Index librorum prohibitorum

utorak, 24.02.2009.

Na otvorenju ZagrebDoxa

Jučer sam se pojavio u kinu SC-a na premijeri festivala dokumentarnog filma ZagrebDox. Zašto i ne bih kad sam dobio pozivnicu uz pomoć koje sam mogao birati gdje ću sjesti. Iza mojih širokih pleća, na samom kraju dvorane, tiskali su se bijednici s numeriranim ulaznicama dok sam ja sasvim komotno pružao noge na sjedalo ispred, sjedalo na koje sam odložio svoj kaput od kašmira.
U protokolarnom dijelu pozdravljeni su dragi gosti, predsjednik Republike Hrvatske i gradonačelnik Bandić, uručena je nagrada nekom starijem gospodinu, a zatim nekom Amerikancu koji je bio duhovit rekavši kako su njegovi roditelji htjeli da on studira pravo kao naš predsjednik, ali svaki put kada bi dohvatio neku knjigu iz prava on bi zahrkao. Dvorana se nasmijala iskreno, od srca, kao kad naš dragi Predsjednik ispriča neki vic naciji.
Simultana prevoditeljica je dodatno nasmijala goste svojim pogrešnim prevođenjem na engleski jezik, pa je tako riječi Amerikanca kako su „dokumentarci ogledalo društva“ prevela „hvala vam što ste došli dragi gosti jer vi ste ogledalo društva“. Na ovo se nije nasmijao jedino naš predsjednik koji je valjda shvatio ozbiljnost situacije.
Uvertira u projekciju bila je začudno brza, pa je gradonačelnik Bandić žurno pročitao svoj tekst i nestao, možda zbog onih nekoliko prigušenih zvižduka koji su ga ispratili na pozornicu.
Odjednom me okružio roj fotografa koji su ispucavali svoje ubojite škljocaje. Pomislio sam da su to oni došli fotografirati mene, ali kad sam se osvrnuo ugledao sam Njega. Osjećao sam se iznimno počašćen što je Predsjednik sjeo svega nekoliko redova iza mene, na sredinu dvorane tako da sam mogao osjetiti njegov vrući dah koji se miješao s ustajalim zrakom. Ne znam zašto organizatori nisu provjetrili dvoranu i predvorje prije održavanja ovog međunarodnog festivala jer s onim pljesnjivim vonjom samo su pokvarili inače sjajan dojam. Ili je taj miris možda dolazio od Predsjednikove svite? Ne znam.
Dok sam razbijao glavu nebitnostima počeo je najzanimljiviji dio večeri – projekcija duhovitog talijanskog dokumentarca „Pinuccio Lovero. San ivanjske smrti“.
Razlog zašto mi se film svidio vjerojatno je patološke naravi jer govori o čuvaru groblja u talijanskoj vukojebini koji mjesecima iščekuje da nekoga zakopa. Pinuccio Lovero je veoma živopisan lik koji je cijeli život htio biti čuvar groblja i pratimo njegovo ostvarenje sna od trenutka kad je dobio posao, ali postoji jedan problem. Otkad je počeo raditi kao čuvar groblja, u malom talijanskom gradiću već 5 mjeseci nitko nije umro. U filmu su prikazani ogorčeni proizvođači lijesova i cvjećari koji proklinju Pinuccija, dok ga stariji građani počinju uvažavati kao hodajući talisman koji im nekom neobjašnjivom silom produljuje život. To je razlog zašto ga u kafiću časte cugom i dodiruju kao kakvu relikviju. Pinuccio nam, osim ljubavi prema pranju leševa i kopanju grobova, otkriva i svoje druge talente poput skladanja posmrtnih marševa i ostalih sjetnih skladbi na temu smrti.
Što se dogodilo na kraju, neću vam reći. Film se isplati pogledati jer ima izvrsnih crnohumornih prizora koji su dodatno pojačani prostodušnošću glavnog lika. Ako će i ostali filmovi iz konkurencije biti ovakvi, onda ZagrebDox definitivno treba posjetiti. Na izlasku iz dvorane sam namignuo Predsjedniku koji mi je uzvratio pogled poslije čega me je njegov kockastoglavac ispratio srdačno, s rukom na pištolju.

13:04 / Komentari (15) / Isprintaj / #

<< Arhiva >>

< veljača, 2009 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28