Korak od sna

Osjećam se kao kad se napijem, napravim neku ludost navečer, probudim se ujutro pa vidim nekoga ili nešto do sebe što stvarno nisam htio vidjeti. Kada sam bio mlađi, to je bio čest slučaj. Onak, drmne te sram, obećaš sam sebi svečano da ne buš više cugal, da si stvarno pretjeral. I onda za koji vikend, napraviš nešto slično.

Trenutno bih navinuo tamburaše, otvorio kakvu žesticu, lozu, whiskey, kakvo vino, kombinirao, cugo i plakao se. Unatoč uvodu i štetnosti alkohola. Ovo u uvodu nije tugaljivo pijanstvo, nego ono divlje, mladenačko, adrenalinsko, pravo. Nekako se osjećam tugaljivo. Imam više aspekata života, virtualni je jedan od njih. Svoj si blog volim, jer je uz neke ljude u mom životu, blog je jedna od rijetkih konstanta. Nešto postojano. Kako sam pisao zadnje vrijeme da sam siguran da vrlo vjerojatno nikad neću imat djecu, ovaj blog je svojevrsno moje čeljade. Od samog početka pišem o politici. Znao sam se iživcirati, ali kako sam se ovih dana iživcirao, rijetko kad. Imao sam najbolju namjeru izbrisati blog i reći svemu adio, ali odgovoriše me prijatelji. Ali tužan sam. Ne želim pisati o politici, a politiku stvarno volim. Baš se osjećam poražen. Zgadili ste mi vlastiti blog.

Ja sam se ponešto promijenio u tih devet godina. Postao mekši, postao otvoreniji, naučio nešta, odrekao se podosta snova, ali unatoč svemu i dalje sam onaj stari radoznao ja, koji voli puno pitati, volim izazov. Dupla podravska linija, blesavi radoholik. Ali ove gluposti oko referenduma, to me baš prelomilo. Ljudi se brišu međusobno s fejsbuka, poluratno stanje. Ono što ja odbijam naučiti da pojedinac zapravo ništ ne znači. Pogotovo u Hrvatskoj, valjda neki vrag u meni ima potrebu pridonositi, ali čemu? Za dobar dio desnih, sam izdajnik. Za lijeve sam bezobzirni klerofašist. I čemu sad trošiti energiju. Emotivac bio, emotivac ostao, blesavi rak. Samo što sam pisao, meni je iskreno žao kaj smo postali ovakvi. A koji vrag ja mogu? Što dubiti na glavi na Markovom trgu? Prosvjedovat kao idiot ispred neke institucije? Sebi ne mogu zaraditi plaću, a kamoli da spašavam državu.

Šteta što nema ničega dobroga i lijepoga u ovom narodu. Ja nisam od onih ljudi koji misle da je narod nešto kao nametnuto. Kao što sam frajer po spolu, kao što sam boje kose kakve jesam, kao što volim Tina Ujevića, a ne volim Krležu, kao što preferiram tamno pivo nad lagerima, kao što volim više autobuse od tramvaje, tako sam jednostavno Hrvat, a nisam Španjolac. Mi smo nefunkcionalno društvo. Osjećam nekako krivicu za to, a kažem ne mogu ništa. Imam osjećaj da se Zvonko Bušić ubio od takve tuge. Njemu je bilo još gore, on je došao iz američkog višedecenijskog zarobljeništva u ovakvu zemlju. Jedini racionalni postupak u ovoj zemlji je samoubojstvo. Ubit se i skratit si muke. Srećom, pa smo iracionalni u svakom pogledu. Pa se ne ubijamo.
Za sad.

Sve mi se gadi.
Sam sebi se gadim.
Gadi mi se sve u Hrvatskoj.

Pero Panonski

Rekoh sam sebi, piši o Arsenu Dediću. Pisat ću, taj čovjek mi je fascinantan. Ali imao sam najbolju namjeru prije referenduma da neću pisati o referendumu. Ali kako sam sin novinara i pol familije mi je radilo u novinstvu, pa i ja kad radim, radim u medijima (oni boljeg sjećanja, koji ovaj blog prate znaju da sam predratni Vjesnik opisao kao ultimativno radno mjesto na kugli zemaljskoj, iako je dobra zajebancija bila na prijeratnom Radiju Zagreb, gdje se sjatila sva zajebantska crna reakcija koju je tamo namjestio general Šibl, a kakva je to "crna reakcija" bila govori činjenica da je s njom visio Vojo Šiljak i bio tamo duša toga radija), jednostavno ne možeš izbjeći temu.

Činjenica je da ovo jedno veliko zlo. Činjenica je da postoje ljudi kojima smeta jednostavna stvar kao hetero brak. Nemam namjeru ponavljati što sam pisao čak u pet. šest tekstova tu i na fanfo.org (neki komentatori zadnjeg posta mrtvi hladni priznaju da komentiraju, ali da ne čitaju, njima na dušu).

Ali ono što mene fascinira u ovome svemu je mržnja. Pisao sam da na obje strane ljudi mrze. Ali ovaj zadnji post, ubij me živoga, pa jel' itko od vas ultraljevičarskih mamlaza koji režite na mene shvaćate da sam ja u totalnoj poziciji nemoći. Da sam ja dugoročno nezaposlena osoba, koja apsolutno nema ništa svoje. Da ja nemam svoga stana. Da ja nemam svoje kuće. Da ja nemam auta. Istina, imam krov nad glavom. Nisam u minusu, ali ja živim kao jebeni opat, što svi koji me znaju, znaju da sam ja skroman čovjek. I ono što govorim, da prakticiram. Da se stvarno držim do onoga što govorim i da živim po tome. Zvuči bahato, ali to je tako. Vi koji ste bogatiji od mene, koji imate svoje živote i koji ste imali više prilika od mene, mrzite mene? Pa jeste vi normalni?

E sad, ako toliko uživate u nabacivanju blata na mene, koji sam skoro najnemoćniji dio društva (beskućnici, ljudi s blokiranim računima i ovrhama, to je najnemoćnije, ne mislim da sam žrtva, ali sam realan gdje sam i gdje stojim), čovjek bez položaja, bez ugleda ... Dobro koji se to vrag vrzma svima po glavi? Godinama pišem o razumijevanju, o važnosti afirmativnog stava, kritiziram svoje i ono što smatram svojim. Branim doduše to isto svoje, jedino što sam ikada glorificirao je bio HOS i Starčević, jer su to zaslužili, ali ja uvijek svemu pristupam kritički.

Sad je lijepo vrijeme da svi lijepo stanete i da se zapitate da koji vam je vrag i jeste li vi u stanju ikoga i išta voljeti? Jeste li u stanju išta pozitivno vidjeti u životu ili ste taoci svojih uvjerenja i mislite da je Hrvatska, ovakva jadna i nemoćna kao što sam ja nemoćan, vaš najveći problem? Mislim, dobro ljudi, stariji ste od mene dobrim dijelom, a ja vam smetam. Vi ste budale.

Bez pardona, vi ste hrpa malicioznih idiota ako mislite da su moji stavovi problematični i da sam ja problematičan. Jer sam cijeli život ostavljao mjesto za drugoga i druge, te da samo se družim s ljudima koji misle kao ja, bio bih najosamljenija osoba na svijetu, jer nema dvije osobe koje isto misle. Ali da u tim vašim glavama, nakon toliko godina života, nema mjesta za ikakvo drugo mišljenje od papagajskog ponavljanja vašega? Jadna vaša djeca, ako je imate.

Ljudi moji, nedao Bog da ikada mrzim ikoga kao što vi mrzite zrak koji dišete. Bolje da mi drvo padne na glavu, nego da se pretvorim u emocionalno-intelektualno čudovište.

Ako vas nije sram, mene je sram za vas.

Pero Panonski

Iznad svega mi je žao. Žao mi je što od svih dosadašnjih doba mene Bog iskipao na kraj 20. stoljeća i na početak 21. stoljeća. Žao mi je što živim gdje živim. Žao mi je što se u tome, ja jednostavno više ne snalazim najbolje, a što je najgore većina građana jednako tako, kao i ja. Žao mi je što se u 21. stoljeću, kao da živim u ilegali, da me ljudi zamjeraju da nešto volim. U mome slučaju, ja iskreno vjerujem u neke stvari. Onako naivno.

Pisao sam listove i listove, stranice i stranice, baš na ovome mjestu. Iza mene stoji preko 840 relativno dugačkih postova. Napisao sam više nego pojedini novinari u izdanjima Styrie i EPH u to isto vrijeme, u ovih zadnjih devet godina kako pišem ovaj blog. Zajebao sam jedan faks, studij politologije na FPN-u. Jer sam se pravio da sam nešto što nisam, odnosno sam prešućivao činjenicu da sam desno nastrojen, iako čudesno, prije nego što beknem, kao da mi na čelu piše, svatko zna, ovaj je desno. Na kraju prve godine sam dobio upalu pluća, koja mi je izokrenula život, nakon koje mi se dosta toga promijenilo. Zapravo ljut sam na sebe, jer cijeli svoj blesavi maleni kratki život pokušavam uhvatiti nekakav tračak kontrole, i svaki put dok se malo dohvatim na noge, nešto me opali. Znam, znam da je to život, ali mi je dopizdilo. Doduše, iskreno, zeznut jedan faks, dovršen drugi, boleštine, to što mi je familija jednom došla na sam rub egzistencije, neki drugi familijski problemi, sve je mila majka spram ove nezaposlenosti, dosadio sam s time Bogu i vragu, ali s druge strane, jučer u autobusu slušao sam čovjeka koji je zaposlen, klasični šljaker, ali vrlo vrlo inteligentan tip, pričao svojem poznaniku kakve je imao prošli tjedan peripetije na poslu, kako ne može napredovat, kako sin od vlasnika vodi firmu ravno u propast, a stari mu je dao vodit firmu da se dokaže, a vlasnikovo mlado je bilmez i kako se živo boji za svoju egzistenciju i na isti način, kao i ja, bio je izbezumljen. Ovo je doba uplašenih ljudi. Ovo je doba bogataške djece tj. djece bivših komunista i udbaša.

Kako sam ja tajio da sam desno, pa obolio od jada, ne preporučam da se taji. Bilo što. Kao nekakav desničar, hrvatski, s nekakvim čak i pedigreom, smatram da društvo treba biti tolerantno. Da ne treba praviti nikome problema s obzirom na to s kim živi i kako živi, dakle ako netko odrastao spava s drugom odraslom osobom, a da pritom nikoga ne oštećuje na bilo koji način, neka bude to tako. Kao nekakav kršćanin, kao nekakav katolik, prakticiram otvornost Isusa Krista. Njegovu otvorenost shvaćam, jako, jako, jako ozbiljno. Jer Krist je sjedio sa svakim, pričao sam svakim, jeo sa svakim, slušao svakoga, bio tu za svakoga. Kao što ja pokušavam imati razumijevanja za svakoga i znam širok raspon ljudi, tražim jednako za sebe. Meni izgleda na čelu piše da sam desno i skoro svaka ljevija osoba koju sam sreo, odmah me proba preobrati na ljevičarstvo, što je završavalo; a kakva šteta da si desno (kao da se politički stav može širiti zrakon). Ujedno nisam sreo ateista koji se nije našao meni srat po mojoj vjeri, koji se nije našao pozvan objašnjavati da Bog ne postoji i da su ateisti redom pametni ljudi. Onda zločesto dometnem; kao Hitler i Staljin, pa se uvrijede i kažu da ja njih vrijeđam. Ma nemoj. Kunem se na grobove mojih baka i djedova, ja u mome životu nisam ljevičara išao preispivati u njegovim stavovima (u smislu da mu a priori serem po glavi), nisam od ateista išao praviti vjernika. Pa dobro ljudi moji, ako sam ja cijeli svoj jebeni život pustio vas s vašim stavovima, pa koji vrag vi meni negirate moje pravo na moje mišljenje?

Glasat ću za na referendumu. Glasat ću za i time sam, po medijsko-atkivističkoj kabali postao fašist, štoviše klerofašist, iracionalni ustašoidni desničar koji, eto, diže aveti prošlosti. Niti sam fašist, niti sam klerofašist (Hrast, U ime obitelji je ekipa koju iskreno ne volim), ponosim time što sam bio u osnovnoj školi najbolji fizičar svoje generacije i što sam u srednjoj školi bio najbolji filozof svoje generacije.

Nemam ništa protiv LGBT populacije, doduše ne simpatiziram nešto lezbijke, ali nema muškarca koji ih pretjerano voli (ne računamo porno verziju lezbijki, ali tolerancija nije ljubav, nego podnošenje, doslovce podnošenje, nije ni prihvaćanje, nego doslovce podnošenje), gay populacija uglavnom ne voli mene (opet ono s desničar na čelu i nisam im nešto lijep), biseksualci koje znam su napaljeni i ideološki nezainteresirani, a transrodnu populaciju smatram najugroženijom manjinom u Hrvatskoj (koju usput nadobudno LG populacija više od većinke, i to perfidno, jednako diskriminira).

Ja čvrsto vjerujem u to da je obitelj, majka, otac, djeca, baza društva i da kad se uništi bazična familija da sve odilazi u vražju mater. Kao što vjerujem da svakome u društvu treba dati pravnu, socijalnu i fizičku sigurnost. Treba biti otvoren. Ja uvijek kažem da sam u životu uvijek imao potrebu za nekom ženom (imam svoja zapravo tri tipa žene koje volim, jedan je tomboy, Keira Knightley kao primjerak, zatim plavuše profila Kirsten Dunst i treći tip su ono coca cola shaped žene s nekim bolesnim smislom za humor), ali kako je život nepredvidiv, ne isključujem da se mi se svidi neka muška verzija Keire Knightley, iako ja tako nešto nisam sreo, ali ja to ne isključujem da mi se tako nešto može dogoditi, ali to bi se ticalo mene i dotične osobe, a pravo na to bih opet branio, kao što branim činjenicu da je za mene optimalna obitelj majka, otac, djeca.

Ali smatram da u 21. stoljeću, u Republici Hrvatskoj imam pravo na svoje mišljenje. Koje je moje. Za koje imam svoje argumente, koje osjećam svojim. Nikada nisam diskriminirao nikoga, barem ne svjesno. Očekujem jednako fer odnos prema meni. Očekujem da ako ja poštujem tuđa mišljenja, da se poštuje i moje. Malo imam u životu, ali mišljenje je stvar do koje držim.

Očekujem otvorenost. Od svih. Iako znam da je to naivno i da to neću doživjeti. I žao mi je što sam živ u ovakvom vremenu i u ovakvoj državi, jer mrtvima na našim grobljima jer bolje nego nama živima. Ja sam kakav jesam i prestar sam da lažem.

Ali nama svima treba život.
Pravi život.
Stvaralački život.
Pa neka bude života!

Pero Panonski

U svim lijevim koncepcijama u Hrvatskoj, počevši od Josepha Georga Strossmayera, biskupa đakovačkog i oca suvremenog jugoslavenstva, čovjek koji je na kratke staze napravio nešto dobra, ali na duge je ostavio kancerogenu masu jugoslavenstva koja je direktno kriva za Jasenovac, Bleiburg, Vukovar i Srebrenicu, u tim koncepcijama nikada nije bilo mjesta za hrvatsko ime i za hrvatsku stvar. Ustaštvo je odraz nemoći, jada, dobrim dijelom i iskrenog kretenizma i gluposti (koja je pak prvi izvor zla), ali je prvenstveno reakcija, bilo i ostalo. Problem ustaštva je što nije samoodrživa ideologija. Ono je refleksija na hrvatski lijevi diskurs, koji je sam po sebi totalitaran. Većina hrvatskih ljevičara je totalitarna. Kao i desničara. I nakon ovoliko godina života u Hrvatskoj, ne može me nitko uvjeriti u suprotno. Hrvatska ljevica ne tolerira nikakvog drugo mišljenje osim svoga i onda nastaje reakcija. Tvrda, gadna i u obliku Jasenovca, genocidna. Ljevica, negirajući blage hrvatske koncepije, one Starčevića i Radića, uništavajući dobrohotnu tolerantnu desnicu, koja je za dijalog, kojoj i sam pripadam, daje krila ustaštvu.

Kažu da ovdje politiku zapravo vode djedovi. Djed po ocu, bio je dužnosnik HSS-a. Jedan je od prvih zatvorenih ljudi u NDH i kao što kaže pokojni Ljubo Boban u jednoj od svojih knjiga o HSS-u, uz Vlatka Mačeka, čovjek koji je bio najdulje držan u zatočeništvu bez ikakve konkretne optužbe. Ne moram reći što je to značilo egzistenciju te strane moje obitelji, kada glava obitelji čami u ustaškom kazamatu. Mislim da genetski ne podnosim Nijemce zbog te epizode, tu nisam tolerantan koliko bih htio biti. Drugi djed je bio pak ravnatelj pučke škole, koji je malo bio u domobranskoj časničkoj uniformi, malo izvan nje, bio je na ledu, opet zbog HSS-a i prijateljstva s generalom Krenom, pa kad je Kren letio iz zrakoplovstva, letio i je i moj djed, doduše 8.V.1945. dočekao je u domobranskoj uniformi, na hrvatskom tlu. Djed po ocu je bio desno krilo HSS-a, djed po majci mainstream HSS, više katolik, nego Hrvat, ali u njihovim životnim koncepcijama, Jugoslavija je neprirodna, a Hrvatska, jer su Hrvati-kajkavci, bila im je nešto samo po sebi razumljivo. Hrvatska, sama po sebi, nije razumljiva ni Milanoviću, ni Pupovcu, ni Vesni Pusić, ni Jovanoviću, ni većini Milanovićeve kabale. Oni ne vole Hrvatsku. Njima je Hrvatska teret, a svejedno u svojim bolesnim ambicijama za moći, žele vladati. A ne znaju.

Ali kako vladaju? Uništavaju, vrše podjelu, svađaju Hrvate sa Srbima, svađaju heteroseksualce sa seksualnim manjinama, svađaju vjernike i nevjernike, razgrađaju svako dobro u hrvatskom društvu. I onda se imaju muda čuditi da cijeli stadion kliče "Za dom spremni?". Gdje je njima moralno pravo? Ono što se dogodilo u Vukovaru prekjučer je bilo tužno. Ne priliči žrtvama. Ali ono što Zoran Milanović zadnjih mjeseci radi žrtvama Vukovara, bilo živima, bilo mrtvima, također ne priliči. Nije lijepo, nije ni humano. Milanovićevski je. Jer kako lijepo kaže Isus, mirotvorci će se zvat djecom Božjom. A Zoran Milanović, svojom pojavom, svojim stilom, svojom egzistencijom donosi nemir, donosi beznađe, donosi zlo. Zoran Milanović je, zapravo zlo. I tko to ne želi vidjeti, da je Milanović jednostavno glup i zao, jednako kao i Pavelić, taj negira vlastiti um. Taj je gori od Milanovića.

Na fejsbuku je neki čovjek pisao, feed mi izbacio, da 350 000 nezaposlenih znači početak fašizma, da 400 000 nezaposlenih znači organizirani fašizam, a 450 000 znači dolazak na vlast fašizma. Slažem se. To je sasvim izvjesno. Kao što je izvjesno da ću ja onda završiti kao djed po ocu, a mnogi će završiti u grabama, možda i ja.
A za to će biti kriv Zoran Milanović i SDP.

Pero Panonski

Doduše ja nisam objektivan spram Nadana Vidoševića. Glasao sam za njega pred koju godinu u prvom krugu i moram reći da mi je to najdraži glas ikada. Otvoreno sam navijao za dotičnog i smatram da je bio najbolji kandidat koji se pojavio na predsjedničkim izborima. Glasao bih za njega opet. Jednako tako smatram da je u mirnodopskim uvjetima Jadranka Kosor najpoštenije i najbolja vodila državu i žalim što nisam glasao za HDZ pred dvije godine, jer vrlo vjerojatno nikada HDZ neće nikoga boljega dati od Kosor (sa svim svojim manama, a ima ih stvarno puno), a ja za HDZ ne glasam.

Ono što fascinira kod puka, nevjerojatna radost kada padne neka velika zvjerka. Sanader, Polančec, Čobanković, sad Kradan. Danas sam shvatio da prosječni Hrvat kada gleda nekakav ili nečiji dnevnik ili kakve vijesti, taj prosječni Hrvat izvuče svoj spolni organ, a ako je riječ o Hrvatici, onda si zavuče ruku i krene se igrati sa samim sobom. Nek susedu crkne krava. The grass is always greener on the other side. Jednostavno, prosječni Hrvat uživa da se nekome dogodi neka nesreća. U obliku sudskog progona, najbolje. All hail the mighty Bajić!

Dakle, da se razumijemo, ja sam prvi za pravni sustav, za vladavinu zakona, za pravni red, za moral i sve to. Samo postoji mali problem. Ja sam apsolutna manjina u Hrvatskoj. Glupavo zvuči, ali ja sam uvijek postupao pošteno. Kada sam mogao krasti, valjda jedini u sustavu SZ-a nisam napisao neki glupi prijedlog natječaja i dignuo koju tisuću kuna na ništa. Od stranačkog djelovanja imao sam apsolutni gubitak para i vlastitog vremena. Dakle, možda bahato, ali pripadam valjda među desetinu ljudi u Hrvatskoj koja pošteno postupa i da sam bio nepošteni smrad, odavno bih radio. Jeb'ga, glup sam i pošten. Kreten, maloumnik, ne shvaćam gdje živim, tko mi je kriv, snađi se, odi kopat kanale, odi radit u skladištu, zaposli se u Konzumu, prodaj bubreg, učlani se u HDZ ili SDP.

90% ljudi u Hrvatskoj nekako vara nekoga, bilo državu, lokalnu samoupravu, poslovne partnere. Dobar dio čisto iz egzistencijalne potrebe, ali dobar dio jer hoće varati i to je način života. Cijeli sustav je korumpiran. I dok mnogobrojni masturbiraju nad sudbinom Sanadera ili Vidoševića, to prvenstveno rade, ne zato jer su sami visokomoralni, nego zato što su se ovi nakrali više od njih. Dakle, pitanje čiste ljubomore. To nije nekakvo poštenje u pitanju, nego je riječ o čistoj zavisti da je netko krao na veliko, a svi ostali su krali na malo. Naravno, Sanader je pao jer je Kosor se išla svetit za sva ponižavanja kojoj je Sanader priuštio, dok SDP ruši Vidoševića jer im trebaju njegovi prihodi iz HGK-a, odn. Liniću treba novac više od kisika, jer još uvijek se nisu uguzili svi kadrovi iz SDP-HNS koalicije.

Hrvati su gadan narod. Nisu oduvijek bili. Ovdje je 1941. otvoren pakao na zemlji, totalitarizmi su zavladali ovim prostorom, a od 1918. uvedena je korupcija na apsolutnoj svakoj razini (moj djed postao ravnatelj škole jer je njegov rođak, kapitalac iz HSS-a prebjegao u službu Pavla Karađorđevića i dobio svoju kvotu za postavljanje kadrova u Savskoj banovini) i ne može se sad normalizirati nešto što sad traje skoro jedno stoljeće.

Ali trebalo bi biti malo manje licemjeran.

Pero Panonski

Čudno je da se piše prikaz knjige iz 1978. Ali posudio sam jer sam vidio da ima dio o religijama u Jugi. Jedan od mojih znanstvenih interesa (nakon 26 mjeseci nezaposlenosti ovo mi se se čini pretencioznim, sad mogu više-manje reći da znanstvenu karijeru i djecu nikad neću imati) je odnos religije za vrijeme Juge. O tome je napisano puno, svatko vuče na svoju stranu. Ljudi kao Vjekoslav Perica pokušavaju SFRJ prikazat rajom na zemlji koji su, među ostalim srušili RKC i SPC, katolički autori su upregnuli SFRJ prikazati paklom na zemlji, a sredina je negdje između. U jugoslavenskom društvu, SKJ je pobila sve neprijatelje, osim RKC-a, jer Ameri to nisu dopuštali. S druge strane, RKC je bila pod teškom opresijom, ali usporedivši kako je prošla Grkokatolička crkva Ukrajine u SSSR-u ili pak kako je efektivno uništena RKC u Českoj, ovdje je bilo super i ludnica. Mislim, hrvatska katolička teologija je bila u najboljem stanju od negdje 1965. do 1990. To je zlatno doba Crkve u Hrvata. Sad se nalazimo u gnojnom dobu Crkve u Hrvata. Heil Bozanic!

Okej ajmo natrag na knjigu. Autor je dr. Ranko Petković. Rođen je 1926., umro pak 2000. Bosanski Srbin, kako sam shvatio. Bio je vodeći jugoslavenski stručnjak po pitanju međunarodnih odnosa, urednik časopisa Međunarodna politika. Jadničak je bio malo preuvjereni komunist, pa je 1951. završio na Golom otoku, a da stvar bude luđa primarno radno mjesto bilo mu je u partijskom listu Borba, gdje je vodio rubriku koja se bavila baš Kominternom. Što je skrivio nomenklaturi, ne zna se. Nakon dvije do tri godine, pušten je na slobodu. Do smrti je bio aktivni novinar, ali i dio Miloševićeve ekipe ali se nešta zamjerio Miri Marković, pa je ispao iz milosti.

Knjiga je iz čuvene Plave biblioteke zagrebačkog Globusa i pisana je na hrvatskom. Inače je Petković pisao na srpskom i to na ekavici. Lektorica Pavica Hromin je očito odradila dobar posao. Petković ima izvanredan stil. Većina domaće literature o vanjskopolitičkim odnosima je vrlo, vrlo dosadna. Ali ovo je čitko. Obrađuje sve aspekte balkanskih zemalja; Albanije, Bugarske, Grčke, Jugoslavije, Rumunjske i Turske. Naravno da ima i "naprijed naši", ali kad se makne obvezni ideološki sloj, dobiva se dobra slika svijeta 1978. u ovom našem okruženju. Knjiga je pisana kao studija za zagrebački Fakultet političkih nauka.

Ono što je možda najbolje u knjizi je povijesni prikaz brdovitog Balkana. Činjenica da je Balkan uvijek bio igračka velikih sila. Ovo područje, kao da je prokleto, jer su se uvijek na njemu sukobljavale velike sile, preko malih balkanskih narodića koji su samo čekali da se pokolju. Sada će biti 100 godina od početka Prvoga svjetskoga rata, koji je ovdje napravio dar-mar i poslije kojega je stvorena Jugoslavija. Produkt lošeg ujedinjenja bit će vidljiv kroz ratne i poratne pokolje primarno Srba i Hrvata, kao i kroz nastavak istih u devedesetima. Ako Slavko Goldstein iskreno misli da su sranja počela 1941, onda ili je glup, ili je neiskren. Sranja su ovdje počela 1918. kada se išlo spajati nespojivo. Što imaju zajedničkog Ljubljana i Priština, što imaju zajedničkog Krapina i Cetinje, što imaju zajedničkog Skopje i Pazin?

Ono što je nažalosnije da su velike sile uvijek dopuštale nama malima da se koljemo. Drugi svjetski rat je primjer kako Nijemci i Talijani nisu prstom maknuli dok su se Hrvati i Srbi klali. Uzmimo četničke pokolje nad muslimanima Bosne. Dakle četničke postrojbe pod talijanskim zapovjedništvom klale su građane NDH koji su nominalno bili na istoj strani kao Talijani. Opće ludilo. Da ne govorimo, npr. o Vukovaru ili Srebrenici. Nije da pokušavam oprati lokalne zločince, jer su sami klali po sebi, ali velike sile mogle su spriječiti to. A nisu.

Ono što mene fascinira iz knjige jest podatak da je Juga imala uvoz u jačini 7,7 milijardi dolara, a izvoz 4,1 milijardu, dok je primjerice jedna zaostala Bugarska imala uvoz 5,4 milijarde, a izvoz 4,7. Sad ne treba biti doktor ekonomije, pa reći, pa pas majku, pa Bugarska koja je imala više od duplo manje stanovnika od Juge je imala veći izvoz od jedne Juge. Dobro ste pročitali. Bugarska je imala veći izvoz od SFRJ. Doduše, u SFRJ se neusporedivo bolje živjelo, ali Bugarska nije se 1991. raspala u krvavom ratu. Tito uvozio pizdarije da bi svoje drage narode, kao glupavu djecu, podmićivao da budu disciplinirana, a mi danas plaćamo cijenu takve politike, koju je primjerice prakticirao Ivo Sanader sa socijalnim partnerima. Što reče dobri čovjek imena Zdravko Petak pred ravno dvije godine u ovo doba na jednom skupu na već spomenutom FPN-u:

Tragikomično je u što se ova zemlja pretvorila. Ovaj tjedan sam tražio podatke o jednoj osobi, za obitelj te osobe. To je ono što vrhunski znam raditi. Iskopat podatke o nečemu zaboravljenom. Nećemo spominjat imena, ali čovjek je prije Prvoga svjetskoga rata bio cijenjeni pravaš i to frankovac, najtvrđa pravaška frakcija. Navedna osoba je zadavljena u Jasenovcu, u siječnju 1945. Kako sam shvatio iz onoga što sam našao u iskazu Slavka Kvaternika UDB-i, po svemu sudeći bilo je riječ o osobnoj Pavelićevoj mržnji, Pavelić je bio demon. Sad će se mnogi zapitati, pa što u 21. stoljeću, 2013. spominješ Jasenovac? Spominjem jer je Jasenovac zaboravljen. Zaboravljen je zbog prostitucije žrtava (a broj od 50-70 000 mrtvih, bez napumpavanja ledi krv u žilama) u političke svrhe. Kada je Gradsko vijeće Vukovara izglasalo da je Vukovar mjesto posebnog pijeteta, pleše se na toj granici, da se od Vukovara napravi novi Jasenovac, u političkome smislu. Žrtve se ne smije koristiti u politici. Jednako tako, Srbi Vukovara moraju konačno priznati da ne žive u SAO Istočna Slavonija, nego da su od 1998. sastavni dio pravnopolitičkog sustava RH. Može im srce kucati za Beograd, mogu prezirati svoje hrvatske susjede, mogu negirati vukovarske pokolje, mogu prešućivat gdje je tzv. "Ovčara 2", sve to mogu, ali moraju priznati pravnopolitički sustav Hrvatske. Oni to odbijaju. I sve do tada, kada ne priznaju da su u Hrvatskoj, a ne u Velikoj Srbiji, ćirilica u Vukovar će biti problem. Hrvati mrze Srbe u Vukovaru, Srbi mrze Hrvati, to je grad mržnje. Kako tome doskočiti? Osobno, smatram da bi klaun Bozanić i patrijarh srpski Irinej trebali doći u Vukovar, doći negdje na neko mjesto i reći "STOP MRŽNJI!, ako ste kršćani/hrišćani, stanite se mrziti!". Do tada ništa. Smrad&demon Milanović je zakuhao ovu juhu mržnje, tj. ona je već lagano postala hladna, ali Milanović ju je podgrijao na 480 stupnjeva Celzija, on neka se srami.

Druga količina mržnje koja zapanjuje je pitanje referenduma i fejbuk rat oko referenduma. Opet Milanovićeva kuhinja. Sad je počelo s tim "protiv" fejsbuk slikama. Dakle, prosječni nositelj fejsbuk "protiv" na mome fejsbuk je

Između ove dvije navedene skupine građanstva vlada takva neopisivna mržnja, da odjednom Jasenovac i Bleiburg su ti sasvim bistri. Da se dade prilika jednim i drugima (ne računajući pacifiste), ti ljudi bi se klali bez pardona. Ovo je nacija mržnje.

Još jedna stvar je fascinantna kod hetero žena koja podupiru gejeve svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim fejbukom svojim. Takve hetero ženice sve imaju fantaziju da će one kao preobratiti zgodnog dečkića koji vole dečke (autor ovog bloga, tipičan je predstavnik svoje generacije, čitaj; pio je kao smuk, pa je čuo takve stvari iz ženskih ustiju, dakle ne fantaziram). Ako netko voli isti spol, nema te Jenne Jameson, nema te žene koja će ga "preobratiti". Doduše, postoji određen broj likova po Zagrebu koji koriste takav pristup ženama (spika; ja sam zbunjen, nikad nisam bio sa ženom, što redovno upali). Ali zapravo, kao što sam neki dan pisao, u ovoj cijeloj priči gejlezbo populacija je samo sredstvo obračuna.

S druge strane, gejlezbo aktivisti, koji su narcisoidni do bola, uživaju u ovome, jer su u središtu pozornosti te mole se, kome god da se mole, da referendum uspije, jer će onda Hrvatska ispast homofobna i dalje će teći pare i dalje će Sanja Juras biti lezbijska verzija Milorada Pupovca.

Ovo je prokleta zemlja.

Pero Panonski

(Upozorenje: povijesni uvod su prve dva poglavlja u kojima, po običaju, obračunavam se sa SDP-om, ako ne volite povijest, skočite na treći paragraf, tu počinje direktno o referendumu)

Gadi mi se živiti u Hrvatskoj. Puzajući građanski rat. Revolucija koja je još traje. Samo što predstavnici ratnih komunista, današnja vlast, izvitoperili su se u neku čudnu skupinu građana koja više s pravom ideologijom nema nekakve pretjerane veze. Kada Pozaić frkće s oltara da je režim zločinački, onda iz njegove perspektive direktne žrtve komunističkih zločina, on je stvarno zločinački. Ali Pozaić ima sasvim krivu percpeciju jer živi u prošlosti, kao i njegovi sudrogovi biskupi. Ali nema današnja vlast veze s onim starim revolucionarima, kao s mojim rođakom, narodnim herojom koji je bio željeznički šljaker, sindikalac, ilegalac u Zagreb, borac u šumi, pošten čovjek koji je spašavao 1945. koga je mogao i koji se nije nakrao, iako je bio tajnik Sabora NRH. Štoviše umro je relativno mlad od TBC-a, bez potomaka. Ostalo je samo živo sjećanje na ljude koje je vadio iz govana i vječna zahvala na svim dobrim djelima. Među komunistima, prije 1941. stvarno je bilo ljudi koji su bili vjernici komunizma, koji su vjerovali u komunističkim humanizam. Ali sve je to Tito ubio, prvo 1944. na 1945. kada je od horde teenagera napravio ubojice nedužnih civila i vojnika, pa 1948. kada je revolucija prvi put pojela svoju djecu, a drugi put 1972. je opet revolucija jela svoju djecu i Tito je uništio budućnost Hrvatske i Srbije, sve da bi zadržao svoju osobnu dikaturu, a horde malicioznih smradova, kao očevi današnjih vladara su plivale u takvim vodama.

Ideologija SDP-HNS je novac. Oni služe novcu kao bogu. Njihovi bake i djedovi, ubojice s Bleiburga, prokazivači koji su ljude slali na Goli otok, njihovi roditelji koji su 1972. po miliciji i sudovima prodavali svoje prijatelje da bi si osigurali društveni položaj, taj drek dao je ljude kao što su Milanović i slični, boli njih za komunistički humanizam, boli njih za marksističku emancipaciju čovjeka, za ono Marxovo oslobođenje od alijenacije, to je crvena buržoazija koja ideološki isprazna, koja nema veze s onim jadnicima koje je Tito žrtvovao po kozarama, po sutjeskama i po neretvama. To su razmažena derišta koja su naviknuta na luksuz. Oni su svi samo loše kopije Josipa Broza Tita, koji je bio svjetski igrač i masovan zločinac, a oni su samo kreteni koji su naviknuti da imaju sve u životu, a to sve im omogućuje politički zanat. Nije baš ni na desnom spektru situacija spektakularna, većina članova HDZ-a je jednako ideološki prazna, jednako je u HDZ-u zbog vlastite dobiti, ali kako mi se čini, pod HDZ-om se redovno bolje živi nego pod SDP-om. Ako ja, koji nikad nisam glasao za HDZ tako mislim, onda vjerujem da i većina građana ove države tako razmišlja.

Ova vlast ne zna ništa osim podijeli, pa vladaj. Točnije, pokušaj vladati. Jer oni ništa ne znaju. Uzimaju neku grupu građanstva i onda ih žmikaju. Iskoristili su već kartu zvani Srbi. Ovaj put će žrtve past gejlezbo populacija koje je očito, glupavo i tupavo odlučila svoju sudbu vezati uz SDP. HDZ je dao Srbima puno više prava, nego SDP. HDZ, poslije 2003. je za emancipaciju Srba u hrvatsko društvo napravio više nego što će i jedan Srbin u SDP-u to napraviti. Tko ima mozga, shvatit će to. Ja sam jednom rekao da će ova zemlja biti politički sretna kada će HDZ imati legalnu gay frakciju. Točno to što ste pročitali. Moje skromno mišljenje, kao čovjeka koji ima nekakvo političko iskustvo iza sebe da HDZ ima puno više gay članova nego SDP. Naravno, prikrivenih. Jednako kao što je HDZ povukao srpska prava, tako bi HDZ, za koju godinu povukao LGBT prava, i to na osnovu one čuvene mantre, "zbog EU".

Ovako, presudno vežući sebe za SDP, LGBT pokret se zajebao na barem 5 godina. Jer ovaj referendum, neće biti o pitanju LGBT-a. Ovaj referendum je primarno o sposobnosti ove nesposobne vlasti da vodi zemlju. Kakav će biti rezultat? Ne znam. Ne usudim se prognozirat. Svi mediji su na strani LGBT-a, jer su lezbogay populacija je nadrealno premrežena svim medijima. Što ja ne osuđujem, jerbo se treba znat snaći u ovoj hrvatskoj močvari. Štoviše, aplaudiram ih. Ja kao čovjek koji sam izvan svih lobija i koji sam osamljen u strukovnom i inom smislu, zapravo se veselim kada netko vuče "svoje", jer nemam "svojih". Siguran sam, doduše, da referendum, ako SDP ga dopusti ili ako ga ne krivotvori, sigurno prolazi, makar s 50,1% u korist braka žene i muškarca. Žao mi je, gaylezbo sugrađani, najebat će zbog kratkovidnosti svojih aktivista.

Referendum treba biti festival demokracije. Ono što boli da su sve nevladine udruge sebe prokazale kao ispostave SDP-a, kao prikriveni ljevičari, kao ljude koji su a priori za nešto demokratsko, samo ako je u službi ljevice. Ovo je tuga i jad, jer je pokazano da čim se npr., u ovom slučaju, RKC strana okoristi "lijevim" metodama, onda je odjednom referendum zao, civilne udruge koje nisu "lijeve" su zle, mislim, kao da nije pao Berlinski zid. SDP je SKH, civilne udruge su SSRN i ovo jedno debilno socijalističko okruženje koje zapravo odbija iskreni dijalog i tu je totalitarizam u glavama.

Osobno, ja sam za mađarski model. Ustavna zaštita braka žene i muškarca, zakonski regulirano istostopolno partnerstvo.
Orban Viktor.
Ali, nažalost, u Hrvatskoj nema političara takvog profila.

Neka nam Bog svima pomogne!
Kad ne znamo i nećemo sami.

Ovako, kasno u noć, nije da moram sutra na posao,
Pero Panonski