Kad se voziš autobusom kroz zagorske brege, slušaš Bob Dylana jednim uhom a drugim osluškuješ tekmu Cigani vs. Digići, tu i tamo se zadubiš u razmišljanja. Razmišljaš o tome kako je ona supergirl i kako uopće može išta poći po krivu. Tamo negdje kod nekog neimenovanog zaseoka tekma je utihnula, romske nacije su podijelile bodove (ciganska posla), Bob Dylan mi je bio nakratko dopizdio pa sam sve svoje snage usmjerio u pravcu razmišljanja, točnije cestom fantazija.Road to hell - reko bi Chris Rea.
Kada smo stigli u Varaždin, doslovno smo posrkali pileće fileee koje su netom izvadili iz akvarija a trčeći prema Varteksovom stadionu smo pobacali u sebe pomfrit. Na stadionu su nas dočekale poluprazne tribine i skoro pa krcat travnjak. Mene je obuzeo ponos jer sam se nalazio na travnjaku gdje je svojevremeno Leon Benko kopačke vezao. Gdje je Hrvoje Čale po prvi puta u svojoj karijeri uklizao a da nije polomio noge sebi već protivničkom igraču.
Koncert ko koncert šta da se priča, da se dogodio 40 godina ranije bilo bi nezaboravno. Možda bi Dylan tada pokucao na rajska vrata, možda bi pjevušio ženi da legne pored muškarca, možda bi pjevao o Lily koja je kasnije imala usne vrele višnje (i snimila reklamu za Max Factor). Ovako je to bio kompletno promijenjeni aranžman uz cuganje viskija i tu i tamo pokoje lupkanje petama. Kad je zasvirao «Forever Young» nastupila je smijalica. To je bio bis. A ja nisam ni skužio da je uopće došlo do bisa. Na čast Dylanu, bez obzira na sve, bilo je dobro, ali zbog interne smijalice kolege papatača i moje malenkosti od koje smo se smijali da su nam se razdvajale kosti u tijelu, nismo bli u stanju zapjevušiti. Franz,respect;)
Dylanov melos smo odlučili presjeći pelin-kolom u nekom naizgled fensi bircu, zapravo jednim od rijetkih na koji smo naišli a da radi. Teško je započeti razgovor u bircu u kojem trešti tehnjava do mile majke a pored tebe je neki nabildani tovar kojemu ruke izgledaju poput depiliranog srnećeg buta i koji pritom urla «Zovi samo zovi». Jednostavno je nespojivo, koliko god sam naginjao pelin u sebe. Dok smo se vraćali na baroknim ulicama je odzvanjao Carlos Santana. Oye como va? Ja dobro, ti Jane?
Preskočit ćemo narednih par pijanih sati provedenih na parkiralištu i kolodvoru. Kad smo sjeli u bus, na sluškama se opet vrtio Dylan ali u meni se vrtio supergirl. Nikako mi nije dao mira. Valjda sam onda izmučio sebe od silnog ponavljanja i utonuo san. Probudile me gradska vreva autobusnog kolodvora. Suha grla, mokre majce i spigane kralježnice izašah iz busa. A okolo tebe samo sumnjivi smutljivi tipovi. I onda povratak rutini. Stara sjebana naoko ulickana dobro znana tramvajska stanica i rondanje tramvaja, povratak u dobro znani stan na petom katu i negdje već čuto škljocane brave. Ubacih u sebe tekući jogurt koji to nije i šnitu starog kruha s nekim kurcu namazom.
I tako opet rutinski odrađuješ subotu koja je došla, da nije bilo od naše drage Babe rođenadan mislim da se ne bih maknuo od doma. To nije dozvoljavala kiselina u želucu koja se dizala od časa kada sam se probudio. A onaj šugavi pomfrit od dan ranije je fermentirao unutra. U prostranstvima moga želuca. No skužiš trulu atmosferu doma svog, a ipak je moja best frendica zaslužila da joj upriličim rođendan svojim dolaskom.
Rođendan smo prosIavili i otplesali i onda opet doma. Sjebani naizgled ugodni baslonjač, winamp i doza depresivnih pjesama u trajanju od sat vremena. Depresivnih koje to nisu ali tako zvuče u usporedbi s Beatlesima. Sorry kaj ne živimo u nekoj tamo marini. I kaj me ona ne voli la la la la.Mater vam jebem ladnim jogurtom – kako to reče jedan srbo na filmiću na jubitou.
Treći ili četvrti dan iza toga, nakon što je B momčad Lijepe naše nakvasila našu katoličku braću Poljake, obuzme te filing da si stari morski vuk. Nakon što završiš na trgu i poslije toga urlaš na paviljonu na Zrinjevcu s hrpom debila neke tamo kurcu nacionalističke pjesme, dan poslije se kao pravi urbani građanin posipaš pepelom. Ali eto piriznajem, nisam odolio popevkama spram naših susjeda. Dok npr. o svojoj susjedi ne bi nikad ništa loše rekao.
I onda vidiš obrise ovog posta i nekako ti šteta ga ne okačit na blog. Al ti ne nekaj fali.Završetak npr?Čekaš onih par trenutaka dok osluškuješ winamp da te šorne inspiracija. A inspriracija i ne dolazi baš. Kao kasno proljeće, dođe onda kad ne treba, dok ležim u krevetu pa sam prelijen da se ustanem i upalim komp ili u tramvaju dok nema kod sebe olovku i papir da zabilježim vrludajuće misli.No jedno je uvijek palilo. Pustiti u zoru "With or without you".
Kao na onoj reklami za torticu kokos, kapci su mi teški. A zbog masonsko jugo-unitarističke zavjere meni je matura premještena na ponedjeljak, što bi reklo da mi gori opasno s obzirom da sam sa onom debelom skriptom iz hrvatskog (čiji bi sadržaj trebao istresti u ponedjeljak ujutro po srednjeuropskom vremenu pred komisiju) još uvijek na Vi...Stoga, laka noć neka ti bude čitaoče vjerni...
Post je objavljen 20.06.2008. u 01:32 sati.