Korak od sna

Rekoh sam sebi, piši o Arsenu Dediću. Pisat ću, taj čovjek mi je fascinantan. Ali imao sam najbolju namjeru prije referenduma da neću pisati o referendumu. Ali kako sam sin novinara i pol familije mi je radilo u novinstvu, pa i ja kad radim, radim u medijima (oni boljeg sjećanja, koji ovaj blog prate znaju da sam predratni Vjesnik opisao kao ultimativno radno mjesto na kugli zemaljskoj, iako je dobra zajebancija bila na prijeratnom Radiju Zagreb, gdje se sjatila sva zajebantska crna reakcija koju je tamo namjestio general Šibl, a kakva je to "crna reakcija" bila govori činjenica da je s njom visio Vojo Šiljak i bio tamo duša toga radija), jednostavno ne možeš izbjeći temu.

Činjenica je da ovo jedno veliko zlo. Činjenica je da postoje ljudi kojima smeta jednostavna stvar kao hetero brak. Nemam namjeru ponavljati što sam pisao čak u pet. šest tekstova tu i na fanfo.org (neki komentatori zadnjeg posta mrtvi hladni priznaju da komentiraju, ali da ne čitaju, njima na dušu).

Ali ono što mene fascinira u ovome svemu je mržnja. Pisao sam da na obje strane ljudi mrze. Ali ovaj zadnji post, ubij me živoga, pa jel' itko od vas ultraljevičarskih mamlaza koji režite na mene shvaćate da sam ja u totalnoj poziciji nemoći. Da sam ja dugoročno nezaposlena osoba, koja apsolutno nema ništa svoje. Da ja nemam svoga stana. Da ja nemam svoje kuće. Da ja nemam auta. Istina, imam krov nad glavom. Nisam u minusu, ali ja živim kao jebeni opat, što svi koji me znaju, znaju da sam ja skroman čovjek. I ono što govorim, da prakticiram. Da se stvarno držim do onoga što govorim i da živim po tome. Zvuči bahato, ali to je tako. Vi koji ste bogatiji od mene, koji imate svoje živote i koji ste imali više prilika od mene, mrzite mene? Pa jeste vi normalni?

E sad, ako toliko uživate u nabacivanju blata na mene, koji sam skoro najnemoćniji dio društva (beskućnici, ljudi s blokiranim računima i ovrhama, to je najnemoćnije, ne mislim da sam žrtva, ali sam realan gdje sam i gdje stojim), čovjek bez položaja, bez ugleda ... Dobro koji se to vrag vrzma svima po glavi? Godinama pišem o razumijevanju, o važnosti afirmativnog stava, kritiziram svoje i ono što smatram svojim. Branim doduše to isto svoje, jedino što sam ikada glorificirao je bio HOS i Starčević, jer su to zaslužili, ali ja uvijek svemu pristupam kritički.

Sad je lijepo vrijeme da svi lijepo stanete i da se zapitate da koji vam je vrag i jeste li vi u stanju ikoga i išta voljeti? Jeste li u stanju išta pozitivno vidjeti u životu ili ste taoci svojih uvjerenja i mislite da je Hrvatska, ovakva jadna i nemoćna kao što sam ja nemoćan, vaš najveći problem? Mislim, dobro ljudi, stariji ste od mene dobrim dijelom, a ja vam smetam. Vi ste budale.

Bez pardona, vi ste hrpa malicioznih idiota ako mislite da su moji stavovi problematični i da sam ja problematičan. Jer sam cijeli život ostavljao mjesto za drugoga i druge, te da samo se družim s ljudima koji misle kao ja, bio bih najosamljenija osoba na svijetu, jer nema dvije osobe koje isto misle. Ali da u tim vašim glavama, nakon toliko godina života, nema mjesta za ikakvo drugo mišljenje od papagajskog ponavljanja vašega? Jadna vaša djeca, ako je imate.

Ljudi moji, nedao Bog da ikada mrzim ikoga kao što vi mrzite zrak koji dišete. Bolje da mi drvo padne na glavu, nego da se pretvorim u emocionalno-intelektualno čudovište.

Ako vas nije sram, mene je sram za vas.

Pero Panonski