subota, 28.07.2012.
IĆE, PIĆE I SLIČNI GUŠTI
|
Barakokulin latinski naziv je Prunus armenica. Samo ime govori! Dobro su se Armenci verzirali za njihov uzgoj, pošto ih imaju od vajkada. Šarene, slatke i pune soka. Bome su se verzirali i za breskve, šljive, paradajz i drugo voće i povrće.
Tu se stvarno može zdravo jesti. Jedini problem u zdravoj hrani je "sapun" (nagradno pitanje za čitateljstvo: koji je to istočnjački začin koji ima okus po sapunu i stavlja ga se u svaku teću). Zato je uputno uzeti rezervne pržene krumpire. Najnoviji skandal: hoćemo piti tursku kavu. > U Gruziji dobiješ što naručiš. U Armeniji ne može. < Umjesto toga, ljubezni kelner donosi nam armensku kavu i objašnjava razliku - da nema razlike. Također, dvojba je oko toga tko je izmislio vino - Gruzijci ili Armenci. Mi smo bolje pili kod prvih. Na dalje, Sputnik 2 više ne puši kao Turčin nego kao Armenac. Za popularnu Tursku vezan je i glavni geografski simbol ove lijepe zemlje - planina Ararat (veliki i mali). Vidi ga se sve od Yerevana. Lokacija koja ima pogled na Ararat smatra se "prvim redom do mora". Nesretne povjesne okolnosti Planinu su otele u tursko naručje početkom stoljeća. Za ovakav slučaj imade jedan zgodan glagol koji se kolokvijalno koristi.   |
petak, 27.07.2012.
BEST OF LISTA POTREPŠTINA SPUTNIKA 1
|
igla i konac kese u 6 veličina x 4 komada (Svaka roba svoju kesu ima) fen mudante: N (mudante) = N (dani na putu) / 2 cica maca (žuta frotir pidžama ovaj put je bila kratkih rukava jer ih je Ankica podkresala, sukladno stađunu) navlažene maramice maramice u suho vlažne maramice za naočari tariguz toplomjer  I ne, ovo nije foto Stinga, nego moga Sputnika! Naziv slike: Hajdi na aerodromu. |
SA MLADEŽI HDZ-A NA IZLETU
|
Armenska emigracija je čuvena. Svakog ljeta sjati se u formaciju 4-4-2 (djeca - tetkići - roditeljstvo), pa u obilazak PraDomovine. Zatekli smo se sa tridesetak takvih na izletu prema Nagorno Karabahu.
Putne znamenitosti su druga tema. Prvo Nagorno Karabah > samoproglašena republika koja se na jedvite jade otela Azerbedžanu. Nakon nekoliko obostranih genocida čeka na priznanje i ujedinjenje sa Maticom. Njih tridesetak u Nagorno kao da smo se nas tri, recimo, Stevana Prvovenčana iz Južnoafričke Republike uputila u Prizren na sightseeing. Evo i liste putnika (svi po nacionalnosti Armenci osim posljednja dva): - libanonske sestre u srednjim četrdesetima - botoksirane i sa zubnim navlakama - kćer izbjeglica u Siriju u srednjim sedamdesetima (živi sa mužem Armencem u Parizu; muža je ostavila doma) - losanđeloska šesteročlana familija - bračni par iz Teherana - jako nedruželjubiv - Izraelac sa ćelom preko koje je prebačen kovrdžavi pramenčić - 4 međeda iz Bejruta na zadnijm sicevima (sveukupno 880 kg) - nekolicina neudanih djevojaka i neoženjenim mladića u potrazi za boljom armenskom polovicom - Ante Gotovina - bahreinski mladić i lijepa djevojka - četvoro pravih turista - MI3 Parižanka je imala ulogu Kraljice Majke. Bila je puna ljubavi prema nama, njima, Domovini... Naravno da su se svi međusobno pobratimili i posestrimili. Pjevale su se budnice, plesalo se kolo, razmjenjivali su se mailovi. Pronašla su se i četiri srca.   |
četvrtak, 26.07.2012.
DVIJE TRI RIJEČI O NAGORNO KARABAHU - ljeto 2012.
|
150 000 stanovnika > od toga 98% Armenci. 1980. bilo ih je 75% (u međuvremenu se očito malo etnički raščistilo)
P = 12 000 km2 > 65 % površine su planine glavni grad: Stepanekert (armenski: naziđao Stipe) Zadnja utakmica za Nagorno Karabah: Armenija vs. Azerbedžan trajala je od '89. do '94. Ostalo je 1:0. Militarni budget Azerbedžana je veličine ukupnog budgeta Armenije, tako da se očekuje uzvrat. Kad će, ne zna se. U Nagorno Karabahu mobiteli za neArmence ne rade. Vojska je stanju pripravnosti. Mi smo, recimo, zatekli jedan vojni kordon u Muzeju historije, na edukaciji. Za obilazak im je trebalo ravno 5 minuta. Treniraju brzinu. Nama je trebalo malo više. Valja ipak istaknuti kako nije to muzej sa artefaktima od stoljeća 7. - ili artefakata (više) nema ili su na restauraciji koja ide sporo. Ljubazna vodičica se radragala što smo sa prostora bivše Jugoslavije. Odmah se sjetila Kosova, nagornokarabaškog uzornog modela. I oni bi da su Kosovo - UNov protektorat što se polako i sigurno odvaja od Srbije. Krajolik je senzualan. Stepe se izmjenjuju sa gustim šumama na strmim planinama; krave se rastrčavaju po cestama i dolinama; rječice šaraju; a bogomolje i manastiri vire s obronaka. Bogomolje i manastiri u ovoj zemlji su znak da pravoslavci tu žive oduvijek, a ne nedajbože muslimani - Azeri.  Vratimo se veseloj ekskurziji. Pošlo mi je za rukom napraviti nacionalno obojen incident. Za pirskim stolom sjedimo moji sputnici i ja uklopljeni sa galerijom likova - svih 30. Sudbina je htjela da se baš nasuprot nas zatekne armenski Izraelac. Kako mi je Sputnik 2 prinio kafu; izgovorih mašala. Ta je riječ zgodna za svaku dragu prigodu. Ergo, Izraelac se momentalno ustao; ostavio za sobom netom natočeni čaj i demonstrativno otišao.  Gornja slika je mrtva priroda radnog naziva "Ljeto u Shuhi (Šuši)". Shusha je grad u kojem su se vodile najveće borbe za prevlast. Mrzla piwa je u ovoj prilici bila prioritet u odnosu na VI. (slovima: šesti) manastir istoga dana. Ekskurzija nam je dala salve komplimenata kako smo jako kuuul, jer smo na svim štacijama uvijek prvi zauzeli najdeblji hlad. Brži i od svjetlosti. |
srijeda, 25.07.2012.
YEREVAN U 3 ČINA
  U Yerevanu se ta'man asfaltira. Morali smo i mi dati svoj obol. Ipak je tu nazočan prof. dr. pr. za asfalt. Poslije marende ostavili smo ih da domontiraju rubnjake, a mi smo krenuli naći još akcije (aktivni odmor!). Yerevan je mudro trasiran grad. Taj Tamanian zadao je centar sa pravilnim karo uzorkom, optočen cirkularnom sabirnicom i ringom parkova sa udrobljenim kulturnim sadržajima. Prema sjevernom brdašcu, centar kulminira sa "hatšepsut" vanjskim stubištem i paralelnim unutarnjim eskalatorima iz kojih možeš trč-trč pa u galerije u koje je umjetnine donirao bogati Armenac Kafesijan - američki emigrant. Shema je dolično isfurana i, bez zafrkancije, divno funkcionira. Nakon Tbilisija, ovo je New York.   Sljedeću akciju našli smo na pazaru Vernisage na kojem se prodaju rukotvorine i suveniri. Najkorisniji je štand sa ortodontskim priborom i odabirom umjetnih zubala, svih boja i veličina - made in Armenia. Svaki dobro opremljen pazar mora to imati.   Na kraju dana, na kraju grada - Arkada! Nakon što fontane u bojama na Trgu Republike otplešu Cotton Eyed Joe, Yerevan nudi zanimljiv noćni život. |
ZNAM ŠTO SE NOSI OVOG LJETA (POSVEĆENI POST)
|
Post je specijaliziran za modne detalje kavkaškog regiona.
|
utorak, 24.07.2012.
KARTOLINA S AKTIVNOG LJETOVANJA
|
Srdačni pozdravi sa dva dana pravog ljetovanja. Mi smo Napokon nam je počeo godišnji jer sjedimo uz plažu i srčemo Važno je da je i Batumi veliko gradilište. Ziđa se u 16. - kuća sa pročeljem na Salvadorevo - neboder sa dvije ispušne raštele (dok smo mi sjedili u - hrpa još nekih blokova – svi u Vidjeli smo i jedan
|
ponedjeljak, 23.07.2012.
MAFIJA meeting MAFIJA
 Nakon vlaka, stanje chifamena je 4:3:0 - maršutka je bila dosadila i Bogu i narodu. Kolodvor u Batumiju nije u Batumiju nego u Podstrani. Mi to Od kvarta do kvarta, došli do Batman Babe. BatBaba ima crni Odredište je prava senzacija. Smjestilo nas je u kućicu u Batumi je glavna crnomorska turistička Meka i Medina za Nakon nekoliko pivičica, prisustvovali smo jazz-festivalu, sličnom onom lastovskom – ni dž od jazza. Nastupao je Larry Graham i njegov centralni kolodvor. Američko smeće. Al' hahal mu bilo onih 200 kuna upada. I onda ide prigodna pjesma > http://www.youtube.com/watch?v=FxKuSkZxE24   |
nedjelja, 22.07.2012.
GOVEDARSTVO i KUPANJAC u muzejskom obuhvatu
 U centru Gorija je muzej Komrada Džugašvilija. Muzej sa svojim parkom zauzima bratbratu hektar. U muzejskom parku pase stado kravica. Sputnik 2 je poželio okušat se u mužnji, ali ga kravica nije obadala. Malo dalje, u istom muzejskom parku, čija os vodi pravo u rodnu kuću gorenavedenog (ne Sputnika, nego Stalina), odnosno u spektakularnu neoklasicističku zgradu od par tisuća m2, sa svom memorabilijom posvećenom istome, nalazi se priručno kupalište.   Eksponati detaljno prikazuju Stalinov život: oca, mater; ženu, dicu; na izletu, u kafani, na zahodu... Gorijanci su ponosna čeljad. Nek je Komrad kakav jest, ali je njihov. Posljednje vrijeme počeli su prikupljati artefakte koji bi pokazali i brutalnost režima. Smjestili su ih ispod stepenica, gdje su čiste prije držale metle. Naročito su mi se dopali transkripti pisama koja je pisao majci. Evo dva primjerka, jer su izrazito poetična i sentimentalna.  |
petak, 20.07.2012.
DI SMO, ŠTA SMO
|
Za nazad, u žegu Tbilisija maršrutka je parkirana u leru na glavnom trgu, koji je u stvari asfaltirana ledina. Opet se čeka da se napuni do čepa. Iznenađenjima nikad kraja: barba od 120 kila (na Općini) ulijeće sa bančićem; sjeda ispred nas, oslanjajući se Sputniku 1 na potkoljenicu. Za krepat.
Put vodi serpentinastom cestom bez bankina i branika, uz kontinuiranu provaliju. Nekoliko sati lešavanja i poskakivanja na zadnjem sjedištu. Tu se svaka rupa na izrupanom makadamu načetom od leda, kiše, odrona, rijeka manifestira kao pojedinačni hemeroid. Tbilisi. Autobusni kolodvor. 13:00. 40 stupanja na suncu. Mašrutke iz cijeloga svijeta. Horde ljudi, bezbroj taksista, vonj friganog mesa, prašina. Nick Cave iz obližnje kafane. Mi smo uprtili svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu (uključujući fen i peglu za kosu). Lagano i lepršavo tražimo prijevoz za dalje na gruzijskom alfabetu koji izgleda kao hijeroglif malim slovima. Hrabro odolijevamo naletima malih debelih šofera koji na tečnom gruzijskom nude prijevoz na sve 4 strane svijeta. Sretni dobitnik je fini gospar u, za promjenu, klimatiziranom autu. Za 5 larija odvest će nas u Gori. Ali avaj, i on čeka da napuni taksi do čepa. Na putu prema Gore (mornari ti mašu, žene te vole). Prolazimo dolinama Gruzije, ugodno bruji klimatizacijsko puhalo, suputnici u trećem redu taksija (od ukupno 2 reda) bune se da im prostrana pleća mojih Sputnika brane prolaz hladne arije. Uz put ugledamo veliki izbjeglički kamp sačinjen od montažnih kućica. Izbjeglice su JužnoOsetijanci. Dostatno dugo su tu da su formirali vrtove i prave urban gardening. Jedan komšija je zasadio kukuruz tako velik da mu se kuća skoro ne vidi. U Goriju nas iskipava; opet na asfaltiranoj ledini.    |
PASTORALA
|
Doplaninarili smo do manastira na 2200 m n. v. - Tsminda Sameba s čije se ponistre vide glečeri. Baš je na taj dan bilo hodočašće. Jedna djevojka se uspela sasvim bosa. Poveo ih je prota koji je bio u crnoj dugoj robi. Ne znam kako nije umro od vrućine...
Sputnik ŽugašVili nas je stameno i odlučno vodio kroz šumu do gorenavedenog cilja. Imam kondicije, to je čudo. Nema planinarskih oznaka, ali ŽugašVili ima istančanu intuiciju. Što se bijeli u gori zelenoj? Kose moga sputnika.   |
WE ARE HUMANS, NOT POTATOES
|
Od Tbilisija do Kazbegija - naseobine na kavkaškim obroncima otišli smo maršrutkom. Cesta se zove military highway. Military se odnosi valjda na to što ju je vojska iskrčila, a highway se odnosi na visinsku kotu na kojoj se nalazi. To je ujedno i put za Južnu Osetiju. Trajalo je vječno, topili smo se i peštali. Maršrutka je vozilo za šofera + 10 sputnika + 2 suvozača. Nas je bilo sveukupno 18 + backpackovi + dječja bicikla + par punih kesa svega i svačega što su neke babe nosile svojima u Kazbegi. Od tih 18, na zadnjem sjedalu: 2 krumpira i 1 žuti batat.
Stali smo na prijevoju sa vodopadićima i štandovima na kojima se prodaje slatko. Nešto se ziđalo u blizini, ali to nisu bili sanitarni čvorovi. Piš - puš pauza. Sa boljom polovicom danskog para koji se odiljao gdje i mi obavila sam piš dio. Senzacionalno iskustvo. Ispod branika ceste, u bušku kopriva divan pogled puca na kavkašku dolinu sa potočićem. I moje prvo internacionalno mokrenje. Kazbegi je turističko mjestance. Gomila freakova dolazi tu planinariti. Na kolodvoru su zimmerfreirooms babe. Nas je zateklo da spavamo na kraju sela, na pitoresknom obiteljskom imanju. Ulazi se kroz kapiju, pored svinjca, pa kraj štale, pa kroz pomadore; pa na trijem; pa u sobe u nizu. Naša je bila bajkovita (u prilogu je slika). Kontakt broj (ako kome ustreba) je 595 56 64 26, potražite Mihalea Mashikopichelaurija. Interneta imade ispod jednog duda na kolodvoru.   |
četvrtak, 19.07.2012.
TBILISI - to je GRADILIŠTE
|
U Rustavelijevoj aveniji su sve fasade junačke. Iza fasada - mrak. Ali zato Tbilišanci vrijedno ziđaju. U nedjelju nas je probudila skupina građevinskih strojeva u dvorištu. Eto, nema odmora ni nedjeljom. U ponedjeljak smo oko 11 izašli. Kanala dubine cca 50 cm kojega dan prije nije bilo četvorica radnika + rezač asfalta su otkopali a brat bratu 30 metara. Ljudi su vrijedni. Ili imaju autoritarne poslovođe.
Bazajući po starijim stambenim četvrtima, stvarno te uhvati tuga. Tu kao da je rat + opće siromaštvo prije i poslije (rata). Svi ljudi što ih srećemo su dragi, fini, uputit će te na pravo mjesto (specijalno ako se sješ prave ruske riječi)... Eto, uvijek je sve naopako. Sputnici ljuti na mene. Natjerala sam ih da idemo u teatar + da obuku košulje + bojkotiraju piwo. Odjenula sam haljinu za operu i naprlitala se. Sjeli smo gledat, tj. slušat. I ta operna kuća se renovira, pa je opera privremeno preselila u konzervatorij. Imala sam naporan dan (detaljni obilazak svega živoga), tako da sam prikunjala u pola 1. dijela. Možda sam malo i zabalila. Ono što sam imala čut stvarno je bilo divno! Danas više ništa ne predlažem.   |
nedjelja, 15.07.2012.
ZABILI ZASTAVICU NA GRUZIJSKO TLO
|
Obložit ću Noć br. 1.
Doletjesmo na gruzijsko tlo u mrklu noć, ali do hostela se već razaznavala zora. Prvi put u životu da me dočekalo vozilo, tj. nisam avanturirala sa javnim gradskim prevozom. To je zato jer sam ovaj put u grupi, pa je povoljno za budžet. Suputnici su dva naročito markantna mladića u srednjim tridesetima. Trebala su biti tri, ali je treći odustao u zadnji trenutak. Šta da kažem, lijepo je putovati sa 2 mladića, naročito kada mladići nisu moji. U hostel nas je prevezao mali punašni Gruzit. Na aerodromu se strpio dok smo se mi ispozdravili i ispospikali sa jednim Zenitom koji je postao Gruzit jer živi tu 2 godine. Mali svijet i svuda ima naših. Ovako na prvu, Tbilisišanci moraju proizvesti jako puno struje. Imaju naviku osim javne rasvjete, rasvijetiliti sva pročelja svih zgrada tako da zgrade izgledaju kao da je oko njih tanki filc dana. Recepcionerka se zove Maca. Iako je ime malo điki - miki, Maca je baš cool. Povest će nas na operu i balet možda već sjutra!  slika gore: pješački most u vidu higijenskog uloška |
