papatači

petak, 27.06.2008.

Dobri stari crveni fićek i nemilosrdni tenk

vjerojatno se sjećate onog filmića iz Domovinskog rata kada je jureći ten pregazio starog dobrog fićeka u Osijeku?
http://www.youtube.com/watch?v=waPKqHl42C0

pa eto...inspiriran time i vlastitim pomalo zamagljenim sjećanjima....


Sjećam se tih dana pomalo. Bio sam praktički bebač koji je postao malo svjestan svijeta oko sebe. Iznad kuće je u niskom letu preletio avion, probio zvučni zid. To je bio tako strašan zvuk da sam se bio sav preplašio i privio se uz nogu mog pokojnog djeda. Jedan od fleševa iz toga doba je i kada je krenula sirena za uzbunu a mama je završavala ručak. Bio sam momčić koji nikada nije skrivao ljubav prema slavonskim delicijama, pa tako ni u tim trenucima, vjerojatno nesvjestan situacije oko sebe. U daljini su se čule eksplozije, majka je histerično urlala da bježim u podrum a ja sam samo želio «mali sendvić sa "šunkicom"» (kako sam tada govorio). Stajao sam na vratima, majka je u brzini lupala loncima da bi se što prije sklonila u podrum i derala se na me da bježim u podrum. Valjda sam tada taj sendvić shvatio kao nešto krucijalno u tome trenutku, kao pitanje života ili gladi, nesvjestan činjenice da uopće ne fali puno da usred dvorišta rukne jedna od tih silnih bombi i da kasnije skupljaju moje ostatke i moj sendvić sa šunkicom s povećalom i štipaljkom. Za sendvič sam se izborio, rekla mi je da odem više u podrum i da će mi ga tamo donijeti. Podrum je bio hladan i odisao nekim čudnim hladnim mirisom. Nešto slično onom oštrom mirisu kiselog kupusa ali koji je na izmaku svojih snaga, ona prodornosti i jačina mirisa je ostala samo u tragovima, ali ipak prisutna. Često se sjetim izgleda podruma tih ratnih dana kada svakoga ljeta se vraćam u taj podrum kako bi donio gostima ladno pivo. Miris je i dalje ostao isti. Samo što više nema televizora, raširenog kauča, debelih jastuka već samo bezlična masa teglenki sa sokom od paradajza, par šunki i prazno, već duže vrijeme nekorišteno bure...Kao ni djeda. Mi smo trpili kada je djed umro, ponekad se sjetimo njega i obuze nas sjeta. No ne trpe samo ljudi zbog djeda. Trpi i grožde svako ljeto kada ostane neobrano, kao i to staro bure jer nema djeda da ga napuni, bez djeda nema ni grožda, bez djeda i grožda nema ni dobre rakije.
Sjećam se i jednog jutra crtića na nekom srpskom programu. Mislim da je bio Njofra ali nisam siguran,ali se sjećam se da je onda došlo do prekida crtića zbog iznenadne vijesti. Koja je iznenadna vijest to bila, ne znam, vjerojatno stila da su «srpska junačka braća iz celog sveta krenula u pomoć srpskoj nejači koja je izložena ustaškom teroru diljem Hrvatske» ali se sjećam izjave nekog srpskog prolaznika na cesti u sivoj jakni koga su upitali za mišljenje valjda a koji je rekao da «Hrvatska ne smije i ne može postati slobodna država». To mi tada nije bilo jasno. Zašto nebi smjela? I zašto je važno da je on to sad rekao i zašto su mi zbog toga prekinuli crtić?
Sjećam se i jedne noći kada je ujak došao prespavati kod nas u stan na obali Bosuta. Duboko u noći me je probudio, umotao u deku i jurnuo niz stube prema podrumu dok je dopirao iz daljine onaj prodoran zvuk sirene za uzbunu. Dolje su bili svi skučeni i podrum je bio slabo osvjetljen. Onaj bakin podrum je bio hotel s pet zvjezdica naspram ovoga. Ovaj je mirisao po prašini i starom drvetu, nije bi ni televizora a i nije bilo onog ugodnog bakinog kauča. Tako sam tada razmišljao kada sam bio valjda i vidno razočaran izgledom podruma i tamošnjim tretmanom jer mi je prišla jedna susjeda od nekih 20-tak godina i pozvala me u neku malu prostorijicu jer da mi mora pokazat nešto. Tamo me posjela za stol, ponudila napolitankama i zaintrigirala me spravicom za koju sam tu večer naučio da je to diktafon. Snimali smo svakakve glupe rečenice i onda to preslušavali. Meni je to bilo jako smiješno i zabavno, a ni njoj nije silazio smiješak s usana. Zaboravio sam i na onaj neudobni madrac, granatiranje i sirene sve dok nisam skužio da nema nigdje tate. Diktafon mi više nije bio zanimljiv i odjurio sam do majke. Rekla je da je tata vani, da cjepa drva i da slažu vreće s pjeskom oko prozora. Sve ove događaje nemogu smjestiti točno u vrijeme ali vjerojatno da sam bio nešto stariji jer je ovaj put bilo ljeto i bojao sam se da mi otac ne nastrada, postao svjestan opasnosti oko sebe.
Negdje oko podneva toga istog dana kada su granate prestale padati, sunce se pokazalo u svom punom sjaju i time izvuklo ljude iz njihovih rupa. Valjda je to onaj osjećaj prkosa natjerao ljude da se odupru strahu da svako malo može zviznut granat pored njih i usmrtiti ih pa su se odlučili na jutarnju šetnju stazom uz Bosut koji je, kao i danas, lijeno tekao, tako lijeno da imam dojam da se uopće ne kreće. Lijeniju rijeku nisam u životu nisam vidio. Sjećam se da je mama ubacila u gepek od našeg kadeta ono veliko pakovanje trajnog mlijeka od 6 komada, par putnih torbi a ja nisam ni znao kamo idemo ni zašto. Na kraju smo otišli u Našice i tamo boravili par mjeseci a poslije toga otišli u Zagreb. Službeno objašnjenje je bilo da je sad u Vinkovcima postalo opasno i da moramo otići a tata će ostati ovdje. Rekla mi je mama da mora.
Svijet je jedno poprilično lijepo, čudno i maleno mjesto. Tako i naša domovina. Prolazi kroz te zgrade u Novom Zagreb u kojoj smo živjeli tih mjeseci će biti isti prolazi pod kojima ću se sklanjati od kiše 13,14 godina kasnije iznenađen spoznajom da mi tu živi frend iz razreda s kojim ću kasnije postati nerazdvojan. Sjećam se i parka pored zgrade u kojem sam se bio nešto pokačio s nekim malenim plavokosim dječakom u to doba izbjeglištva. Ne bi me uopće čudilo da je to bio on. Svijet je jedno zbilja jako maleno mjesto. A ako pitate mog oca koji je njemu trenutak najviše ostao u sjećanju jeste trenutak kada je on došao u Zagreb na neki kratki period a mi smo ga čekali na kolodvoru. Tada sam ja potrčao prema njemu u kapici od UNPROFOR-a i pitao: «Tata, tata, jesi ubio četnike?». On kaže da se tada slomio. Ja dugo vremena nisam kužio zašto. Danas to kužim....
Rat je završio, državu smo dobili, sjebali mnoge stvari u startu, mnoge stvari zaboravili a mnoge ne želimo priznati. Ludo vrijeme, ludi sni rekao bi Balašević. Valjda u tome treba tražiti korijen mojem animozitetu prema cajkama, valjda podsvjesno imam neke traume od tih sirena pa ih ne želim čut u obliku istočnih melosa i ekavice. A možda je to zato što smatram da sam iznimno inteligentan pa kužim da je to sve glazbeno smeće. Valjda zato pizdim kada čujem da će uskoro «zbog veoma širokog interesa publike i srpska zabavna zelevizija PINK doći na mala vrata i u Hrvatski».Uskoro i na vašim prijemnicima. Eto vam na pa drkajte. U građanski rat nas te cajke odvele dabogda...