Marketing
UKUĆANI
Čak dvoje ukućana su ponešto prešli moja mala i nikakva očekivanja, da ne kažem podcjenjivanja. Ovom Georgu, čiju sliku trebam postat jer je lijep, je došao prijatelj iz Floride u vizite.
Njih dvojica su organizirali kućnu zabavu. Najprije su iz demežane Jim Beam točili u čašice i sipali šotse. Njima je to bio najzanimljiviji dio večeri. Opće veselje i sreća u arijevskim okicama. Pa su se uspeli na krov i pušili travu. Ja sam na krovu zapalila cigaret. Stan ima ravni krov do kojega se dolazi protupožarnim penjalicama, krov je izlijepljen bitumenskom ljepenkom, isprobijan odušcima; nije uopće namijenjen da se šeta po njemu, ali baš boli briga ukućane za tehničke mogućnosti krova. Svaki čik koji padne na bitumen sigurno znači da mu se barem stanjila debljina, a dugoročn o znači da će mu se otvorit rupa.
Onda su njih dvoje nastupali u dnevnom boravku. Stvarno momci znaju. Erik (taj iz Floride) pjeva, a George svira gitaru. Namjestila sam se u fotelju, pokrila dekom (malo poslije sam i ćornila) i baš guštala. Repali su fristajl, onda su pjevali pjesme od Radioheada, Green Daya i još nekih popularnih američkih bendova... Girlish songs. I od Cranberriesa.
U stanu je i hrpa Francuza. Dosadnjikavi su.
Da ne bude da sam se skroz dobro uklopila u društvo dječaka rođenih u ranim devedestima, jer to ne bi dolikovalo, naglasit ću kako su se oni izoblejali, a ja ipak nisam. Nije to tako često, ali eto - neka se zna da znam i ja povest računa. Onda sam ih, trijezne glave, spremila u krevetiće i oprala suđe.
Erik radi trideove za neki TV, pa može gdje hoće. Vraća se u srijedu jer smo se baš skompali. Idemo u jedan jazz club na končertino.
Post je objavljen 23.01.2012. u 14:59 sati.