otokpiwa

jer sam graničaru rekla da žurim na bus za Belfast (pa kao da ne pila puno). Aha, prc. Nisam mogla gore provaliti. Zašto, kome, šta će mi američka viza... Okasnila sam; stigla tek u 3 ipo po noći, Sean me pokupio u piđami i ja, jadna ti sam, u omiljenoj kafani, u subotu nisam bila - a bila je tako nadohvat ruke.

Marendali smo, tj. objedovali kod njegovih u Zapadnome. Meni se bilo drago upoznati sa čuvenim bratom što je činiJo bombe.

Sjedili smo u boravku i ćalabrckali odrezak od bivola sa 3 vrste krumpira, nezačinjenom zeleni (to je bio okej dio) i graveyem (ili kako se već speluje) bez kojeg ne bi bilo okusa. Njegov bratac je čudo. Izblamirala sam se 10 puta. Ima brutalan smisao za humor. Nema šanse iz prve ne iskobečiti oko na to šta govori. Treba neko vrijeme adaptacije takvom sensibilitetu. Neprepričljivo. Okej, jedan dobar dio nisam ni kontala jer se on, za razliku od brata, niti malo ne trudi prilagoditi jezik makar nekom idiomu iz filma. Standardni jezik je jasno science fiction.

Ima curu koja ima sina od 24 godine, a kojemu je cura trudna. Tračali ga da je glava od muškog spolovila i još neke gadarije. Vratila sam mu za zafrkanciju da će postat djed. Pa sam bila sretna i lupala šačicama. Nije mala stvar.

Posrkali smo piwo u Roddy McCorley'sa malo poslije. Divan pub. Na vrh proplanka, okružen visokim stablima - ne kužiš da si u gradu. Ima memorijalni vrtić za nekoliko djevojaka koje su poginule in d ekšn, tzv. konteplativni vrt (ograđen čeličnom ogradom sa šiljcima i zaključan lokotom). Tipični javni prostor. Popih piwo poslije 2 godine.

Poslala sam omiljenom drugu Brianu poruku da se donese tamo. Jedino što je ovaj t-mobile malo glup, pa nisam dobila poruku nazad da prihaja.

Obišli smo Titanic quarter. Britanci nemaju veze o ziđanju. Za sve je kriv Ebenezer Howard. Usput da izlamentiram kako im se gigantska brodogradnja, koja je imala 20.000 ljudi + urušila do te mjere da sada imaju ogromno ništa u centru grada i kakvi su blesani da im se najskuplji i najveći brod potopio prvi dan kad se otisnuo, i kako im to nije bila škola da odustanu na vrijeme i kako su prokleti jer su zločesti imperijalisti i tako... Prije 4 godine imali su golemu maketu sa gro zgradurina (opet sve u britanskom fazonu - ćići mići staklići na sto uglići) od pleksija i drugih pomodnih matrijala u svim oblicima i bojama. Nisu znali za recesiju, tako da su do danas od toga napravili ovu bljuvotinu i još 2 barake. Sve zjapi.



Najgore je što je ova današnja pustopoljina bila glavna stvar iz oblasti ekonomije zašto ovaj komad otoka nije ostao dio Republike Irske, onda kad se dijelio Commonwealth.

Pošli smo vidjet i novi šoping centar u gradu - Queen Victoria (opet ona - bladi bič). Ogromna rešetkasta kupola sa svjetlima na čvorovima; sa unutrašnje strane. Sjeverni Irci mudro su doskočili manjkavosti romantičnog šetanja po mrkloj noći (jer su takve kod njih). Sad te mladić povede u šoping, i kad obiđeš sve dućane, onda doživiš katarzu ispod gusto ozviježđenog neba.

Potkraj dana dokopah se Maddensa. Kao da sam se uspela na neki od alpskih vrhova i zabila zastavicu. Tamo je toplo, petnaestak ljudi, 2 muzičara gude i klapaju, simpatični konobar, pojedinci su produbili svoj alkoholizam. Svi su ponešto ostarili, ali drže postavu. Ima samo jedan što je umro u međuvremenu. Došao Brian! Još piwa, još pjesme iiii, sve.

(ne znam staviti fotke - Mare, oš ti pliz?!)