papatači

srijeda, 11.06.2008.

I kad su konje tukli....

Znaj da nisam plako...

Nikad nisam mogao plakati. Onako kako to rade drugi.I kad sam bio najviše u kurcu, jednostavno nije išlo. Kada su svi oko mene plakali i dozivali moga prvopreminuloga djeda, bio sam mali i nisam plakao. Zaplakao sam tek kad sam vidio da i moj otac plače. Valjda sam onda zaključio da je to tako jako tužno da se moram i ja rasplakati. Legao sam krevet, zario lice u jastuk i plakao. Kada sam završio, svijetloplavi jastuk je bio sav mokar i slan, baš kao more na kojem je razlivena naftna mrlja. No bilo je to kratkog vijeka. Bio je to prvi put kada me na kapiji od bakine kući nisu čekalo troje dragih ljudi koji su se smiješkali a ja sam im trčao u zagrljaj. Na ulazu u dvorište stajao je samo ujak, a ja sam onako sav vedar što ga vidim potrčao sa smiješkom njemu u zagrljaj a on me po prvi i jedini puta u života dočekao hladno. Rekao je samo jedno blago : Bok! Tada mi je sinulo u glavi da nešto nije u redu. I opet su svi plakali.
Nije prošlo puno godina kada mi je umro i drugi djed. Svi oko mene su opet plakali. Kao i kod prvog djeda, bilo je to sasvim nenadano. Noć prije su kartali i dobro se zabavljali, ujutro mu je pozlilo a predvečer je umro. Kad smo ovoga puta došli u Slavoniju, kapija je bila prazna, a u dnevni boravak smo ušli na prstima da ne probudimo baku. Cijeli dan su se ljudi izmjenjivali, donosili kavu ili pokoji cvijet i opet su svi plakali. Ja nisam. Nisam mogao. A volio sam djeda. Nije me činilo tužnim ta sama njegova iznenadna smrt, već što tijekom godina nisam puno više pažnje posvetio njemu, što sam uvijek bio vezan pretežito uz baku. Uvijek sam mu zamjerao što je vikao i psovao kad bi bila utakmica na televiziji. Tada to kao mladi revni katolik nisam mogao shvatiti i bio sam ljut na njega. Kada je došlo vrijeme njegove sahrane, stajao sam u onoj povrci u nekoj ofucanoj majci (jer je to bila jedina topla majca koju sam imao sa sobom) na ledenom zraku i još ledenijoj stazi. Tabao sam u svojim Elviton-čizmama (za koje je moj otac uvije govorio da su vrhunske) po ledenoj stazi, a ja tada kao mladić ih nisam mogao podnijeti jer su bile Elviton a to nije bila in marka. Svima koji su nosili Elviton cipele su se smijali i rugali. Surovi kapitalizam. Danas te čizme nosi moj ujak i baš su mi lijepe. I da, otac je imao pravo, kvalitetne su. U istim tim čizmama je tabao sad moj već pomalo ostarjeli ujako prošle zime kada sam po prvi puta u životu shvatio da je i njega polako nagriza zub vremena.
I na sprovodu drugoga djeda je bilo teško, nisam plakao. Onda je došao trenutak kada me je pozvao moj otac i rekao mi da dođem vidjeti djeda. Bilo je strah. Napravio sam neku kiselu facu i ukipio se na mjestu. Shvativši valjda da se bojim primio me i uveo unutra.
Onda sam ugledao lice svoga pokojnog djeda i jednostavno je krenulo iz mene. Počeo sam jecati i odmaknuo se brzo od lijesa. I dan danas se sjećam položaje djedove udobno smještene glave na onoj ulaštenoj svili i njegovih sklopljenih očiju. Bujica je provalila iz mene. Nakon manje od minute sam prestao i sve se vratilo u normalu. Izašli smo van i stajao na čelu kolone u liniji s mojom majkom i ujakom. Barem tako mislim da je bilo. Svi su plakali, a meni se nije plakalo. Onda sam namrštio facu, zaklopio oči i sve svoje snage usmjerio na to da zaplačem. Nakon kratkog napora sam uspio. I ja sam plakao. Više se nisam osjećao kao uljez.

Danas kada promatram svijet oko sebe sa dvoznamenkastim brojem godina u dupeta i prisjećam se tih plakanja, sahrana i djedova koje sam slabo poznavao, ponekad poželim da se mogu baš kao tada isplakati ili barem prisiliti da se rasplačem. No ne mogu nikako. I ne smatram to nekom hrabrošću ili velikom osobinom. To mi je nalik na psihički hendikep.
Kao da je jedna emotivna strana mene fali. Kao da je jedini psihički dio mene zaostao/zakazao u razvoju. Karcinom duše. Tumor na sustavu plača. Tako nešto.
Koliko me pamćenje služi, od te druge sahrane se nisam pošteno isplakao, osim jednom. Jednog sparnog srpanjskog popodneva. Tad sam baš plakao ko zadnja pička. Nisam se mogao zaustaviti i plakao sam a da zapravo nisam ni znao zbog čega. Valjda su godine zatomljavanja svega i svačega u sebi učinile svoje. I meni i njoj je bilo mučno. Ona nije mogla gledati u mene, a ja nisam mogao gledati ni u nju ni u ogledalu koje bilo malo poviše nas. Danas se ne volim prisjetiti toga dana. Ne toliko zbog samoga plača, već zbog onoga što sam taj dan uradio. To je jednostavno jedan od onih postupaka koji nisu bogzna kako jako zločesti i zlobni ali ih se čovjek toliko srami. Svatko od nas nosi nešto zbog čega bi trebalo kamenovati. Eh, to jedan od razloga za koje iskreno smatram da sam zaslužio pokoji oblutak u svoje glavurdu.
To je veoma čudno. Bio sam na rubu plača kada sam gledao snimke Ivaniševićevog osvojanja Wimbledona ili kad je Mandžukić utrpao drugi gol Ajaxu, ali sam zato bio potpuno smiren kada smo se uspinjali Križnim putem u Međugorju. Kada su i oni za koje sam smatrao da su čvrsti karakteri proplakali samo tako. Kada je bila tolika koncentracija tužnih ispovijesti, toliko lica umrljanih suzama i ona tužna kiša pomiješano sa veselim vjerskim pjesmama i sretnim očima nakon gorkog plača. Smijeh kroz suze. Još im se lica nisu ni sasušila od one bujice što im je do par minuta curila iz očiju a sada već u potpunom vjeskom zanosu lebde po onom kamenjaru i pjevaju nekakve vesele pjesmice o Kristu. Od onog vremena kada sam bio mladi revni katolik, imao poster djevice Marije u sobi i bio pretplaćen na časopis «Mak» - dosta se toga promijenilo. Sve citate iz Biblije je zasjenila ona Nietcsheova «Bog je mrtav». Mada tada nisam znao puno značenje te fraze, bila mi je cool jer je djelovala buntovno, izrugivanje svim onim patnicima što na svaku pizdariju koja im se desi spominju onog tamo gore. Tako sam to tada interpretirao.

I danas je sve bilo uređeno da pustim suzu. Obiteljski kuršlus, opsadno stanje u dnevnom boravku, popih jedno prikriveno NE zamotano u prelijepi osmijeh a Kemal Monteno je žuborio u pozadini. Nešto je brijao kako ona nije htjela. I kako je ostao sam jer mu se neko više nikada neće vratiti. Upijam te tonove i čekam te da me ti isti tonoci prodrmaju. Ali džaba. Truda i para. Ima ko kapi za oči?

****

U spomen jednoj kršnoj a meni napose dragoj djevojci koja me jedne pijane noći zamolila da napišem nešto na tu mučnu temu nakon senzacionalnog domoljubnog performansa u režiji dvojce papatača.
I ne, nije zbog komentara, mora biti savršeno...