Osjećam se kao kad se napijem, napravim neku ludost navečer, probudim se ujutro pa vidim nekoga ili nešto do sebe što stvarno nisam htio vidjeti. Kada sam bio mlađi, to je bio čest slučaj. Onak, drmne te sram, obećaš sam sebi svečano da ne buš više cugal, da si stvarno pretjeral. I onda za koji vikend, napraviš nešto slično.
Trenutno bih navinuo tamburaše, otvorio kakvu žesticu, lozu, whiskey, kakvo vino, kombinirao, cugo i plakao se. Unatoč uvodu i štetnosti alkohola. Ovo u uvodu nije tugaljivo pijanstvo, nego ono divlje, mladenačko, adrenalinsko, pravo. Nekako se osjećam tugaljivo. Imam više aspekata života, virtualni je jedan od njih. Svoj si blog volim, jer je uz neke ljude u mom životu, blog je jedna od rijetkih konstanta. Nešto postojano. Kako sam pisao zadnje vrijeme da sam siguran da vrlo vjerojatno nikad neću imat djecu, ovaj blog je svojevrsno moje čeljade. Od samog početka pišem o politici. Znao sam se iživcirati, ali kako sam se ovih dana iživcirao, rijetko kad. Imao sam najbolju namjeru izbrisati blog i reći svemu adio, ali odgovoriše me prijatelji. Ali tužan sam. Ne želim pisati o politici, a politiku stvarno volim. Baš se osjećam poražen. Zgadili ste mi vlastiti blog.
Ja sam se ponešto promijenio u tih devet godina. Postao mekši, postao otvoreniji, naučio nešta, odrekao se podosta snova, ali unatoč svemu i dalje sam onaj stari radoznao ja, koji voli puno pitati, volim izazov. Dupla podravska linija, blesavi radoholik. Ali ove gluposti oko referenduma, to me baš prelomilo. Ljudi se brišu međusobno s fejsbuka, poluratno stanje. Ono što ja odbijam naučiti da pojedinac zapravo ništ ne znači. Pogotovo u Hrvatskoj, valjda neki vrag u meni ima potrebu pridonositi, ali čemu? Za dobar dio desnih, sam izdajnik. Za lijeve sam bezobzirni klerofašist. I čemu sad trošiti energiju. Emotivac bio, emotivac ostao, blesavi rak. Samo što sam pisao, meni je iskreno žao kaj smo postali ovakvi. A koji vrag ja mogu? Što dubiti na glavi na Markovom trgu? Prosvjedovat kao idiot ispred neke institucije? Sebi ne mogu zaraditi plaću, a kamoli da spašavam državu.
Šteta što nema ničega dobroga i lijepoga u ovom narodu. Ja nisam od onih ljudi koji misle da je narod nešto kao nametnuto. Kao što sam frajer po spolu, kao što sam boje kose kakve jesam, kao što volim Tina Ujevića, a ne volim Krležu, kao što preferiram tamno pivo nad lagerima, kao što volim više autobuse od tramvaje, tako sam jednostavno Hrvat, a nisam Španjolac. Mi smo nefunkcionalno društvo. Osjećam nekako krivicu za to, a kažem ne mogu ništa. Imam osjećaj da se Zvonko Bušić ubio od takve tuge. Njemu je bilo još gore, on je došao iz američkog višedecenijskog zarobljeništva u ovakvu zemlju. Jedini racionalni postupak u ovoj zemlji je samoubojstvo. Ubit se i skratit si muke. Srećom, pa smo iracionalni u svakom pogledu. Pa se ne ubijamo.
Za sad.
Sve mi se gadi.
Sam sebi se gadim.
Gadi mi se sve u Hrvatskoj.
Pero Panonski