papatači

ponedjeljak, 12.01.2009.

Sjedim na šekretu i čitam novine

***S E N Z A C I O N A L N O***

blog je dobio novog dopisnika, sad bi nas kao trebalo bitI četvero papatača,mada dvojca štrajkaju već duže vrijeme.jbga...

Sjedim na šekretu i čitam novine



„Otrgnuo si krastu i dobio AIDS, no ostaje pozitivan, nada se akciji“, pisalo je u nekim novinama koje sam čitao neki dan na šekretu. U isto vrijeme sam pušio, tako da je bilo i manje opasnosti od požara.
Kad sam na šekretu, uvijek mi se sluša muzika. Znam si dofurat radio unutra i puštat Scotta Joplina. Prijatelj je napisao haiku na rub „Glorije“ u čast mojem šekretskom kuriozitetu. Ide otprilike ovako:

U samostanu
Nema šekreta. Naše
Časne ne seru.

To me vraća u dane kad sam prostitutkama plaćao u desecima kuna.
U rubrici „Pogodi tko? S Hloverkom Novak-Srzić“ bilo je zanimljivo pitanje:
„Pogodi tko sam! Imam lice poput silovanog mongoloidnog hokejaša, dekolte porno-zvijezde, i valjam se od smijeha kad Saša Sušec izvali koju!“
A i kad uvali kojeg.
Gledao sam Milu prije par godina na tv-u, u onoj uskoj plastičnoj vreći s uzorkom dresa repke. Spremio sliku u eroteku, za svaki slučaj, da ne bude nezgoda.
Ima još par zanimljivih članaka.
„Bozanić nosio krzno, aktivisti shvaćaju“. Nemam komentara.
„Victoria Beckham pokazala sisu, baš je mala“. Ovo ću izrezat.
„Najavio samoubojstvo na facebooku, samo tri komentara“. A jebiga.
„Kosteliću izmakla pobjeda, završio trinaesti“. Za dlaku.
Moram priznati da mi je ipak najdraži dio novina „Zadnja stranica“. To je ono isprazno, seljačko nadrinovinarstvo koje piše samo najgore senzacionalističke laži za ljude poput mene koji sjede po dva sata na šekretu i žvaču novine cijeli dan. Uvijek se nađu takve notorne laži da čovjeku pozli i skoro dobije Marčelinjo-efekt (serem-rigam-pišam i ko zna šta još ne) tipa „Sijamski blizanci prvaci u tajlandskom boksu“ i pored toga photoshop slika nasmiješene dvojice spojenih glava u ogromnom kimonu. Neću vas time više zamarati, posvetit ću se kolumni Jelene Veljače. I ne kažem da je loša. Ali možda bi ju tri mala detalja učinila zanimljivijom:
1. Više lezbijki. I žene i muškarci vole lezbijke, savršena demografija.
2. Jedno pušenje kurca dok ju čitam. Ništ fensi, malo brisanja prašine.
3. Da ju ne pročitam.
Bio bi bestseller. Vijesti iz Svijeta ne čitam, uznemiruju me. Svakakva se sranja događaju. Zato skačem na Sport. I većinom su ovakve stvari.
„Pršo zabio, prerano smo ga pustili“ – kaže Otto Barić, bivši „trener“
„Đovani Rosso na vrhuncu karijere u Hajduku“ – piše preplaćena budala
„Ivan Jurić pred vratima repke, jebiga, kriza je“ – Slaven Bilić
Drago mi je da sam s vama podijelio moju jutarnju rutinu. Zahvaljujem se na pažnji. Puštam vodu.


Šegrt Smička

petak, 09.01.2009.

Reminiscencija u kasne sate...

Ne imah inspiracije i ne pisah dugo. Otkrio sam sve „blagodati“ Facebooka i MSN-a i time se šopam u zadnje vrijeme, iako svjestan da je to čisto gubljenje vremena. Gledanje u jednu zamišljenu točku na zidu je možda i produktivnije od toga, možda bi me i potrefilo koje pametno filozofsko pitanje o univerzalnosti, prolaznosti ili neko treće –sti života, ali kao što svi znamo, uvijek ostaje ona stara narodna : jebiga.Baš jebiga.

Jebiga, tako sam se i ja se odvojio od tipkovnice u zadnje vrijeme.Htio sam (a imao sam najbolju namjeru) nabaciti neki rezime protekle godine ali nikako da misli objedinim u nešto suvislo. Uostalom, kronološki poredane – potrese, emocije i skandale koji su obilježili proteklu godinu imate na svakom portalu koji imalo drži do sebe pa se tamo uputite ako Vm je do toga. Ja nisam niti kronološki niti anakrono uspio te fragmente skupiti u cjelinu.
No,ono što me sada muči i jedini razlog što sad ovo pišem su neka sjećanja. Točnije, kada sam skužio da flomaster nepomično držim dobrih 5 minuta u ruci i da sam se totalno udaljio od skripte pred sobom.I fizički i emocionalno. Poglavlje o nacionalizmu su zamjenila sjećanja je na Motovun film festival ljetos. Još točnije, moj smrdljivi šator podno njega. Još točnije od toga, onih par dana koje sam proveo s 2 frenda tamo.

Čitajući, kako se na nacionalizam „ima“ na 2 načina, na kulturni i politički, sjetio se sam nje,mada joj se lica gotovo više ne sjećam. Sjetilo me na nju redak u kojem piše kako postoji 2 koncepta a jedan od njih je„koncept prema kojem se nacija definira kao kulturna zajednica“.

Ona studira kulturologiju.To je jedino što znam o njoj, odnosno, barem mislim da znam, možebit da je žena slagala. Nisam znao da se to uopće može studirat. I da je iz grada u kojem sam i ja isto živio jedno vrijeme. Zapravo je cijela ta priča banalna i nema se šta pričati, ali „caka“ je u tome da me to ozbacilo iz takta, barem trenutačno, onaj filing za učenje za koji sam mislio da mi se nakon praznika konačno vratio,opet je ispario.Trenutačno, nadam se.
Zapravo, kad malo bolje razmislim, postoje 2 cake u cijeloj toj priči. Gore spomenuta, „caka“ koja se sastoji u tome da sam izbačen iz stroja što se učenja tiče, a druga što zapravo ja na neki čudan, hiperromantičarski, sjebani način osjećam nešto prema toj osobi. Bez brige, ostavio sam romantiku iza sebe, odbacio sam je zatečen kojekakvim spoznajama i iskustvima, ali mi ovo malo što mi je od nje preostalo, neda mira.

Sad sam to odlučio prenijeti na papir. Kao i uvijek kada me jebu neke stvari u životu. Ili o životu. Proteklih par dana nisam baš uspjevao zaspati prema planu i programu, čini se da neću ni večeras, izgleda da ću imat dodatnog materijala za razmišljanje i koji će držat očne kapke otvorenima.
Da stvar bude čudnija, romantičnija ili kako već (ja to definirat nit' mogu nit' znam), bio sam u društvu s tobom osobom (po sadašnjoj procjeni) pola sata najviše.Ako ne i manje. Ne sjećam se imena, niti se sjećam da mi ga je i rekla. Uvijek govorim da pijanstvo nikada nije i nikada ne smije biti isprika, ali recimo da može olakšavajuća (ili u ovome slučaju otežavajuća okolnost), pa stoga možda sada ispaštam što sam tada lagano bio načet domaćom medicom. Sjećam se da joj je zaštitar koji je predvodio tu našu ekipu u zašprehavanju (da ga citiram) „one četiri slatke ribice za onim stolom iza njegovih (mojih (op.a.)) leđa“. On je bio vođa navale, udijelio je nama 3-ojci godinu više nego imamo, ona to nije čula ili je prečula pa mi je kasnije udijelila 5 godina više nego imam.Nisam joj htio slomit srce i reći joj da sam godinu ili dvije mlađi od nje. Kao što već rekoh, nešto romantike je ipak ostalo u meni, nije me život u potpunosti umorio.
Započeli smo ćakulu, popili sve 3 boce žestica (za koje smo nadobudno mislili da će nam trajat bar 2-3 dana), „šprehe“ su prštale na sve strane,a ja sam samo htio pričati s njom. Zvuči manijakalno, ali žena je imala prelijep glas. Ne zvonki i mileni već pomalo grubi. I crne oči. I isusovke na nogama. Dosta mršava. Bila je jako lijepa.
Sljedeća scena je bila da sam se ja ljubazno ispričao damama i otišao se olakšat do obližnjeg žbunja, a kad sam se vratio dočekala me priča da su se žene isto tako ljubazno ispričale mladićima (nama) i otišle spavat. Olakšavajuća okolnost je u tome da je bilo oko 6 ujutro i nije zvučalo okrutno poput nekog odjeba. Barem ja tako mislim. Znam kako zvuči odjeb, ovo to nije...

Vidio sam je 2 dana kasnije, na zadnji dan festivala, kada su se svi opako nabrijavali na zadnju noć kada je kao ekipa najluđa, kada je fešta najbolja i ne prestaje do podneva. Iako je izgledala kao da ima vrećice s tintom ispod očiju a ne podočnjake, meni je i dalje bila lijepa. Popričah s njom nakratko i zaključili smo kako ćemo se vidit navečer. Frend se nije mogao čuditi kako netko može imati tolke podočnjake i kako (citiram) „nazobano žena izgleda“, ali jebiga, meni to nije najmanje smetalo. Nekih 100-tinjak metara dalje, prolazili smo ispod nekog wannabe rimskog slavoluka i ugledao sam 2 mrlje na stropu. Jednu pored druge. Zaustavio sam se i počeo „urlat'“ da sam ugledao Rorschahovu mrlju. Ne znam, valjda sam popizdio od svega – nespavanja, alkohola, nehigijenskih uvjeta u šatoru, „jedva-da-imam-za-kartu-doma“ stanja u novčaniku i saznanja da sam glup k'o kurac jer nisam definirao gdje ćemo se mi to i kad naći navečer. Među par tisuća pijanih, rasplesanih i razularenih ljudi teško da ću naći jedinku na koju ciljam. Frend me ćopio i odnio dolje do šatora.

Teško je opisati sve to ljudima koji nisu bili tamo i doživjeli to, a da ne zvuči kao priča ala „ja baja i 2 frenda smo popili 10 litara medice u 2 dana i niš' nam nije bilo“. Taj raznoliki spektar osjećaj koji te prožima i mjenja se svako malo, od stanja beskonačne slobode do prizivanje mame u pomoć. Al' eto, bilo je to najbliže što sam ikada došao do točke kada se gubi razum. Tako jebeno blizu. I uopće nije loš filing, zapravo, oslobađajući je. I nema ničeg lošeg u tome.Vjerujte na riječ. Probajte jednom izdržati 3 dana po samo par sati spavanja i to pod šatorom kojeg ne obasjava sunce cca 7 sati dnevno, pit' ko manijak i prati zube pivom pa ćete skužiti o čemu se radi i o čemu pričam. Ja jesam, bilo je jebeno, na određen način postaneš mazohist i bude ti OK. I nakon toga sam počeo istinski cijeniti svoj krevet i svoju malu tuš kabinu. I toplu vodu.
No, da se vratimo na centralni motiv ove male priče, nisam je vidio tu zadnju večer. Zapravo, zadnji dan je bilo jebeno razočaravajuće. Moje kolege me nisu poduprle u namjeri da se nacugamo i zaputimo gore, (na špicu jelte?) pa sam otišao sam. Misao vodilja mi je bila da ću je naći. Da, dobro pretpostavljate, nisam je našao. Ekipa je ludovala, iz očiju im je sijala radost, htjeli su zagrliti nebo od ekstaze i strmopizdit se njime niz zidine Motovuna bez imalo straha. Kolektivno ludilo je valjda obuzelo sve osim mene. Našao sam frendicu s kvarta gore u gradu i priključio im se u ćaganju, pokušao se zabavit, zbilja sam dao sve od sebe, ali jednostavno nije išlo. Nakon 5-6-te pjesme sam odustao, izljubio se sa svima i pošao prema šatoru. Nije bilo puno sati, bila je ugodna večer i nebo čisto. Kao i sada, i tada sam se čudio zašto se ja osjećam sjebano zbog osobe kojoj ne znam ni ime i koja mi nebi trebala predstavljati apsolutno ništa u životu.
A zapravo predstvlja jedan od 3-4 fleša kad netko od nas spomene i „kak je tamo bilo jebeno“.I kak „ćemo iduće godine opet“.

Nije prvi put da razmišljam o ovome, pisao sam i prije o tome, ali sada sam se odlučio isprazniti.Valjda. U ovome trenutku, baš sada dok pišem ovo, fali mi. Glupo je, nema razloga ni potrebe, u međuvremenu su se druge zacementirale u mojim mislima, ali imam tako nenadjebivu želju da ju opet sretnem. I da saznam njeno ime. Da joj pružim ruku. Kažu da najbolje možeš osjetiti osobu preko dodira rukom o ruku. Prema stisku i onome što osjetiš u toj sekundi. Ali prije svega da saznam njeno ime. Samo to. Da saznam kako je ime ženi koje se povremeno sjetim. Odnosno svaki put kad netko spomene Motovun, proteklo ljeto ili tome slično.

Bio bi red,jelte?