Čudno je da se piše prikaz knjige iz 1978. Ali posudio sam jer sam vidio da ima dio o religijama u Jugi. Jedan od mojih znanstvenih interesa (nakon 26 mjeseci nezaposlenosti ovo mi se se čini pretencioznim, sad mogu više-manje reći da znanstvenu karijeru i djecu nikad neću imati) je odnos religije za vrijeme Juge. O tome je napisano puno, svatko vuče na svoju stranu. Ljudi kao Vjekoslav Perica pokušavaju SFRJ prikazat rajom na zemlji koji su, među ostalim srušili RKC i SPC, katolički autori su upregnuli SFRJ prikazati paklom na zemlji, a sredina je negdje između. U jugoslavenskom društvu, SKJ je pobila sve neprijatelje, osim RKC-a, jer Ameri to nisu dopuštali. S druge strane, RKC je bila pod teškom opresijom, ali usporedivši kako je prošla Grkokatolička crkva Ukrajine u SSSR-u ili pak kako je efektivno uništena RKC u Českoj, ovdje je bilo super i ludnica. Mislim, hrvatska katolička teologija je bila u najboljem stanju od negdje 1965. do 1990. To je zlatno doba Crkve u Hrvata. Sad se nalazimo u gnojnom dobu Crkve u Hrvata. Heil Bozanic!
Okej ajmo natrag na knjigu. Autor je dr. Ranko Petković. Rođen je 1926., umro pak 2000. Bosanski Srbin, kako sam shvatio. Bio je vodeći jugoslavenski stručnjak po pitanju međunarodnih odnosa, urednik časopisa Međunarodna politika. Jadničak je bio malo preuvjereni komunist, pa je 1951. završio na Golom otoku, a da stvar bude luđa primarno radno mjesto bilo mu je u partijskom listu Borba, gdje je vodio rubriku koja se bavila baš Kominternom. Što je skrivio nomenklaturi, ne zna se. Nakon dvije do tri godine, pušten je na slobodu. Do smrti je bio aktivni novinar, ali i dio Miloševićeve ekipe ali se nešta zamjerio Miri Marković, pa je ispao iz milosti.
Knjiga je iz čuvene Plave biblioteke zagrebačkog Globusa i pisana je na hrvatskom. Inače je Petković pisao na srpskom i to na ekavici. Lektorica Pavica Hromin je očito odradila dobar posao. Petković ima izvanredan stil. Većina domaće literature o vanjskopolitičkim odnosima je vrlo, vrlo dosadna. Ali ovo je čitko. Obrađuje sve aspekte balkanskih zemalja; Albanije, Bugarske, Grčke, Jugoslavije, Rumunjske i Turske. Naravno da ima i "naprijed naši", ali kad se makne obvezni ideološki sloj, dobiva se dobra slika svijeta 1978. u ovom našem okruženju. Knjiga je pisana kao studija za zagrebački Fakultet političkih nauka.
Ono što je možda najbolje u knjizi je povijesni prikaz brdovitog Balkana. Činjenica da je Balkan uvijek bio igračka velikih sila. Ovo područje, kao da je prokleto, jer su se uvijek na njemu sukobljavale velike sile, preko malih balkanskih narodića koji su samo čekali da se pokolju. Sada će biti 100 godina od početka Prvoga svjetskoga rata, koji je ovdje napravio dar-mar i poslije kojega je stvorena Jugoslavija. Produkt lošeg ujedinjenja bit će vidljiv kroz ratne i poratne pokolje primarno Srba i Hrvata, kao i kroz nastavak istih u devedesetima. Ako Slavko Goldstein iskreno misli da su sranja počela 1941, onda ili je glup, ili je neiskren. Sranja su ovdje počela 1918. kada se išlo spajati nespojivo. Što imaju zajedničkog Ljubljana i Priština, što imaju zajedničkog Krapina i Cetinje, što imaju zajedničkog Skopje i Pazin?
Ono što je nažalosnije da su velike sile uvijek dopuštale nama malima da se koljemo. Drugi svjetski rat je primjer kako Nijemci i Talijani nisu prstom maknuli dok su se Hrvati i Srbi klali. Uzmimo četničke pokolje nad muslimanima Bosne. Dakle četničke postrojbe pod talijanskim zapovjedništvom klale su građane NDH koji su nominalno bili na istoj strani kao Talijani. Opće ludilo. Da ne govorimo, npr. o Vukovaru ili Srebrenici. Nije da pokušavam oprati lokalne zločince, jer su sami klali po sebi, ali velike sile mogle su spriječiti to. A nisu.
Ono što mene fascinira iz knjige jest podatak da je Juga imala uvoz u jačini 7,7 milijardi dolara, a izvoz 4,1 milijardu, dok je primjerice jedna zaostala Bugarska imala uvoz 5,4 milijarde, a izvoz 4,7. Sad ne treba biti doktor ekonomije, pa reći, pa pas majku, pa Bugarska koja je imala više od duplo manje stanovnika od Juge je imala veći izvoz od jedne Juge. Dobro ste pročitali. Bugarska je imala veći izvoz od SFRJ. Doduše, u SFRJ se neusporedivo bolje živjelo, ali Bugarska nije se 1991. raspala u krvavom ratu. Tito uvozio pizdarije da bi svoje drage narode, kao glupavu djecu, podmićivao da budu disciplinirana, a mi danas plaćamo cijenu takve politike, koju je primjerice prakticirao Ivo Sanader sa socijalnim partnerima. Što reče dobri čovjek imena Zdravko Petak pred ravno dvije godine u ovo doba na jednom skupu na već spomenutom FPN-u: