više ne vesele. Što bi volio kriknut poput malog derišta kad mu striko iz Njemačke donese igračku i švapsku čokoladu s lješnjacima. I 20 maraka. Dobri stari papirnati Gauss.
Kad smo već kod Gaussa, ove godine smo učili o aproksimaciji dotičnoga i valjda sam time do kraja života raskrstio s matematikom. Koliko god sam sretan što više nema apstraktnih pizdarija (neka se netko ne uvrijedi), toliko sam i tužan kad skužim da je sve to zajebancija. Da u konačnici sve to ima nekog smisla.
Ono što je žalosnije jest da me pukne neka melankolija svaki put kad si cugnem i nemrem se toga riješiti. Volio bi nešto ispripovijedat, ali nešto me koči. Volio bi jebavat' majku cijelom svijetu iz sveg glasa, posebno onim brokerima na Wall stretu (kao i ostatak svijeta), ali nemam riječi za formiranje neke sofisticiranije psovke. Tipa: Jebo' li im majku državnim dividendama ili Dabogda te majka pronašla u poreznoj prijavi. Na stranu sranja u svijetu ( da ne skrenemo u predvidljivo dosadne vode kako bi svijet mogao biti bolji), sklanjam pogled pored laptopa i nalazim tri primjerka hrvatske čokolade u finom celofanu. Majčina ljubav je bezuvjetna,“šta jest, jest“. S okusom čokolade, neopranih zuba, liježem u krevet, posljednji put prije sna opsujem majku brokerima (jer je zbog njihove zajebancije na neku foru meni pivo poskupilo za par kuna) i tonem u san…Laku noć"

Svjetlu aulu školu zamjenile su jednolične stube fakulteta. Vrijeme je da se okrene nova ploča. Ne iz kurčenja što smo postali akademski građani jednostavno zato što stvari tako funkcioniraju. Sada kad ovo pišem, u meni je prisutan strah da mnogo toga ostane nedorečeno. I ostat će. Barem što se tiče ovo domene. Iskreno se nadam, uostalom to je bio i smisao ovog bloga, da će se jednog dana ovo sve dosad napisano postati ukoričeno i postati ukoričena sjećanja na neka lijepa vremena. Da nikad ne zaboravimo da smo djeca i da nam nikad smješak, bez obzira na sve, ne treba silaziti s lica. Sa smješkom dolazi i ključ za bolji svijet. Sa njim sva bol prestaje.
Volio bih u jednoj krležijanskoj rečenici obuhvatiti cjelokupno nekoliko-godišnje pisanje i završiti post jednim linkom sa jubitoa sa pjesmom koja će u zadnjem stihu imati krajnje optimističan ton.
No zbilja ne ide. Ne zbog toga što mi fali optimizma općenito nego zato što to prepuštam svakom pojedinom rijetkom čitatelju. Pustite si pjesmu, uživajte tih par trenutaka i okrenite se prema boljem sutra.

Jednog dana, možda u skoroj a možda u dalekoj budućnosti ćemo se opet čitat. Do tada, kužim da je ovo svršeno poglavlje. Silovanje zbilja nema smisla.

Zahvaljujem svima na podršci, kritikama i rijetkim komentarima. Bez onog uskogrudnog dijela čitatelja ovo nikad nebi bilo napisano. Kao i sve četiri kolege papatača koji su sudjelovali u ovome. Beskrajno hvala. Mada činim ovo bez njihova blagoslova, kontam da će razumjeti.


U spomen na prvu i dosad jedinu pravu iskrenu ljubav, sve ostale kratkotrajne i dugotrajne zaljubljenosti, bezbrojne pijanke, tugovanja i veselice, prijateljstva i razdore, sve padove i uspone, sva "jebanja majki" zbog nedorečenih razloga i iskrene izljeve ljubavi...
Na nekom drugom mjestu i u neko drugo vrijeme opet ćemo se onlajn družiti.
Amen