Uz zvuke kruljenja što dopiru iz trbuha, zveket šalice i krckanje dvopeka pišem ove retke. U spomen na pizdariju od prije godinu dana.
Kada sam se jutros probudio, pomislio sam da su za današnji dan najprikladniji stihovi jedne pjesme Plavog Orkestra: „konačno sam slobodan“. I kao u Hollywoodskim filmovima, patio sam cijeli dan od sindroma „policajčevog zadnjeg dana na poslu“. Obično tamo negdje pred kraj radnog vremena, kad mu šef stanice već uruči zlatni sat, dođe posljednja dojava o nekom banalnom prekršaju 3 bloka dalje od policijske stanice. Priču ste vjerojatno već čuli, stariji gospodin policajac prihvati zadatak i najebe na zadnji radni dan u svojoj bogatoj,neukaljanoj karijeri. Čuje se samo krik prodavačice, iznenadan bijeg vrana s žica obližnje trafostanice, zveket sata koji je tresnuo u beton i simbolično se raspao kao i život njegove žene koja je sad ostala sama. Svijetloplavu majicu je prekrila crvena krvca,a niger s maramom na glavi nikad nije pronađen.
Takvi strahovi su i mene danas „prali“. Koliki sam baksuz znao biti, da ću vjerojatno oko 23.15h po lokalnom vremenu kada se vraćam s toplim kruhom ispod pazuha kući i već razmatram što će i u kolikoj mjeri fasovati u frižideru, upravo tada, niti sat prije isteka jednogodišnje uvjetne pizdarije,da ću opet nešto batsje. Da se to ne ostvari, pobrinula se neka crijevna viroza u svom najjačem obliku. Prvo sam iz sebe izbacivao ormare,a kasnije je bilo već lakše. Eto objašnjena zašto čaj i dvopek na početku priče. U ovo već kasno doba, biti će da su prazna šalica i par dvopeka na malom tanjuriću jedini ostali uz mene. U ovo već kasno doba kada sam prije točno godinu dana se vrtio u krevetu i pokušavao skužiti koji mi je bio kurac u tome trenutku,točnije oko 23.15 po lokalnom vremenu protekloga dana.
Prisjećao se ekipice koja mi je u tom trenutku pravila društvo. Jedan mlađi momak koji se natjeravao s murjom po centru grada i neki stariji momak koji se derao na svoju ženu (valjda je bio za par decibela glasniji nego što je zakonski propisano) i nas 2 vandala. Razbijeni od umora kao i oni semafori na Ljubljanskoj aveniji. I tada mi je, simbolično, kruljio trbuh. Tada nije bila crijevna viroza u pitanju i neke oku nevidljive pizdarije u mome želucu, već kiselina od pelina. Odviše pelina za jednu noć što je rezultiralo time da sam pri transportu dodatno uznemirio Javne organe reda i mira i izbacio dušu tamo negdje u nekom zabačenom dijelu Zagreba. Zanimljivo,tada sam u onoj strci, dok sam vadio dokumente na zadnjem sjedištu njihovog auta, dok je kazaljka brzinomjera već doživljavala stotu, izgubio i listić od kladionice te nikada nisam znao da li je na kraju bio dobitan ili nije. Cifra je bila sasvim pristojna. Kakav sam baksuz, vjerojatno je bio dobitan, a uz to i vjerojatno bio i nominiran za kladionički tjednik za „dobitak tjedna“. No možda sam usrećio nekog policajca i familiju mu koji je tako praktički dobio svoju božićnicu prije reda. Samo što ga nije isplatila država nego privatna kladionica. A ove godine,kako stvari zasad stoje,DrIvo će kidnapirati božić,pa tog istog policajca neće isplatiti niti jedni niti drugi…
Btw. Pečenka s okusom mentola – PIGMENT
Post je objavljen 21.11.2008. u 00:46 sati.