otokpiwa

Sad mi Drug Darko na chatu piše da je u Zagrebu 0, i da na Dnevniku prijete sa -20.

Baš sam sretna što su zimski uvjeti u Domovini jer ću tako moći prošetati nove UN - čizme. Još sam sretnija što u New Yorku suncesijakotepsija, pa se evo mogu naslađivati nesretnicima na starom kontinetu. Jest da malo pušika, ali je tu jakna u vidu ronilačkog odijela, pa ne smeta pretjerano.

Ufff, morala bi napisati laudu Sanji Iveković i njenoj izložbi u MoMi (također budi patriotizam), općenito MoMa, par novootkrivenih kafana, bicikliranje po Central parku (na bicikli ko Juhova na skijama), Coney Island, i dr; al mi se ne da tipkat jer sve moram tipkat na kauču od kojega mi se već slomila kičmica.

Putem kroz 5. aveniju od dna Central Parka do Guggenheima sam naišla na veći broj Jevreja koji su se kretali uglavnom okomito na moj smjer: od izlaza do limuzine.

U rupetini koja je po cijeloj svojoj abnormalnoj visini okružena rampom visi "SVE" od Maurizia Cattelana. To znači da ideš po rubu rampe, sve niše koje su bile projektirane za izloške su prazne i ti, stalno gledaš u obrnutom smjeru, prema rupi. Negdje sam pročitala da se Maurizio odlučio umiroviti, pa je ovo oproštajna izložba?! Ako je to istina, onda ću se moć dičiti kao da sam re'čmo bila na posljednjem koncertu od REM-a.

Baby Hitler izgleda specijalno slatko obješen na 10 m kurdele! Slično kao Hitler, vise još i: Papa pogođen meteorom, Frank&Jamie, nekoliko konja, frižider, sve živo i neživo... Za vješanje je montirana (ispod primarne) sekundarna kupola s mrežom. Kurdele nisu dizajnirane, nego su obični konopci, dobro zapetljani, s ostavljenim viškovima. Trebali bi sve ovako vješati, a galerije stalno držati prazne. Dobra je vidljivost i nema prekida u kadru.

Malo mi je neugodno radi toga, ali nalazim F. L. Wrighta bezveznim. Zadnja njegova stvar koja mi se još bila mogla dopasti je ovaj muzejčić. Možebitno je i do toga da kad ti napune glavu na faxu i i drugdje da je Gugenhajm epska umotvorina, onda očekuješ ko' zna šta. Nisam fascinirana. Kasnije me je fascinirao Whitney - ovaj nije.

Koliko god su se Wrightu u tlocrtu krivuljarima dobro poklopile crte, toliko kad uđem u Muzej mi se ne poklopi što na vrat na nos skrenem iz ulaza na čuvenu rampu, pa onda za 360 stupnjeva slomijem iz prvog kraka za krenut kontinuirano uzbrdo. Na tom lomu nije da je bella vista ni išta slično, dakle pitam se čemu taj lom (valjda je odgovor da mu se poklope crte).

Naravno da sam se uspela liftom do vrha, pa sam se gibala nizbrdo, jer mi je višednevno hodanje učinilo kurje okice na zglobovima nožnih prstiju. Spektakularna rampa završi s protupožarnim vratašcima i nekom nišom u kojoj bi se po dimenzijama mogli kotiti miševi. Alaj me to rastužilo.

Sad sam veliki fan Catallana (koji je fakat ažuran anarhist i neradnik; usto osebujan umjetnik) i kad porastem i obogatim se, kupit ću si nekog od konja da ga objesim u svoj loft.

Stvarno sam izfazonirala manijake u metrou. Baš je suprotno, sve draga čeljad. Imala sam tri divna akvejntansa u jednom danu.

Najprije sam na stanici rastezala metro - mapu kad me jedan crnčić upitao može li mi pomoći. Taman sam bila skontala kuda idem. Da ste prije došli... Eto, on baš radi za željeznicu i prati košarku, pa smo skupa čekali čačkajući po hrvatskim košarkašima u Amerike i onda se zajedno vozili još dvije stanice.

Kasnije sam u kupeu sam sjedila kraj drugog crnčića sa zlatnim zubom. Kako sam malo blesila u njegov zlatni zub, on se osjetio hrabar da se pospikamo. Fasciniralo me kako netko može uložiti u zlatni zub, a "nema za kafu" (mislim, tako izgleda). Vozili smo se toliko dugo da je bilo vremena da me pozove na piće i ostavi broj telefona. Pravi getanin. U dilemi sam zvati ili ne - vuna mi je, a znatiželjna sam šta takvi rade.

Na putu kući ima granap gdje kupujem povrće. Tu jedan beskućnik žica. Da se radi o beskućniku sam utvrdila odmah drugi dan, čekajući Ukućanina Francuza da raspravi zašto mu francuska keš-kartica ne radi. Nakon toga prvog puta, svaki dan kad se vidimo mu ne dam para - jer ih nemam, ali ga ponudim cigarom pa skupa pušimo. Ovdje je cigaret bogatstvo, a ja sam kupila u Hrvatskoj dvije šteke tako da bi skoro mogla trgovati s cigarama. Zadnji put, dok smo tako pušili, mu je jedan čovjek (isto crnčić) dao 5 dolara. Zaključio je da mu donosim sreću. Jedino je malo komplicirano što sam jutros opet! naletila na njega, pa sam imala stat više minuta i kurtoazno se ispozdravljati.

Čak dvoje ukućana su ponešto prešli moja mala i nikakva očekivanja, da ne kažem podcjenjivanja. Ovom Georgu, čiju sliku trebam postat jer je lijep, je došao prijatelj iz Floride u vizite.

Njih dvojica su organizirali kućnu zabavu. Najprije su iz demežane Jim Beam točili u čašice i sipali šotse. Njima je to bio najzanimljiviji dio večeri. Opće veselje i sreća u arijevskim okicama. Pa su se uspeli na krov i pušili travu. Ja sam na krovu zapalila cigaret. Stan ima ravni krov do kojega se dolazi protupožarnim penjalicama, krov je izlijepljen bitumenskom ljepenkom, isprobijan odušcima; nije uopće namijenjen da se šeta po njemu, ali baš boli briga ukućane za tehničke mogućnosti krova. Svaki čik koji padne na bitumen sigurno znači da mu se barem stanjila debljina, a dugoročn o znači da će mu se otvorit rupa.

Onda su njih dvoje nastupali u dnevnom boravku. Stvarno momci znaju. Erik (taj iz Floride) pjeva, a George svira gitaru. Namjestila sam se u fotelju, pokrila dekom (malo poslije sam i ćornila) i baš guštala. Repali su fristajl, onda su pjevali pjesme od Radioheada, Green Daya i još nekih popularnih američkih bendova... Girlish songs. I od Cranberriesa.

U stanu je i hrpa Francuza. Dosadnjikavi su.

Da ne bude da sam se skroz dobro uklopila u društvo dječaka rođenih u ranim devedestima, jer to ne bi dolikovalo, naglasit ću kako su se oni izoblejali, a ja ipak nisam. Nije to tako često, ali eto - neka se zna da znam i ja povest računa. Onda sam ih, trijezne glave, spremila u krevetiće i oprala suđe.

Erik radi trideove za neki TV, pa može gdje hoće. Vraća se u srijedu jer smo se baš skompali. Idemo u jedan jazz club na končertino.

Downtown sightseeing, ali u pravom društvu! U društvu moje velaluške drugarice koja sada ovdje stanuje i koja ima originalni luški naglasak.

Susrele smo se s kutijama koje je projektirala Kazuyo Sejima! Kakav muzej! Moraš potpisati A4 papir za korištenje svih muzejskih instalacija na vlastitu odgovornost. Ako hoćeš posuditi naočari za naopako gledanje, moraš ostaviti kreditnu karticu. Ukoliko se naočari oštete, obračunat će ti 1.500 dolara i netom ih dernuti s kartice. Otkačila sam naočari bez ikakvog razmišljanja.

Jedan kat je zatvoren, jedan kat je prazan; ostalo je uglavnom Carsten Höller. Spustile smo se toboganom i zabile glavu u akvarij. Glava u akvariju je zgodan koncept, al' je akvarij mali, plus se vide neke cijevi tako da ništa od doživljaja. Iako sa ceste izgleda veseo presjek - nije; tj. veseli presjek iznutra nije doživljiv. Osim toga, iz nekog razloga šlicevi kroz koje bi trebalo ići svjetlo ne ferceraju.

Prada! To je onaj interijer kojeg je projektirao Rem Koolhaas.

Najprije ponešto o robi. U izlogu su roza i narančaste žakete sa zakovicama i zlatnim štraftama tako da u prvi mah nisam prepoznala dućan. Kakav izlog, takva i ponuda unutra tako da nikakav pazar nisam napravila, a jako sam htjela.

Kaže Luška: "Fale mu po tri prsta u fugama od pločic." I jest, zanatski dosta traljavo je izveden. Osim toga, izderao se i izraubao. To je vjerojatno zato što dolazi puno arhitektića vidjeti čuveni interijer, puno više nego američkih baba koje bi kupovale i nosile ove debilne krpaturiće. Dućan ima isti problem kao Pompidou - najveći dio featuresa rečenog interijera se ne koristi, pa utoliko nije ni zabavan.

Na kraju smo ostinule šetajuć se Battery Parkom. Ah, tu se svojedobno zaljubih u Brucea Willisa, ne spominjem se više u kojem filmu. Oslonio se na ogradu i blejao nekud u daljinu.



(naletila sam na downtown club - tu sam momentalno poskočila od srećice)

Na dublinskom aerodromu su me ispregledavali i prevaspitali o svemu živome, bez obzira na to što sam skoro izvadila krv za dobiti vizu. Po prvi put u životu sam se susrela s Border preclearanceom sam se. Ovako vidim taj preclearance. Da se Amerima ne stvori gužva na aerodromu, iscijepe te odmah na domicijelnom aerodromu. To sam shvatila tek pošto pristigoh u Newark i pošto me blago izludilo traženje granične kontrole, tj. traženje passport controla. Jedan zločesti američko - aerodromski djelatnik mi se narugao.

Kraj mene u avionu su sjedali malo jače dimenzionirani bračni par, vjerovatno iz neke države a'la Utah. Zaspala sam prije nego smo poletjeli. Probudila sam se samo kad je teta stjuardesa donosila ručak. U polusnu sam čula gospara gdje naručuje light coke. Uffff, taj light dio će mu baš pomoći... Jedna trećina njegovog stomaka se bila prelila u moj kompartimenat stolice.

Najviše me bilo strah filmskih manijaka po metrou i prvog svog njujorškog dana sam mislila da su svi u metrou manijaci. Odmah sam imala dva bliska susreta. O.K., jasno mi je da sam izfazonirala, ali nije svako zlo za zlo. Dobro mi je došlo za PMS.

Dok sam kupovala kartu za metro skontao me neki lola i prišao. Dok sam ja upirala u botune koje prvi put u životu vidim, dok mi je koncentracija na 500, ovaj mi petlja petlja iza prednapregnute glave. Toliko sam se izderala na njega da se prepao i momentalno uhvatio crtu.

U kupeu mi se montirao jedan koji je svakoj putnici ponaosob čitao iz nekih papira. Unese se u facu i drži govor. Malo sam mlatila glavom lijevo - desno da pomisli da sam luda. Mimoišao me je.

Mjesto gdje stanujem iduća 2 tjedna je bilo sasvim jednostavno naći. Stan je velik. U njemu stanuju dva mladića s lijepim dvadesetrogodišnjim torzima, koja se po konstituciji mišića vjerovatno bave surfanjem. Tu je sveukupno šest gostiju raspoređenih u dvije spavaonice po krevetima na kat. To je taj AirBnb. Mene je dopalo spavati ispod trapavog Francuza. Samo čekam da se gornji kat kreveta uruši na mene.

je i na godišnjem; ali skraćeno! I to je nešto.

Probudila sam se u 8 bez zrnca mahmurluka - sretna! Bezmahmurlučno stanje je zato jer gotovo nijedne cigare zapalila nisam.

Moju sreću je ometao jedino blagi smrad u prizemlju. Naime, prizemlja kuća u omiljenom gradu su memljiva, hladna; pokrivena tepisonima koji su upili sve likvide ikad prolivene, a nisu se puno čistili (za reć pravo, takav pod ni ne možeš očistiti; u kupaonici nije zalijepljena keramika, drvene sokli sa puno uglova; tako da tu mo'eš posaditi hiljadu i jednu gljivu).

Brian se javio u podne, jer je sinoć produžio u S. Galls. Tako sam opet marendala objed. U Cultúrlannu. Cultúrlann je od skvotanja male protestantske crkvice adaptirane u kafanicu i bibliotekicu postao zgradurina. Dožuntali su mu stakleno - čelični + (naravno) cigleni polu-val sa 3 kata. Sad ima i izložba. Na izložbi je 6 artefakata za vrtićki nivo mentalnog sklopa. I baš i jest bio vrtić tamo dok smo mi bazali. I to vrtić u kojem sva dječica govore gaelic, pa je utoliko bio slatkiji.

Brianu je dožuntacija divna i praktična (slika desno). Skulputura nadimka Westicles ili Balls on the Falls mu pak nije dobra (slika lijevo).



Skulptura se zove "Rise", autora Wolfganga Buttressa. LEDom obasjava jednu cestovnu petlju na ulazu u poslijeratni West Belfast. Novi koncept, al su ljudi uvijek isti.

I onda u Rock na piwo. Piwo poslije ručka dobra je opcija kada si slabo ručao. Makar sam pojela opet mesine i zeleni, ali mi nije bilo dosta. Jedno, dva piwa i čovjeku se učini da je mogao i bez ručka. Bila je i Maggie (moja mala Ganjanka šta mi je svojedobno ukazala na slatke krumpire), koja tu živi sad će biti 4 godine. To joj je bio prvi put u kafani na Fallsu... Čudila se. Doduše, ova je stvarno najgora. Tu smo nas 2 bile ko 2 krmeta u Teheranu - po godinama, po spolu, plus je ona crna ko ugarak. Imala pozdraviti sa nekim individuima, a tu svu svi na gomili iza posla.

Baš je život ironija. Lijepi Pat koji je svojedobno u zatvoru štrajkao glađu je u međuvremenu postao načelnik policije; pa im sada sve može vratiti. Nije on takav, al eto - ima pravde.

Ima jedan lik kojemu je nadimak Duga. Živi odmah preko puta ove kafane. Ima već brat-bratu 10 godina živi sa Danijem. Imat će svaki oko 45 godina. Cimeri su, ali žive ko muž i žena. Jednom sam tamo prespavala, poslije derneka. Ujutro se probudila rano za posao. Dani u traversi u kuhinji pravi Dugi doručak. Šta ti je harmonija u odnosu...

Opet sam imala blam! Kao da upitam Dugu kako mu je cura, kaže: umrla je prije 2 godine.

Moj strojar Marac me poslao u Madden's (opet) na session od nekog Breandana koji super svira flautu. Ponijela sam mu čokoladicu od Marca. Razdragao se. Onda smo malo razgovarali. Znači, tamo gdje je glavna kafana na svijetu za freakove koji vole irsku glazbu, tu lola Braendan konstatira da je Ciotóg ozbiljna grupa i da ih sviju izljubim, a to nije mala stvar. Na čas mi se probudio patriotizam. I mi Hrvati imamo konja za trku u domeni irske narodne narodne glazbe. Eto.

Pospremila sam još neke piwe u grbicu, jer tko zna kad će opet biti ova sretna prilika.

jer sam graničaru rekla da žurim na bus za Belfast (pa kao da ne pila puno). Aha, prc. Nisam mogla gore provaliti. Zašto, kome, šta će mi američka viza... Okasnila sam; stigla tek u 3 ipo po noći, Sean me pokupio u piđami i ja, jadna ti sam, u omiljenoj kafani, u subotu nisam bila - a bila je tako nadohvat ruke.

Marendali smo, tj. objedovali kod njegovih u Zapadnome. Meni se bilo drago upoznati sa čuvenim bratom što je činiJo bombe.

Sjedili smo u boravku i ćalabrckali odrezak od bivola sa 3 vrste krumpira, nezačinjenom zeleni (to je bio okej dio) i graveyem (ili kako se već speluje) bez kojeg ne bi bilo okusa. Njegov bratac je čudo. Izblamirala sam se 10 puta. Ima brutalan smisao za humor. Nema šanse iz prve ne iskobečiti oko na to šta govori. Treba neko vrijeme adaptacije takvom sensibilitetu. Neprepričljivo. Okej, jedan dobar dio nisam ni kontala jer se on, za razliku od brata, niti malo ne trudi prilagoditi jezik makar nekom idiomu iz filma. Standardni jezik je jasno science fiction.

Ima curu koja ima sina od 24 godine, a kojemu je cura trudna. Tračali ga da je glava od muškog spolovila i još neke gadarije. Vratila sam mu za zafrkanciju da će postat djed. Pa sam bila sretna i lupala šačicama. Nije mala stvar.

Posrkali smo piwo u Roddy McCorley'sa malo poslije. Divan pub. Na vrh proplanka, okružen visokim stablima - ne kužiš da si u gradu. Ima memorijalni vrtić za nekoliko djevojaka koje su poginule in d ekšn, tzv. konteplativni vrt (ograđen čeličnom ogradom sa šiljcima i zaključan lokotom). Tipični javni prostor. Popih piwo poslije 2 godine.

Poslala sam omiljenom drugu Brianu poruku da se donese tamo. Jedino što je ovaj t-mobile malo glup, pa nisam dobila poruku nazad da prihaja.

Obišli smo Titanic quarter. Britanci nemaju veze o ziđanju. Za sve je kriv Ebenezer Howard. Usput da izlamentiram kako im se gigantska brodogradnja, koja je imala 20.000 ljudi + urušila do te mjere da sada imaju ogromno ništa u centru grada i kakvi su blesani da im se najskuplji i najveći brod potopio prvi dan kad se otisnuo, i kako im to nije bila škola da odustanu na vrijeme i kako su prokleti jer su zločesti imperijalisti i tako... Prije 4 godine imali su golemu maketu sa gro zgradurina (opet sve u britanskom fazonu - ćići mići staklići na sto uglići) od pleksija i drugih pomodnih matrijala u svim oblicima i bojama. Nisu znali za recesiju, tako da su do danas od toga napravili ovu bljuvotinu i još 2 barake. Sve zjapi.



Najgore je što je ova današnja pustopoljina bila glavna stvar iz oblasti ekonomije zašto ovaj komad otoka nije ostao dio Republike Irske, onda kad se dijelio Commonwealth.

Pošli smo vidjet i novi šoping centar u gradu - Queen Victoria (opet ona - bladi bič). Ogromna rešetkasta kupola sa svjetlima na čvorovima; sa unutrašnje strane. Sjeverni Irci mudro su doskočili manjkavosti romantičnog šetanja po mrkloj noći (jer su takve kod njih). Sad te mladić povede u šoping, i kad obiđeš sve dućane, onda doživiš katarzu ispod gusto ozviježđenog neba.

Potkraj dana dokopah se Maddensa. Kao da sam se uspela na neki od alpskih vrhova i zabila zastavicu. Tamo je toplo, petnaestak ljudi, 2 muzičara gude i klapaju, simpatični konobar, pojedinci su produbili svoj alkoholizam. Svi su ponešto ostarili, ali drže postavu. Ima samo jedan što je umro u međuvremenu. Došao Brian! Još piwa, još pjesme iiii, sve.

(ne znam staviti fotke - Mare, oš ti pliz?!)