Korak od sna

Iznad svega mi je žao. Žao mi je što od svih dosadašnjih doba mene Bog iskipao na kraj 20. stoljeća i na početak 21. stoljeća. Žao mi je što živim gdje živim. Žao mi je što se u tome, ja jednostavno više ne snalazim najbolje, a što je najgore većina građana jednako tako, kao i ja. Žao mi je što se u 21. stoljeću, kao da živim u ilegali, da me ljudi zamjeraju da nešto volim. U mome slučaju, ja iskreno vjerujem u neke stvari. Onako naivno.

Pisao sam listove i listove, stranice i stranice, baš na ovome mjestu. Iza mene stoji preko 840 relativno dugačkih postova. Napisao sam više nego pojedini novinari u izdanjima Styrie i EPH u to isto vrijeme, u ovih zadnjih devet godina kako pišem ovaj blog. Zajebao sam jedan faks, studij politologije na FPN-u. Jer sam se pravio da sam nešto što nisam, odnosno sam prešućivao činjenicu da sam desno nastrojen, iako čudesno, prije nego što beknem, kao da mi na čelu piše, svatko zna, ovaj je desno. Na kraju prve godine sam dobio upalu pluća, koja mi je izokrenula život, nakon koje mi se dosta toga promijenilo. Zapravo ljut sam na sebe, jer cijeli svoj blesavi maleni kratki život pokušavam uhvatiti nekakav tračak kontrole, i svaki put dok se malo dohvatim na noge, nešto me opali. Znam, znam da je to život, ali mi je dopizdilo. Doduše, iskreno, zeznut jedan faks, dovršen drugi, boleštine, to što mi je familija jednom došla na sam rub egzistencije, neki drugi familijski problemi, sve je mila majka spram ove nezaposlenosti, dosadio sam s time Bogu i vragu, ali s druge strane, jučer u autobusu slušao sam čovjeka koji je zaposlen, klasični šljaker, ali vrlo vrlo inteligentan tip, pričao svojem poznaniku kakve je imao prošli tjedan peripetije na poslu, kako ne može napredovat, kako sin od vlasnika vodi firmu ravno u propast, a stari mu je dao vodit firmu da se dokaže, a vlasnikovo mlado je bilmez i kako se živo boji za svoju egzistenciju i na isti način, kao i ja, bio je izbezumljen. Ovo je doba uplašenih ljudi. Ovo je doba bogataške djece tj. djece bivših komunista i udbaša.

Kako sam ja tajio da sam desno, pa obolio od jada, ne preporučam da se taji. Bilo što. Kao nekakav desničar, hrvatski, s nekakvim čak i pedigreom, smatram da društvo treba biti tolerantno. Da ne treba praviti nikome problema s obzirom na to s kim živi i kako živi, dakle ako netko odrastao spava s drugom odraslom osobom, a da pritom nikoga ne oštećuje na bilo koji način, neka bude to tako. Kao nekakav kršćanin, kao nekakav katolik, prakticiram otvornost Isusa Krista. Njegovu otvorenost shvaćam, jako, jako, jako ozbiljno. Jer Krist je sjedio sa svakim, pričao sam svakim, jeo sa svakim, slušao svakoga, bio tu za svakoga. Kao što ja pokušavam imati razumijevanja za svakoga i znam širok raspon ljudi, tražim jednako za sebe. Meni izgleda na čelu piše da sam desno i skoro svaka ljevija osoba koju sam sreo, odmah me proba preobrati na ljevičarstvo, što je završavalo; a kakva šteta da si desno (kao da se politički stav može širiti zrakon). Ujedno nisam sreo ateista koji se nije našao meni srat po mojoj vjeri, koji se nije našao pozvan objašnjavati da Bog ne postoji i da su ateisti redom pametni ljudi. Onda zločesto dometnem; kao Hitler i Staljin, pa se uvrijede i kažu da ja njih vrijeđam. Ma nemoj. Kunem se na grobove mojih baka i djedova, ja u mome životu nisam ljevičara išao preispivati u njegovim stavovima (u smislu da mu a priori serem po glavi), nisam od ateista išao praviti vjernika. Pa dobro ljudi moji, ako sam ja cijeli svoj jebeni život pustio vas s vašim stavovima, pa koji vrag vi meni negirate moje pravo na moje mišljenje?

Glasat ću za na referendumu. Glasat ću za i time sam, po medijsko-atkivističkoj kabali postao fašist, štoviše klerofašist, iracionalni ustašoidni desničar koji, eto, diže aveti prošlosti. Niti sam fašist, niti sam klerofašist (Hrast, U ime obitelji je ekipa koju iskreno ne volim), ponosim time što sam bio u osnovnoj školi najbolji fizičar svoje generacije i što sam u srednjoj školi bio najbolji filozof svoje generacije.

Nemam ništa protiv LGBT populacije, doduše ne simpatiziram nešto lezbijke, ali nema muškarca koji ih pretjerano voli (ne računamo porno verziju lezbijki, ali tolerancija nije ljubav, nego podnošenje, doslovce podnošenje, nije ni prihvaćanje, nego doslovce podnošenje), gay populacija uglavnom ne voli mene (opet ono s desničar na čelu i nisam im nešto lijep), biseksualci koje znam su napaljeni i ideološki nezainteresirani, a transrodnu populaciju smatram najugroženijom manjinom u Hrvatskoj (koju usput nadobudno LG populacija više od većinke, i to perfidno, jednako diskriminira).

Ja čvrsto vjerujem u to da je obitelj, majka, otac, djeca, baza društva i da kad se uništi bazična familija da sve odilazi u vražju mater. Kao što vjerujem da svakome u društvu treba dati pravnu, socijalnu i fizičku sigurnost. Treba biti otvoren. Ja uvijek kažem da sam u životu uvijek imao potrebu za nekom ženom (imam svoja zapravo tri tipa žene koje volim, jedan je tomboy, Keira Knightley kao primjerak, zatim plavuše profila Kirsten Dunst i treći tip su ono coca cola shaped žene s nekim bolesnim smislom za humor), ali kako je život nepredvidiv, ne isključujem da se mi se svidi neka muška verzija Keire Knightley, iako ja tako nešto nisam sreo, ali ja to ne isključujem da mi se tako nešto može dogoditi, ali to bi se ticalo mene i dotične osobe, a pravo na to bih opet branio, kao što branim činjenicu da je za mene optimalna obitelj majka, otac, djeca.

Ali smatram da u 21. stoljeću, u Republici Hrvatskoj imam pravo na svoje mišljenje. Koje je moje. Za koje imam svoje argumente, koje osjećam svojim. Nikada nisam diskriminirao nikoga, barem ne svjesno. Očekujem jednako fer odnos prema meni. Očekujem da ako ja poštujem tuđa mišljenja, da se poštuje i moje. Malo imam u životu, ali mišljenje je stvar do koje držim.

Očekujem otvorenost. Od svih. Iako znam da je to naivno i da to neću doživjeti. I žao mi je što sam živ u ovakvom vremenu i u ovakvoj državi, jer mrtvima na našim grobljima jer bolje nego nama živima. Ja sam kakav jesam i prestar sam da lažem.

Ali nama svima treba život.
Pravi život.
Stvaralački život.
Pa neka bude života!

Pero Panonski