Index librorum prohibitorum

utorak, 24.02.2009.

Na otvorenju ZagrebDoxa

Jučer sam se pojavio u kinu SC-a na premijeri festivala dokumentarnog filma ZagrebDox. Zašto i ne bih kad sam dobio pozivnicu uz pomoć koje sam mogao birati gdje ću sjesti. Iza mojih širokih pleća, na samom kraju dvorane, tiskali su se bijednici s numeriranim ulaznicama dok sam ja sasvim komotno pružao noge na sjedalo ispred, sjedalo na koje sam odložio svoj kaput od kašmira.
U protokolarnom dijelu pozdravljeni su dragi gosti, predsjednik Republike Hrvatske i gradonačelnik Bandić, uručena je nagrada nekom starijem gospodinu, a zatim nekom Amerikancu koji je bio duhovit rekavši kako su njegovi roditelji htjeli da on studira pravo kao naš predsjednik, ali svaki put kada bi dohvatio neku knjigu iz prava on bi zahrkao. Dvorana se nasmijala iskreno, od srca, kao kad naš dragi Predsjednik ispriča neki vic naciji.
Simultana prevoditeljica je dodatno nasmijala goste svojim pogrešnim prevođenjem na engleski jezik, pa je tako riječi Amerikanca kako su „dokumentarci ogledalo društva“ prevela „hvala vam što ste došli dragi gosti jer vi ste ogledalo društva“. Na ovo se nije nasmijao jedino naš predsjednik koji je valjda shvatio ozbiljnost situacije.
Uvertira u projekciju bila je začudno brza, pa je gradonačelnik Bandić žurno pročitao svoj tekst i nestao, možda zbog onih nekoliko prigušenih zvižduka koji su ga ispratili na pozornicu.
Odjednom me okružio roj fotografa koji su ispucavali svoje ubojite škljocaje. Pomislio sam da su to oni došli fotografirati mene, ali kad sam se osvrnuo ugledao sam Njega. Osjećao sam se iznimno počašćen što je Predsjednik sjeo svega nekoliko redova iza mene, na sredinu dvorane tako da sam mogao osjetiti njegov vrući dah koji se miješao s ustajalim zrakom. Ne znam zašto organizatori nisu provjetrili dvoranu i predvorje prije održavanja ovog međunarodnog festivala jer s onim pljesnjivim vonjom samo su pokvarili inače sjajan dojam. Ili je taj miris možda dolazio od Predsjednikove svite? Ne znam.
Dok sam razbijao glavu nebitnostima počeo je najzanimljiviji dio večeri – projekcija duhovitog talijanskog dokumentarca „Pinuccio Lovero. San ivanjske smrti“.
Razlog zašto mi se film svidio vjerojatno je patološke naravi jer govori o čuvaru groblja u talijanskoj vukojebini koji mjesecima iščekuje da nekoga zakopa. Pinuccio Lovero je veoma živopisan lik koji je cijeli život htio biti čuvar groblja i pratimo njegovo ostvarenje sna od trenutka kad je dobio posao, ali postoji jedan problem. Otkad je počeo raditi kao čuvar groblja, u malom talijanskom gradiću već 5 mjeseci nitko nije umro. U filmu su prikazani ogorčeni proizvođači lijesova i cvjećari koji proklinju Pinuccija, dok ga stariji građani počinju uvažavati kao hodajući talisman koji im nekom neobjašnjivom silom produljuje život. To je razlog zašto ga u kafiću časte cugom i dodiruju kao kakvu relikviju. Pinuccio nam, osim ljubavi prema pranju leševa i kopanju grobova, otkriva i svoje druge talente poput skladanja posmrtnih marševa i ostalih sjetnih skladbi na temu smrti.
Što se dogodilo na kraju, neću vam reći. Film se isplati pogledati jer ima izvrsnih crnohumornih prizora koji su dodatno pojačani prostodušnošću glavnog lika. Ako će i ostali filmovi iz konkurencije biti ovakvi, onda ZagrebDox definitivno treba posjetiti. Na izlasku iz dvorane sam namignuo Predsjedniku koji mi je uzvratio pogled poslije čega me je njegov kockastoglavac ispratio srdačno, s rukom na pištolju.

13:04 / Komentari (15) / Isprintaj / #

petak, 20.02.2009.

Poimanje ženstvenosti (muška ruka)

Stao sam dovoljno blizu da osjetim miris šampona u njenoj kosi. Prijatelj nije vjerovao da sam izabrao baš taj red zato što je tu bila najmanja gužva. Djelomično me odavala dugonoga ljepota u čizmicama ispred mene.
Zanimljivo je to s tim dugim, ravnim nogama. Kada žena visokim potpeticama dodatno naglasi svoju jebežljivu tjelesnost, istinski mužjak ne oklijeva. On joj prilazi s leđa ne pitajući čija je i, poput mrtvozornika koji uzima mjeru za lijes, upućuje lagan pogled od pete do tjemena. I onda ga prekine cerek retardiranog prijatelja koji čini to isto, ali na puno vulgarniji način. Dok me trza laktom, namiguje u smjeru Amazonke govoreći
- A, tu nije gužva? A?
- Nije, odgovaram.
Potom je gledamo. I slinimo.
U tom trenutku ljepotica izvadi novčanik i…dogodi se nešto strašno.
Iz džepa kaputa iskrsnu golema šaka izgriženih noktiju, kao da je to neki zidar upravo izvadio ruku iz njezina džepa. Zinuo sam.
Zar takva ljepota skriva medvjeđu šapu? Prosvjedujem! Prijatelj me pita koji mi je i daje znak da mu je ona savršena, ali…
Platila je račun i otišla.
- Ovo je nešto strašno. Takva ljepotica, a grize nokte. I ne samo to! Jesi vidio veličinu njezine šake?!
Prijatelj me strogo pogledao i rekao da nisam normalan.
- Kakve veze imaju njene šake?! Jesi vidio kako izgleda? Koji ti je!?
- Oprosti, ali ako nešto mrzim to su izgriženi nokti, a ti prsti, ti golemi prsti…, još uvijek se nisam mogao pribrati.
Prijatelj se nije dao smesti. Rekao je da mu je i to super na toj ženskoj jer ako ima muške šake onda sigurno dobro drka.
- Da dobro, savršeno!, nastavljao je, Kad ti ga ona izflaksa imaš osjećaj kao si ga izdrkao sam sebi jer svaki muškarac najbolje zna kako treba stisnuti svoje spolovilo.
- Znači, nema ništa bez muške ruke?
- Upravo tako, uzvrati prijatelj mirnoćom zena.

20:32 / Komentari (16) / Isprintaj / #

četvrtak, 12.02.2009.

Ekolog i ja

Tek što sam ušao u taksi na Martićevoj, zapahnu me lagani vonj znoja.
- Kamo?
- Zeleni gaj.
Ljepljivi Mercedes lijeno klizne asfaltom, pređe tramvajsku prugu i zastane u gužvi. Zraka sunca zasvrdla vjetrobransko staklo.
- Imate klimu?, upitah taksista.
- Imam, reče vozač.
Nevoljko je pritisnuo tipku i zakrenuo prekidač na prvu brzinu nakon čega je sivkasta gruda ustajalog zraka krenula do prednjih sjedala.
Pogledao sam taksista, njegovo odvratno kameno lice zašiljenih jagodica čija je zalizana kosa mastila naslon za glavu.
- Hmmm…nisam ljubitelj klime. Ide mi na živce gradska vožnja, palim klimu, ne palim klimu…zato sam zvao Ministarstvo zaštite okoliša. Nitko mi nije odgovorio. Nitko!
- Kako to mislite?
- Portir me prespojio u Odjel za zelenilo, ondje su mi rekli da ozonski omotač nije njihov posao i neka ponovno nazovem portu gdje trebam tražiti Odjel za čisti zrak. Baš tako. Rekao sam im da treba smanjiti emisiju štetnih plinova iz klima-uređaja. Pod hitno! Zakone treba mijenjati. Auto-klime, klime u stanovima, klime u uredima, klime pod zemljom, klime…gdje god pogledaš klime… A svaka nagriza ozonski omotač!
Čudesna briga za prirodu, pomislih u sebi. Dok je najavljivao predstojeću katastrofu lijevom rukom je držao volan, a desnom mahao u velikim lukovima pa mi se činilo kao da će me svaki čas dohvatiti po nosu.
- A, znate koja je još veća pošast od klime?, upita me zavjerenički.
- Ne.
- Frižideri!
Sad sam se već zabrinuo. Cijelo vrijeme sam pokušavao izbjegavati razgovor, ali tada sam shvatio da taksist po ovoj gužvi ima sasvim dovoljno vremena da me ubije u pojam.
- Prokletnici.
- Tko, frižideri?
- Ne, Cigani!
Pa ovaj je totalno odlijepio.
- Kad Cigani skupljaju stari otpad, onda skidaju motore sa frižidera.
- Da, i?
- A kad skinu motor, moraju ispustiti freon koji je još opasniji od plina iz klime!
- Ma, nemojte mi reći da jedan mali frižider može ugroziti ozon.
- Itekako! Sve sam izračunao. Glomazni otpad se odvozi par puta godišnje iz svih hrvatskih gradova. Riječ je o tisućama frižidera!
- Oprostite, ali to mi je pomalo nevjerojatno.
- Jebeni Cigani ispuštaju freon iz frižidera!, dreknuo je unoseći mi se u lice, Provjerio sam, plin se zove F12 i jako je otrovan!
- Dakle, prema vašoj…
- Sve odlazi k vragu! Sve!, vrištao je luđački.
Svjetlost u njegovim očima odjednom se pretopila u dvije zelene zrake koje nisu slutile na dobro. Rekao sam mu da zaustavi automobil. Prošetat ću. Možda je to bolje za okoliš.

14:03 / Komentari (10) / Isprintaj / #

utorak, 10.02.2009.

Poimanje ženstvenosti

Sjedili smo jučer uz čaše vina, kadli prijatelj promrsi
- Fulali smo smjenu. Zgodna konobarica je radila ujutro.
- Tja, uzvratih.
Udahnuli smo momački srk pinota i zamišljeno promatrali pretilu konobaricu.
Svaki put kada bi raznosila piće, tlo kafića nam je podrhtavalo pod nogama. Neki malo pijaniji čovjek sigurno bi pomislio kako je to prerušeni sumo borac.
- Ona ima tako goleme grudi., rekoh zagledan u njene prsne cepeline čiji su se vršci namakali u mutnoj vodi sudopera.
- Nema veze. Ja najviše volim malo punije žene, otpovrnu prijatelj.
- Ali ove grudi...one me plaše.
Nije se dao smesti. Iznio mi je svoju teoriju prema kojoj debele žene imaju manju vaginu od mršavica.
- U njih je ugodnije penetrirati zato što okolno salo pritišće stijenke vagine koja se sužava.
- Nevjerojatno.
- Da. Evo, recimo, ona. Ona je savršena za mene. Osim što je uska, vagina pretilih žena je gipka zbog salastog omotača, a mršave žene imaju velike košćate vagine zato što nemaju masu koja bi gnječila njihove vaginalne stijenke.
Još je dodao da bi joj htio prstom pokupiti sjeme s lica koje bi joj potom ugurao u usta. Time je zaključio svoje viđenje ženstvenosti.
Jedan novinski članak kaže da Tony Blair zaradi 21.500 kn čim otvori usta.

15:22 / Komentari (9) / Isprintaj / #

nedjelja, 08.02.2009.

Pičkodarje

- Bum, buš, bumo, bute, te, šaptala mi je mazno moja nova pičkica.
- Imaš dobar buš, uzvratih dok sam joj jezikom zlostavljao sikilj. Poželjela je da joj poližem anus, ali sam uljudno odbio.
- Kroz tu rupicu prolaze govna…
- Zašto tako govoriš?, čudila se pičkica.
Ustao sam i zakopčao hlače. Ostavio sam je da kljuca u svojoj šolji. Ispred klozeta su čekale one.
- Samo smo razgovarali, rekoh uzrujanoj pičkastoj gomili da ih lakše skinem s kurca. Ali one nisu bile ovdje zbog uriniranja. Ne, one nisu bile ovdje niti radi sranja. Čekale su da im Vedrana Udan potpiše knjigu "Kad je žena kurva, kad je muškarac peder". Knjiga je jako šokirala Moskovljane. Pomislio sam da bi možda bilo dobro uzeti njezin potpis jer ako je šokirala Ruse, što će tek meni uraditi?
Jednoj pičkici sam kradom izvukao knjigu iz torbe i izlaktario se u prvi red.
- A ća da ti napišem pederu?, začuh sušičavi bariton izdrkane spisateljice.
- Ovo je za moju pičkicu. Molim vas napišite "Pičkici koja ima najbolji buš".
- OK, bum!, uzvrati bludnica., A ča ću tebi napisati?
- Meni molim, samo jedan pis, samo jedan mali pis...
Vedrana je zadigla haljinu i pomokrila mi se po nogavici. Zahvalio sam joj i pošao odnijeti poklon mojoj novoj pičkici.

08:25 / Komentari (22) / Isprintaj / #

petak, 06.02.2009.

Patologija u drugim medijima, a Bešker u banani

Tekst s patologije o Vedrani Rudan osvanuo je u rubrici Showtime na portalu dnevnoHR
Neki komentatori su me upućivali na odličan tekst Inoslava Beškera koji sam naposlijetku pročitao i razočarao se. Bešker je u svom očaju otišao još korak dalje od Pavičića pa je Vedranu Rudan u svom članku nazvao „ridikulom kojeg ne treba shvaćati ozbiljno“. Možda bi mi njegov tekst i bio donekle simpatičan da se držao teme, ali ovako mi sve to skupa izgleda kao kongres drkadžija koji su se ujedinili da jednom za svagda presude staroj vještici. U pravu je knox kad proziva Pavičića za pičkasto ponašanje, ali Bešker mi je u svojem primjeru još gori. On, naime, profinjenim laskanjem omalovažava svoju žrtvu govoreći joj da je bezazlena luđakinja, a svi znamo da luđacima ne treba suditi. Izuzimanjem njezinog mentalnog sklopa od ikakve društvene odgovornosti perfidni Bešker samo oslobađa prostor za svoj touché, poentirajući kako Vedrana Rudan ne samo da nije normalna, nego čak nije visoko na evolucijskoj ljestvici galamdžija i primitivaca. Veoma lukavo.
Dakle Vedrana Rudan je duševno zaostala, galamdžija i primitivka, ali nije galamdžija i primitivka u pravom smislu te riječi nego je tek na početku evolucijske ljestvice (autor nije precizirao koliko visoko). I, konačno, Bešker se u svojem kompletiranju kliničkog profila bolesnika osvrnuo na prozu dotične luđakinje koju je još i literarni puritanac Boro Boki Radaković okvalificirao kao lošu. Zgodno.
Zašto se stari drkoš Bešker nije dovinuo pa napisao koju o palestinskom pitanju prije Vedrane Rudan?
Odgovor se nalazi u nastavku njegovog teksta u kojem nas autor želi oduševiti svojom erudicijom, poznavanjem židovskog pitanja i svjetske politike. Uvijek mi se bljuvalo od post festum intelektualaca koji nikada neće riskirati gubitak svog radnog mjesta samo zato što su rekli istinu. Tu je temeljna razlika između drkoša i jebača.

12:32 / Komentari (10) / Isprintaj / #

nedjelja, 01.02.2009.

Slučaj Vedrane Rudan

Oklijevao sam pozabaviti se slučajem Rudan jer sve je jasno kao dan. Svi jako dobro znamo komu odgovara dugogodišnje stanje nemira na Bliskom istoku i tko ga financira. Recesijske vijesti su u potpunosti potisnule političku problematiku iz javnog prostora, a ekonomija je postala sudbinsko pitanje opstanka zapadne civilizacije. Civilizacije kojoj je vijest o stagnaciji gospodarskog rasta ravna nuklearnoj katastrofi. Prije porazavajućih izvješća sa svjetskih burza, mediji gladni krvi još su koliko-toliko pratili sudbinu nesretnog palestinskog naroda, ali kada je recesija zakucala i na naša vrata, sve se okrenulo. Odjednom je postalo izuzetno važno hoćemo li ove godine moći podignuti još jedan kredit i po kojim uvjetima i hoćemo li i ove godine moći kupiti novi model automobila. Na kredit, naravno.
Zapravo je fascinantno kako brzo ljudi zaboravljaju humanost, koja danas nije ništa više doli medijski konstrukt. U ovom slučaju Vedrana Rudan je samo iskoristila trenutak medijske nepažnje za prave probleme i pogodila “u sridu”. Tragika cijele priče je u tome što se to dogodilo u nekakvoj lifestyle emisiji.

Jedan u nizu loših tekstova protiv Vedrane Rudan napisao je i Jurica Pavičić.

Ovo ispod je nadahnut komentar koji sam otkrio ispod Pavičićevog teksta. Komentator koji se potpisuje knox je suvisliji od većine novinara koji tamo objavljuju, a vjerujem da je i čitaniji. Preporučujem da ga pročitate:

Vaš naslov glasi: "Rudan je i prije vrijeđala. Zašto nitko nije reagirao?" Budući da taj naslov poentira, izriče presudnu misao teksta koji slijedi, pretpostavljam da nije riječ o pukoj opremi članka, o naslovu koji je dao netko drugi, da ne duljim, nego ste taj naslov ponad teksta sami istaknuli. Ako je tome tako, a sve govori da jest, onda se postavlja pitanje: Gdje ste vi bili svih tih godina? Zašto vi niste reagirali? Zašto niste udrarili na Vedranu Rudan prije no što je dobila otkaz zbog navodnog vrijeđanja Židova? Ovo je vaša prva neprincipijelnost. Druga se sastoji u falsificiranju činjenica: Vedrana Rudan nije navodna žrtva židovskog lobija, kako sugeriraju vaš navodnici - “žrtva” “židovskog lobija", pišete vi - nego je Vedrana Rudan u 24 sata dobila otkaz na televiziji kojoj je vlasnik gospodin Lauder, eminentni židovski biznismen, političar, aktivist, predsjednik Svjetskog židovskog kongresa etc.; dobila je otkaz nakon protesta Aleksandra Tolnauera, a reagirala je i Židovska općina u Zagrebu: sve u svemu, ničeg tu navodnog nema, nego je Vedrana Rudan dobila otkaz jer se taknula u Židove. Kako se taknula? Pročitajte tekst vašeg kolege Inoslava Beškera, i sve će vam biti jasno: kritizirajući aktualnu politiku Izraela, sasvim je točno primjetila da su Židovi, bez obzira bili oni u Hrvatskoj, SAD ili Izraelu, a priori na poziciji državne politike Izraela, opravdavajući je bezrezervno, uvijek i stalno, pa i koliko jučer u Gazi, te se slobodno može kazati da, recimo, Slavko Goldstein nikada neće protestirati protiv ubojstava palestinske djece u Gazi, naprosto stoga jer je - Židov. Kazati s Brunom Bauerom i Karlom Marksom da se Židovi moraju emancipirati i politički i ljudski, tako da se uzdignu iznad svog židovskog partikularnog interesa, ne samo da nije antisemitizam, nego je vrlo jednostavna, točna, shvatljiva i neproblematična opaska. Kad Slavko Goldstein kao čovjek osudi izraelsku politiku u Gazi, Vedrana Rudan neće imati razloga ni prava citirati Bauera, Marksa i Anu Frank. Vi o svemu tome nešto znadete, ali, samo zato jer je na podu, Rudanicu cipelarite, i sada kad je u situaciji da joj javno nitko ne želi pružiti ruku, strahujući od slične sudbine - zapravo, to je strašno u cijeloj stvari, to da Židovi danas proizvode na vlas istu situaciju koju su proizvodili nacisti tridesetih godina i kasnije: tko pomaže Židovu, i sam bi mogao dopasti logora; tko ma i najmanje brani Rudanicu, pa makar i od Jurice Pavičića, izlaže se poglibli da bude optužen za antisemitizam ne manje no što je to bila optužena Vedrana Rudan! - sada dakle Jurica Pavičić cipelari, a do jučer je u svom obiteljski ucjepljenom autonomaštvu kao kurva šutio ne rekavši o Rudanici cijelo jedno desetljeće niti riječ, jer, jasno, Vedrana ne ostaje dužna, i Pavičića bi zaisigurno s lakoćom u "Nacionalu" ili "Latinici" raznijela u paramparčad. Treća se neprincipijelnost sastoji u tome da je upravo Vaš novinarski ethos sav u mržnji: mržnji spram Hrvatske i hrvatstva. Ne spram nacije i nacionalizma, nego spram hrvatstva. Vi pišete tako iz tjedna u tjedan o "genetskoj mržnji Hrvata spram stabala" i slične nesnosne fašistoidne stupidarije, i samo zato jer je to u vašem mikrosvijetu kurentna roba (mislim na pogon koji vam to honorira), a u vašoj mikrozajednici takvi su stavovi ihnerentni svjetonazoru koji vaš okuplja, vama se dogodilo da ne vidite kako činite upravo ono što zamjerate, ovaj puta Vedrani Rudan - pa vaš je slučaj hate crime ili case, kako vam drago. Kad ne bi postojala nasušna potreba Jugoslavena za osporavanjem svega hrvatskoga, naprosto stoga jer Hrvatska postoji, vi kao novinar, a najvjerojatnije ni kao književnik, ne biste postojali. Ne bi postojala potreba za vama. Privid angažiranog, kritičkog novinarstva koje s onu stranu svake omraze na naciju denuncira društvene aberacije i malformacije istom nestaje kad se čitatelj zadubi u arhivu vaših kolumni, čitajući ih koncentrirano, uočavajući stereotipe u mišljenju, opća mjesta koja varirate, topose koje nekritički reciklirate etc.: vi ste Pavičiću mrzitelj, i da niste, nikada ne biste imali kolumnu u listu u kojem postoje tek dvije iznimke koje potvrđuju pravilo: Živko Kustić, koji je tu po grkokatoličkoj, obiteljskoj liniji (da ne govorimo koga), i Ivan Zvonimir Čičak, koji je tu iz haških razloga, a i kao dobrodošao alibi cijele rabote. Kako se dakle vi, koji cijelo jedno desetljeće i duže niste uotvorili usta dok je Rudanica bila na nogama usuđujete sada, kad je žena na podu, omalovažavati čak i razloge njena pada? S kojim pravom? Pa vi nemate niti jedno profesionalno ni moralno pravo to učiniti: šutite 10 koda kao pička, da vas jedna žena ne sastavi sa zemljom, a sada kad joj je javni prostor zatvoren, onda likujete! I to tako da joj čak uskratite pravo na žrtvu, jer je ona navodno žrtva židovskoga lobija!? A čija je žrtva? Siniše Svilana? Tko ju je otpustio i zašto? I nije li i u tom otkazu nešto skaredno: kad je Rudanica, ako je vama vjerovati, 10 godina vrijeđala Druge, gospodin Lauder, koji je ovdje već par godina, mirno je to gledao, i, dapače, odobrio je angažman Vedrane Rudan na svojoj televiziji! Doduše televiji koja je nastala u kriminalnim uvjetima, zbog koje se pucalo po nogama vlasnicima u središtu Zagreba, ali to gospona Laudera nimalo nije smetalo da kupi baš tu televiziju i da, štoviše, angažira baš tu istu Vedranu Rudan! Kad je Vedrana Rudan kazala, sasvim točno, da djeca u Gazi imaju svoje ime i prezime, što ne možete čuti ni na jednoj od 3 nacionalne televizije u Hrvatskoj, i kad je savim logično zaključila da će to ime netko od Židova javno izgovoriti kad se emancipira od svoga "židovstava", kako piše Marks, dakle od svoje partikularne uvjetovanosti, onda su naši manjinci skočili praveći se da ne poznaju izvor te opaske, iako su pod Titom 45 godina studirali Zur Judenfrage a da nitko nikada nije pisnuo jednu jedinu riječ o možebitnoj antisemtiskoj inspiraciji toga teksta. Vidite, netko drugi jest: recimo Borges, koji je kazao da je taj naslov petitio princiipi, jer postulira da su Židovu u pitanju! Pavičići, in summa, poklopite se ušima i čkomite. Vi mrzite koliko i Rudanica, ako ne i više, samo ste za razliku od nje, to upravo ovim tekstom dokazujete, pičkica koja napada tek kad je protivnik na podu i kad je iza vas, ni manj ni više, nego autoritet Svjetskog židovskog kongresa, a protivnik je pod anatemom antisemitizma. Zaista si frajer Pavičiću, svaka ti čast! No, naletjet ćeš i ti, ne brini.

16:01 / Komentari (21) / Isprintaj / #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< veljača, 2009 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28